Cuspajz u glavi

Ljudska civilizacija je na pragu totalnog debilizma. da li ljudi pročitaju što šalju drugima? Mislim, to se odnosi na poruke.. god damn, možda meni nije privlačno "Bok ljepotice, jel imaš još slika?" ili pak "Ja sam zgodan, uhvati me sad dok sam slobodan..". Ljudi su u ošli u PM. I onda se mene kritizira sa nekim svovjim načinom razmišljanja, ja ispadam umišljeni hedonist i što aj znam što.. A pogledajte tko vam vodi svijet... I kad vidim takve jadnike, ja sam sretna što sam ovakva kakva jesam.. I sad se pogotovo ne želim promjeniti..
---------> DIO 2
novinari su uvijek na nekakvoj meti i svi misle da su oni dosadnjaci koji vise ljudima pred kućom 24 sata dok im netko ne da neku korisnu informaciju. A zapravo to nije tak. Novinari su ti koji vama cjanjeno čitateljstvo, omogućava pola sata užitka u vijestima o ljudskim katastrofama jer to je jedino što ljudi vole gledati.. Gdje je tko poginuo, gdje je tko koga zaklao, gdje je bio potres, tsunami, grom.. To je ono što se prodaje ljudima pod zanimljivu vijest, i sve zbog toga što negdje u bolesnom ljudskom mozgu ne postoji kliker "Pa to se nekome događa", već je taj kliker zamjenjen onim "Gle katastrofu, to je daleko od nas i do nas nikad neće doći". Moš mislit..
Mi smo čudni.. Jebeš ti meni sve ak mi nismo prije par tisuća godina bili pametniji. Umjetnost je cvjetala, priorda bila očuvana, gradili smo gradove kojima se još i danas divimo.. A sad.. Pogledajte sad hrpu budaletina kojima je pohlepa prvi nagon, a kasnije sve ostalo.. Ja ne mogu promjeniti svijet, ne mogu mijenjati milijune ljudi, jer sam samo jedna.. Al znam da ja takva nikad neću biti.. I na to sam ponosna..

Nije lako biti svoj psihijatar kad zapravo i ne znaš u čemu je bit psihe. To nitko ne zna. judi cijeli život briju da znaju kako funkcionira ljudski mozak, ali zapravo nemaju pojma o čemu se radi. Svatko je svoja vlastita projekcija individualnosti koja se svakodnevno odražava iz nutrine, i nitko ne zna kako to i što na to djeluje. Možemo samo nagađati koji će naš slijedeći korak biti, ali u zbilji ne znamo kako ćemo regirati u određenoj situaciji i zašto. I zbog toga nabijem sve koji mi pokušavaju diktirati život.
Shvatila sam da ja zapravo bježim od normalnosti. Sve što ja radim je upravo suprotno od onoga što rade drugi. Možda je strah od monotonije, možda je jednosavno u pitanju nešto deseto, ne znam, ali znam da imam osjećaj kao da svi idu u jednom smjeru, a ja uporno pokušavam u drugom.
Život je dar.. netko je jednom rekao.. A zašto onda bacaju djecu u smeće?

A jebeš takav dan.. Mislim, u neku mazohističku ruku, super je dan, baš sam nekak vesela, al u onu drugu ruku, kad sagledaš sve kak je krenulo.. Imam smrznute papke jer su mi cipele promočile, iz nosa mi vise takve sige kakve znanstvenici nisu našli ni u najdubljim spiljama, imam mengu, kompjutor me zajebava, pao je snijeg, sestra me seksualno zlostavljala danas u kupaoni sa svojim perverznim detaljima, a ja i dalje pokušavam speći jebene čupavce koji iz minute u minutu izgledaju kao bljuvotina nekog krapinskog pračovjeka.. No, nadasve se osjećam divno.
Najbolji dio života mi je proletio pred nosom, a onaj još bolji od toga je tek preda mnom. Uh, kako samo zračim optimizmom danas. Eh da, još imam jednu tužnu vijest.. frendici je crkla ribica. Jebemu mater, i to ne bilo koja ribica, već ona NAJVEĆA ribica. Možda je dobila infarkt od kolesterola? Eto, red šutnje za pokojnu ribicu:-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------.
Znate što je zanimljivo i ironično danas? Onaj THE oženjeni lik mi je izjavio da ide po razvod. U pzidu materinu, kaj sad da radim? mislim, naveo je jednu zanimljivu rečenicu a to je "Nije to samo zbog tebe..".. Al istina je ta da sam ja to potakla, jer kako kaže, sa mnom se je u ova tri mjeseca proveo bolje nego sa ženom u zadnjih pet. I onda sam ja izigravala nekog kvazi psihijatra i bračnog savjetnika i pitala ga zašto ne pokuša oživjeti tu ugaslu ljubav, i onda sam dobila ono što sam i zašlužila, udarac u bulju (ne doslovno) sa izjavom kako on voli mene i da se ionako pokušao rastaviti tri puta.. znam da će to sad Forsaken imati materijala da me dobrano popljuje, al vjerujte mi, i ja bi.. On je neka vrsta moje savjesti koja me stalno pika sa svojim komentarima i pokušava me odgovoriti od pola ideja koje naumim.. Što ne znači da ja njega mrzim.. Bože sačuvaj. ja njega poštujem više nego 90% ovih svih članova koji mi se javljaju.. No to je sad sedamnaesta priča.
Uglavnom, u šoku sam.. izvještaji slijede malo kasnije!

Cijeli život pokušavamo naći način da kukamo, uvijek postoji nešto s čime nismo zadovoljni, nešto zbog čega druge možemo gnjaviti na jutarnjoj kavi.. Ljudi su skloni tome da od sebe rade žrtvu, da se u bilo kojoj situaciji stave na mjesto patnika i time očekuju da će ih drugi tješiti, pa će se oni možda osjećati vrijednima. A u stvarnosti, svi smo mi sretni. Ljudi ne znaju cijeniti ono što imaju, već čitav život žale za onim što nemaju. Žale za nekim stvarima koje im možda nisu suđeni, koje im možda uopće ne trebaju, a sve to iz razloga da bi sebe predstavili kao jadnike i iz drugih izvukli malo suosjećanja. A većina zaboravlja da su ostali slični njima i da on njih neće dobiti željeno, već će u toj svojoj namjeri da se nekome izjadaju, dobiti upravo to.. postat će pasivni slušaoci druge strane koja je u istoj namjeri došla k njima.
Sreća je svugdje oko nas. Samo ju možeš vidjeti ako gledaš pravim očima... A današnji problem je što je mnogo ljudi slijepo. Sreća se gleda srcem. I ja sam sretna.
I za kraj, da pojasnim onu situaciju sa oženjenim.. meni je lijepo s tom osobom. U neku ruku mi i odgovara što ta osoba nije moja, baš iz razloga što se ne moram vezati za njega. I odgovara mi što znam da me voli, što mi pokoji put da pusicu u nos, što mi spava na ramenu i što dobijem koju nježnu riječ. Ni ne želim više. ja ne želim da on ostavi obitelj, ženu i djecu. Meni je dovoljno da znam da me netko voli.. I kao što rekoh, ja sam sretna..
 

Ponekad se pitam tko sam ja zapravo.. U meni žive dvije osobe koje se svakodnevno bore za prevlast. Jedna je dobra, uvijek spremna na optimistične poteze, uvijek spremna na razumjevanje i slobodu, a s druge strane, tu je i ona manje dobra.. Ona koja ponekad pokušava svim naporima uništiti sve ono dobro što je ta moja polovna osobnost stvorila. I ne mislim sad na neku apsolutnu destruktivnost, već mudrost, stanje svijesti u kojoj osjećaji ne postoje, ali i ne rade nikom nažao, osim meni..
Lijepo je imati moć nad ljudima. Ponekad mi se čini da ih predobro poznajem što rezultira psihičkom manipulacijom u svrhu ostvarivanja vlastitog cilja. Govorim im ono što u tom trenutku  žele čuti kako bi ostvarila svoje ciljeve.. Ali pritom ne radim nikome nažao, nitko ne ostane povrijeđen, već jednostavno nekim psihičkim terorom činim da ljudi čine ono što želim da učine.
Ljudi su tako prozirni. Ponekad točno znaš što će u pojedinoj situaciji napraviti, kako će odgovoriti na određeno pitanje i kako će se postaviti u pojedinoj situaciji.. I to ja koristim.. je li to loše? ne znam.. I nisam ja neka podvojena ličnost koja se u određenom trenutku uključi ili isključi.. Ja sam samo svjesna kako ja funkcioniram. Ono što se kod mene zove savijest, je zapravo ona dobra strana koja me bocka ravno u onu točku koja boli.. A ona druga, ona moćnija koju većinom koristim, to je ta druga strana.. Možda sam ja samo jedna od onih koji su svijesni svoje svijesti,ali i svoje podsvijesti. A možda sam samo jedna zbunjena duša koja nije spremna na ništa drugo osim na dugoročnog rzmišljanja o smislu života.
I jeste li ikad imali onaj glupi osjećaj da vam je dosadno živjeti. Ne mislim pri tome na neke samoubilačke porive.. Ne, nego imate osjećaj koa da ste sve moguće proživjeli i da vam se više ne da dalje, sve ste probali, i,... Ne znam.. možda je to jednostavno period u mom životu, baš kao i ovaj snijeg, koji će se preko noći otopiti i tada će se napokon pojaviti sunce..

I onda ja tako nestanem s vremena na vrijeme.. al se uvijek vratim. Iskreno, nit sam imala inspiracije, nit volje, a bormeš niti pristup netu. No, sila teža me ipak natjerala da svoje dupe dovučem u jedan od naših elegantno preskupih net caffea i potrošim zadnjih 20 kuna na net.
Kod mene nema baš o čemu za pisati. Shvatila sam da se bojim monotonije života, pa pokušavam na sve moguće načine učiniti ovaj svoj jad zabavnijim... kažu psiholozi da je za naviku potreban 21 dan, što u prevedenom značenju znači da ako se 21 dan veselite svemu, i dobrom i lošem, postoji neka minimalna šansa da se pretvorite u optimista.. I onda se na tu cijelokupnu filozofiju nadovezuje pitance:"Da li je ipak bolje biti optimist ili pesimist?". Ja sam npr.vjerojatno (neću reći sigurno jer ne znam), ali vjerojatno među najveselijim osobama na svijetu. vječni optimist koji na svijet gleda kroz pinky zjenice, i da vam iskreno kažem, ne bi se mjenjala sa nikim. I zato ja u principu i mrzim depresivne ljude, pesimiste kojima uvijek nešto nedostaje, a zapravo jedino što im fali je onaj switch u glavi koji će im upaliti lampicu i dokazati da svaka situacija u životu dolazi s razlogom, bilo da mi budemo jači, da izađemo iz toga kvalitetniji, bilo da naučimo nešto ili pak da jednostavno pomognemo drugima.. Ali većina na to gleda sa namrgođenom facom i izrazom lica "Koju se to pizdu materinu meni moralo dogoditi", tako da ne shvaćaju da općenito svaki problem ima rješenje i poantu koju uopće ne shvate. Teološki gledano, Bog ti nikad neće netovariti više tereta na leđa nego što možeš ponjeti, pa je svako kukanje i cviljenje za boljim vremenima uzaludno.. a ako ti stvarno smeta kako živiš, onda se potrudi promjeniti to, a ne sjediti doma, češkati jaja i kvocat okolo ljudima kak je tebi sjeban život..
Eto, opet me čopila neka muza.. Ljubav inspirira ljude. Čudno je to. Baš bježim od svega, od emocija, prisnosti s bilo kim, bježim od veza i vezanja i baš mi se onda potrefi emotivni BUM.. A u početku nije to bilo ništa ozbiljno.. Zajebancija, izlasci petkom sa ekipom, zeka peka i koja pusica tek toliko. Ali jebi ga, negdje na pola puta između te zajebancije i ovog sada smo se oboje zaljubili i nastalo je sranje! Nemoguća misija.. na kvadrat! Koji kaos.. al mi je trenutno lijepo u tom kaosu pa ga neću pokušati srediti ni ispraviti, vrijeme je da i ja malo budem happy nakom dugo vremena. Lijepo je to kad znaš da je nekome stalo, pa iako znaš da je ikakva budućnost nemoguća, al ipak, netko je sretan kad pomisli na tebe, nekome je stalo do tvog pogleda, do tvog osmjeha i bar jedne sekunde tvoje pažnje.. samo da je kraj tebe.. i isto tako je s tobom.. I meni je to dovoljno za sreću. Ja sam sretna...
Idem jer će me ovi manijaci opeljušit do kosti.. Čitamo se ljudi..

Milion kuna?

Nije nitko kriv što je glup.. Tješim li se ja to...? uglvanom, ono što je potaknulo moj čip u glavi da uopće sjedne za komp i piše ove pizdarije su u principu ljudi koji meni pišu. Ne, ne radi se o nikakvim pohvalama od kojih bi moje samopouzdanje dobilo neku stepenicu ka savršenstvu, već se sve to odnosi na ulete koje ljudi bezrazložno prosipaju tipkajući poruke u mom smjeru.
Čemu služi profil ovdje na Iskrici? Ako tamo piše "nema šanse da ikoga upoznam ili odme na kavu" onda to sigurno ne znači da ćete slijedeći tjedan naći broj mog moba i da ću vam se istog trena baciti u zagrljaj ko u nekom starom ljubiću. Sada će opet, po ne znam koji put, ekipa krivo shvatiti moje riječi, ali nema beda, baš zbog takvih i pišem.. Nisam ja umišljena kravetina koja misli da je nedostižna i da nitko nije dovoljno dobar za nju, već je stvar u tome što meni svi ti ljudi koji šalju poruke predstavljaju samo jedan virutalni svijet koji bi trebao ostati na toj razini.. nešto poput holograma koji ja isključim kad se disconnectiram s neta, svijet koji se ne petlja sa mojim stvarnim svijetom i želim da to tako i ostane. Čim se ti nađeš s nekim, taj postane dio tvoje stvarnosti, bilo to da ste se našli zbog kave ili nečeg drugog. A meni je moja stvarnost dovoljna, imam frendova, imam potpuno sređen raspored života, tako da mi jednostavno nije do toga..
A kako to ljudima objasniti? Nikako, obično sve završi sa rečenicom: "Kuja umišljena!" ili "Nikad nije dosta ljudi i prijatelja!". Juhu! Čiji su to snovi? Moji ne..
Uglavnom, i zašto svi imaju iste ulete? "Znam da moram smislit nešto orginalno kako bi mi vratila poruku, ali ne znam što da napišem.." To više nije orginalno. Ma zapravo, nema veze...

Pokušavam uhvatit neku dobru misao.. Onako, da sad ispadnem jako pametna iako sumnjam u vlastite sposobnosti kompliciranja mojeg ionako kompliciranog razmišljanja, pa se nadam da ću vas zadovoljiti i sa ovim što ćete pročitati.
Trulo je u zemlji truleža- rekli bi patliđani u kompostu. Sad se pitate kakave to veze ima sa turšijom, ne? Ima, ako napraviš dobar kompost od patliđana, karfiol i ostale pizdarije će bolje rasti i imat češ kvalitetnu turšiju. Ne bi vas dalje upućivala, jer tko ne shvaća ovu metaforu, neće shvatiti ni da mu nacrtam. Takvi ljudi su prazni. Trebaš im napraviti program po kojem će oni funkcionirat.. jebo te, ko roboti. Upišeš im od a-ž što trebaju raditi, a kad dođe neko slovo poput ß, izgube se u vlastitoj nesposobnosti da nešto pozitivno naprave. Salata od trulih jaja.
Pomozi Bože.. kak je to usrana rečenica. I najgore od svega, svi ju izgovaraju a pola ih ne vjeruje ni u onaj dio "Pomozi...", kamoli u onaj drugi teološki dio.. Nema veze, svedno se meni sada jedu čevapi s lukom.. Idem do "Grge" na jedne bolesno velike čevape! 

Eh, da je sve lijepo ne bi znali što je ružno, ne? začudo, danas sam jako dobre volje, kao da je netko sve moje probleme uzeo u jednu veliku crnu vreću i odnio jako jako daleko... skoro pa u zaborav. U meni očito postoji neki mali sklop koji svaki loš trenutak isključi i opet uključi osmjeh i veselje.. Tko bi to znao..
Nemam zapravo ništa novo za reči, osim ako vas ne zanima da radim, nema više tuluma, radila sam za izbore... Dobar je to posao, gledala sam u kutiju cijelu smjenu, i radit ću to opet... Koji posao... Uglavnom, samo da vam kažem da sam odlično, i svima želim da se tako osjećaju.. Na svakom crnom oblaku u životu neka nađu onaj predivni srebrni porub! Pusa svima

Nisam jedna od onih koja svoju sreću mjeri u materijalizmu, niti ću to ikad postati. Godine nisu bitne, danas sam shvlatila tu činjenicu. Jesam li ja samo duša koja luta i nikad neće naći ono što traži, ili ipak postoji i za mene komadić sreće koji će zakucati na vrata kad se budem najmanje nadala?
Crveni komplet, crvene cipele , šminka i sve potrebno stoji u ormaru za sutrašnju Novu godinu, ali ipak nešto nedostaje. Nedostaje on. Zapravo, imam ga jednim djelom, ali on se svakog jutra vraća njoj. jesam li ja zbilja toliko grozna da drugoj ženi, koja bi mi mogla biti vlastita majka, uzimam onoga kome je prije 14 godina rekla "da", ome se obećala u dobru i zlu, ili sam samo biće koje voli bez obzira na granice? trebam li se gristi u duši što djeci otimam oca, ili bi me trebalo biti briga jer ja nisam dala niti jedan zavjet nikome? Kako pogledati u oči njoj kad ju jednog dana sretnem i kad me pita samo jedno pitanje,a to je "zašto?".. trebam li ja žrtvovati sebe, po tko zna koji put i stati na putu svoje vlastite sreće da bi drugi bili sretni? I ako da, kada će doći moje vrijeme kada ću ja jednom biti sretna, kada ću se ujutro probuditi i reći "sve je ok"...
mogu mu biti kćer, a ja ga volim. možda zato što se on ne ponaša tako, što razmišlja  i izgleda kao netko moje dobi.. ne znam.. A znam samo to da mi vrijeme polako broji sate i jedini grijeh koji nosim je taj što ga volim...

 Danas je nekako pasivno, neproduktivno bezosjećajan dan. Dobro, većinom je bezosjećajan jer sam negdje tokom življenja izgubila onu nekakvu emotivnu povezanost sa svijetom, ali ajde, ima i dana kada sam i ja epicentar ljudske topline. Nekako mi je svaki dan isti, beznačajan, ne događa se ništa urnebesno kao što sam navikla inače.. Uvijek mi je život bio kao savršeni scenarij komedije koja je dobila deset Oscara.. A sad, sad je postao monotonija koja se iz dana u dan preljeva u još veću monotoniju. Ustajanje, rad, učenje, izležavanje, cuganje vikendom sa ekipom.. Sve me to nekako potiče na ono pitanje «Što je smisao ovog života? Što ja uopće želim u životu?» I onda počne bujica razno raznih želja i ideja, koja prvo prođe kroz filter «moguće-nemoguće» i ostane mi samo jedno: ne želim ostarjeti u duši. Želim uvijek imati onu razinu adrenalina koju potiče nepredvidivost i uzbuđenje. Hiperaktivnoj osobi poput mene navike su kao osuda na doživotnu robiju u tamnici. Morat ću nešto definitvno promjeniti..
Zašto se ljudi osvećuju jedni drugima? Cijeli dan mi je ta misao u putanji po mozgu. Što je tako zadovoljavajuće u vračanju negativnih radnji, misli, riječi nekome tko te je namjerno ili nenamjerno povrijedio? Uvijek me to mučilo.. Što to potiče čovjeka da godinama čeka priliku da uništi nekoga tko je njega jednom prilikom možda oštetio? U čemu je zadovoljstvo? Nakon toga ste oboje jadni… Ne znam, jednostavno ne kužim.
Kako sam ja zapravo odvratna osoba.. ili nisam.. Danas me je stara zbudila ujutro jer je došao neki rođak u posjetu. Nisam si stako dobra s njim.. Mislim, ne viđamo se često, možda jednom u pet godina pa onak, nije mi stalo. I prvo što sam pomislila je bilo: gosh, možda je dofurao 100kn za poklon pa si mogu kupit čarape za doček.. I onda me savjest šusnula! Zar sam ja fakat tak odvratna. Mislim, čovjek nas posjeti, došao je čak iz Pakraca a ja jedino mislim na lovu. Pas mater i ja! Ali nije ništa donio, i tada mi je bilo lakše. Kao da sam se iskupila, al još uvijek me to muči. Moram si napravit redukciju u glavi!
I da, sad mi je na pamet pao moj emotivni život.. Doduše ne emotivni, već privatni. Negdje tijekom prošle dvije godine kad sam proživjela sranja sa bivšim, emotivnog kolapsa i svega ostalog što ide s tim, zatvorila sam se od vanjskog svijeta i povezanost sa ljudima na nekoj ljubavnoj razini jednostavno ne postoji. Ne volim nikog, nisam zaljubljena u nikog i toliko sam se već naviknula na to da se jednostavno ni ne mogu prepustiti tome. Izlazim van, upoznajem stotine ljudi, neki mi se čak i sviđaju kao osobe, ali ništa… Ne mogu ja to. Mislim da sam već sama sebe toliko uvjerila da mi je bolje solo i time izgradila toliko zid oko sebe da sumnjam da će ga itko tako skoro preskočiti. A onda ipak, ponekad, ali rijetko, i meni dođe onaj osjećaj: i ja bi nekoga kraj sebe.. Ali to traje kratko. Ja sam zapravo ledena santa koja plovi sve sjevernije.. I ne muči mene zapravo što sam solo, nego to što sam hladna prema svijetu. Bojim se da će to uskoro priječi granice i u prijateljstvu… Jer nije mi stalo do svih. Dragi su mi ljudi, ali možda oni od mene očekuju više no što ja dajem trenutno. Bojim se da me ne shvate krivo. Ja ih volim na svoj način, ali nisam spremna za neke emotivno-fizičke kontakte iskazivanja ljubavi prema njima. Ne da mi se. I zato ja zapravo ispadam okrutna, a nisam. Jednostavno znam ako se ne vežem za nikoga, nikoga neću izgubiti i time me nitko neće povrijediti, a time sam ja sigurna da neću ostat povrijeđena..
Život je kao ruski rulet....

Svi moćni pokušaji analize vlastitog uma uvijek mi nekako završe glavoboljom, pa sam eto danas odlučila ne razmišljati više o sebi i ne pokušavati sama sebe shvatiti. To vam je isto kao da ste podvojena ličnost, jedna radi a druga misli.. Tijelo odvojeno od volje, i obratno. A sklad je samo ponekad i rijetko viđen. Zbilja kompleksno stanje..
Danas je Đuri 2 mjeseca. Đuro mi je pauk koji je postao dio moje svakodnevnice. Neobično ili ne, imam ljubimca pauka. Isprva sam se uvijek grozila takvih insekata koji imaju previše nogu, gmižu i šire općenito gađenje među ljudima.. Ali onda se čovjek zapita "Pa dobro, čega se ja to bojim?? On je stotine puta manji od mene, kako je tek njemu kad vidi mene??" I tada sam nabavila pauka ptičara. Čudna je to životinja, ne bi vjerovali. Osjeti ono što vi osjećate i zapravo nije tako monotono blesav. Raspoznaje mene od ostalih ljudi.. Jest da ga se večina boji i ne želi približiti njemu, što i shvaćam, jer strah od pauka je ljudska svakodnevnica, pogotovo pauka od 10ak centimetara.. Jedino me zanima koliko oni mogu percipirati i shvatiti...?
U jednom od zapisa u blogu sam spomenula svoju prijateljicu koja je na psihijatrijskom lječenju zbog smrti mlađeg brata, i koja mjesecima nije komunicirala sa nikim.. Došla je doma danas i bolje je. još uvijek je u stanju nekog blagog autizma, u svom je svijetu, ali neverbalno komunicira sa ljudima, iako je već počela pričati pomalo.. treba samo doprijeti do nje. Kao da je miljama daleko.. Ali pomalo...
To je to sve za danas, idem utonuti u san... Možda me tamo čeka netko?

Što je logično u ovom svijetu? Je li logično stajati u redu u banci, imati broj u ruci i znati da ste tek za 20ak minuta na redu, ili je logično u istoj situaciji sjesti? A što ako vam se ne sjedi? I zašto se za određene blagdane kuha uvijek ista hrana? Npr. logično je za Božić skuhati sarmu, peći odojka, narezati pršut. Da promjenite jelovnik i stavite npr.pohane lignje, soju i pečene jabuke, gosti bi vas gledali kao čudaka koji ne zna da se za Božić kuha upravo suprotno..  tko je uopće rekao što se mora kuhati?
Duhovi.. neshvaćena pojava u koju pola stanovništva ne vjeruje, pola ih briju o tome sa neke vjerske strane pokušavajući svoju savijest ublažiti sa idejom raja, a pola ih je u nekom logičkom sklopu zaključilo da ipak postoje i bave time pokušavajući u ukletim kućama uhvatiti jednog u vakumiranu staklenku ne bi li dokazali svijetu svoja uvjerenja. Kad samo zapravo pogledate sebe, odvojeno od tjelesne građe, dakle duh, onaj JA koji živi u tom posuđenom tijelu, mi smo svi zapravo duhovi. Odakle smo došli i što tu radimo, ne znamo, ali mi smo duhovi. Kad umremo opet ćemo otići nekamo gdje isto tako još ne znamo, ali ipak idemo. Mislim, ne možete ne vjerovati u duhove, ima tu nečega. Dokazano ili ne. A i činjenica da čovjek kad umre automatski izgubi 21 gram vas mora potaknuti na razmišljanje.. Mislim, nije da čovjek prdne ili se podrigne kad umre pa taj 21 gram su zapravo neke izlučevine koje izlete prilikom toga.. Već stvarno izgubi 21 gram. A što je to možemo samo nagađati.
Sad sam se već uvelike upetljala u paranormalnu priču tako da sam se dohvatila i raja.... Nisam nikad bila crkvenjak i vjerovala u sve te njihove spike o raju i paklu, te onome da se moramo neprestano pokoravati Bogu i bojati ga se. Mislim, čemu? Crkva je institucija napravljena od čovjeka, a sve što je čovjek ikad napravio na kraju je ispalo katastrofalno pogubno za okolinu, pa odatle i moja nevjerica prema crkvi. A i sama logika mi nalaže da to baš i nije to. Ok, vjerujem da postoji nešto, Bog. Nešto ne nastaje iz ničega, uvijek je tu nešto. Tako smo i mi nastali od nečega, a to je upravo Bog. Mnogi ga doživljavaju kao nekog sijedog starca koji ima bradu do poda i koji pizdi na "nebu" svaki put kad mi griješimo.. Ja.. ja ga zamišljam kao pojavu koja je u svemu razvijenija, koja osjeća i koja zna. Neoblikovani oblik života, kompleksan i neshvatljivo shvatiljiv.
Mi smo samo mali djelić svega, jedan milijunti dio protona u atomu života. A brijemo si da smo najvažniji u svemiru.. Kolika je samo stanica mala naspram našeg tijela. I koliko smo mi mali naspram našeg planeta.. I koliko smo mi malo naspram Sunčevog sustava.. I sad samo zamislite činjenicu koliki smo naspram cjelog svemira? Da, kao što rekoh, jako smo mali...                                       Pile je prešlo cestu.. je, istina. I napravili su toliku filozofiju o tome, a vjerojatno je samo htjelo sudjelovati u prometu, biti dio cjeline..
ništa ja ne kužim.....

Čovjek cijelo vrijeme biježi od promjena, od novog početka i sklon je nekakvim navikama koje mu čine monotoniju života. I onda kad je vrijeme da prihvati neke druge stvari u životu, najlakši mogući izbor mu je pobjeći od toga. Netko mi je danas napisao da moje riječi nešto znače u njegovom životu.. I da, priznajem, i ja sam jedna od onih kojima je lakše otići na drugi kraj svijeta, izbrisati prošlost i početi sve ispočetka, ne suočavajući se sa stvarnošću koja je ionako tu, i koja svakoga kad tad stigne, pa makar u samoći sobe prije nego se oći sklope i utonu u san. A s druge strane, nikad se nisam predavala tako lako, uvijek sam bila borac za neke stvari koje nitko nije mario, za koje nitko ne bi dao ruku u vatru i koje bi svatko zaboravio.. Što mi se dogodilo?
Kako ponekad puno znače nečije riječi. Riječi osobe koju nikad niste sreli, koju nikad niste upoznali.. Tiho uđu u vašu podsvijest i odjednom se promjenite, kao da vas netko probudi iz ružnog sna i ulije vam snagu za koju niste znali da uopće imate. istina, odustala sam od svega i bila sam na dobrom putu da svoje JA potkopam u nekom novom svijetu u kojemu vlada zaborav, u kojemu ću lakše prebroditi ono što me muči... Ali to tako jednostavno ne ide. Život je život, kakav god da je, moj je. Dar koji ću ja jednog dana dati nekom drugome.
Nisam kukavica, iako ponekad upravo radim istu pogrešku, ne borim se za sebe, ne cijenim ono što su moji roditelji mukotrpno žrtvovali za mene. Istina, uz mnoge greške, ali možda da nisu tako postupali ja ne bi bila ovo što sam sada i ne bi znala ovo što sada znam.
Hvala ti stranče koji si mi poslao to što si poslao i neka ovaj zapis u blogu bude dokaz da i tvoje riječi znače puno nekome. Možda si jedni koji me čitaš, možda tebi to nešto znači, a to meni osobno znači puno. I takvi ljudi poput tebe čine moj život smislenim. (On će znati kome ovo pišem)
Ipak ostajem i ne idem nikamo...