True story

Već je vrime da se pomirim sa svitom
tiho k'o da zaronim na dah,
u svemu sad mogu naći nešto lipo
i reći: "Živote, dobar ti dan."
Među ljudima o tome ne pričam,
al' znaju mi s lica čitati,
kome ne praštam
a trebao bih...

Posjetitelju, koji je sebe opisao kao tražitelja istine, učitelj reče:
"Ako je ono što tražiš istina, tada moraš iznad svega posjedovati jednu osobinu."
"Znam. Veliku strast za nju!"
"Ne. Stalnu spremnost da priznaš da si možda u krivu!"
 
Anthony de Mello

Odavno znamo da povijest nije učiteljica života za one koji žele vladati, za one koji povijest žele sebi prigrabiti, sebe povijesti nametnuti. Za njih postoji samo jedan povoljan povijesni ishod, a taj je – da oni vladaju, da se oni domognu vlasti, da se na njoj održe. Pritom neumorno vjeruju da uvijek postoji još neki neiskušan način kojim će tokove povijesti usmjeriti u skladu sa svojim stremljenjima. Tko će zbog toga platiti cijenu i kolika će ta cijena biti, to im nije pretjerano važno. Sigurni su, naime, da je neće platiti oni. I, uistinu, uvijek ima nekih cijena, velikih cijena, koje plaćaju drugi. Plaćaju, često i ne znajući to.
Povijest je učiteljica života samo za one koji žele služiti, onima koji ljube. Oni uče kroz svaki dodir. Oni uče od ljubavi nakupljene tijekom vjekova, od ljubavi koju mnoge vode ne mogu ugasiti niti je rijeke potopiti. Onima koji žele biti u službi života, u službi ljubavi, blisko je slijediti primjer ljudi koji su se tijekom povijesti posvetili drugima, osobito onima prezrenima, onima najmanjima. A, uz to, onima koji su zauzeti za dobrobit drugih, nikada neće uzmanjkati domišljatosti.
U tome i jest temeljna razlika između samodostatnosti moći i sebedarnosti ljubavi. Moć se ne prestaje ponavljati u svojoj površnosti i kratkovidnosti. Ljubav se, pak, uvijek nova, obraća najplemenitijim čovjekovim dubinama. Ona je proroštvo koje ničim nije moguće omeđiti.
Ako je povijest povijest oholosti, povijest nadmetanja i izrabljivanja, ona nije vrijedna pamćenja, nije vrijedna promišljanja. Nije vrijedna jer okrada. Ona živi u vlastitoj smrti.
Povijest ima svoju ljudsku i božansku vrijednost samo ako je povijest požrtvovnosti i plemenitosti, povijest proslave životne radosti, povijest koja ne bježi od boli, nego i kroz nju krči put susretu u kojemu sve postaje blaženstvom, i to ne tek jednom, već sada. Uistinu, takvoj povijesti nijedna smrt nauditi neće.
U tome je proroštvo Betlehema, proroštvo koje prožima i nadsvođuje sve vjekove: Bog dolazi biti čovjek s čovjekom. Dolazi malen, u punini ljudske krhkosti i nezaštićenosti, sa svom božanskom požrtvovnošću, osobno posvjedočiti smisao ljudske povijesti, postati dio nje. To je Božji govor čovjeku, Božje slušanje čovjeka. U tome je mudrost ljubavi, mudrost služenja. Mudrost koja ostaje nedostupna onima koji su zaokupljeni svojim vlastohlepljem, svojom moći, ali tim više žari iz onih koji svoje ispunjenje nalaze u služenju. U služenju, koje je jedno od najplemenitijih imena ljubavi.
S. Lice

Želiš li usrećiti nekoga
kome želiš mnogo dobra...
učini to danas
za života, brate, za života...
Želiš li darovati cvijet?
Daruj ga danas s ljubavlju...
za života, brate, za života...
Želiš li reći: "volim te"
svojim ukućanima,
prijatelju bliskom ili dalekom,
reci to za života, brate, za života...
Ne čekaj da ljudi umru
da im očituješ dobrotu
i da osjete tvoju ljubav,
za života, brate, za života...
Bit ćeš veoma sretan
naučiš li dijeliti sreću
svima koje poznaješ
za života, brate, za života...
Umjesto da posjećuješ groblja,
umjesto da puniš grobove cvijećem,
ispuni srca ljubavlju
za života, brate, za života.
 
Anamaria Rabatte

„Vjerujem da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku nikada zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji: struji događaja, struji strahova, struji izazova. Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svjesno kamo žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno "idu kako ih voda nosi". Postaju dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti. Zbog toga osjećaju da nemaju nadzor. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbjesnjele vode. Tada otkrivaju da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: "Oh, k vragu!" Ali, tada je već kasno. Nalaze se pred padom. Ponekad je to emocionalan pad. Ponekad je pad tjelesan. Ponekad je riječ o financijskom padu. Velika je vjerojatnost da je ono što vas trenutno opterećuje u životu moglo biti izbjegnuto boljom odlukom uzvodno.“
Anthony Robbins

Povjerenje je stvar koja se teško gradi a lako gubi!

 
U ljudskom se govoru neke misli udomaće kao neupitan odgovor na zahtjevna životna pitanja. No događa se, često se događa da te misli, premda u njima ima istine, ni izbliza ne sadrže svu istinu. Uz istinu, u njima je prisutna i želja da se nekoga utješi, ohrabri. Izgovarajući ih, ljudi nastoje nadvladati nemoć ljudskog govora, nemoć ljudske šutnje. Ali površnošću, pa i površnošću iz najplemenitijih pobuda, nije moguće zaroniti u dubine ljudske boli.
Često se može čuti da vrijeme liječi rane. Ali tko god je iskusio, čitavim bićem iskusio egzistencijalnu ranu, egzistencijalnu bol, zna da to nije istina. Vrijeme, moguće, liječi površinske rane, površinske boli, ali s onima koje su srasle s čovjekovom osobnošću, s njegovom dušom, nimalo se ne snalazi. I dobro je da je tako. Jer ima rana, ima boli s kojima bi se, izbriše li ih se iz čovjekove duše, izbrisao i sam čovjek. Njegova osobnost.
Znam, s ranama, s boli, čovjek može naučiti živjeti. Znam i da te rane, te boli mogu biti nova čovjekova snaga, novost njegove duše. Ali one se pritom ne iscjeljuju. Događa se nešto drugo, nešto vrednije: čovjek kroz njih raste. Po njima blizine traju.
Isto tako, kad umre netko dobar, netko plemenit, netko tko je za sobom ostavio vrijedan trag, običava se, uz druge lijepe riječi, reći da mrtvi žive dok ih se sjećamo. Dok ih spominjemo. No u tome ima tek nešto istine, i to ponajprije one izvanjske.
Prava je istina da mi živimo dotle dok se sjećamo tih dobrih i plemenitih ljudi, dok ih se – i ne samo riječima – spominjemo. Mi živimo dotle dok imamo hrabrosti učiti od njihovih tragova. Pridodati im se. Mi živimo dok se odgovorno odnosimo prema baštini njihovih života, njihovih osobnosti. Njihove dobrote.
Nama je – jer nam je bilo darovano doživjeti blagoslov njihova života – povjerena odgovornost za svjetlo za koje su oni živjeli. Koje su kroz svoje dane održavali. Oni su gorjeli. I izgorjeli, jer im je svjetlo koje su prepoznali bilo važnije od promišljenosti, od odmjerenosti. Da to svjetlo i po njima bude izrazito, bilo im je važnije od broja njihovih dana.
Mi im sada ništa ne možemo oduzeti. Osim sebe. Oni su na najbolji način učinili što je bilo do njih. Na nama je da učinimo ono što je do nas, i to ne u izdvojenosti nego da na nama blizak način, uz svoj trud, nadopunjujemo, nastavljamo i njihov trud. Da se uključimo u taj vez dobrote, da prenosimo svjetlo u svaki dan kojim koračamo. I da ga i po nama preostane i za dane poslije nas.
S. Lice.
 

Pristao sam bit ću sve što hoćeš,
evo prodajem dušu vragu svome...
I ostat ću samo crna točka,
poslije ove igre kad me slome,
kad me mirno slome.
Pristao sam bit ću sve što hoćeš.
Mislio sam da se zvijeri boje
ove vatre, koja dah mi prati.
I to sam mislio.
A sad nosim kako mi ga skroje
po meni se ništa neće zvati...

Zaboravljate li Vukovar ostalih 364 dana u godini?
Dok su jedni ginuli u tom gradu, drugi su trgovali i prodavali naftu četnicima, prevozili stare dinare u Bosnu, kupovali mljekare i ostalo, mjenjali zakone samo na jedan dan da sebi kupe stanove te vile i drugo...
Bliže se izbori, za koga ćete glasati? Za lopove i ratne profitere? Razmislite!

 
 
Tako je dobro znati da smo uvijek zajedno.
Da uvijek idemo zajedno.
Počesto ne mogu razaznati:
ispisuješ li ti moj život svojim imenom
ili se moj život upisuje u tvoje ime?
Ma kako bilo, slutim da tvoja ljubav ispisuje moje dane.
Da, vječnost je vremenu dala zavjet podudarnosti
i zbog toga ne posustaje u vjernosti i ustrajnosti.
Dogodi se katkada da moj put ne razumije tvoj.
No, i tada te gledam,
tvoju blizinu osjećam,
licem u lice.
Dušom u duši.
Tvoja prisutnost nikada ne kopni u meni.
Ti si moj dah.
Dah koji me svega prožima.
I mada su čovjekovi dani prah koji se lako rasipa,
svi stanu u istu posudu.
U posudu blaženstava.
Život je za mene zahvalnost što sam te susreo.
Sve izvan zahvalnosti biva mi nestvarno.
Zanesen sam tvojim povjerenjem.
Koračam s tobom na valovima vremena,
na valovima koje ista vječnost udomljuje.
S puta kojim idem s tobom nema odlaska.
Čudo ljubavi vazda me vodi ususret tebi.
Hvala ti što mi daješ da budem čovjek.
Čovjek za tebe.

U unutarnjem krajoliku duše postoji krepak i milozvučan glas slobode koji vas uvijek zove. On vas hrabri da povećate svoje okvire pripadanja – ne da se smjestite u lažni zaklon koji ne može služiti vašem potencijalu. Ne postoji kavez za dušu. Svatko od nas trebao bi putovati s površine prema unutra i posjetiti pustolovna mjesta unutar nas. Tamo nema malih soba.
Svatko od nas treba hranu i ljekovitost ovih nutarnjih bistrenja. Jedan od zatvora koji najviše sputava jest zatvor reduciranog identiteta. Način na koji tretiramo vlastiti identitet je često prokrustovski. U grčkoj mitologiji Prokrust je bio razbojnik koji je svoje žrtve stavljao u krevet, pa ako su im noge bile preduge, odsjekao bi ih, a ako su bile prekratke, rastezao bi ih dok ne bi umrli. Svatko od nas je neminovno uključen u otkrivanje toga tko smo zapravo. Ne postoji nitko drugi tko može odgovoriti na ovo pitanje umjesto vas. 'Tko ste?' je površinsko pitanje koje ima ogromno, zamršeno korijenje. Tko ste iza svoje maske, uloge? Tko ste iza svojih riječi? Tko ste kada ste sami sa sobom. Kad se probudite usred noći, tko ste onda?
Kad vas zora spasi od kišne šume noći, tko ste prije nego sigurno kliznete ispod maske i imena po kojima ste poznati tijekom dana? Jedno od nezapaženih ostvarenja dnevnog života jest zadržavanje pustolovne složenosti vašeg stvarnog identiteta tako dobro skrivenog da većina ljudi nikad ne sumnja u svjetove koji se preklapaju u vašem srcu. Prijateljstvo i ljubav trebali bi biti sigurna područja gdje vaša nepoznata jastva mogu stupiti na scenu. Umjesto držanja svojih prijatelja i onih koje volite u kavezu uplašenog identiteta, ljubav bi vas, i jedne i druge, trebala osloboditi, da slavite feštu složenosti unutar vas. Toliko je oklijevanja i uplašenosti u uživanju ljepote našeg vlastitog božanstva.
Ne postoje priručnici za izgradnju osobe kakva biste željeli postati. Vi ste jedini koji ovo možete odlučiti i provesti život radeći na tome. Ovo je tako predivan privilegij i tako uzbudljiva avantura. Rasti u osobu za kojom vaša dubina čezne je veliki blagoslov. Ako možete pronaći kreativni sklad između vaše duše i vašeg života, pronašli ste nešto beskonačno dragocjeno. Nećete moći rješavati velike svjetske probleme ili mijenjati situaciju u kojoj se nalazite, ali ako možete probuditi vječnu ljepotu i svjetlo svoje duše, onda ćete nositi svjetlo kamo god budete išli. Život nam je darovan za nas a također i da donosimo mir, hrabrost i sućut drugima.
J. O'Donohue

Svaki se čovjek svojim dahom, svojim koracima upisuje u život. I koliko god se činilo da je svaki dah, svaki korak nalik ostalima, pa i istovjetan s njima, svatko od nas ispisuje jedinstven, neusporediv životni zapis. Pritom, premda se može činiti drukčije, nije presudna njegova dužina, njegova uočljivost. Jer dužina i uočljivost života podjednako može govoriti i za njega i protiv njega. Netko jednim svojim dahom može preobraziti život mnogih, netko i dugotrajnim disanjem, dugotrajnim koračanjem, zagubiti se u bljedilu.
Kažu da bi svatko trebao učiniti nešto od ovoga: roditi dijete, posaditi drvo ili napisati knjigu. Ali, začudo, sve je to moguće učiniti bez srca. Srećom, jer i dijete i drvo imaju svoj život, svoje srce, oni mogu poći svojim putom, izboriti se za sebe, poslužiti ljubavi. S knjigom nije nužno tako, jer knjiga može biti prazna, mrtva u sebi: umnožena ispraznost.
Ima ljudi koji za svoga života rode dijete, posade stablo i napišu knjigu – i prođu mimo života. Ima i onih koji, stjecajem okolnosti, ne učine ništa od toga, a za svoga života silno osnaže ljubav.
Život ima svoju logiku, katkad donekle predvidivu, nerijetko posve nepredvidivu. I teško je unaprijed reći što će čemu poslužiti. No sigurno je: život čezne za izvornošću, a ona se redovito izriče i potvrđuje ljubavlju. I nema života koji bi bio uzaludan, koji bi jednostavno iščeznuo kao da ga nije ni bilo. Ni onaj najskromniji život, život kojega je postojano dopadao osjenjen prostor, koji se naizgled ni po čemu nije potvrdio, Božji je govor čovjeku. Čovjekov govor Bogu.
I koliko god posvuda tražili smisao života, on se ostvaruje samo u jednome: pridodati se Božjoj ljubavi. Poslužiti joj. Sav smisao je u tome.
Čovjek u nekim trenucima može iskusiti da je poslužio Božjoj ljubavi. U nekim, pak, trenucima bolno otkriva da joj se uskratio. Da joj se izmakao.
Ima trenutaka, mnogo, mnogo više nego što znamo, kad poslužimo ljubavi, a da toga nismo ni svjesni. Poslužimo joj za svoga vremena, a i poslije njega. Neka jednostavna usputna riječ, neki pogled, dodir u prolazu, ili – jednostavno – postojanost, pokrene tolike novosti, potakne tolike snage. Mi nastavimo dalje nesvjesni života koji se i po nama obilno razlijeva. Umnaža.
Ne, nije potrebno znati sve kako smo poslužili Božjoj ljubavi. Potrebno je samo živjeti s povjerenjem u nju, sa spremnošću da budemo ljudi.
I posve je dovoljno u neki blagoslovljeni trenutak iskusiti da je naša duša u nama Božjom ljubavlju zagrljena. Da nam je zagrljena i u dušama drugih. I da se sve, baš sve zbiva u Božjem zagrljaju. I kada minu vjekovi, i kad se izmijene mnogi naraštaji, svi, baš svi, nastavljaju živjeti u Božjem zagrljaju. I nema nikoga tko taj zagrljaj ne bi dopunio svojim životom.
A kad napustimo ove naše zemne putove, naš će blagoslov, Božjom ljubavlju natopljen, pratiti mnoge i na njihovim putovima i na njihovim stranputicama. Jednako kao što se i nama danas to događa.
 
S. Lice