Take Me As I Am

 
ka kaplja morska ča se
izgubi u škoje,
tako i ja u te zaljubljen san,
o drago jedino moje.

 
Trošne seoske kuće,
neobrađena polja
i stisnuto srce što u mraku jeca.
O Bože dragi,
zar to je zemlja moja?
Zemljo moja,
gdje su ti djeca?

 
Gledam te kad opustiš kad zašutiš,
Kad ti se labirinti ulica isprazne,
Grade moj, moja ljubavi.
Pod zavodljivom topinom ljeta
Pod tajnovitom slikom prvog snijega,
U parku i drvoredu, kraj katedrale.
Ostavljaš žuto svjetlo u sjećanju,
Poznajem ga kad ti prilazim.
Nisi moj izbor ni ja tvoj
Znam,
Pa ipak rastemo zajedno.
I kad se razdvajamo
oćekujemo se,
Grade moj.

 
Ako zavolin još ovi put,
Bojin se,
Nešto će se potrgat,
Neće Bog pokrpat više..
Bit će urnebes
Ako se zaboravin,
Prospem svoje sitnice na prazan stol,
A ti nisi to,
Ja nisan to.
Di ću onda nać hrabrosti
da zaboravin proć kroz labirint
svoje gluposti.
Ponovo?

 
Mama, mama
zašto nakon svakog dana bude noć
I padne tama??
Mama, mama
zašto tad zvijezde na nebu sjaje,
Zašto i one ne zaspu sa nama?
Mama, mama!!
A zašto kiša nema krila??
Zašto ono tanko zove se svila ??
Mama, mama !!
Zašto ja moram uvijek tako rano spavati
kada te moram još toliko toga pitati ??
 

 
Tamo,
Gdje u krošnjama drveća ostaju ptice i pjevaju
na tlu u mekoj travi
moje će se stope u tvoje sakriti.
Da nitko ne zna,
ne čuje,
ne vidi.
Sjest ću na rame tvoje i šutjeti.
 
Tamo.
Dok šetaš ulicom i promatraš ljude,
Pred isitim izlogom ću zastati.
Kao odraz u sjenci lika neke igračke,
zavuči ću se među tvoje prste da me prebireš.
Tamo.
 
Kad sjedneš na klupu u parku,
sam i umiren a
Tisuću glasova  probude te iz sjećanja na davne dne.
Lica okrenutog sjeveru,
što tužno bdije nad nečim od prije.
Proletjet ću krajem tvoga bila
I znat ću da nisam snila,
Baš sve.

 
Vidim te,
Kao nasmiješenu malu kišu na prozoru,
Kao obećanje drhtaja u lišću i
Dok šutiš,
ostavljaš tragove u muklini.
Šuteći zajedno
Mi rastemo u tišini.
Vidim te,
Kao jutro rano suncem okupano,
Na dokovima opranima od morske vode.
Ulazim u tvoj nespokoj i sanjam.
Sanjajući zajedno,
trčimo do slobode.

 
U spomen godini prošloj ,
ne više novoj,
spaljujem slike iz sjećanja,
igračke i davna maštanja.
Svoje zabludjele nade i shvačanja
I sve,
što bilo nije nek niti ne bude,
A ono što se rađa
Nek  ostaje,
U godini Novoj..
U radosti što obara i ruši
i pravi sniježne nanose na duši koja posustaje.
Ne daj mi da odem,
Ne daj mi da se otisnem.
I kad prestane ples kuglica na boru,
Ne daj da i ja nestanem......
Dozvoli mi  da trajem
kao sjećanje pijeska u moru.

 
Eto,  pišem ti ovo pismo iako nikad zajedno nismo.
I kako stvari stoje, i kako krenulo je, nećemo ni bit.
Al često mislim na te i želim da znaš,
Ni rat nije rat ni tuga nije tuga, nek te sreća prati .
Iako  krv nije voda, sloboda je sloboda i ja biram to.
Da zlo ne bude zlo i da rat ne bude rat.
Više nikada.
Kažu da praviš svate i da ćeš se veslit i ja ću s tobom.
Nek je zdravlja nek je djece.
Vrijeme ide prebrzo.
Ne paziš i već nismo mladi.
Zato radi.
Ne ruši nego gradi, da ostane i za one koji dolaze.
I uvijek budi svoj.
Ne daj da te kupe i prodaju, takvi samo kratko traju.
Potroše se prije vremena i ko loše vino dugo na stolu ostaju. Kad gosti odu.
Ja ću lagano, ko i do sad.
Znam da ne brineš za mene,
dobro je da ne moraš.
I molim te  ... pozdravi more....

 
Stidno pogledavam prema listu.
To božji kist
razlio je boje na njega.
A ja tako malen,
nevažan,
Htio bih
rame uz rame s njime poći.
Ljepoto,
svojom Jednostavnosti
I moj život ukrasi.
Da spoznam
da sam i ja
iako pun mana,
Dio tvoga plana.

 
lijep i blagoslovljen blagdan BOŽIĆA u krugu obitelji, prijatelja i najmilijih svima, koji su u ovoj godini bili dio mog vremena i onima koji odlučili biti i dio mog vremena u buduće... onima koje poznajem i onima koje prepoznajem, pa i onima koje ne poznajem ali ćemo se već nekako sresti u vremenu predstojećem... kao i svim ljudima dobre volje koji znaju i njeguju osjećaje bliskosti i razumijevanja, te napose svojim dragim prijateljima i njihovim obiteljima svako dobro i radost, zdravlja, ljubavi i sreće od srca želim ..............:)
ja...............

 
Pisati o ljubavi,
kao da hvatam tračak odsjaja na rubu svojih snova
zanesen, ja plovim U beskraju.
Samo ponekad Zaustavljen između sati
ja se borim jer želim znati,
Pisati o ljubavi.
U nepovezanom smislu od jučer
i nesuvislom nagađanju o sutra,
lebdim zagrljen razmišljanjima o mogućem.
Ti postaješ sva moja čežnja,
Ti razotkivaš sva moja jutra.
Disati s ljubavlju.
Dok ležim u postelji od suhog lišća
ja maštam i nisam siguran,
Pitam se
Kad ništa imala ne bi, da li bi se uz mene stisla?

 
Gledam sad taj život tvoj, unaprijed osuđen. Badave perlica i kića, badave sitnica i ludosti. Kad se razgrne sve, ostane ono što su ti u nasljđe ostavili. Gledam sad. Kad bih mogla stati ispred svih tvojih nevolja i obraniti te, sretna bih bila. Ali ne mogu. Kao što niti mene nisu mogli. Živjeti, ne preostaje ništa drugo. Jednog dana svanut će dan koji prvi u nizu neće biti tako sjajan, ne bih da ga zapamtiš. Svaka bora na licu nek ti sjedne neprimjetno, da ne osjetiš. Prvi put .. i drugi neka, ima vremena za sve, do ovog gdje sam ja sada. Iznutra stara izvana još uvijek mlada. Kad zaviriš među snove htjela bih da znaš, žao mi je što ........ odrastaš. Moja draga.

 
Između ljubavi i rata, kako to izgleda,
Otvoriš prozor, zatvoriš vrata,
Moram priznat da nikad
u tome nisam bio vješt.
U čudnoj rimi noga mi stoji
okrečem glavu malo se bojim,
I za čas sebi ne sličim.
Ponekad se kradom
uhvatim za tvoj štos,
Napravim ludim i
Podignem nos.
Visoko.
Između ljubavi i rata,
Kako bi bilo
Da  zatvoriš prozor, otvoriš vrata
da za promjenu malo budemo ljudi.
Ili onako slično tvom bijesu
Ni ne mahneš rukom, samo
Promjeniš adresu.

Slika 1.
Žena ulazi u prepun tramvaj s klincem od 2-3god i gura ga među ljude da joj prokrči put, isprva pomšljam da mi se priviđa li jok, ne priviđa se ..... propuštam dijete i komentiram s kolegicama da je mali hrabar kao dabar......
Slika 2.
Žena mu kaže da stabilno stane??... gdje? Pa valjda negdje između naših nogu .... slično Davidu... među zna se....komentiram s kolegicama kako žena valjda ima dijete viška.....
Slika3.
Žena progurava dijete između prečke i kabine vozača i tamo ga ostavlja na «sigurnom» a ona na sigurnom od njega metar. Klinac jede krafnu jednom rukom a s dva prsta suprotne ruke lebdi nad prečkom slobodan ko ptica, zamišljam što bi bilo da kojim slučajem po znanom običaju naš vrli vozač naglo zakoči i slučajno se desi ono što nitko nije htio, pa shvatim da ..... ili je dijete stvarno bilo neželjeno.....ili nas i 4,5 miliona ima previše... ili i to 4,5 previše nije normalno......pa sad???