Ne zelim pricati o smislu

 
Zagrcnut pokret


bijeloj puti
(o njoj ruke zbore
sve najbolje)
 
odmaknuo sam gla


vu k
prstima


prsima
udahnuo
vecer


kroz podocnjake
osmijehom si zagrizao
usi
 
oprao zube suzama


radosti.
 

 
Jedan

rez
u njusku

~valovitice~
valovi i ptice
valovi i ptice
valovi
i ptice
 
sloboda je

ako nesto ne znas uciniti iz ljubavi,
ucini i ljubav ce doci
u najcudnijim andjelima

sloboda jest
svijetle osjetljive glavice cvjetova

mimoze
 
medju njima i moja.
 

Nocas sam ju usnuo u neobicnom snu. Nisam znao zapravo jesam li ja to svjestan ili sanjam li ju, tek.? Svakako, nisam znao sto da mislim...
Uglavnom, htio sam joj reci da osjecam kako je dvojba stvarna i jasna. Sumnja nije slucaj nego je realnost. Zapravo nisam bio siguran borim li se ja to za njenu ruku i nesvjesno? Ma, uistinu se ne borim za nesto... mislim bar ne u onom smislu u kojem ljudi shvacaju borbe. Ja se ne znam boriti. Ja samo tu stojim i osjecam ju kao sto sam ju znao cesto i osjecati. I onda pricam o tome sto osjecam. I sto sanjam. I kako sam sam i s njom...
Dvojba je bila stvarna: prica o sigurnosti zivota u kojem imas osiguranu buducnost i jasnu viziju onog sto ce biti, neki mir u tome da ti je predvidivo i jasno. Ili barem da znas da ti neki odnos pruza sigurnost. I ono drugo, taj drugi odnos kojem je taj osjecaj sigurnosti svakako narusen. Obecanje vjecne sadasnjosti koja ne prestaje? U boljem slucaju, ili u onom gorjem. Krivnja zbog kalkulacija? Ta ne, odavno smo vec oboje bili svjesni da se skrivaju zastite u rukavima svih vrsta, pod naborima haljina... Bilo bi ludo to ne prihvatiti, i s tim znam, i s tim sam ovdje i dalje. Zapravo, valjda se ocekivalo da pobijedim neku proracunatost? Kao ljubavlju? Pobjeda koja bje prekratkog daha? Uostalom, sto joj imam za dati sto od mene nece ionako dobiti i kad bude s njim? Osjecaj da je losa zato jer misli o sebi, sebi zeli najbolje? Ta ne valjda. Ipak svatko nakraju misli o sebi? Hm? Da, sto joj imam za dati? Osim rizika bez pokrica? I sto ja dobivam?
Well, recimo to ovako: malo je mogucnosti u zivotu u kojima se smijemo zapitati ima li nam granica. Odnosno, kako ih dotaknuti ako si sam odgovorim da se priklanjam razumnom? Mada opet, dio onoga sto zelimo i krije se u ispunjenju onog sto je razumski jasno... Ah, ali ja samo osjecam i idem dalje, i uzivam u tome sto mi daje, sav taj san i tu radost, i sve suze i sve, bas sve, oni trenuci smijeska, kad se vidimo nesavrsenima i kad drugi vide nas nesavrsenima, i zavole nas kao takve, i sve to. Ma da, nisam uistinu dvojio. Samo sam se katkad osjecao izgubljeno... Pa je sumnja postajala stvarna. Kao sto je, osjecao sam katkad, bila i njena.
No, sto sam ono htio reci? Aha, san... vidio sam covjeka, starijeg muskarca koji joj je pruzao sigurnost. Koja ja nisam. Hm, hm. Ili je to bilo tako da ja nisam jer se u tu moju pouzdanost redovito moglo sumnjati? Uglavnom, to bi mozda objasnilo neku nedorecenost i toliki strah, zaziranje od otvorenosti? Hm, hm. Nda... I kako bih ja s njim, protiv njega? Postati simbiozom ? Ili ga potamaniti nekim neobicnim zaokretom svog carobnog sesira? Pa da, mozda i tako. Ali ja ne znam biti veci od nekog. Kao sto i ona to ne zna. Mali, mali, mici, sasvim mici smo. Nasli smo se kao male bakterijice sto vode ljubav pod mikroskopom... :)
Bojim li se te sumnje? Pa, ucinci se osjecaju. Itekako. I bio bih lud da se ne bojim. Ipak naravno da ostajem tu, jer mi je sva mogucnost necega, kao i sva sadasnjost toga sto je tu dovoljno velika da me nece ostaviti na miru. Uvijek bih se nanovo pitao kako to, i smijem li se nadati njenoj rijeci? Da, bitce da je sumnja bila razumljiva. Al', bolila je kao sam vrag. Ali je njena samo jedna rijec iz toga dizala dovoljno visoko da je 'ono dolje' bivala samo referentna tocka koju se valja dotaknuti, kako bi se vidjelo koliko se uistinu visoko moze doci? :))))
U svakom slucaju i kakogod. Mislim da mi je ponesto ostalo da pokusam prosanjati i dalje, mozda nesto novo doznam?
:)
zivjeli padovi, zivjele referentne tocke, shvacam ih tako, kao da su mjesta odakle se broji uzitak... :)
A spoznaja o postojanju i njihanju 'gore' i 'dolje' omogucava centriranost u sredistu ravne crte smrti i mira. Ah, da... a gusenje bih rado da moze doci postepeno, ako i mora doci...
eh, sad bih ju i opet rado zagrlio . i krug se ponavlja, jer mi nije sasvim razumljivo zasto mi to nije dano. time ju okrivljujem? pa se povlaci, a onda krivim sebe. i tako to. 
(bas bih ju rado zagrlio. :)
 

hihiihihhihihihi koji doooobar fiiiiling.... uffff :))))))
hah, hah. bash. gvalje u zelucu, drhtanje, ma sveeeee...... :))))
(a o sutra necu mislit)

Evo, ja sam ga danas osjetio bas negdje u doba dnevnika pa nisu stigli izvijestiti o tome. Pocelo je sve s onim cunamijem, s kojih desetak velikih zapljuskova. Onak, covjek se ni ne stigne snac. A onda se utisalo i more se ljuljuskalo kao normalno...
A opet, tlo je podrhtavalo sljedecih sati, sasvim osjetno. A ja sam se smijesio nekako. I nadao da nisam jedini kojeg to trese... E da, da. Mislim, ono, nozice su i dalje nesigurne, a podrhtavanje je jasan znak i naznaka. Nadam se da shvacate sto zelim reci - misli su jedno, a vec vidite jednostavna stvar donese osjecaj erupcije stvarnog. I, da, to stvarno iskustvo vrijedi vise od svih misaonih koncepata... To je nesto na sto se mozemo oslanjati, je li? Mislim, stvarno iskustvo?!
Da, vidim strah od novih puknuca, i kako cemo se provuci kroz te rasjede, i za koliko smo koraka jos kadri, i kada i jesmo li, ... i sve tako. Ipak, nekako mi je jako fin taj filing... ono, mislio bih, okej, malo pomalo. Al sad znamo, jel? Kako tamo. A sumnje... da, pomalo. Ne prepolako, jer kad se trese, treba hodat, a ne stajat, mislim. Obazrivo i bez histerije.
Opet, rekao bih, ako se drustvo ne razbjezhi i odluta svako na svoju stranu, ovo bi mogao biti i sasvim jedan dobar trip. :)
(uhm, idem sad po tabletama za umirenje zabludjelog entuzijazma ;))
 

 
znati? znati je lazna sigurnost kojom uskracujemo nepoznatom svijetu mogucnost da se stvori. nije vrijedno toga. kontrola ogranicava onog koji kontrolira.
sloboda od buducnosti, daje svijet mogucnosti.
...srecom pa sloboda od sudbine ne omogucava i slobodu od zhelja. :)
 

 
jel' ju voli?
voli.
a zasto ju voli?
jer je ...on.
 

 
Tog proljetnog dana opet smo bili mladi, premda je vrijeme bilo tmurno i sivo, a nas su uvjeravali drugacije. Topla kisa curila je po prozorima, desno dolje, uz rub na nekom krovu povrh zida od opeke obraslog brsljanom dozivao je kos. (Ili sto je vec radio, jer tesko je ljudima jasno znati pticji jezik.) Mislio sam o kapima kako su brze na svom putu kroz zrak prema dolje, i kako im mora laknuti kad se sudare s laganim i mekim, svjeze mladim liscem breze po kojem se onda odskliznu i odteku do ruba, bas kako bih i tebe zamisljao u trenucima dok svim tim toplim i dragim suzama kojih se toliko bojish rastapamo nepovjerenje i krivnju...
***
Lice mi je jos bilo mokro od kise kad sam usao u zagusljivu prostoriju ustajalog zraka naseg zavoda. Otisao sam do prozora i prislonio ruku na staklo. Vani je sve nalikovalo na san. I nisam zaista mogao znati, da li si to vani uistinu svuda ti, ili sam zapravo sam...?
No, takva promisljanja na radnom mjestu ne potraju predugo. Na radnom stolu natrpanom papirima, nezavrsena predavanja koja pripremam, nekoliko stupaca ucenickih radova koje valja ispraviti, sjecao sam se kako je mene stresno pogadjalo gledati ispravke crvenom kemijskom, a sad ju i sam drzim u ruci, straseci druge, u trenucima u kojima se odvajam od svog suosjecanja.
Da, valjalo je prionuti, jer ce se u suprotnom uskoro cijeli stog udvostruciti, ali ipak, pomislio sam, mozda da prije toga ipak svratim vidjeti ima li kakva poruka gdjegod, za mene...?
***
Na prozoru prekoputa ljudi su ostavljali mrvice, hranili ptice. One su pjevale.
Ta, bilo je proljece, a to im je i u prirodi....?
 

Subota, 9. travanj
17:00 Zvuk mora (Son de mar, 2001) r: Bigas Luna
19:00 Bok, jesi li sama? (Hola, estás sola?, 1995); r: Icíar Bollaín
21:00 Leptirova krila (Alas de mariposa, 1991); r: Juanma Bajo Ulloa
 
 

 
e o odlukama i odlucnosti, sad malo...
velio bi ovako: odlucnost za nesto uvijek se nalazi u spoznaji ispunjenja ostvarenjem onog sto zelimo. sad, ima tu jos kojesta... ako je cilj veci i dugotrajniji a odluka se moze promijeniti, tada je uz donosenje odluke nuzno da postoji i ustrajnost u toj spoznaji... (da zelimo to sto smo mislili da zelimo, i da ce nam nasa odluka donijeti to zeljeno.)
isto tako, uz vece i zahtjevnije pomake, vezano je jos par stvari: za vece korake nuzno je biti pripremljen na to sto nas nakon donosenja odluke, i ostvarenja zeljenog ocekuje.... mislim katkad to i nije nuzno, no ako se odluka donosi za vece i trajnije promjene, tada je vazno misliti da cemo se ugodno osjecati u toj zivotnoj situaciji kako bi mogli biti sigurni da je odluka koju donosimo ispravna... katkad covjek uskoci u neke promjene zato jer je postojece stanje jednostavno neodrzivo. a katkad postojece stanje pruza jos uvijek dovoljno sigurnosti u odnosu na veliku zivotnu promjenu s posljedicama kakve nas se strah suociti... zbog nesigurnosti da cemo moci, zbog nepovjerenja u sebe i/ili drugog.
no, katkad je velicina i promisljanje onog sto nas nakon nekog zeljenog pomaka ocekuje, ono sto nas moze sprijeciti da imamo potrebnu ustrajnost u svojoj odluci... dakako ta neustrajnost nadalje stvara nepovjerenje, kako u sebe tako i u drugog. No, sad uvijek je moguce tu nesigurnost tumaciti na dva nacina: kao pokazatelj cinjenice da nismo spremni za promjenu, iz bilo kojeg razloga, da zapravo zaista ne nalazimo zeljeno dovoljno cvrsto jasnim ciljem kojeg zelimo zaista i ostvariti, ili pak kako sam vec rekao gore, da smo u pokusaju da predvidimo nepredvidivo izgubili cvrstocu odlucnosti.
e al nije jos ni to sve. ako je zeljeno povezano s kakvom bliskoscu, povjerenjem koje zelimo, onda je i odlucnost povezana s trajnoscu povjerenja. no trajnost povjerenja povezana je i opet sa mogucnoscu da pojedinac bude dovoljno ustrajan u svom povjerenju u sebe. povjerenje nije nesto sto se trazi, vec je to nesto sto se mora opravdati. takodjer kada je necije samopouzdanje slabo, kao i kada je povjerenje u drugog slabo, dobro je imati povjerenje u nesto sto je vece od nas. premda je to, reci cete, bijeg od odgovornosti, ja bih to postavio obratno... povjerenje u boga, ili kako vec, to je zapravo nacin da se ima povjerenje u ono sto i sami zelimo, a da se pri tome ne bojimo slabosti vlastite ne/odlucnosti... da vjerujemo u ono sto i sami zelimo vjerovati o sebi i onom sto smo sposobni uciniti,  i o onom sto smo odlucili uciniti, a da pri tome ne patimo zbog sumnji i straha, koje su nuzna posljedica spoznaje vlastite slabosti i manjine...
63-8. (prihvacam ju sirok kao zemlja.)
grlim.
 

Bio je to logican nastavak njihova odnosa, no oni ga nisu znali predvidjeti do tada. Bili su daleko, stotinama kilometara, u tom prostoru u kojem su slali informaciju jedno drugome, a vrijeme se mjerilo jedino kao razdoblje izmedju pojedinih zatitravanja valovoda na pazljivo ugodjenim radarima. Gledali bi pomake tijela drugog kao reakciju na vlastite pomake, unaprijed znajuci da ce drugi te njihove trzaje, i njezni smijesak tumaciti vec u dobrano promijenjenom stanju shvacanja, osjecaju prihvacanja oblikovanom njihovim donedavnim slucajnim grcenjem po kojem ce moci razaznati, i u kojem su si nenamjerno priznavali blizine vrhunaca vlastite uzbudjenosti. Udasi kroz nos i taj brujeci svrbez u ustima, smatrali su, bila im je zajednicka znacajka. U nekom su trenutku pak, slucajno ili ne, mogli pomisliti kako s ta dva udaljena mjesta zapravo ne mogu voditi ljubav drugacije nego kao tu distordirajucu interferenciju saljucih i primajucih valova, onu koja je drugom slala pogresnu informaciju o svakome od njih, onu istu kojom je svatko od njih vidio iskrivljenu sliku drugog. Naravno, njihova ljubav nije sjedila u jednom od njih, ne, ona se skrivala u cijelom prostoru medju njima, i oko njih u obliku poremetnje, modulacije, iskrivljenja informacije. Ljubav, da, ona je ta sifrirana superpozicija po kojoj ne mozemo desifrirati drugog, niti kome objasniti sebe.
***
Moj trzaj promijeni sliku tvog stanja, i ja ne reagiram na tebe nego vidim sliku tebe, poremecenu sobom, a koja je ionako nastala vec tvojim pokretom nastalim na temelju mojeg na kojem si sjedila ti i sarala nerazgovjetne i neodgonetljive obrise svoje sanjane ljubavi.
Kad bismo se drzali za ruke, ljubili se, kad bih prodirao u tebe ili kad bi me ti obuhvacala, kada bismo se milovali, uvijek je bilo tako. I, da nas je tkogod kroz zavjesu kupea u vlaku koja se slucajno zanjihala i ostavila otvor dostatan da nas se vidi, dakle da nas je tkogod kroz tu pukotinu vidio, pomislio bi da je to sto gleda seks, a ne bi znao, jer tesko je to znati, ako nas ne poznaje dobro, ne bi znao da je to zapravo sve uvijek ta ista ljubav. Ta, kako bi tko i znao da smo odvec bliski da bi se mogli zavesti, i da smo odvec na oprezu kako bi nam jasnu bistrinu uzivanja zasjenila sjena strasti, oci su bile uvijek pazljivo prepustene promatranju, sebe, drugog, tijela koja to nisu nego su samo kovitlaci informacija koje putuju od tebe meni, i obratno, a mi, svatko na svom sjedishtu sa svojim brojem, katkad u istom vlaku, svatko na svojoj padajucoj zvijezdi, sjedimo i gledamo zadivljeno promjenu uzoraka odnosa iz kojeg vise nije moguce iscitati sto su uzroci, a sto posljedice, tko je ucinio pomak, a sto je necija reakcija, u divnom preklapanju titraja savrsene neshvatljivosti tog naseg, uvijek zapravo ljubavnickog odnosa.
***
Da li je to hladno, kad mi se nasmijesish, a ja znam da me neces zavesti? Je li to lazno, ako cu zadrhtati dok ti prstima prelazim po kozi, znajuci da nisi zavedena? Zar je ta ljubav koja je u svim svojim oblicima zapravo uvijek jednako prozeta nama dvoma, zar je stoga manje vrijedna? Zar je zato sto je ista, sto je trajna, zato i hladna, ili lazna?
Ne. Samo je drukcija. Samo je ista, stogod mi radili s njom. Ljubili se, ili joj se cudili, vodili ljubav, ili rat, uvijek je zapravo isto. Uvijek smo poput dva vjetra sto sjede u krosnjama drva nekih udaljenih otoka koje zapljuskuju zajednickim vjetrenjem stvoreni valovi okruzeni tim beskrajem mora nase ljubavi.
***
Zalutao medju njenim uvojcima, ficukao sam si takve pjesme u bradu.
 

daklem ja sam vam malo maka... to sam zakljucio. uh uh... pa si mislim, bolje da presutim samo cu stvorit nepotrebne sumnje i zavrzlame svojim nemirom i nekontroliranim bijesom...
mislim, ok to moze bit zbog previse obuzdavanja, pa sam malo puko. ljut sam i nemam vise finoce za njeznost. samo bih htio da je tu, sad i inace. ali pazljivosti i samokontrole nuzne za susret ocito nemam... ni strpljivosti ni niceg. samo sam autodestruktivno-ljut. i nezadovoljan zbog toga. pa onda bolje da mirujem koji dan... poslije cu valjda opet biti koliko-toliko normalan...
budite dobri, i darling nemoj nas bas ono ful zaboravit i prekrizit, ha, pliz? i tako, hvala na razumijevanju...
 

sorry za last minit info... i ja nis ziher da cu istipkat sve kaj  sam smislio da bum,.... ;)
c/p
----------------------------------------------------------
Pozivamo vas na akciju koja ce se odrzati 4. travnja 2005 u 12h/ naime radi se o antikorupcijskom mimohodu kojim ce se izraziti solidarnost sa svim zrtvama korupcije u gradu zg. povorka krece ispred paviljona na zrinjevcu u podne. ide se mirno, bez uzvikivanja parola, u tisini prema poglavarstvu grada zg-a.

Stajala je gola usred jezera. Visoka trava na obalama svijala se prema njoj. Cuk je otkucavao u dvostrukom ritmu otkucaja srca. Rasirivsi ruke, na dlanove su joj sletile krijesnice, kao neke uhvacene pale zvijezde u cudnoj putanji do cilja. Zatvorila je oci, a niz tijelo joj se slijevala mjesecina, nevidljive duge u sitnim kapljicama vode. Oko lijevog bedra omotan lopoc. Nevidljive straze oko sebe postavila je necujnim rijecima. Zamisljao sam ju tako kako putuje vlakom.
***
Nakon tog vremena, nase su se vojske trebale jos poznavati. A kao da se nisu primijetile, sudarali su se vojnici, slucajno, ne znajuci da drugi uopce postoje. Sto je nakraju znalo dovesti do bitaka. Nista se nije postiglo, a vojskovodje, mi, samo smo sa susjednih dalekih brijegova tuzno gledali to besmisleno krvoprolice. Kad smo nakraju oboje otisli po pojacanja, pitali smo se koliko cemo ih bolje voditi, drugi put ...?
***
Otisli smo u nasa utocista, u sredista svojih bica. Kako bi nasli sebe, da se ponudimo drugom. Opet smo pustali neizvjesnost da salje koplja prema nasem mekom tijelu. U nekom trenutku gazenja po ispraznjenosti mog zivotnog prostora, pomislio sam kako je ta ljubav neizrecivo mnogostruka: ta, ne znaci li volja za promijeniti sebe, kako bi bio s drugim, da volish drugog vise od sebe? Kako li se samo ne rastociti gledajuci te?!
***
Gledala je svijet sirokim nadajucim ocima, hvatala pogledom oblake u letu, skakavce u skokovima. Onda je vidjela neko tijelo golo do pasa, znojno na suncu, kako laganim otkosima siri cistinu puta do sebe. Nije razmisljala, vec je sjela ondje na travu i gledala ga. Nije znao da ga gleda. A kad je i spazio, bi mu drago, ali nije bio siguran sto da o tome misli. Kad je sunce doslo u svoju najzarniju tocku, umoran od posla posao je do rijeke. Sjeo uz obalu i izvadio hljebac kruha i malo sira. Dosla je za njim i sjela na granu vrbe iznad vode. Gadjala ga drvcima kore sto je noktima strugala s grane. Gledao ju je i nije znao sto o tome da misli, ali bi mu nekako od sebe potajno drago.
***
Sretali su se tako vec duze vremena i bilo im je milo. Jednom joj je rekao da ide kuci i da bi volio kad bi mu cinila drustvo uz veceru. Nije nista rekla samo je posla za njim. Pred kucom je stala, a on usao. Promatrala ga je kroz prozor kako to unutra izgleda. Nije razmisljala o tome sto vidi, nego je to sto je gledala bio on, a ona se htjela tu uklopiti, htjela je, ali nije bila sigurna. Kad je osjetila da ju kroz prozor gleda, a u ocima mu buja sumnja ... 'Zasto ne ulazish?' razumjela bi iz znakova gestikulacije njegovih ruku, otrcala je placuci. Nije mogla znati pripada li zaista u taj svijet. Dijete nade i radosne slobode mashte prometnulo se u pobunjeno rasplakano dijete, pobunjeno protiv te svoje zelje, i protiv njegovog ocekivanja. Zenu jos nije bila srela. Tu njegovu zenu s vrcem na glavi sto s bunara donosi vodu.
***
Nisu se vise sretali na livadi. Katkad bi ostavila znakove od cvijeca, da ga sjecaju na nju, u kojima bi govorila: 'vjeruj u mene i ja cu postojati, ocekuj me, i ja cu nestati.' 'Gle', pomisli on, 'to bih i ja mogao reci: uvjetovati povjerenje tudjim povjerenjem i dalje je nepovjerenje, te time nuzno ne radja povjerenje niti ga od drugog dobiva, vec je samo izvor nepovjerenja...' Kao da je postao neki mislilac, misli bi mu se motale i on ih je sve cesce zamatao u rijeci, sjedeci uz rijeku sve dublje s veceri, tjerajuci komarce katkad. Ne. Znao je tada kako se povjerenje radja... Onda kad u sebi znash da si ga zasluzio, onda kad sam znas da radish dobro, a ne kada ti to tkogod treba opravdati!
***
Nagomilani pritisci vidjeli su se na njenom licu u onoj svijetlosmedjoj vesti davno kad sam ju prvi puta vidio. (Vele da je karakteristika zena da se sjecaju tko je sto u kakvoj prigodi nosio.) Nekako sam osjetio tu privlacnost i istovremeni strah da je ona previse za mene. Mislim da su ti koncepti umanjivanja sebe nesto sto kroz nasu ceznju kushamo nadrasti. Teret mojih ocekivanja koje je preuzela na sebe udaljio ju je od nje. Toliko da nije vise vjerovala u svoju zelju. No, premda je bubnula casom o stol i bez rijeci, samo uz vrisak otisla rascupana na livadu, htio sam joj jos reci, 'Naci sebe, bez da pustish drugog. Ne udaljiti se posve, ne izgubiti se u drugom posve, zadaca je odnosa. Znati sto si, i raditi jer vjerujesh, a ne iz straha. Bojazni gubitka.' A te njene zadnje rijeci 'rjesavat cemo to neki drugi dan', rekle su mi sve. Tako blizu svemu ostalom, da nisam vjerovao. Tako blizu. To je bio veliki korak naprijed, kako god ga osjecala padom. Veliki nas korak. Htio sam reci, 'da, od njega mozemo koracati dalje.' Udaljavanje je isto tako ponavljanje, kako mi se cinilo kad je ipak otisla. Sto ce biti drugacije, poslije? Strah ce biti isti, a krivnja mozda i veca? Bliskost svakako manja. Ispocetka krenuti kako bi dosli do iste granice - suocavanja s izricanjem rijeci. Ovaj puta si izrekla. I bilo je tako drago. Ali to te nece mimoici. Ili cemo odustati, ili ces biti veca od toga. Cini mi se da je jedino sto vrijeme moze dati to da se otjelovi ta spoznaja da neki treci put necemo naci.
***
I kamo sad?
 

nemoj bit bed, sve je ok, ne mozes jer se silish. nije odluka nego je prisila.
budi hrabra i nemoj se bojat.
opusti se.
opusti se.
nadji nesto za radit sto TEBE kao takvu veseli. kao sto si prije. (tek kad osjetish da si sama zadovoljna, mozes dobit samopouzdanja za vjerovat u bilo sto.)
ne idem nikud.
valda bi trebao malo ja otic da se ne osjecas prisiljeno. da se osjetish vise svoja... ?
i znas sve vec ... ne pitaj se suvishno. ne razmisljaj o tome kaj ce biti, gledaj kako se osjecas i vjeruj u to.
i znash sve vec... ostajem s tobom
i znash...