Cuspajz u glavi

jeste li ikada imali osjećaj da funkcionirate u drugoj dimenziji? Da jednosavno niste prostorom i vremenom sukladni sa stvarnošću? Razmišljanje vam okupiraju neke stvari koje nikoga ne muče, na koje rijetko tko ikad pomisli. Vi se bavite ljepotom oblika oblaka, a drugi u to vrijeme razmišljaju o svojim financijskim problemima. Ili pak, ako vi vidite ljepotu oblaka, drugi to vide kao problem jer znaju da će uskoro kiša.. I tako iz dana u dan, vaši pogledi na neke iste stvari su toliko različite. I onda to pokušavate opisati drugima u nekom šarenom tonu, da nije sve tako sivo u tom oblaku, ali onda vam poklone onaj izraz lica koji vam sve govori.. Vi jednostavno niste shvaćeni.

Ubi Bože, svijet je postao melankolično-paranoičan prostor koji odiše dozom cinizma i straha od totalitarnih idiota! A mene to zapravo zaboli. Onak, kao je mogu promjeniti nešto u sijetu? Ma koji ja k... mogu promjeniti? Fasadu na kući? I kaj, neće biti zelene, nego plava.. Super, sad će se ljudi ziher promjeniti kad sam ja promjenila boju!!! Mislim, pun mi je kurac ljudi koji briju da pojedinac može promjeniti svijet.. Kaj on može? može postati idiot kojeg apsolutno nitko ne sluša i ne doživljava i onda on dobije slomživaca i završi na psiho terapiji. WOOOOW, puno je promjenio.. sad samo još više para odlaze na šrinkića! I poanta svega je, ak niste svi složni, što znam da niste jer se uvijek nađe neka budala koja će remetit red i mir, onda odustanite od toga jer sve ode u k... (iskustvo)
Neki dan mi se cica smrzla za niš. Došla sam po neke intervjue, slikat kak ti , utrke illegale, ali par masters, niš nije bilo od toga! I onda sam došla do te faze da mi se nožni papak smrz\'o, ruke, noge, objektiv, pressica i ostale pizdarije... MRZIM HLADNOĆU!
I kraj na kraju sa šećerom i šlagom.. pozdrav jednom spaljenom liku kojeg upoznah nedavno. Legenda si (DK)

What a fuck? Kad vam netko kaze da je savrsen, sto zakljuciti o njemu? Da li je ta osoba umisljena, puna sebe u tolikoj razini da vise ni ne primjecuje svoje mane, ili pak toliko samouvjerena da ju jednostavno boli k.... za druge i njihovo misljenje? Zanimljivo je to..
Drustvo je postalo opsesivno drugima, pitanjima sto drugi rade, cime se bave, kako zive,.. Sretni su ko malo dijete kad nadju neku glupost u tudjem zivotu koju mogu kritizirati, a cemu to sve? Da bi oni bili sretniji sto su nasli neku tudju manu kako bi svoj ego podigli na visu razinu, jer oni ne rade TU pogresku.. Ali, jebi ga sinko, oni rade druge pogreske, u drugom aspektu zivota.. Mozda ja i radim sitne greske poput pravopisa u blogu. No, who the fuck cares about it??? Ionako nije poanta jesam li stavila dva "s" u neku rijec ili jedno..
Svijet je otisao u kurac, i kad bolje pogledam, i mene boli lijeva peta za neke ljude. I sad cete misliti da opet serem neku pricu o tome kako svi trebamo voljeti svog bliznjeg i biti si svi super, kao neka djeca cvjeca.. Ne, zapravo me zaboli za to. Ja nikog ne pokusavam promjeniti, samo potaknuti ljude da ne kenjaju previse oko pojedinosti u tudjem zivotu vec pogledaju i svoj zivot. Nitko nije savrsen, pa ni ti!

"..dosta si zrela za svoje godine.."- ma koji kurac??? Kako volim kad mi to kažu.. Mislim, to što imam 21 ne znači da sam hendikepirana u bulju i da ne znam povezati 2 i 2. I ona rečenica:"..razmišljaš o onome o čemu nitko drugi možda nikad ne pomisli..".. I?? Ja bar razmišljam.. Nije važno što se to često odnosi na stvari kojih se nitko nije dotakao.. poput npr. postoji li ljubav među sovama. Ali gledajte ljudi, i to netko mora.
Jeste li ikad poželjeli nešto tako jako i onda se to ostvarilo.. Onak, duboko u vašoj maloj jadnoj zgužvanoj podsvjesti znate da se to možda neće ostvariti jer vam očekivanja prelaze granice mogućnosti ostvarenja, ali ipak nekim pukim slučajem čvrsto odlučite "Ja to želim pošto-poto" i onda se to fakat ostvari. Mislim, kako to funkcionira?!? Ima li volja zbilja veze s onom rečenicom "Svatko kroji svoju sudbinu?" ili su to samo pizdarije koje su meni, eto u pola devet ujutro, pale na Graškograd u glavi?
Zašto ja uvijek imam punu glavu pitanja na koja nitko nikad nema odgovor? U kojem sam ja redu stajala kad se djelila pamet? Vjerojatno u redu za frčkavu kosu jer, jebem ja njoj svaku frčku, fakat se može zapetljati! od svih gena koji su mi bili na raspolaganju pri oplodnji, ja baš uzmem one polovne kojima je falilo pola.. Ja zapravo nemam 22 para kromosoma, već 11.. I onda se ljudi čude što pitam gluposti.
Pizdu materinu previše psujem.. Imam i glupo pitanje u vezi toga, ali stvarno nema više mjesta u glavi da i o tome razmišljam..

..a ja i dalje kopam nos...

Pa, ne vjerujem.. Koji kurac radi ova socijala po cijele dane?!? Citam danas crnu kroniku nasih bezveznih novina, koji su by the way prepuni oglasa i vise nemas sto za procitati, i ne mogu vjerovati koja psihodelija vlada u Hrvatskoj.. Jedan ludjak zaklao susjeda, drugi je pak pijan zaklao svog kuma, al se toga ne sjeca, treci je sad izasao iz zatvora pa ce uskoro i on nekog zaklati. Pa pas mater, koji kurac rade oni MUPovci? Ceskaju jaja po obliznjoj birtiji. I onda se covjek pita, pa dobro koji se vrag dogajda? I tako svaki dan, puna kronika psihoticnih manijaka koji nekog pile, kolju, pale, gaze... i sat ja znam sto jos ne..
Mislim, what a fuck??

Danas se vozim u predivnom smrdljivom trmavaju, i naravno, OPET naletim na nekog dedicu NORCA koji je neprestano kopao nos i ljepio smrklje na staklo. Mislim, FUUUUJ. I kaj da ja njemu napravim?? Dodje mi da izbljujem obilniji dorucak na njega, pa nek lijepi ostatke Dimcekovih hrenovki koje sam pojela ujutro! A da i ne pricam kako ti starci smrde. Pa, pas im mater, znam da imaju malu penziju i da ne mogu imati veliku potrosnju vode, al gle, nemoj mi smrdit u tramvaju. Pa sad bar pada kisa, stani se nasred livade i imas besplatno tusiranje!!
FUJ

Opet imam upalu bubrega. Mislim, koji kurac nece mene jos snaci? Neka jebena kurva od baktrije, E.Coli, se naselila na MOJ bubreg. jebem ja njoj sve po spisku, i sad ja zbog je moram svakih pet minuta na WC.. I to onak, krvolocno mi se pisa, dodjem do skoljke i kap... kap.. i gotovo!! E, ljudi, grunut cu!!

I to je to. Preveo Djelo Hadjiselimovic!

Ak se hocete smijat, posjetite www.geocities.com/totmarina

Kiša.. Koji je kurac kiša? mislim, s neba pada voda!!! onak.. i to danima zna curit.. Pa koliki je taj oblak?!? I još je hladno.. Pada kiša i još je hladno!!! Di ćeš bolje? još samo fali i snijeg.. pa ona bljuzga kad se počne keljit za nogavice.. ili kad prolaziš po divnim zagrebačkim ulicama pa neki masni kamionđija istrpa cijelu lokvu bljuzge na tebe.. Mmmm.. beautifuj!
Da.. mislim, oko čega se ja u principu živciram? Nit će prestat padat kiša, nit će burek-man iz kamiona pazit dal će nekog okupat u blatu, niti će naša država popravit ceste.. Nema smisla se živcirat..
Kava.. ŠNJOOOOF! Baš fino miriši ovaj moj nescafe.

Sto je zapravo vazno u zivotu? Je li to osigurati si neki zivot, imati neku materijalnu sigurnost, kucu, auto, hranu? Ili je to uspostaviti ravnotezu izmedju tijela i duha, razmisljanja i procjene, vjerovanja i nevjerovanja, intuicije i cinjenica?
Mozda je zapravo vazno znati napraviti neku vrstu uskladjenosti izemdju toga dvoje, sintezu svega pomalo.. Ali, tko nam garantira da je to vazno?
Mnogo puta cujem da je vazno imati diplomu, napraviti dom i obitelj.. u jednoj se dozi i slazem s tim, ali i to ima svoj kraj. Na primjer, osigurate si sve to i onda se razbolite.. Sve vam se to izokrene i prioriteti vaznosti se promjene. To vam vise nije vazno, vazno vam je ozdravljenje.. I onda vas to ozdravljenje potakne na razmisljanje o svemu onome sto nikad niste napravili, pa se i vi promjenite. promjenite stavove o nekome, kajete se zbog propusta u svojoj psihi.. i onda vam i to postane vazno. A kucu, dom i auto odjednom zaboravljate... To vam je potrebno, ali shvacate da nije u tom trenutku neophodno. I onda ozdravite i s tom epohom u zivotu gradite nove prioritete.
Kako je to zapravo zanimljivo.. Prioritet je nesto ste se mijenja s obzirom na dogadjaje, vrijeme i mjesto. Zapravo, na kraju ispada da je sve vazno, samo treba znati mjeru u svemu, treba znati procjeniti trenutak, odmjeriti postotak.. Jedno bez drugog ne ide. Materijalno ne ide bez duhovnog, sve to cini jednu cjelinu, jednu zaokruzenu stvarnost koja nas okruzuje i u kojoj mi zivimo...

Sanjate li ikada da sanjate? Kako je to cudno.. Koja komplikacija kad sanjate da ste u krevetu i da sanjate o necemu. I onda se probudite iz tog jednog sna i pomislite kako ste budni i kako je to stvarnost, koja ponekad i nije losa, i onda se opet probudite i dozivite trenutak zbunjenosti jer ne znate hocete li se jos jednom probuditi iz te zavrzlame snova.
I jeste li ikad sanjali i znali da sanjate? I jeste u tom trenutku pokusali upravljati snom? Ciniti ono sto inace ne bi mogli u zbilji? Pogotovo onda kad znate da sanjate a ne mozete se probuditi..
Snovi su cudni, neshvaceni i zanimljivi.

 
Koliko je novi Zakon o sigurnosti u prometu napredovao u zadnjih mjesec i pol dana, možemo vidjeti iz prve ruke, doslovno sjedeći na nekoj od klupica uz neku prometnicu. Ovdašnji nadležni organi su putem rigoroznih novčanih kazna pokušali ostvariti kultiviziraniju vožnju po prometnicama, vožnju u doslovno nealkoholiziranom stanju, prometovanje isključivo ispravnim motornim vozilima, te tako smanjiti broj prometnih nesreća. No, koliko se taj zakon ostvario, možemo se samo zapitati. Mnogi koji samo na desetak minuta promatraju način vožnje kroz grad ili bilo koju drugu prometnicu, odmah će zaključiti da sva ta idila i nije baš ostvarena. Škripanje guma u zavojima, zvuk motora koji nam ukazuje da vozač ne skida nogu s papučice gasa, nepoštovanje piješačkih prijelaza i telefoniranje za vrijeme vožnje samo su neki od mnogih segmenata koji nam ukazuju koliko su se vozači «uplašili» većih novčanih kazni. Štoviše, jedino što možemo primjetiti da je vožnja u takvim rigoroznim uvijetima nekima samo pobudila izazov i podizanje razine adrenalina u krvi, što zapravo uzrokuje gori način vožnje nego u vremenu kad takvog zakona nije bilo.
Možda današnje vlasti traže zbilja mnogo u odnosu prema onome koliko daju. Javnos je već navikla na prazna obećanja. Ulice Zagreba, glavne metropole Hrvatske, zadnjih par godina izgledaju kao groblje asfaltnih zakrpa, a to nitko od nadležnih ne primjećuje, ili se jednostavno prave da ne primjećuju. Na svaki apel javnosti o problemima svakodnevnog života kao što su glad, siromaštvo, poboljšanje uvjeta života koji ne koristi samo nekima već svima, obično se ne odgovori ili se pošalje dopis o tome kako u državnom poračunu trenutno nema dovoljno novca da bi se sanirale osnovne stvari u životu, te o tome kako se trenutno bave važnijim stvarima, no kad je riječ o prikupljanju poreza, smanjenju plaća, trošenju tisuća kuna na besmislene predizborne kampanje koje su po običaju prepune praznih obećanja, uvijek se nađe i novca i vremena.
Srž problema visokog broja prometnih nesreća, alkoholiziranosti stanovništva i divljanja po ulicama nije u vozačima, već u nadležnoj vlasti. Da se ta vlast pobrine za neke od osnovnih životnih problema ljudi, omogući normalan rast i razvitak, smanjio bi se i broj frustriranih vozača i alkoholičara, što bi automatski smanjilo i broj poginulih u prometu. No, što sam ja, samo jedan mali glas protiv prevelikog broja narcisoidnih ljudi koji su ionako prevelik broj godina na Vlasti.

Jacobsov Irish cream je prva liga. Nema ništa lijepše nego zavaljati se u fotelju i popiti vrući cappucino.. Mljacc.. Kako male stvari ponekad znaju razveseliti čovjeka. U to trenutku vam ništa nije važno, jednostavno uživate otpijajući gutljaj po gutljaj tog slatkog napitka iz vaše omiljene šalice.. Brige su kilometrima daleko, ne razmišljate o ničemu, samo uživate u trenutku. Savršen bijeg od stvarnosti. Ali i povratak u stvarnost vam nakon toga lakše sjedne, nekeko ste opušteniji i rasterećeniji.. Svatko ima takav nekakav bijeg. Netko ode u teretanu i digne tonu utega, netko čita knjige, netko ode na chat, ali svi imamo taj nekakav prekidač pomoću kojeg, makar na trenutak zaboravimo tko smo i što nas sve muči.
 Da li uopće životinje razmiju što im kažeš, ili samo prepoznaju određene tonove glasa ili grimase na licu? Kako oni znaju da se zovu \"Mrvica\" ili neko drugo ime koje smo im dali? Danas sam baš promatrala svog psa. On je neka mješavina njemačkog ovčara i jazavčara. Ubite me, ali ni nakon 10 godina mi nije jasno kako su to dvoje uspjeli spojiti.. No, pas je pametan, razumije sve. Danas sam ga zbedirala, nehotice. Zapravo, ne znam da li se uozbiljio zbog toga što mu je došlo ili je stvarno razumio kad sam sestri rekla da je star i da će uskoro odapeti. Prije toga je mahao repom i skakutao po balkonu koji ima predivan pogled na šumu ispod kuće.. a poslije toga, mir i tišina. Samo je gledao u jednu točku. Ne kužim, a baš me zanima do koje razine shvaćanja razumiju životinje. Znam da su pametne i da osjete tko im želi zlo a tko ne, znam da zapamte da na riječ \"stop\" trebaju stati na ulici, sve je to treniranost. Ali nije mi jasno koliko oni nas kuže kad im uletimo s ovakvim glupim rečenicama kao ja danas. I nije to prvi put.. Bilo je par trenutaka kad je isto reagirao na neke izjave kao da razumije.. Možda umišljam.. ne znam.
Imam mačku koja jede paradajz i pije pivo. Legenda je mačka. to smo skužili dok smo gledali tekmu, ulili smo joj pive u njenu posudicu i popila je sve.. Mislim da nema mačke na ovom svijetu koja priča više nego ova. Ta je u stanju neprekidno mjaukati dok god joj ne date nekaj za jest. I ne samo \"mjau\", već otpjeva neku mačju melodiju \"mjaaaaaauuuuuu mjaaaau mjauuuuuuuuuuuuuu\".. Strašna životinja.. al volim ih sve. I psa, i mačke i zeca i sve što mi lunja po dvorištu.. Još jedino želim noja. Noj dolazi u proljeće. (Ne pitajte zašto, guba mi je ta ptičurina). I onda ću s njim šetati gradom. Ako vidite nekoga s nojem, to sam ja, Čušpajz!
Zašto svinja ima dvije rupe u nosu?- to je pitanje iz upitnika koje moram ispuniti za posao. Sad se pitate kakav je to posao s takvim pitanjima, jel da? Nešto s novinarstvom.. Zapravo, znam i čemu pitanje.. Hmm.. Zapravo, možda je svinja uvijek imala tri rupe, samo nije dovoljno puta puhala nos pa se treća začepila... Ili, ako u svinju ugraditi akumulator, da imate gdje turnuti utikač. Da, mora da je to!

Slažem se, život je kompliciran sa dodacima euforije i smjeha. Kad malo bolje razmislimo, život je kratak.. Eto, prošla godina je proletila samo tako, i kad zapravo shvatimo, još nam je ostalo 50-ak puta toliko života, možda i manje ako nas ščepa neka gadna boleština poput tumora, ili još gore, ako nas nešto zgazi, što može biti čak slijedeći tjedan, ili sutra... Ne, ne brinite, nisu ovo nikakve crne misli o tome kako život nema smisla.. naprotiv, samo pokušavam shvatiti neke ljude koji ničim ne pokušavaju uživati u životu.. Odnosno, koji cijeli život provedu zaluđeni ili materijalnim stvarima za koje briju da ih usrećuju, a kao što znamo, materijelizam može donjeti samo trenutačno veselje. Dokaz tome je, npr.kad kupite nešto, ona euforija veselja traje tek nekoliko dana, a onda nastane navika i dosađenost tom stvari. Tako je cijelo vrijeme ako brijete na materijelizam. Zato u principu oni koji imaju puno žele još da bi ponovno osjetili tu euforiju. To vam je slično kao droga i ovisnost. Oni su ovisni o tom trenutku veselja, i kad ih prođe, žele još.. Umjesto da pronađu nešto što će ih usrećiti, jer sreća je nešto što kad osjetiš, ono traje.. A to mnogi ne kuže. Zapravo, tanka je granica između veselja i sreće. Priznajem, i ja se nekad prevarim. To je slično granici između ljubavi i mržnje. Jedan tren voliš nekog i briješ da ne bi mogao osjetiti niti jedan negativan osjećaj prema toj osobi, a onda ta osoba zajebe dobrano, i drugi dan ga već počinješ prezirati i bijesan si na tu osobu, a taj bijes rađa želju za osvetom, što pak rađa mržnju... i tu negdje završava, pozitivno ili negativno, ovisi koliko si psihički stabilan. Ako baš i nisi, sutradan si na naslovnici Jutarnjeg sa sjekirom u ruci, ako jesi, shvatiš da se ne isplati i da je najbolje tu osobu izbrisati iz života i krenuti dalje.
Muha s jednim krilom ne može letjeti.. danas sam jednu izmrcvarila. Zapravo, pala mi je u čaj. Što sad misliti o takvoj osobi? Prvo, možemo razmotriti par činjenica. Kao prvo, kakva je to kuća u kojoj lete muhe, i koliko ih ima u kući ako mogu pasti u čaj (gužva u zraku). Drugo, kakva osoba može takvoj jadnoj muhi još i iščupati krilo nakon što se jadna opekla u čaju? Eh, svašta se može zaključiti iz nečijih rečenica, zar ne? A to ljudi ne rade. Zapravo, ljudi ni ne slušaju što im drugi ljudi govore, barem ne doslovno. Većinu puta služe kao pasivni slušači koji samo čekaju trenutak kada će toj osobi uletiti u rečenicu sa svojim problemom. Ili isto tu na Iskrici. Većina njih ima spiku da je najbolje naći se da bi se upoznali. Hmm.. Točno, ali i netočno.. Nema bolje stvari od čitanja što ljudski um (neopterećen tremom) može napisati. Svatko je slobodan kad piše preko Interneta, svatko zna da može napisati što želi i nema treme ili izgovaranja riječi koje druga strana želi čuti, jer zna da ako se ne sviđa ovoj osobi, tu je još 60000 ostalih kojima se možda bude svidio. i zato večinom (manje više) svi su zapravo iskreni. (ok, ne računajući one psihodelične luđake kojima stvarno treba psihička pomoć, patološke lažljivce, i zajebante) No, oni normalniji koji stvarno traže tu neku svoju ljubav života idealni su za podvrgnuti testu razmišljanja. Iz svih njihvih izreka možete zaključiti da li vam njegovo/njezino razmišljanje ili stav odgovara, i ne morate smišljati nekakve izlike da pobjegnete s mjesta događanja. Stisnete "Ignore" i to je to.. Zanimljivo je i to koliko je zapravo ljudi uvjereno da izgledaju iznadprosječno i da je to zapravo kriterij po kojemu će se nekom svidjeti. Možda i hoće, nekome kome je bitno samo kako partner izgleda, a ne kako razmišlja. Ako u paketu dobijemo pamet+izgled koji se nama sviđa.. super. A to je rijetkost.. uvijek fali jedna komponenta i nažalost, to je većinom pamet.    A promatram ja malo ovako ljude, njima to baš puno ne smeta. Zapravo, ljudi su se toliko opteretili sa izgledom partnera, da ako je prekrasan, može biti imbecilan, samo da ga društvo pohvali kakvog komada si je našao. Hm.. za moj pojam, neshvatljivo.
No još uvijek visi pitanje u zraku:"zašto je pile prešlo cestu?"

Zapravo sam jako živčana. Ne mogu razmišljati i pokušavam se smiriti tipkajući brzinom svjetlosti po tipkovnici. Kažu da je nekad lakše kad se nekome izjadaš, no trenutno jedino što imam je monitor i Blog.. a to dođe na isto.. valjda to sve moraš izbaciti iz sebe, inače prasneš ko kokica. ne znam, ali ni nakon ovih 5 redaka mi nije lakše. Još uvijek imam onu želju da udavim nekoga. Dobro, možda ne baš udaviti, ali da nekoga šusnem najjače što mogu. Da.. U ovom redu me to drži..
Sve je počelo kad sam otvorila očni kapak. prvo što sam vidjela bila je moja matična jedinka (mama) u živčanom stadiju. To možete primjetiti jer joj sve žile po vratu i glavi poskaču, i bujica krvnih zrnaca joj opskrbljuje mozak kisikom, tako da se ima snage drečati i improvizirati neke gluposti. To obično traje 10-ak minuta. Nažalost, danas je ona bila moja budilica. Još uvijek se ne sjećam o čemu je bila riječ.. Ionako ne funkcioniram ni sat vremena nakon buđenja, kamoli i drito kad me probude. Zatim je došla moja tromboidna sestra.. "kak mi ovo stoji? kak mi dupe izgleda u ovom??" bla bla.. Spremala se na neku svadbu. ne kužim zašto se uopće zamarala s tim oblačenjem kad svi ionako bulje u mladu ili djeveruše, a ona nije ni jedno ni drugo.. I onda je došla baka. Da joj stavite naočale i date mitraljez bila bi pljunuti Hitler! Još je i spaljena od nedostatka kisika u mozgu, žile su se već toliko suzile da se i jadan eritrocit mora sagnuti da ne udari buljom u stjenku. I onda je počela:"Jel se ti drogiraš? A jel ti imaš onu karticu za kurvanje? Jesi trudna? Ako jesi, odmah ćemo to srediti.." Reko, wooow baba, mir! Padnu njoj čudne ideje na pamet.. Npr. jednom me za ručkom ushićeno pitala:"Joj, pa kaj se u Ameriku ide autom???!" Mislim stvarno, kaj da kažeš takvom tulavom fosilu? Niš.. Odgovoriš sa "da" i peglaš dalje.. nakon bakinih savjeta iz čarobne škrinje, na red je naravno stigao i stari koji me počeo maltretirati faksom. reko zajebi, ja godinu završila! (tata mi baš nije upućem u zbivanja u mom životu, još uvijek ne zna kad sam rođena i brije da ću uskoro navršiti 19)..
Huh.. i to je moj dan.. možda se vama čini da i nije tako strašno, no vjerujte mi, moja obitelj se može usporediti s obitelj Adams, samo bez one biljke koja ždere ljude.. Ali zato će moji nabavit noja iduće godine.. to je isto kao i biljka žderačica, zar ne? Užas.. Ali znate kaj? Ipak mi je lakše.. sad mi je to i smješno..

 
Postoje trenuci u životu kad mislite da je sve otiško kvragu, da iz svih tih govana nema izlaza i da je najbolje da počnete pogledavati vrhove zgrada jer ćete uskoro morati izabrati jedan od njih i skočiti na glavu. A onda jedno jutro zazvoni mobitel, a vi kako ste već i navikli misliti crno, samo molite Boga da još netko nije umro ili se ženi jer nemate ni za germu.. no, osoba s druge strane vam jednom rečenicom promjeni cijeli vaš svijet. Upravo vam je ponudila nešto što će vas izvuči iz tog vašeg svinjca koji vas guši…
Jeste li primjetili kako vam se tada prioriteti mjenjaju? Pogotovo nakon izlaza iz problema. Prije toga biste pomislili kako bi lijepo bilo imati barem sto kuna da preživite do kraja tjedna, razmišljali ste kako ćete štediti za takve trenutke kakvi su vas mučili.. A sad, kad ste se izvukli iz financijske gabule, razmišljate kako bi bilo lijepo uštediti za neko egzotično mjesto na ovom planetu, gdje ćete po cijele dane ležati i pijuckati martini na nekoj pješćanoj plaži.. A kad bi netko prevrtio film unatrag, u ono vrijeme prije tog telefonskog poziva, let na takvo mjesto bio bi vam beskrajno nedostižan.
 
Jeste li se ikada zapitali čemu vam služi vaša glava, osim da vam spriječava padanje kiše u želudac? Jeste li ikad bili znatiželjni kako mozak funkcionira ili ste jednostavno bili zadovoljni činjenicom da znate da imate glavu, a kako ona funkcionira vam baš i nije neki izazov za saznati? Ljudi su čudni.. Bave se milijunom ostalih drugih stvari koji se dotiču njihove neposredne blizine, bave se tuđim problemima, tuđim brigama i vanjskim svijetom, a tako malo znaju o sebi. Kladim se da 50% svjetske populacije nije ni svijesno sebe, ili ako je, to je samo površno. Koliko vas je zapravo barem jedanput sjelo i razmišljalo o tome tko ste vi zapravo, što ste, kako funkcionirate, što vas veseli, što vas čini tužnima? Koliko vas je zapravo svoje mišljenje podvrglo kritici vlastitog uma, preispitalo jeste li svojim postupcima ikoga povrijedili ili usrećili? Koliko vas se zapitalo kako mozak projecira sliku u mozgu, i dal ste uopće znali da ju projecira obrnuto proporcionalno od slike koju mi vidimo?
Takve stvari su obično «teške» ljudima, jer je to za većinu beskorisno razbijanje glavom, bolje da se pozabave smišljanjem kako će kupiti još jedan spojler na svoj, ionako ružno pretrpan auto!
 
Glazba? Što je uopće glazba? Kako nas glazba smiruje? Zašto našem mozgu (psihi) pašu ritmički povezani tonovi ili ritam? Čudno je to kako zapravo u određenim razdobljima u životu mijenjamo ritmove. Sa 6 godina nam se sviđaju dječije pjesmice koje imaju rimom povezane stihove o zeki i potočiću, sa 14 nam se sviđa što više električki proizvedenih bučnijih tonova, što više bubnjeva to bolje (vjerojatno zbog viška hormona i adrenalina), kasnije nam paše malo laganija muzika.. I uvijek me fasciniralo to što ljudi koji su u tužni vole slušati i tužne ljubavne pjesme koje ih još više rastuže.. Hmmmm, pa zar nije cilj da ako smo tužni, da se razveselimo? Ali mi radimo upravo suprotno, navijemo Toni Braxton i pustimo «Unbreak my heart» te se tražimo u njenim riječima..
I da, uvijek se tražimo u pjesmama. Vjerojatno zato ne slušamo himne, jer se ne možemo naći u stihovima «Mila kuda si nam ravna…»!
 
Što to zapravo potiče određene ljude da razmišljaju o ovakvim stvarima? Ili što ih blokira da ne razmišljaju? Možda je u pitanju lijenost vlastite psihe, neistreniranost ili pretjerana treniranost mozga? Tko zna.. Svi smo mi različiti. Nekoga zanimaju matematičke jednadžbe, dok drugi uživaju u filharmonijskim orkestrima, treći pak proučavaju dijelove svog motora, četvrtima je nogomet nešto najlijepše što se čovjeku može dogoditi.. I zapravo je laž ona rečenica: suprotnosti se privlače. Kako se suprotnosti mogu privlačiti? Istina je da po svim kemo-fizikalnim zakonima minus i minus daju plus, no u međuljudskim odnosima vlada sasvim drugačiji zakon. Npr. imate ženu koja je vegetarijanka, bavi se fintessom, studira ekonomiju, a njen muž je tjelesno neaktivan, već sa 25 ima laganu škembu od pive, voli jesti slavonsku kuhinju (pečeni odojak, kulen..), po zanimanju je automehaničar.. Što takvo dvoje ljudi može imati zajedničko? Ljubav? Sve je to u redu dok ljubav, odnosno, zaljubljenost traje, no što se dogodi kad to prođe, jer prođe s vremena na vrijeme… Ostanu samo iritiranja i počinju se primjećivati navike koje vas kod partnera smetaju. On ostavlja čarape po cijelom stanu, ona želi apsolutnu čistoću. Njega ne zanimaju večernji izlasci na večere, ona bi htjela petkom izlaziti u Esplanade, a on uporno petkom ruži sa ekipom u lokalnoj birtiji. Ona želi podići standard života na najvišu moguću razinu, ambiciozna je, a njemu je svejedno, ništa mu ne fali.
Pa kako onda to dvoje može potvrditi izreku da se dvoje različitih ljudi privlači? Takve veze vrlo brzo propadaju. Ima slučajeva gdje postoje razlike, no one su ili male ili se razlikuju u samo jednoj stvari, npr.u kuhinji.. ako je on pokladnik dobrog obilnog ručka, a ona jede toliko da se ne sruši od gladi. Takve razlike se lako riješavaju kompromisom. No kako kompromisom riješiti ljudska uvjerenja, ljudske navike razmišljanja i poimanja svijeta? Nikako.. Svi napočetku misle: «pa nema to veze, mi se volimo i riješit ćemo sve razgovorom!» Da, istina, ali prvih godinu dvije.. što je kasnije? Kasnije se događa da netko ostane povrijeđen, bilo prekidom ili pokoravanjem autoritarnijoj osobi. I koliko god grozno nama zvučala ona rečenica «On/ona nije iz tvog ranga» ipak je istinita. Teško će jedan čovjek koji je završio za vodoinstalatera biti sretan sa jednom odvjetnicom. Ljudi koji odlaze na pravni fakultet imaju drugačije ciljeve od onih koji su otišli u stručnu školu..
 
Ego.. što je ego? Jel to neki naš unutarnji čovječuljak koji je pun sebe i na neke kritike o njemu ostane uvrijđen? Kako volimo kad primimo pohvalu za nešto što smo učinili, a kako se samo znamo uvrijediti kad čujemo kritiku.. tada samo tražimo neka opravdanja da ne bi sami sebi priznali da smo možda nešto krivo napravili. A ti ljudi koji su nas iskritizirali, možda nisu mislili ništa loše, možda su nam samo htjeli pomoći da taj naš rad učinimo još boljim. Ali ne, mi smišljamo svakakve grozne pridjeve za njih, automatski nalazimo i na njima neke pogreške, po mogućnosti odlazimo da najboljeg prijatelja da mu ispričamo kako je ta osoba glupa i ne zna nešto raditi.. A zašto? Zato što nam je netko povrijedio naš Ego i on nas sada vilama bocka po srcu. Umijesto da priznamo pogrešku i zahvalimo čovjeku što vam je pomogao. Svi griješe, neki više, neki manje. To nije sramota. Sramota je zgriješiti i ne shvatiti svoju pogrešku. Ne priznati ju. Ok, slažem se da postoje ljudi koji vas pokušavaju uništiti pa vas kritiziraju da vam otežaju posao, samo kako bi oni uspjeli. Ali to znamo kad se događa.. Ali ove dobronamjerne kritike.. zašto je to tako teško prihvatiti ljudima?
Cijeli život se dokazujemo nekome, pokušavamo biti najbolji samo kako bi čuli one riječi «svaka čast čovječe!». Jesmo li uistinu tako mali i plitki da nam trebaju takve riječi da bi se osjećali vrijednima?

Stvari su ponekad onakve kakve mi želimo da budu. Okolni svijet je samo naša pojedinačna projekcija uma koji nerjetko projekcira svijet u glavi onakvim kakvim hoće. Ponekad ono što jesmo duboko reflektira totalnu apstrakciju onoga što uistinu možemo biti, ili jednostavno obrnutu proporciju psihosocijalne skice kakvima smo trebali biti.
Često zavaravamo samo sebe pokušavajući vlastiti "ja" uvijeriti u suprotno od onog što on govori, misli i osjeća. Priznanje nam često predstvalja spust ispod časti ili moralnih principa na koje smo dosad navikli. Mi smo u velikom postotku samo sjena onoga što smo iznutra. Unutarnja projekcija naše osobnosti ponekad postaje iskrivljena na putu prema vanjskom svijetu i mi postajemo ili dobri ili lošiji, ovisno o koristi situacije. Koristimo se svakakvim kamuflažama, bilo dobrim ili lošim, velikim ili malima.. nije bitno.. Ali činjenica je da smo svi takvi, svi želimo postati centar nečega, imati svrhu u nekome ili nečemu. U nama se rađa želja za moći, vladanjem i posjedovanjem.. i to rađa strah od neuspjeha.. strah od istinitog "ja"..

Psihijatrijska bolnica. Hodnikom širokim tek metar i nešto sitno, u kojem se izražajno može osjetiti smrad urina, hodam za podebelom sestrom, raščupane kose. Medicinska kuta izgleda toliko nategnuto na njenoj bujnoj guzici, kao da će se rasparati svakog trena.
Pogled mi skreće prolaz pokraj sobička iz kojeg odzvanjaju muški urlici. U sobici, metar sa dva metra, popljesniviloj, koja zaudara na sve osim na friški zrak leži zarastao muškarac zavezan remenjem za metalni krevet koji je pola noge kraći od njega. Susret oči u oči u meni pobuđuje određenu dozu straha.. Prazan pogled tog ubogog muškarca koji ima tek 30-ak godina izazvalo je u meni znatiželju. Prilazim vratima, no zaledim se kad iz njega izlete bijesni urlici kakve vidimo na hollywoodskim filmovima gdje nekoga masakriraju. Pažnju mi skreće ona podebela sestra koja je zadnjih 10 minuta izrovala pola nosa.
Nastavljam laganim korakom za njom prema kraju hodnika. Sestra otvara zadnja vrata s desna.
–Tu smo- govori mi hladnim glasom.
-Nemoj se previše približavati. Izgleda bezopasno, ali nije baš svoja- upozorava me prije nego zatvori vrata. Kimnula sam glavom i zakoračila u sobu. Ova soba je bila duplo veća od one u kojoj je pomahnitali Tarzan ležao. Sjela sam na stolac koji je bio smješten u kutu sobe. Na drugom kraju sobe bio je smješten krevet ne kojem je sjedila preljepa djevojka, duge plave kose i gledala kroz prozor. Bila je to moja prijateljica. Tišinu je prekidalo njeno povremeno pjevuckanje dječije pjesmice. Bez obzira što bih joj rekla, nije obračala pozornost ni najmanje. Nije čak ni pogledala tko je ušao.
Na oči su mi navrle suze. Kako se tako inteligentna, pametna i zgodna djevojka, koja je bila puna energije i optimizma, može pretvoriti u takvo prazno i hladno biće?- to mi je pitanje bilo u glavi.
Nisam htjela..-Progovorila je nakon podužeg muka, koji je trajao oko 30-ak minuta.. Okrenula se prema meni.
-Nisi ti kriva… znamo to!- pokušala sam joj se nekako približiti, makar sam znala da bilo što da kažem, ispast će krivo. Kroz glavu mi je prozujalo uzbuđenje jer sam ja bila prva s kojom je progovorila nakon 3 mjeseca pjevušenja jedne te iste pjesmice.

Prije samo tri mjeseca bila je tako živahna, vesela.. jedina briga joj je bila hoće li obući plavu ili rozu majcu. Ana je bila djevojka koja bi svima uljepšala dan, ma kako žalosni bili. Kad ste nju samo vidjeli onako poletnu i konstantno nasmješenu, zaboravili biste sve brige… I onda se dogodilo to što se dogodilo. Taj dan joj se nije dalo čuvati svog dvogodišnjeg brata, no mama joj ga je baš uvalila kad je trebala ići s markom na kavu. Nakon podužeg prepiranja, onako živčana, uzela je brata i otišla se naći s Markom. Bili su u parku. Ana i Marko su sjedili na klupici dok se njen mlađi brat igrao u pijesku sa ostalom djecom. Marko je napokon taj dan poljubio Anu, a ona je htjela da taj poljubac traje cijelu vječnost. Tu želju joj je prekinulo škripanje guma i vrisak.. Vrisak malog djeteta… njenog dvogodišnjeg brata..

-..žeim umrijeti..- misli mi je prekinula svojom samoubilačkom porukom.. Nisam mogla zaustaviti rijeku suza koje su mi klizile niz lice. Jela sam do nje i zagrlila je.
-..znam da nema riječi koje će ti pomoći da se bolje osjećaš, ali znaj da su oko tebe ljudi koji te razumiju i koji te vole, i koji znaju da ti nisi kriva.-pokušala sam ju utješiti barem malo.
Već sam vidjela veliki napredak pošto su zadnja tri mjeseca svi mislili da je totalno prolupala. Nije govorila, nije jela, iz nje se nije mogao razaznati nikakav ljudski oblik komunikacije. Mjesecima je samo sjedila, u istom položaju i pjevušila bratovu najdražu pjesmicu. Osjećala sam se malo bolje kad sam shvatila da je ona ipak «tu».