Take Me As I Am

 
Kad te ne volin,
ja ne plovin
Ko brod u boci stojin
Niki me Ne more val dohvatit
Ne mogu se junačit, ni stidit
Od svog jedra  Ja ne znan
tvoje obale vidit.

 
Komedija zabune,
oči se napune a ne bi trebalo.
Kako da objasnim, odsjaj zlatani,
Moj cakani,
ja sam presretna.
Mahneš repom i dobro znam,
smišljaš neki štos.
Možda je glupo kazati,
skupa smo odrasli ali
kako život donosi  mi igramo
U dobru i u zlu
po prilici.
Kako za tebe i za mene vrijedi
Sati koji idu.... prijatelju moj.
 
 
Ostadoh bez šlape....
Ajd vrati, tako ti svega!
Šarmeru flekavi.........

 
Bezuvijetna ljubavi što zavisti
Ni oholosti ne poznaješ
Od milosrđa i radosti živiš u nadi
Da oni koji sa tvoga izvora piju,
Neće vodu zagaditi.
Ti postojiš unatoć svemu,
Bez trona i slave.
U tišini hrabrih duša
Sva tvoja ljepota raste
i korjene pušta.

 
Tražim,
Tvoje ruke ostale kao ogrlica oko moga vrata.
Stisnut i njima ogrnut slušam i
Tražim,
Način da ti kažem da nisi moja bitka.
Da je  prije mene bilo i poslije mene bit će,
Uspomena i blata.
Moja malena,
Zažmiri kad navru pahulje u tamnu sjenku
I navale sjećanja na jučer koja tište.
Kupi jeftinu krinku u prolazu,
pogledaj dvoje što se vole.
Dok ja tražim način da oprostim,
skidam tvoje treptaje sa svoje školjke.
Miris zime odnosi bol,
Postavljam stol za jednog na kraju grada.
U uskoj uličici što gleda na šumu,
Gdje nema parade ni svjećica,
gdje ljudi ne slave niti se raduju.
Tražim,
Tvoje usne kao uzavrele pečate u mom sječanju.

Dječače mliječne puti,
s rujnom jabukom na usnama
Uspavaj sve što srce zausti
u planinskom potoku vremena.
I nek te anđeli prekriju velom
fine mirisne prašine,
Da netaknut od nas običnih
usneš u makovima.
 
.....to my dear one.....:))

 
Ti nosiš šarene kuglice mojih snova
I ostavljaš pješćane tragove na kraju sjećanja.
Kameleonski,
Kao neki stari znanci, mi smo samci koje nosi val jada.
Otvaramo karte nepoznatog grada i gubimo se u njegovim ulicama...
O Seviljo..o Lorca...
Umro od ljubavi.
Samo tako...

 
U tmini moje zašiljene  uši ćute
Sve tvoje staze i sve tvoje pute što znaju,
a Crvene oči šute i i traju,
Dok vjetar raznosi veo od snova.
Pred zoru,
doći ću pod prozore tvoje.
Rasuti zvijezde što prkose i stoje
i pitaju se gdje su nestale boje.

 
Jednostavno,
Kao što jesam
I ti si,
Mi smo
Jednostavno
Isto.

 
Ja bih te ljubio...reče cvrčak..leptirici..
Ali zašto?...začudi se ona....
Zato što imaš tako lijepe točke....
Pa dobro,
dat ću ti jednu svoju točku ako želiš....reče leptirica
Ali ne, zaboga! Ne mogu to primiti....
Onda se ne bih tako lako mogao okrenuti od tebe,
Kada budem odlazio.

 
Na krijesti vala s tobom ću poći,
Daleko ću jezdit u dubinu,
Morske trave splest će užad
oko  nogu
I potegnut me u vjećnu tišinu.
Čudit će se ribe,
gledat me školjke,
A ja ću ispunjenog srca zanesena bit,
Plave snove samo meni znane,
Otvorenih očiju ću snit.

 
Molila me : »Napiši mi pjesmu» i ja sam joj napisao... «More je plavo kao tvoje oči».
Pisao sam dugo. Nisam znao stati. Pisao sam: «Svod  je posut zvijezdama koje nose tvoje ime». Smijala se. Na istom  mjestu dva puta, napravio sam grešku. Nisam razdvojio slova. Poljubila me.
Molila me: »Nemoj da te čekam dugo»! I nije me čekala.
Napravio sam krug okolo grada, sjeo u autobus.
Cijelu noć sam brojao sate.  Rekla mi je: «Uvijek ću te voljeti «! Šutio sam.
Molila me: «Kad signeš 3x pozvoni  i ja ću sići».
Stajao sam dugo na vratima nepoznate zgrade i slušao. Kapi su padale po mojim ramenima. Ostade pjesma i trag u autoputu za nigdje.
Rekao sam : « Odlazim, učini mi uslugu... Nemoj me više nikad, ništa zamoliti».
Nasmijala se. Glasno.

 
Stojim,
promatram,
čovjek preko puta na tebe podsjeća.
Vjetar raznosi prašinu.
Nasmijana pomićem se za korak,
ljudi me gledaju,
U čuđenju.
 
U kaledioskopu mog života ti si ona nijansa koja zapleše oko rubova i posloži koncepciju na osebujan način. Ti si pikantan začin i ne bi mi mrvu valjalo da te ima više. Onda ništa ne bi bilo jestivo. Ne stane ovo u pjesmu ni poemu, nije ovo ispovjed niti jadikovka. Trpi sve komadić papira, pa tako i mi završismo tu , na jedan osebujan način. Bogu hvala.

 
Slušam,
Otkucaje sata koji podsjećaju na tvoje korake.
Šutnja koja nedostaje i tvoja ruka koja počiva.
Slušam.
Okrećem stranice i ljubim ti dlan.
Sama sam,
I ti si sam.
Šutnja ne obriše nikad ostatke proživljenog,
ne zaustavi nikad nadolazeće bujice.
Toplina sunca,
Ona zna.
Ona je vječan izvor ljubavi.

 
Sada sam slobodna.
Slobodna od obećanja, slobodna od zapečaćenih riječi.
Sada sam kao što sam i na početku bila,
Netaknuta staklena figurica.
Ne diraj me,
Sada sam svoja.
Prepoznajem tragove tvojih usana na svom licu,
Skicu zamišljenog života u bunilu.
Ljubavi moja,
Sada smo slobodni.
Znaš sve i sve znam.
Prašina smo koju vjetar nosi,
Pamtim samo djeliće naših otkucaja u vremenu.
Previše bi bilo cijelu sliku zapeći u sjećanje.
Sada si slobodan.

 
Kamen sam,
Duboko u sebi tražim odjek vremena koje prolazi.
upijam šljupljikavi zaostali zrak što se ne miče
I svi moji odrazi
samo su sjećanje na dušu koja je
Zaboravila disati.
Ne biram,
Ja sam izabran da živim sam.
Poput pjeska rasutog po pustinji.
Ponosan i nepomičan
Običan,
Kamen sam.