LET ME SHOW YOU THE WORLD

ONA: Izbacila sam sve do poslednje suze odavno..Oci su mi prazne.Hoces li mi posuditi samo jednu suzu,bojim se da ce izvor presahnuti?
ON: Moje oko odavno nisu njihovo pribjeziste.Iznajmljen je osmjesima.Hoces li jedan?
 

Dont say you want me..Dont say you need me..Dont say you love me...It's understood...

Dokonim danima mjerio je necije vrijeme.Samosvjesno uljuljkan u beskorisnost svog.Covjeculjak u glavi njegovog susjeda preklinjao ga je da stane.Poslednja kap pjeska se polako priblizavala dnu.Velika rupa na njegovom vrhu zlurado se smjesila ,sopstvenim otkucajima priblizavala trenu kad ce se upaliti svjetla pozornice .Samo za nju.Iznenada je rijesio da mora biti da mu se spava.Covjeculjak je bespomocno zurio u rupu .Za tren mu je pokazala zmijske oci.Vrisnuo bi,ali je shvatio da su mu umjesto jezika utrapili mjesec.Gorkog je okusa.Dok je sklapao oci,osjetio je miris kedrovine.Gusilo ga je jako.Hvatajuci dah,cuo je rezak zvuk.Nije uspio vidjeti lice,okom je lizao svjezu ranu.Nije se zapitao zasto ga ne boli.
Iz proteklog zivota izjurila je kao krotitelj lavova.Nije mogla sprati krv sa njeznih ruku.Cak i kada bi stavila rukavice,ljudi su primjecivali.Starica koja je gledala u kuglu prorekla joj je da ce naci pijesak .Ostar dovoljno da skine tragove tudjih grijehova.Ali prije toga mora potraziti bic.Isti onaj koga je izgubila u prolasku kroz vrijeme.U njemu je dodir svilene grive.Miris divljine od kojih ih je otrgla.Krik ocajne majke.Ne primjecuje zenu koja joj ide u susret.U neizbjeznom sudaru,razmenjuju rijeci izvinjenja,svaka gledajuci ka svom zapadu.Pogled u ruke joj sapce da su tragovi nestali.Zbunjena,ne stigne primjetiti bic koji stidljivo viri iz zenine torbice od zmijske koze.
Ovaj put ce biti drugacije-grcevito je hvatala misao .Neuspjesni pokusaj silovanja.Znala je kraj,iako nije postojao ni pocetak.Uzivala je u svojim malim igrama dobra i zla.Ljubomorno je pokupila sve Oskare za glavnu rolu,sporedni je nisu zanimali.Ali i njih ce spaliti.Sta ako osjeti nostalgiju i za njima.Bolje je ovako.Sigurnije.Slucajan sudar sa beznacajnom prolaznicom kojoj nije ni snimila sjenu,nije uspio poljuljati tok njenih misli.Nije puno morala ni mjenjati scenarij,ionako ovi s novog kastinga ne poznaju staru klapu.Prolazeci pored oronulog muzeja,prijezrivo se nasmijala ostacima starog pjescanog sata. Pateticno-pomislila je.

Hvala malom princu sto je na svom putovanju ponovo dosetao u moje snove i sapnuo mi sto je ispod sesira...

Kao da sanjam dobro i zlo
oduvek sama zivim po svom.
Videla sve sam,lazne heroje
ljude i boje umorne.
Da li si ti moje svetlo koje trazim
da me vodi kad je tamna noc.
Kroz ta mesta razna
lica gledam prazna.
Krijem te u uglu oka svog.
Vreme kad svako izdaje svakog
ja svoje snove zagrlim jako.
Dar je sa neba u oku tvom
mozda i ja sam nasla dom.
Korakom bez daha
ulicama straha
stala sam na strani najdrazih.
Senke sto me prate
nebo bez svedoka
vidim strah na licu proroka.
 

Zajdi , zajdi , jasno sonce....
Zajdi , pomraci se...
I ti , jasna mesecino...
Zajdi , udavi se...
Crnej , goro , crnej , sestro...
Dvete da crnejme...
Ti za tvojte lisja , goro...
Ja za mojta mladost...
Tvojte lisja , goro , sestro..
Pak ke ti se vratat...
Mojta mladost , goro , sestro...
Nema da se vrati....
 
Kad si sam,kad je sve tuzno,ti se seti nje...:)
Pozdrav svima s juga na iskrici i van nje,posebno jednoj vatrenoj Makedonki na koju sam nedavno naletjela...kiss,Cal:)))
 
 

....uzburkan ko more..duz pustih ulica ,svetiljke vec gore...nek srce umorno,zeljno mirnih snova...sada tiho plovi kroz ovu noc....sa novim jutrom sve ce isto biti...ja to dobro znam...do novog susreta sa vama....dovidjenja...

Oh,iznenadi me
oh,pokloni mi nesto skupo..
Oh,odvedi me
hocu poci negdje daleko...
Trebam te....
Bit ce nam dobro ako ne kazes,ako ne kazes-VOLIM TE!
Trebam te...
Zatvori mi oci
samo ne reci,samo ne reci -VOLIM TE!
Oh ,objasni mi
kakav osjecaj je voljeti.
Da li stvarno mozes letjeti?
Da li to moze i dosaditi?
Ti me pitas-TKO ME RANIO?
A ja ti govorim-BOLJE BI BILO,BOLJE BI BILO KADA BI ZASUTIO!!!

PROMIJENILA BIH MJESTO POCASNOG CLANA MENSE ZA LOREAL-OVU PEPELJASTO PLAVU TRAJNU NIJANSU BR.666....
SHARON

2 bad,
or 2 sad..
Is it red???
But, I'm glad!!!!!!
 
RAINGIRL.....
 

Otisla je leprsavim koracima u smiraj dana......Iza nje je ostao komadic neba da andjeli i vragovi pocnu svoje male igre bez granica.....

MOM BLOGU SE SKLAPAJU OCI....ZASTO NE MOGU BITI KAO ON?

Uzburkano kola njenim venama,haoticno trazeci izlaz.. U ocajnickom pokusaju bjekstva iz memljivih,napustenih zidina u kojima je zatocena citavu vjecnost.Cula je da negdje postoji sunce.Da se javlja svakog jutra katkad stidljivo,praceno obrisima vragolaste magle i ljubomornuh oblaka.A nekad ih sve prevari i uzdigne se bez icije pomoci na tron koji se nitko ne usudjuje dirnuti.Ona ga nikad nije vidjela,samo upija mrvice koje joj navjerniji posjetilac,mali bijeli gavran svake vjeceri daje na kasicicu.A kad njega nema,zamislja zgariste boja i okusa koje ostaju nakon neizvjesne bitke sa upornim mjesecevim mjenama.Ta mastanja joj uranjaju preko potrebnu kap u vec ispraznom vrcu nadanja da ce ikad utjeci odatle.Iako je odavno prestala brojati,svaki sledeci pokusaj startuje sa istom iskricom uzaludnih snova i ocekivanja.I svaki put dozivljava kao poslednji.Mozda ce ovaj to i biti.Polagano,do njene svijesti dopire bljesak prijetecih,izbrusenih zuba koji se neprimjetno,u tami priblizavaju vratu njene tamnicarke.Jos jednom poprima onaj prepoznatljivi oblik goruce zelje i krece...Ka svom kljucaru...
Krenule su ,kao i uvijek,s malo zakasnjenja,propustivsi prvi nalet neopisive guzve,na kojoj bi im  mogao pozavidjeti i centralni promjet najvecih metropola.Strpljivo su sacekale da im se otvori cijeli horizont,nudeci im destinacije s nostalgicnim predjelima i usnulim daljinama.Pre koju godinu bi se mozda i pokolebale i odlucile rizikovati,ali ne i sada.Odavno su postale svjesne cinjenice da je njihov put zapecacen,ucrtan u nebesku mapu srebrnim nitima .I da ga nista ne moze zamijeniti.Ionako je cijela prica oko odlaska postala rutina.Bez truncice uzbudjenja,nemira,strasti.Prema cemu?Vec vidjenom oblacku,koji iz godine u godinu dobija po koju novu boru?Ocekivanim kapima kise,koja ih kad je dobre volje,samo pomiluje po umornim licima ,ne trudeci se da im oteza put?Malom bijelom gavranu ,koji ih uvijek,na istom mjestu ,upadajuci u njihove zbijene redove ,pokusava skrenuti sa ustaljenih tracnica?Ne,sve je to dio njihove price koja se ponavlja unedogled.Cak je i ritam njihovih krila zadobio onu nit sigurnosti ,s kojom virtuoz uranja u sjedinjavanje sa svojim instrumentom.Nastavljaju letjeti,ostavljajuci bezbrizno po koju nepotrebnu krpicu nasmjesenim vjetrokazima ,znajuci da ce ih u povratku sigurno pokupiti....
Cekala je...Stpljivo....Drsko svjesna cinjenice da sve krece od nje ...I sa njom se zavrsava...Bljesne i nesto izmedju,da,ali njena neumoljiva konacnost sve to pretvori u tren.I uzaludnost.Zavidi pomalo onim rijetkim dusama koje sebi nikad nisu umjele nametnuti taj teret rijesavanja njenog paradoksa i nisu je svijesni do trenutka kada se nadju s njom..Oci u oci...A tada je ionako svejedno...Takvi sretnici najvise i ponesu sa sobom..jos vise  ostave...Jos jedan paradoks...Ni sama sebi katkad nije jasna...Odakle joj tolika moc tranformacije,kako joj sve to ne dosadi?..Cak se i pocela radovati svojim vjecitim gostima kojima u programu zastite svjedoka mijenja opis i vraca ih natrag...Ko su oni?U cemu ih je prekinula iznenadna promjena rezultata?Jesu li bili svjesni s koliko ceznje ih ceka,nalik vajaru,koji u iznenadnom nalijetu inspiracije ,manijacno iscekuje zakasnjelu posiljku s predmjetom svojih strasti?Da li su stigli udahnuti svaki djelic zraka,pomilovati sve one osmjehe,obasjati sve mracne kutke,koji su im bili namijenjeni?Ili su samo,poput ranjene pume,projurili svojom stazom,ne osvrcuci se i ne ostavivsi nijedan trag.....Da li netko iz ove povorke koja joj se upravo priblizava moze i naslutiti  na kom peronu ce ostaviti svog dotadasnjeg saputnika?Da li je izraz na svim tim licima odraz u ogledalu svjesnosti da se s njim nikad vise nece sudariti na svom putu?Ili su tek sad shvatili da je ponovni susret neizbjezan,a jos uvijek se ne mogu nositi s tim...Ne sad...Ne ovdje...Dok tako tone u dubine svojih vrludavih misli,i ne osjeca rezak bol koji je izazvao mali bijeli gavran,sletjevsi niotkud ,bez najave , na njenu svjezu,otvorenu ranu....koja ceka novog posjetioca....strpljivo....bez zurbe...

Prestani tako silno misliti na mene....Vrti mi se u glavi...

Probudio je zenu u njoj...Ona u njemu malog djecaka....Konacno su se sreli...