Cuspajz u glavi

Godinama mislite kako niste preboljeli bivšeg.. Svaki put kad na njega pomislite, nedostaje vam i želite jednim dijelom da se sve opet vrati.. Tu i tamo se čujete telefonom i satima pričate o svakakvim glupostima.. razmišljate kako vam je bilo lijepo dok ste bili skupa, koliko ste ga voljeli i koliko ga sada još volite. I onda se jednog dana sastanete nakon dugog vremena.. Srce vam još uvijek uzbuđeno lupa dok šećete prema mjestu nalaska.. I on dolazi.. Podižete pogled i ..ŠOK!
Zapravo u tom trenutku shvaćate da ste cijelo vrijeme bili u zabludi. Više ga ne volite.. Što ga više promatrate, počinjete opet primjećivati one njegove ružne navike, opet vam se ne sviđa onaj njegov nos, ili držanje.. I napokon vam dolazi iz guzice u glavu: vi njega više ne volite!!! A sve ove godine ste tražili u drugima ono što je on imao, nije vam bio nitko dovoljno dobar.. A zapravo, sve uzalud...

www.time4fun.50megs.com

Ljudi evoluiraju.. možda i prebrzo. Sjetite se koliko je trebalo od špiljskog čovjeka da se razvije u neku kulitivziranu zajednicu. Tisuće i tisuće godina.. Upola manje je trebalo ljudima da se razviju u civilizaciju koja je stvorila neku kulturu, običaje i moralne principe. Upola manje od tog je trebalo čovječanstvu da izumi prvi parni stroj.. Od prve industrijske revolucije je trebalo 100-ak (manje-više) godina da se izumi prvo računalo.. od tada je trebalo  puno puno manje da se izume svakojaki stojevi, pomagala, računala.. I tako se granica sve više smanjuje, sve više se razvijamo. I sada možete vidjeti kako se iz godine u godinu nešto novo napravi..
No, to je sve materijelaln svijet koji nam omogućava lakši život. A što je s onim što nas okružuje, što je naša svakodnevnica? koliko mi god bili mehanički razvijeni, u psihičkom pogledu mi smo još primitivci koji su ograničeni spoznajom. baš sam raspravljala danas sa frendom o onom signalu koji je stigao iz svemira.. Od te teme smo se udaljili pričom o telekinezi i potprostornim poremećajima.. Ljudi su se ograničili na neki materijalni svijet, i usput se izgubili u njemu. Glavni aspekti života postali su shopping i nacugavanje u lokalnim bircevima.. A što je s onim drugim svijetom? jesmo li mi fizički ograničeni (biološka građa mozga) pa ne možemo shvatiti neke stvari dok naš organizam ne evoluira ili smo samo psihički hendikepirani jer ne želimo razmišljati svojom glavom?
Bit svega je energija. Ona je sve što nas okružuje. Mi smo energija, stol na kojem svakodnevno pijemo kavu je energija. I zašto onda nekakvo telepatsko pomicanje predmeta ne bi bilo moguće? Lakše je reči da to ne postoji, nego zapravo razmišljati o tome, zar ne? Mi možemo dosta toga, sve je to u našoj glavi, našoj svijesti.. Ne postoje ljudi koji su inteligentniji od drugih, već ima dvije vrste ljudi: koji su na višoj ljestvici razvitka spoznaje od i oni na nižoj.
Možda sad mislite da sam pukla, al nisam. Ja jednostavno volim znati i shvatiti.. Želim shvatiti svaki atom svog postojanja i svijeta koji me okružuje. Imam jedan život i ne želim ga provesti tumarajući kroz njega u nekom polusnu.. ne želim ga prespavati...

..sjedite jedno preko puta drugog. On ne zna da vi nešto želite, a vi ne znate kako da mu kažete. neverbalnom komunikacijom pokušavate na sve načine da sazna, ali istovremeno ne želite to jer se bojite da ne izgubite ono prijateljstvo koje imate. I tako iz dana u dan.. Izlazite van na kave s njim, pravite se da je sve u redu, ali kad spomene svoju bivšu, polako kipite u sebi. A ne možete kontrolirati te izljeve ljubomore, to je jednostavno jače od vas.. S jedne strane razmišljate kako vam je on najbolji prijatelj i kako jedino želite da bude sretan, ali s druge strane želite da bude sretan uz vas, jer ipak vi znate što je najbolje za njega. Vi ste ta koja bi ga bezuvjetno voljela, koja bi mu bila tu kad bi mu trebalo rame za plakanje, koja je ponosna na njega kad uspije u životu, koja bi djelila s njim sve dobro i liše u životu..
I to mu iz dana u dan pokušavate reči, no svaki put kad započnete rečenicu, vi izgovorite nešto sasvim deseto, završite sa totalno beznačajnom temom.. I tako u nedogled. I onda dođete doma. Sad ste sami sa sobom. Pred ogledalom, po ne znam koji put, izgovarate već dobro uvježban scenarij, koji ćete mu naravno reči idući put kad ga vidite.. Pišete mu mailove koje nikada nećete poslati,.. i grize vas to što mu niste danas rekli... A onda drugi dan sve ispočetka..

Eto, danas kad pada kiša i kad je najbolje vrijeme za spavanje u svom toplom krevetcu, ja se probudim u 9 i nema šanse više da zaspim. Pas mater.. I ništa, upalim ja TV, okrenem RTL- crtići, okrenem ja Novu- crtići.. Okrenem ja HTV1, pogodite.. Crtići! 2.program.. ahh. nisu crtići al je ona hrpa idiota imala sjednicu.. I ajde, idem ja vidjeti malo to.. I sad oni raspravljaju o pitaj Boga čemu... nije da se kužim.. i gledam ja malo bolje, i ako obratite pozornost na ljude vidjet ćete da ste sve te ljude vidjeli u Saboru kad ste bili mali, pa kad ste krenuli u školu opet su tamo bili, pa sad kad su vam već i prve bore počele, opet su ti fosili tamo.. Zar političari nikad ne umiru? Gubite se više iz naše politike i pustite mlade nade da vode državu.. A ne ovako, od njih 80 u saboru, 70 ih ima već tri premosnice na srcu, 5 ih je apsolutno gluho, 3 ih je totalno sklerozno i 2 su normalna, a ta dva su ona portira koja im nose kavu! Užassssssss

"Ništa ne brini, kuća nam gori, a ja ću je ugasiti!"-reče Flegma Panici dok je trčkarao po kući sa žličicom vode. Zvuči pomalo poznato, zar ne? Onako, kad nas baš boli briga što se događa oko nas, smireno ležimo zavaljeni u fotelju i šaltamo po daljincu našeg televizora i mislimo kako nam je baš danas dobar dan, i ništa, ama baš ništa ga neće promjeniti.. Ali baš u taj tren zvoni mobitel.. Razmišljamo dal da se javimo ili ne, no ipak teškog srca stišćemo "answer" i iz nas proizlazi glas koji više zvuči na odjeb nego najavljanje.."Halo?!?" S druge strane čujete paničan glas, koji vam pokušava sročiti rečenicu, ali od straha i uzbuđenja, jednostavno ne može... Razumijete svaku treću riječ:"Sudar.. hitna.. nastradali..." Jedinu korisnu informaciju koju ste čuli od osobe s druge strane je "Trumatološka bolnica".. U isti tren zaboravljate na ono bezbrižno izležavanje ispred televizije, brzo navlačite neku odjeću, palite auto i jurite prema bolnici.. Na putu prema bolnici pokušavate nazvati dečka/curu da mu otkažete večerašnji sastanak, no on/ona je isključila mobitel. Pomišljate "Sad kad ga/ju trebam, on/ona isključi prokleti telefon!!!"
Dolazite do bolnice, parkirate auto točno ispod znaka "zabranjeno parkiranje" jer vas boli briga sad za zakon.. Utrčavate u čekaonicu i odjednom ugledate vama poznate osobe, uplakane.. na trenutnak se zaustavi vrijeme i mjesto radnje. Znate da je nešto gadno, ali molite Boga da nije nešto strašno... Do vas doletava vaš najbolji prijatelj i već po izrazu lica zaključujete da se sve ovo najviše tiče vas... "Žao mi je..."-to je rečenica koja vam službeno mijenja život.. osoba s kojom ste planirali provest život je tragičnim slučajem poginula u automobilskoj nesreći koju je uzrokovao retardirani vozač pokušavajući izvesti samoubojstvo zabijajući se punim gasom u prvi auto koji je naišao iz suprotnog smjera. A baš taj auto je vozila vaša voljena osoba.
U tom trenu ne shvaćate o čemu drugi pričaju, zašto svi plaču? Sjedite satima u čekaonici, gledajući u jednu točku i ne vjerujete.. ne shvaćate ništa, ne osjećate ništa osim neopisive boli a ne možete plakati, ne možete vrištati, ne možete ništa.. Vode vas u neku malu prostoriju, ništa veću od obične spavaće sobe. Nitko vam ništa ne govori.. pogled vam skreće na jedan jedini krevet na kojem netko leži. Iz njega viri tisuće žica i cijevi, a oko njega tri ugašena monitora.. spuštate pogled na lice i tek tada shvaćate onu činjenicu.. na krevetu leži netko koga obožavate, koga volite više od sebe i s kim ste planirali imati obitelj jednog dana, pokraj koga ste se željeli buditi svako jutro.. U tom trenu iz vas iskoči bujica osjećaja, boli, plača... "Zašto??"- jedino vam to prolazi kroz glavu.. Zašto baš on/ona??
Prolaze dani, ali bol ostaje.. sve je stalo. Vaš život je stao.. i cijelo to vrijeme se pitate kako dalje, da li uopće želite dalje.. Bol je postala dio vaše svakodnevnice i vi samo želite da prestane, jer to više ne možete podnjeti. razara vas iznutra, polako kidajući svaku volju za životom.. No ne bi nikada to napravili, ne bi nikada sami prekinuli tu bol jer ipak želite živjeti.. I polako, prolaze mjeseci, pa čak i godina.. Sve je drugačije, sve što ste dotad planirali morali ste promjeniti u tih godinu dana.. no, sve manje boli, mirite se sa činjenicom da ga/je više nema.. Prođe druga godina i sve vam je lakše... kako vrijeme ide nastavljate živjeti, vraćate se u normalu, ujutro se čak budite sa osmjehom na licu, izlazite van i pričate sa drugim osobama, čak vas i privlače druge osobe.. A osobu koju ste izgubili spremate u ladicu sjećanja koju otvorite s vremena na vrijeme...

Eh.. nije me bilo čitav jedan dan na netu, i otvorim inbox, kad milijun faking oglasa, "penis enlargment", "Webdate waits for u.." bla bla.. cijeli su mi inbox napunili u 24 sata! Jebem im đigericu! Nakon toga otvorim poruke na Iskrici, i netko mi uleti "Ja sam zgodan student, javi se, pusa!" Pas mater, koji ulet! Kao da to što on sebe smatra zgodnim ujedno i znači da je pametan?? Moš mislit. To sam odmah eliminirala.. Bye bye Mr.Pun Sebe.
Jučer sam bila u čakovcu, na rally-u! Daj zamisli koji smo mi idioti. prvo smo na startu zajebali autoput, išli smo do krapine, pa preko nekih sela kojima nemreš ni ime pročitat da ne polomiš jezik, završili u nekom faking kamenolomu (sam sam čekala da patuljci protrče prek ceste), a hvala bogu, na ulazu svakog sela piše "Obilazak =>"!!!! Tri jebena sata nam je trebalo!!! Glavno da je frend cijelo vrijeme vikao "Čakovec je daleko samo 7cm na karti!" Nakon pola sata smo pogledali i vidjeli da na karti piše 1:1000000, u prijevodu, čakovec je SAMO 70 km daleko.. A znate koliko nam je trebalo natrag po autoputu??? 25 MINUTAAAAAAA! Joj kad se sjetim.. GRRRRR
Danas me pak nazove bivši, nakon točno 3 godine, jer se on sjetio da me voli!! Reko:"MOOOOLIM?!?!?" Vot a fak? Uuu Đole, rano si se ti sjetio, ja mislila da češ doći za 5 godina, a ti me iznenadio pa došao za 3! Bolesnik!! Od tolkog bijesa nisam mogla ni psovat, nego me uhvatio neki histeričan smjeh, pa sam samo, kulturno poklopila slušalicu..
I ko za vraga, dođu mi danas još i neki faking Jehovini svjedoci! "Kuc Kuc", netko pokuca na vrata.. Ja otvorim, a ono ko iz američkog koledga, dvoje cvikeraša u odjelcima i kravati.. majke mi mile, da nisu pitali "Vjeruješ li u Isusa", ja bi mislila da su Men in black došli.. Ja sva onako živčana, još otvorila s nožem u ruci jer sam rezala papriku za salatu... Reko:"Molim??" A oni:"Mi smo iz družbe svetog.Nekog (ne sjećam se), jel te zanima vjera? jesi duhaovna?" Joj kad me čopila inspiracija.. Lagano sam im pokazala onaj mesarski nož i rekla mrkim glasom:"Ne, ja sam ateista... Kužite?!" Jadnici su se uplašili i samo lijepo pozdravili.. hahaha.. jebem ja njih i njihovu vjeru!
I to je to.. danas sam posebno živčana.. Mogla bi gristi stol, i zidove.. snifat žbuku.. MLJAC! Ode ja sad...

U to da je svijet prerastao u globalno selo gotovo više nitko ne sumnja. Internet je svojim nebrojenim interaktivnim mogućnostima postao i mjesto gdje se stječu nova poznanstva, prijateljstva, pa i ljubavi. Svakim danom sve je više siteova za upoznavanje ljudi. Tisuće ljudi svakodnevno razgovara na nebrojenim forumima, u brojnim chat sobama u kojima se raspravlja o različitim temama.
Sati i sati provode se pred običnim monitorom, makar i u samoći kutka vlastite sobe. Razmjenjuju se e-mailovi, e-razglednice sa srcima, ružama i najromantičnijim ljubavnim porukama...Mnogi još s nevjericom gledaju na sve to pitajući se nije li online romansa samo puko zavaravanje. Tko će umjesto kave s prijateljem ili prijateljicom u omiljenom kafiću radije odabrati samoću u kutku vlastite sobe, odnosno "razgovor" s nekim za koga i ne zna kako izgleda?Pitanje je na mjestu, jer tvrditi da su virtualna prijateljstva i ljubavi uvijek najpozitivniji bilo bi pogrešno! Prigovori poput "pa kako znaš s kim pričaš, kako znaš da ti govori istinu, kako znaš da ti ne laže..." i slični nisu neutemeljeni. Virtualni svijet otvoren je i za nepoćudnosti poput lažnih predstavljanja i ismijavanja onih s kojima se priča. Srećom, to su ipak iznimke, a ne pravila.
Internet je samo prvi korakOn-line poznanstva, prijateljstva i veze uzimaju sve više maha, ali svakako je potrebno imati mjeru. Višesatni boravci na chatu ili stalno pisanje mailova mogu nas činiti toliko sretnima i euforičnima da počnemo zanemarivati stvarni svijet. To ne bismo smjeli dopustiti jer ćemo prije ili poslije shvatiti da smo ipak nesretni bez ikoga oko sebe.Veza preko Interneta može biti samo prvi korak, tj. jedan od načina upoznavanja, no živa je interakcija ono što ljude nakon toga još više zbližava i održava.
Anonimnost je prednost
Netko će reći da je anonimnost u virtualnoj komunikaciji nedostatak, ali to može biti i prednost. Koliko ste se puta, primjerice, našli u društvu, uživo, čiji vam pripadnici nisu odgovarali, ali ste se iz nekog razloga morali prilagoditi, tj. glumiti i smješkati se kako biste se uklopili? Tada ste, drukčije rečeno, prestali biti ono što jeste. Internet i virtualna komunikacija omogućuju da budete svoji, da ne glumite i ne odričete se svoje osobnosti. Svi se služe nadimcima (nickname), a ne pravim imenima. Tek kada upoznate nekoga, sami odlučite hoćete li mu se predstaviti ili nećete.U tome i jest bit - vi ste ti koji odlučujete. I to nakon što ste osobu postupno upozna(va)li, kroz stil pisanja, način izražavanja, teme o kojima razglabate i ono što kroz razgovor doznajete. Tako Internet pruža mogućnost da, ako treba i unedogled, tražite osobu svog života. Naravno, nitko ne jamči da ćete je naći, ali barem možete pretražiti cijelu kuglu zemaljsku.Očito, mogućnost traženja i biranja prijatelja i ljubavi mnogo je veća nego u stvarnome svijetu. Koliko ste se puta zacrvenjeli pred nekim koga ste sreli uživo i tko vam se svidio zato jer niste znali kako mu prići? Na Internetu to ne mora biti tako. A ako se i zacrvenite, štite vas vaš nickname i to što vas dotična osoba ne vidi...No, što ako se oboje zacrvenite? Što ako ste baš pronašli nekoga tko vam se sviđa i kome se, što je najvažnije, i vi sviđate? I što ako vas pita jeste li gledali film "You've got mail" ("Imaš poštu")? Tada ćete zasigurno intenzivirati komunikaciju, a ako je osoba iz vašeg grada ili zemlje, proširiti je i na telefon, SMS poruke...
Hrvati i virtualne vezeIstraživačka agencija "Proof" provela je na Hrvatskim danima Interneta u svibnju ove godine anketu o on-line vezama i prijateljstvu. Uzorak je bio 457 ispitanika. Na pitanje jesu li ikada imali romantičnu vezu na Internetu 14,4 posto odgovorilo je da je imalo, a 85,6 posto da nije. No, 43,4 posto ispitanika ostvarilo je prijateljstva preko Interneta, a 56,6 posto nije. Na pitanje je li nakon upoznavanja na Internetu nužan i susret uživo 28,7 posto odgovorilo je da jest, a 71,3 posto da nije.
Mudro je tražiti sliku
Euforija je neizbježna, ispunit će vas sreća, imat ćete dojam da ste našli osobu svog života. No, još ne znate kako izgleda. Naravno, ako niste bili mudri, pa je to pitali ili tražili (njegovu ili njezinu) sliku. No, kada se konačno odlučite na presudan korak - susret uživo - ni slika koju ste vidjeli ne mora jamčiti da se nećete razočarati.Vjerojatno je posve normalno da se pri prvom susretu uživo osjećate kao stranci, koliko god ste prethodno bili povezani "preko žice". Bez sumnje, u takvoj komunikaciji veliku ulogu ima vaša mašta, jer je put upoznavanja u virtualnom svijetu obrnut od onoga u stvarnom. Kako dotična osoba nije pokraj vas, s njom se ne možete povezati na temelju njezine fizičke privlačnosti, simpatičnosti, lijepih plavih očiju...Najgore što vam se može dogoditi jest da se razočarate, ali i to je za ljude! Ako ste od onih kojima je karakter važniji, nakon mrvicu prilagodbe i navikavanja, problema vjerojatno neće biti... Osim ako se niste baš toliko jako vezali, a živite u različitim gradovima. Tada nastaju problemi, a sve ovisi o vama i načinu kako ćete riješiti novi problem - vezu na daljinu...No, tko vam je kriv kad ste mogli izabrati i odgovarajuće mjesto? Zato, uostalom, i služi virtualna komunikacija - da možete birati i izabrati, zar ne?

Evo, radim neko istraživanje pa pomozite.. Kakve žene volite? (vanjski i unutrašnji profil)

Već treći put započinjem pisati blog, ali mi kompjutor poždere slova i sve se zablokira. A i nije neki bed jer mi je mozak u fazi mirovanja, motorika općenito usporena ,a izgovor riječi sa kratkim zamuckivanjem, ili općenitim nedostatkom glavnog glagola. Ukratko, mutava sam koliko sam i teška, a hvala Bogu da nemam puno kila jer bi sada pisala blog iz 3C odjela psihijatrijske bolnice "Vrapče".
"Kakva rijetkost!"- i onda sam pustila vodu. Cijelo jutro mi nije dobro. Vjerojatno ona viroza od koje curite na sve strane.. Nos vam je toliko začepljen da ga ne osjetite, sjetite se da ga imate tek kad se pogledate u ogledalo. Mišići su vam ko kauguma, rastezljivi i mlitavi, tako da tijekom dana poprimite oblik amebe. U ušima vam tutnji, pa pomislite da su svi otišli osim tog bubnjara u glavi koji neprekidno lupa pa onom največem bubnju. Malo vam je vruće, malo zima.. Osjećate se ko da se netko zajebava sa klimom, i ništa ne pomaže. Do podneva ste progutali cijelu kućnu apoteku.. Čak ste uzeli bakine tablete za tlak, u nedi da će bar one pomoći..  na kraju se nekako ugodno smjestite u krevetac i zaklapate oči, jer želite tu cijelu katastrofu prespavati, no želudac vam se u taj tren posvađao sa rezancima one juhe koju ste pojeli prije pola sata i shvaćate da imate 3.5 sekunde da se nacrtate nad WC školjkom, inače će vam vaši novoofarbani zidovi biti u svakakvim bojama..
Uglavnom, danas je užas dan! Mrzim biti bolesna!!!

Svi mi griješimo, to je jednostavno u ljudskoj prirodi. Nitko nije bez grijeha, nitko nije savršen. To je ono što čini dinamiku ovog svijeta. Da nema ružnoga, ne bi znali što je lijepo. Od malih nogu suočeni smo sa usponima i padovima u životu, suočeni smo sa prijateljstvom i licemjerjem, sa srećom i boli. To je dio života, i nekako smo to tijekom odrastanja i prihvatili.
Koliko puta vas je netko povrijedio? Sjetite se samo koliko puta ste plakali, pa makar u sebi, osjećali onaj nepodnošljiv osjećaj boli jer vas je netko povrijedio, pa možda i ne namjerno.. Sjetite se samo kakvu ste ljutnju i bijes osjećali poslije toga.. Zašto se to baš vama događa? Zašto vi bar jednom ne možete biti sretni? To su neka od pitanja koja su vam, vjerujem, sto puta prozujala kroz glavu.. Zašto baš vas iznevjeri osoba do koje vam je tako stalo? Cijela slika o toj osobi razbije se u tisuću komadića i shvaćate da je to totalno drugačija osoba no kakvom ste ju vi projecirali u svojoj glavi.
I onda ta ista osoba traži oprost, a vama je muka od same činjenice da se morate uopće suočiti s njom "face to face". Najradje bi ju izbrisali iz pamćenja i života općenito.. a s druge strane, osjećaji su još tu. To je ona ista draga osoba za koju su vas vezali osjećaji.. No, ljutnja u vama , bijes i želja za osvetom pobijaju bilo kakvu pomisao na oprost.. Govorite svakakve teške riječi, a u očima vidite da se kaje, no nedate se.
S vremenom vas popuste osjećaji bijesa.. Prolazi godina, dvije, a vi još uvijek niste zaboravili na to.. I ne samo to, nego sad već i razmišljate kako, ne samo da vas je ta osoba povrijedila, već vam je oduzela i tolike godine na patnju i bol.. jer još uvijek vas boli ta činjenica.. I samo ide prema gorem.. Vi ćete, naravno s vremena na vrijeme, početi normalno živjeti i zaboraviti, ali nečete oprostiti...
A kad je riječ o vama? Kad vi tražite oprost za nešto što ste učinili i prema vama se tako odnose? Tada opet uključujete svoje obrambene mehanizme i  pomišljate kako je ta osoba sebična... Kako vam ne može oprostiti kad se zbilja kajete? Kad vam je zbilja žao? Povrijediti nekog i biti povrijeđen nisu male stvari. A da bi dobili oprost, morate ga znati i dati. To ne znači vratiti sve na staro, oprostiti i opet vratiti tu osobu u svoj život, već znati u srcu oprostiti i reći sebi:"Nisam više ljuta na nju/njega." A kada to uspijete, možete biti ponosni na sebe!

Bullshit! Takav je moj cijeli dan danas. Od ranog jutra, a to bi bilo negdje oko 7 ujutro, otkad sam otvorila kapke i vidjela enormnog pauka da mi se spušta sa stropa, ravno iznad moje glave. vrtoglavom brzinom sam se sjurila s kreveta, i u toj cijeloj pomahnitalosti udarila glavom u zid- jer sam pametna krenula na krivu stranu kreveta. Ulazeći u kupaonicu da vidim jel mi je ostala kakva šljivka na čelu, skužila sam da imam prišt veličine etne na Siciliji koji svakog trena treba eruptirati, i znate gdje? Na nosu! "Ahh, šta sad..."-pomislila sam i nazvala ga Friedrich. Barem jedan prijatelj koji će me bezuvijetno slušati. Nakon što sam se uvijerila da šljivka ne bu došla u posjet na mojoj čelendri, obukla sam se i krenula na ispit. Jedina pozitivna strana u tih 30 minuta šokova prije izlaska iz kuće je bila kava i prva cigareta na mom omiljenom balkonu. Anyway, vozeći se tako tramvajem (već je bilo negdje oko 8.30) letimičnim pogledom sam skužila i svog bivšeg s curom. Ne, nije me čopila nikakva ljubomora, nek mu ih je sto, po mogućnosti takvih ko on, nego je ta cura njegova frendica od malih nogu. A glupa je ko noć (jednom me prilikom pitala na kojem se kontinentu nalazi engleska, pa si možete misliti). tek tada mi se upalila lampica! Od svih sranja koja mi je priuštio u životu, verbalno ili na "lizing", od svih cura s kojima sam ga djelila (to sam shvatila tek kad je bilo kasno), još sam ga djelila sa odbjeglom vijugom nekog mozga uzgajanog u černobilu! Da nisam morala na ispit, glavu bi mu zagurala u šaht!
I tako, dođem ja na faks sva živčana, uđem u učionicu i čekam, i čekam.. i ajde, nakon tri i pol svjetlosne godine dođe i profa s ispitima. Aleluja, daj da ostavim neki trag na tom papiru, pa da idem doma hladit živce u frižideru. i naravno, kak me prati peh cijeli dan, nije odustao ni sad. Dobijem 16 pitanja koja su pala iz vedra neba. Ali, hvala Bog, mogu srat gluposti i u gluho doba noći, kako ne i ujutro, pa sam uglavnom popunila ispit sa tri rečenice koje sam samo preformulirala u idućih 15 pitanja.
Vraćam se doma poslije ispita, pobjegne mi bus ispred nosa, a u međuvremenu sam otišla do pekare da si kupim neku junk food pizzu i skužim da sam onakva blentrava zaboravila pare doma! JUPI! samo mi još fali meteor u glavu da dan bude cjelovit i da napokon mogu reći "Sad idem skočit u Savu!" Nekim čudom nije doletio meteor, već sam srela najdosadniju frendicu koja je neumorno mljela o nekim svojim problemima za koje ju uopće nisam pitala.. I dok je ona brusila o tome, ja sam zamišljala kako ju jede velika hobotnica, prvo od tih njezinih brbljavih usta prema onih raštimanim kukovima, i završava sa njenim smrdljivim tabanima.. I eto, bus je došao za tren! ipak nije bilo tako dosadno čekati ga... Došla sam doma i išla si skuhati kavu. Skuham ja kavu i zapnem za tepih u kuhinji te prolijem kavu sebi po nogama, usput zamažem mamin bijeli tepih (tko uopće ide stavit bijeli tepih u kuinju??) i to je kap koja je prelila čašu...
TRRRRRRRRRRRRR- tada me probudila budilica. 7 sati je, i ja moram na ispit!

Kad-tad umreš. Nemreš protiv toga. Netko prije, netko kasnije.. al uvijek moraš jednom umrijeti. Netko se pak požuri pa si sam skrati život, nekoga susjed požuri pa mu ga skrati... Uglavnom, uvijek dođe taj dan D kad moraš otići.. A gdje mi to odemo uopće poslije? I dal odemo ikamo? Možda se ipak reinkarniramo kao nešto drugo? Ili jednostavno iščeznemo kao što smo i bili prije nego smo nastali? Tko zna.. na to ćemo pitanje dobiti odgovor tek kad dođe taj naš dan D. Dotad se možemo smo pitati.
I sad će opet mnogi krivo protumačiti što sam ja htjela napisati.. Ne brinite, nisam samoubilački tip osobe koji je upravo izgubio svaku volju za životom.. Samo me zanima.. Razmišljam na glas, kak bi se reklo. I zašto se ljudi boje smrti? Ljudi se toliko boje nepoznatoga da će radje ostati u nečemu što je možda lošije od onog što je iza toga. Ljudi se boje promjene! No, ne govorim sad da se idemo svi kolektivno ubit ko neka demonska sekta, ne! Nego, kad nam otkucne zadnja minuta, čemu se bojati toga? Možda poslije života ima nešto puno lijepše, a nama trenutno nepojmljivo jer nismo na toj razini svijesti..
U pricipu, nitko to ne zna.. znaju oni koji su već odavno 2m ispod zemlje, a pošto još uvijek ne postoji GSM mreža između ta dva svijeta, nitko nam ne može javiti kaj se dela s te strane..  Čudan je ovaj život... koliko ima stvari koje nikada nećemo shvatiti...

Da imate pravo na jednu, ali samo jednu želju.. koja bi to bila?

Jeste li se ikad osjećali da stojite na jednom mjestu a sve što se događa, događa se oko vas.. A vi stojite u sredini i čini vam se da svatko zna kamo ide. I svakog kog pitate za smjer, jednostavno vas ignorira, ne čuje.. I tada poželite zaplakat, a suze ne idu. Poželite vrištat, a ne možete ispustit glas.. Vi ste samo jedna beznačajna točkica na svijetu...
Tako sam se ja osjećala do prije 2 godine. Život mi se svodio na besciljno lutanje kroz život. Negdje u razdoblju odrastanja sam izgubila sebe.. Vjerujte, odvratan feeling. Bez samopouzdanja, slijepo slijedeći druge, jer se sama nisam nikad mogla ni znala odlučit što je za mene dobro.. Kao da sam slijepa, a netko mi je dao glupog psa vodiča koji ni sam nije znao kuda ide! Jednog dana se sve to promjenilo. Izgubila sam nekog sebi bliskog i to me vratilo u život. Tužno je kako se treba dogoditi neka tragedija da bi vam iz guzice došlo u glavu. No bilo kako bilo, poslije toga sam rekla dosta. Imamo taj jedan mali život koji i nije tako dug, čemu da prođe u ništavilu? I malo po malo, vratila sam vjeru u sebe. Tko su drugi da mi diktiraju život? Ja znam što želim, kako se osjećam, zar ne? I zašto ja ne bi vrištala s vrha zgrade ako mi se taj dan vrišti? Zašto ne bi imala kričavo zelenu boju kose ako se to meni sviđa?
Prošle su pune dvije i pol godine. I sve dok nikome ne radim zlo, ja ću radit što želim, ja ću osjećati što želim...ja ću biti što jesam, jer ja nisam samo ime!