Ne zelim pricati o smislu

and she was

And she was lying in the grass
And she could hear the highway breathing
And she could see a nearby factory
She’s making sure she is not dreaming
See the lights of a neighbor’s house
Now she’s starting to rise
Take a minute to concentrate
And she opens up her eyes
The world was moving and she was right there with it (and she was)
The world was moving she was floating above it (and she was)
and she was
And she was drifting through the backyard
And she was taking off her dress
And she was moving very slowly
Rising up above the earth
Moving into the universe
Drifting this way and that
Not touching ground at all
Up above the yard
 
Chorus
 She was glad about it... no doubt about it
She isn’t sure where she’s gone
No time to think about what to tell them
No time to think about what she’s done
And she was
And she was looking at herself
And things were looking like a movie
She had a pleasant elevation
She’s moving out in all directions
Chorus
Joining the world of missing persons (and she was)
Missing enough to feel alright (and she was)
 
Dakle, da istaknem: Missing enough to feel alright ... okej? gotit?
ne? evo onda: uskracivanje i tisina je nacin za kontrolu drugog... nacin za osigurati si biti zeljen(a)/treban(a). Kao sto je to i potreba za 'davanjem'.... neprestana potreba za davanjem drugom i strah od mogucnosti da se prestane zeljeti davati je zapravo isto vrst kontrole, a jezgra je ista: kako si osigurati tudju ovisnost o sebi... kako biti potreban.
U sredistu potrebe za kontrolom je nesigurnost, tocnije nedostatak samopouzdanja i jasnoce u to sto smo i koliko vrijedimo, te straha da cemo, budemo li ostali bez nacina za kontrolu drugog ostati nevoljeni... znaci da se rabe maske kako bi se dobilo zeljeno. no to ne ispunjava, jer je istina da osjecamo da i dalje nismo voljeni, premda mozemo 'nabaviti' ono sto smo naumili. sto vodi u trazenje uvijek neceg novog i neceg sto 'fali' u odnosu.
znati sto jesi, i biti s time miran je kljuc. znati sto mozes dati u odnos je takodjer potrebno. i priznati sebi i drugom sto zelish. znam da nisam puno toga sto ona treba i zeli. znam isto tako da ona ima tek neki dio onoga o cemu ceznem kad sanjam o nekoj vezi. no mozda je to sto imamo upravo ono sto je najvaznije, i jednom i drugom?
(ali, o tome jednom u jednoj ljepsoj prici... koju cu valda istipkat sutra ...)
dakle, da ponovim,
uskracivanje sebe i udaljenost je nacin za kontrolu...
mantraj.
(kontrola nije voljenje. zato moras voljeti, prihvatiti sebe da volish drugog, zato jer onda nemas potrebe za kontrolom i primas sa zahvalnoscu sto ti nude, i dajes najbolje od sebe, i mozete se slusati, i razgovarati. prihvatiti da to sto jesi je vrijedno voljenja. kako god maleno i slabo. jer druga strana tih sumnji u vlastitu vrijednost su one gorostasne zelje u kojima ti nitko nije dovoljno dobar i u kojima te nitko ne moze zadovoljiti. to je opet granicni problem. nitko od nas nije _sve_. a svi se trudimo biti ipak nesto vise, zar ne? )
:)
 

optuzbe su najbolji nacin na koji se dvoje bliskih ljudi udaljavaju jedni od drugih. nepravedne optuzbe stvaraju dokazivanja. dokazivanje stvara nepravedne optuzbe. oprostiti drugom je lako. oprostiti sebi je tesko.
nisi mi povjerovala da ti se radujem. boli. to TAKO boli. (pa onda zato vicem)
biti skupa znaci znati, biti jasno pomiren da je svaki drugi posebni san pojednica nedovoljan. tako nekako. (zapravo me muci cinjenica da si ne mozemo dati sve sto bismo mogli razmijeniti. a sve zbog toga sto si vidjela tog svog duha. strah od ideje da mi nisi dovoljna, da necu biti sretan... upravo to je i stvorilo ovo. upravo to sto si to pohranila u sebi, tu nesigurnost. ah, tako te volim. sto ne zelim da te uistinu tereti. ili opet, treba te teretiti, jer se time mijenjas? hajde da vjerujem da se mijenjash... volim te :)
 

'Dodji, daj mi ruku', rekao sam joj, 'i povest cu te sa sobom.'
'Ali, to nije moguce', rekla je, 'ja cu se uvijek htjeti istrgnuti!'
'Znam.', rekao sam, 'Hajdemo!'
I tako smo posli...
 

 
Slatko, o slatko
To tvoje obecano tijelo drzim uz sebe,
da me drzi, da me drazi,
jucer, il' sutra, ili danas mozda
zelim te
i tiho molim: ti trenutak jedan pravi,
de, daj se pokazhi.
 
Hocu te jako, sad i jos prije,
zivjet zapocet sanjani san,
s veceri mozda, danas rano vise nije
pa pozdravit vec sutra
skupa nas prvi dan...?
Tu zoru u nama, sto vjecnost krije.
 
Malaksalosti moja, ustukni, rekoh,
jer drugi izbor ne nudim,
jer slucajnosti draga, ipak predugo zudim,
na zrtvenik ljubavi stavit cijelo
uz njeno, to svoje tijelo.
 
I, gle, slusa me ono i kazhe: da,
volja ti je jaka, necu protuslovit'
trazi svoju srecu, idi,
ljubavnim morem pustam te plovit.
 
A i ja cu njemu, hvala ti tijelo,
sto me slijedish, sto me vodish
u suzama sna sto mi dajesh
da ti dopustim novo
da se rodish.
 
Tijelo spremno, napregnuto cijelo,
pogled miran, jasan i cvrst
Trzajem uha pratim na obaracu trenutka
njen prst.
Korak mi je polagan, a zagrljaj zelje
dubok i jak
kroz vrijeme sto hodam prati me samo
iscekivanje lavine, pucnja,
sto kida vrijeme i zrak.
 
Ne, nije da ne ocekujem.
 

 
Dah uhvacen u protufazi

rezonantne supljine: tvoja i moja usta
dok se ne zaguse pomaci
tijela
Pobjeda otpora,
trenja

tvorba topline, u plamenu htijenja
razliveni skupa po zemlji

ispod nas
utisnuto sjeme,
pupanje snova
 
sada
jednom
sada
jednom
sada
 

e al sam mrtav... ufff a studenti bedasti, i svima moram crtat kaj da rade, a neke naznake boleshtine me ubijaju i tako. ma tezak neki dan, i poceo s probusenom gumom na biciklu i tramvajskim putem na poso... uhm. mmm idem se lijecit domou ...
(da, umoran sam ko pas.)
i da, zanimljivo je kako vrijeme stvara sumnju. iz nicega. hehe, dobro je to trenirat... prepoznavat. :)
 

Jutra su dolazila u titravoj izmaglici, zgusnjavala se i razrjedjivala valovima pijeva. Zrak je nadimao oble grudi tjerajuci na uspravljanje, no obecanje zlatnosti svitanja postojalo je jos uvijek samo kao sjecanje na jucer.
Glasnici uvijek imaju krila, andjeli, ptice, i Hermo takodjer, razmjena stvara veze isto kao sto to cini delokalizirani elektron.
Mozda je to stoga sto tek u dovoljno brzom titranju izmedju 'lijevo' i 'desno' ili bolje 'gore' i dolje' ostvarujemo prosjecnu vrijednost koja je najblize ravnotezi?
Dakle,
Dovoljno brza razmjena = cvrsca veza.
Dovoljno brzo titranje osjecaja = ravnoteza.
 
Stvaranje molekula, veza medju atomima obicno se odvija preko prijelaznog stanja, stanja vise energije. A mogu barijeru, granicu, razmak probati prijeci i tunel-efektom. Onda pomaze broj pokusaja, kazu da nakon dovoljno puta postoji ma koliko sitna vjerojatnost da se nadju u vezi.
U oba slucaja uspjehu prelaska barijere prijelaznog stanja obicno pomaze to da se atomima da neka energija, tocnije
toplina obicno pomaze.
 
(nadam se da se sad smijesis :))
 

Kako bjese na pocetku, tako i u sve vijeke vjekova, amen. (Sto je zastrasujuca predikcija, a mozda i nije. Jer, ako znas da ce tako uvijek biti, onda i naucis nekad kako se nositi s tim, a ne ocekujesh vise da se nesto izvana desi i prekine uobicajeni obrazac ne/zadovoljstva.)
Dakle, znam kako je to, jer sam bio s obje strane, jasno. Sad imam srecu, jer naizgled imam cemu teziti. Dakako, ocekujem da ce se nekad (i/li s nekom) stvari promijeniti. Pa da vidim sto sam naucio iz te obje strane. Jer ovako je dosadni status quo. Dakle, ovako, rijec je o tome da te to sto 'imas' zagushi. Kao CHI CHI, hex 63. Osjecam da ne mogu dati ono sto se od mene ocekuje, a kako to trazi draga osoba, osjecam to kao svoj teret, i kao svoje nezadovoljstvo. (To je zapravo jedan aspekt onog 'I hate you - don't leave me' borderlinerskog odnosa, cini mi se.)
No, kao prvo, dobro je imati na umu da je, kako rekoh vec, odgovornost zapravo prema sebi. Sam trebam zakljuciti o tome je li osoba 'prava' ili 'kriva' i hoce li 'promjena osobe' donijeti nesto. Osim spoznaje da ce sa svakom sljedecom u nekom trenu biti zapravo isto, i da je problem u meni. Okej. No, odgovornost je prema sebi i u svakom drugom koraku. Odgovoran prema sebi za ostvarenje zeljenog, pa bila to i savrshenost ljubavi/zelje za davanjem koju od sebe ocekujem, kao i vlastito zadovoljstvo. E sad, dijelom iz vlastitog iskustva, a dijelom gledajuci tudja, rekao bih da je moguce traziti rjesenje tog problema u nekoliko smjerova:
Prvo: Ljudi obicno, pa i ja, katkad shvate da je taj granicni problem zapravo problem sebicnosti. I dokazivanja. Dokazivanja u smislu drzanja dragih odgovornim za to da im ne mozemo zeljeti pruziti (traze previse, opterecuju nas i gushe) sto bi htjeli zeljeti dati.
/Kako zeljeti nekog koga imash? Kao prvo, nikad nikog nemash. To naucis nakon ponekog odnosa kad pomislish da nekog ne mozes zaista nikada izgubiti. Ne, nikad se nema nikoga, moze ga/ju se samo stalno dobivati. I kao drugo, zasicenost 'imanjem' znaci da su ti zelje zapravo jako kratkorocno usmjerene. Pogledati malo dalje./
Drugo: Drugi je doprinos sebicnosti, jer pri tom ne nalazimo radost u tome da zanemarimo promatranje sebe i toga da nemamo volje/mogucnosti davati ljubav, nego da im, uzimajuci u obzir vlastitu iskrenost, damo nesto od onog sto zele od nas, cisto zato jer je zadovoljstvo dati onom tko ti je drag. Umanjiti sebe malo, i vidjeti kako dalje ide. Altruisticke stvari su melem za borderlinere...
(Primjer: draga hoce ljubavi i paznje, a meni muka, recimo od posla i sve mi ide na zivce i nisam ni za sto pa ni za krevetne aktivnosti... Onda je moguce otic recimo na izlet, znajuci da sam tamo slobodan od kucnih tegoba i znam biti entuzijastican i djetinji. A i seks je dobra stvar koju je uz vlastiti uzitak moguce priustiti partneru. E sad, posljedice su dakako pozeljne, jer sam zadovoljan jer je ona zadovoljna bar malo, a i dobio sam malo samopouzdanja da imam i znam kako nesto dati i kad mi nije do toga...
Ostvariti si uvjete za mogucnost davanja najbolje mogu sam, jer znam u kakvim uvjetima i sto mogu pruziti. Odluka za ostvariti te uvjete ono je sto cini altruizam i nacin za moguce konstruktivan pogled na problem.)
Htjedoh reci, cesto se nakon prekida odnosa zbog nemogucnosti davanja sveg sto partner trazi zapravo u sljedecem odnosu umanji ta sebicnost gledanja samo svojih zelja. Postane se proracunatiji, ako hocete, jer se zna da takvo ponasanje ne daje ni samom meni zadovoljstvo. I nauci se da je katkad odnos vrijedniji nego dokazivanje sebi i drugom. Da ne valjash. To nikud ne vodi. Lako je doci do toga, tesko se izvaditi jer se oslanjam onda na druge koji nesto traze i tvrdim dokazujuce (SUNG, hex6) 'vidite kako sam losh, nemam ti shto dati. I osjecam se lose zbog toga i sve je crno.' Rjesenje je dakako shvatiti da je to nash problem, priznati ga drugom. A 'nemati sto dati' je zapravo sebicnost. Poznavanje sebe i partnera omogucuje da se u takvom trenutku pronadje kompromis i na jedan blag, zaobilazan nacin zaista drugom pruzhi dio onog sto znamo da mu treba, neku iskrenu naklonost, protiv cega bi se opirali smatrajuci to 'nametnutim trazenjem', a da se pri tom ne osjecamo lazhnim prema svojim unutarnjim sumnjama.
Isto tako, neka razina pomirenosti, stabilnost odnosa koja se dobiva spoznajom da imamo nacin za dati drugom ucvrscuje i vlastito i tudje povjerenje.
Jos jednom, utapanje u misao da nemam sto dati nije konstruktivno i sebicno je. U nekom sljedecem odnosu covjek nauci da to shteti i njemu. Tocnije, ako pri tome pati zbog prekida trajnih odnosa. Pa umjesto da dokazuje drugom (i sebi?) kako je nevrijedan i nesposoban, nauci se nekoj skromnosti i pocne davati ono sto moze... ako nista drugo ne ratuje s drugim nego iskreno zatrazi razumijevanje.
Rekao bih jos kako je 'nemam sto dati' izgovor. A i izgovori katkad imaju sasvim stvarne razloge, samo ih zelimo sakriti. Mozda si u tom trenutku zaista ne zelimo priznati da on/a unatoc kvalitetama koje ima nema one odlike koje smatramo nuznim? Kako cemo to razluciti? Nazalost, meni iskustvo veli da se to prepoznaje obicno prekasno, nakon odnosa bih shvacao koliko me bahatost s nekom bliskoscu kostala kajanja.
Uglavnom, i opet je na nama da znamo i jasno pogledamo mozemo li jednostavno pragmaticno biti uvjereni u to da cemo u takvom odnosu imati ono sto nam treba... 'Nemam ti sto dati' izgovor je koji meni s tobom nije nikad donio zadovoljstvo. Pa sad ucim kako zivjeti bez njega. 
Znas li o cemu pricam, ponovit cu ti: dobro je vidjeti katkad drugog prije nego sto se nagledash samo sebe... znam probao sam. Gledati sebe.
I josh, u situaciji odlaska, neraspolozenja i nevoljenja drugog, i nama i onima s kojima smo u vezi moze biti oslonac to znanje da cemo se okrenuti i bit zaljubljeni opet. Mada, nazalost, taj okret katkad dodje tek onda kad je vec za drugog/dragog-u prekasno.
Vec vidim, uvijek se moze reci: ja sam los/a jer ne mogu vidjeti drugog. Odgadjanje ne pomaze. I to je suvishno reci. Uzeti si prostora za disanje je nuzno, i to je samo reakcija na previse ulaganja koje inace dajes/m kako bi udovoljio/la tudjim zeljama... To je druga strana granice. Ali, katkad je dobro moci ju namjerno prijeci, s druge strane, katkad je dobro moci uciniti nesto _zbog_ _drugog_ .
Mislim, jasno da ne morash, mislim mogli biste...
:*
 

Otvorio sam vrata kroz grlo bez ijedne rijeci i odahnuo kad sam te ugledao kroz prozor promatrao sam kako jablani upadaju u neke oci, ali sasvim lazno, sasvim. Jesam li sjedio ispod s oglasnikom u narucju, kao da gradim buducnost bez sna, ili bez jave, pa mozda i to jest nesto sto zelimo, pa nek' i bude kako jest, nije li to u redu?
Nego, neke sam suvenire donio s ovog znanstvenog izleta, a mozda imaju i imena, a mozda i druge cekaju da im ih nadjenu, pa cujte sad dakle, ovako: Prvi je suvenir isto kao i ostali neki uvid u nesto, u neki strah. Strah od izlaganja, onako, kad se bojish da neces 'ispasti' uspjesan i dobar. To je zapravo naizgled strah od toga kako ce te drugi vrednovati. Ali nije. To je ono sto nam je tako lakse nacrtati. To je zapravo nesigurnost da sam neces biti zadovoljan sobom. I ta nesigurnost, kad ju preslikam u strah od tudje prosudbe, zapravo stvara da ih ne volim. Nisam im tada blizak, nego time izgradim mrznju. Kako bih se zastitio od osjecaja nezadovoljstva sobom. Svoje kriterije treba dostici, nisu drugi oni koji nas ocjenjuju! E. To je jedan.
Drugo sto sam donio je nesto prakticno, komadic, ostatak jednog cesera cempresa iz Sempetra. Trece je isto prakticno, pa mozda jos i vise. Recimo kao spoznaja da taj grozni strah od neke ocjene mogu pretvriti u nesto drugo, ako ne mislim kako ce nesto ispasti, ako se ne brinem o svim slucajnostima na koje ne mogu utjecati, nego ako uperim pogled u svoj cilj, konkretno, prenosenje nekog znanja nekom u slucaju znanosti, a ne drzim se za to koliko cu biti spretan pronaci potrebne engleske rijeci, ili hocu li zastajkivati, preskociti nesto... Da, dobro je uperiti pogled u to sto zapravo zelim postici. I tamo ga zadrzati. Onda ove sitnice koje to i jesu postaju manje vazne.
Ma, cak i kad se pogrijesi, ako je covjek otvoren pa se nasmije na to, sve ispadne puno bolje nego ako se zbog pogreske zakoci... Otvorenost otvori i publiku, reagiraju upravo onako kakvu ulogu im ponudimo!
Mhm, a sto jos? Ma ne znam. Neka je mora i ljeta, topline i snijega otopljenog, poplave i pocrvene i pozutjelih jaglacovih livada, i sve bu okej.
Aha, nekad me pukne i da je cekati da vrijeme rijesi nesto samo, gotovo uvijek bijeg. Ako postoji problem, to treba tada i rjesavati, dok se ne nadje onaj radosni put. Nda. Treba dakle i ovo shvatiti kao moj pokusaj doprinosa rjesavanju te odvojenosti koja me muci.
 

stojec u posti u redu za platit racune:

?hm, ovo je vise zanimljivost negoli pitanje: Joe Davis (SAD) gostuje večeras u 20 sati u klubu net.kulture MAMA, gdje će održati predavanje ’Pijesak u prostor-vremenu i molekularni poliptisi u Einstenovom stoljeću’.  http://www.culturenet.hr/v1/hrvatski/infoservisread.asp?id=6752
jel' bi vi definirali zaljubljenost kao konstantno druzenje u glavi s objektom/-icom vase zudnje?
da li, kada ste zaljubljeni, tj. ceznete za kim, ucestalo mantrate ime doticne osobe?
(bwah. sad mi je iscurio pekmez iz palacinke na kosulju. kakve to ima veze sa osjecajima, ne znam, ali sam uvjeren da ima neke: podsjeca me naime na slicnu situaciju na novoj godini na velebitu kad sam se zalio vinom u trenutku u kojem me netko pitao o njojzi.)
 

I ove godine Prijatelji ľivotinja skreću pozornost na uľasan
POKOLJ 325.000 BEBA TULJANA!
 
Kanadski komercijalni lov na tuljane je najveći pokolj morskih sisavaca na svijetu. Kanada tijekom oľujka i travnja planira pobiti preko 325.000 tuljana!
Kako bi dignuli glas protiv ovog zločina zbog profita, Prijatelji ľivotinja će se u utorak, 15. oľujka 2005. s početkom u 12 sati priključiti svjetskim prosvjedima prosvjedom ispred Kanadskog veleposlanstva u Zagrebu, Gjure Deľelića 4. Tom prigodom prosvjedna nota bit će uručena veleposlanici Stefanie Beck.
U neąto viąe od tri godine (između 2003. i 2005.), Kanadsko ministarstvo ribarstva i oceana obznanilo je zastraąujuću kvotu za ubijanje od 975.000 beba i odraslih 'harfastih' i 30.000 odraslih 'hood' tuljana.
Tijekom 2004. ubijeno je 365.971 tuljana, dok je 283.497 'harfastih' tuljana ubijeno u sezoni 2003. U 2002. lovci na tuljane pobili su preko 312.000 tuljana iako je kvota za ubijanje bila postavljena na 275.000.
Za ove kvote nema nikakvog znanstvenog opravdanja, jer su tehnike brojanja tuljana bile niąta drugo nego slobodna procjena. Nadalje, na svakog ubijenog tuljana, joą jedan je ubijen i nestao pod ledom, a ti tuljani nisu uąli u konačan zbroj. Prema kanadskoj vladi ovaj lov neće ątetiti populaciji tuljana, no činjenice govore drukčije. Kad su prvi europski istraľivači stigli na istočnu obalu Kanade, procjenjuje se da su tamo zatekli 30 millijuna tuljana ('harfasti' tuljani činili su 80% toga broja). Zbog nemarnog lova u proąlosti, Kanada je dopustila da se početkom 1970-ih broj tuljana smanji na 1,8 millijuna. Sada pak tvrde da danas postoji 'zdrava' populacija od 5,2 milijuna tuljana, no istodobno priznaju da nisu napravili temeljitije istraľivanje od 1999.
Znanstvenici i stručnjaci za pitanja čovjekovog okoliąa pak vjeruju da je lov prijetnja opstanku te vrste. Samo u protekle četiri godine krajnje okrutnim metodama – razbijanjem glave harpunima ili, rjeđe, hicima iz puąaka – ubijeno je preko milijun 'harfastih' tuljana.
Kanadska vlada traľi ąto viąe načina kako bi profitirala od svog godiąnjeg, subvencioniranog pokolja. Trenutno Kanada izvozi tuljanovo (neątavljeno) krzno i koľu, ulje i meso. Zbog nanovo oľivjelog modnog trenda, potraga za tuljanovim krznom i koľom naglo je porasla, osobito u Europi. Harpseals.org tako izvjeąćuje da modni kreatori kao ąto su Prada i Dolce & Gabbana prodaju odjevne predmete od tuljanova krzna. Kanada je proąle godine prodala neątavljeno krzno u 11 zemalja, od kojih su Norveąka, Njemačka, Grenland i Kina kupile najveće količine. U ostale zemlje ubrajaju se joą Finska, Danska, Francuska, Hong Kong, Grčka, Juľna Korea i Rusija.
Zaąto prosvjedovati protiv pokolja tuljana u Kanadi?
- Ubijanje tuljana je nevjerojatno okrutno (nalazi su pokazali da je 42% tih beba bilo ľivo oderano).
- Prijetnja je opstanku vrste.
- Prijetnja je opstanku bakalara.
- To je pokolj zbog luksuznih i taątih odjevnih predmeta i kao takav potpuno nepotreban.
- Bebe se ubijaju pred očima njihovih majki.
- Ubijaju se tek rođene bebe tuljana (oko 95% ubijenih tuljana su bebe stare manje od četiri tjedna).
Za viąe informacija o ovom strahovitom pokolju posjetite www.seashepherd.org i www.harpseals.or na kojima moľete posluąati poruku američkog glumca Martina Sheena koji se također priključio prosvjedu progovorivąi protiv lova na tuljane, kao i vidjeti krvavu foto galeriju te potpisati peticije protiv pokolja tuljana.

malo se oduzio dorucak, pa sam se sjetio svjeze ponude zbivanja za sve vas koji ste ovdje jadni ostali u Zg kao i ja sam... daklem, ako vam je do uvoda u preduskrsnje duhovno vrijeme:
Pasionska bastina 2005.
Svečano otvorenje će se održati u subotu 12. ožujka u 18 sati u prostoru Muzeja Mimara izložbom Pasionski motivi uz glazbeni intermezzo Tria M (K. Modrušan, B. Mihanović, M. Mlinar).
http://www.culturenet.hr/v1/hrvatski/infoservisread.asp?id=6723
I potom, taman lijepo malo prosvrljate po gradu il' kaj vec, pa na Iranski film takodjer religiozne tematike. (Ja sam jucer bio na onom koji se zvao Drvo Zivota i bio prekrasan, ono vizuelno, ako ne i inace... al onak zbilja kad vidite te slike!!!. Da uglavnom, svaka preporuka, danas vam je zadnja prigoda. Festivity is over.)
Subota 12. ožujka u 21:00
Djevica Marija (Maryam Moghadas) red:Shahriar Bahrani; sc: Mohammad Saeed Bahmanpour
igrani, boja, 128 minuta Uloge: Parviz Pourhosseini, Mohammad Kasebi, Jafar Dehghan, Maryam Razavi
Kratki sadržaj: Fascinantna priča o životu Bogorodice, njenom djetinjstvu, mladenačkim godinama i rođenju Isusa Krista.
http://www.culturenet.hr/v1/hrvatski/infoservisread.asp?id=6658
 

    Hodao sam po tom cudnom polumracnom barsunastom crvenkasto-narancastom prostoru. Cinilo se kao da je nacinjen od onih crvenih morskih bica, sto izgledaju kao mjesavina spuzve i moruzgve, samo je nekako bio puno topliji, premda je podsjecao na spilju. No, usporedba s tim podmorskim bicem kao da je ipak bila na mjestu, buduci da se cinilo kao da uzmice kad bih priblizio ruku nekoj od stijenki. Da, bilo je drhtavo i osjetljivo i to se osjecalo i vise nego naslucivalo, a ja sam se trudio biti sto oprezniji u tom prostoru svuda oko mene. Katkad bih otvorio oci i krenuo ustima da cu ga dotaci, a ono bi se prevuklo preko sebe, kao kad ubijaju hobotnicu preokrecuci joj glavu. Onda bih ja bio najednom na njenom mjestu i tvorio taj oblak oko nje, i zemlju, i travu, i cvijece, i sebe i mogao bih istovremeno biti sa svih strana. I u onim trenucima kad bih se ja bio vidio kao 'onaj koji je okolo', vidio bih se kako hodam po tom polumracnom prostoru, i vatra mojeg plamena iz uljanice sto sam ju nosio zatitravala bi cijeli prostor, pekla ali bez otiska, zudnjom. Katkad bih tako vidio i nju da hoda po tom prostoru. Koji sam cas bio ja, a cas ona.
    Pod usnama sam trazio mladice, pupove tek nikle s kojih bi se, sjecam se, uz dovoljno paznje i njeznosti moglo katkad iscrpsti koju kapljicu zahvalnosti za nashu predanost, slatku kao suza radosnica. Nalazio sam ih na nabubrenim oblinama, bujali su pred pogledom, skrucivali se kad bi ih se doticalo. Nektar moje sline pomijesan s njihovim placem slijevao bi se u doline, pratio uzvisine i utore, prema rebrima, tvoreci jezerce pupka. Moja crvena moruzgva u kojoj sam promatrao svoju unutrasnjost drhtala je od tog osjecaja sto se stvarao kad sam prodirao u njenu svijest, gledajuci iza njenih kapaka i nalazeci tamo beskrajno mi uzbudljivu odsutnost misli, puninu ceznje koja se mojim dodirima uzbibala, kako bi nakraju hlapila, i kao magla nad jutarnjom rijekom napustala njeno tijelo, a ja sam ju skupljao u razapeta padobranska krila.
    Priblizivsi ruke stijenkama, prolazile su kroz njih. Katkad bi mi obje ruke privukle u sebe do ramena, pa bih ostao grudima pripijen za barsunasti blago vazan pokrov. Pred ustima bi izrasla usta, sto su voljela bjezati i igrala bi se sa mnom lijevo, desno... Na finoj kori njenog vrata urezao sam otiske svoga daha i skakao po kamencicima kraljezaka, kao onaj zablji princ. Napraviti puni okret oko osi njenog vretena, dotaknuti sa svih strana i biti time obuhvacen njome. A bile su tu i noge, sa smijesnim malim prsticima sto su se migoljili kao crvici kad recimo bosonog hodas po blatu. I moje i njene su bile tu, zamotane i isprepletene povijushe i drva, gushile jedne druge, zivjele skupa i skupa umirale.
    Lezao bih katkad na oblutcima na ledjima u plicaku. Valovi bi napravili male krijeste na trbuhu, i padali mi, lomili se na grudi. Ostatak snage imali bi za uploviti mi u nos i usta, prekriti oci, onda bi me isprali sa sobom u dubinu, kao da sam dio neke kule od pijeska. Kad bi se ljubili, htio bih se zagrcnuti, jer joj je jezik katkad bio dug kao zmijski, josh i duzi, spustao se kao duga nit kroz grlo u zeludac i do mog medjunozja. Ondje je bio cvor, pa bi me potezala, htjeduc me izokrenuti iznutra van, kao one hobotnice o kojima sam pricao. Nije to sasvim dobronamjerno. I ti plamenovi sto smo ih jedno drugom palili dolje, kako smo trgali one opecene dijelove koze, kao stare kraste do dodjemo do novih i novih osjetljivih slojeva. Da, grubo, sasvim grubo u trenucima kad bi to izgledalo kao da je jedino sto zelimo kraj, a on je ujedno i jedino cega se plasimo uistinu. Poput umiranja u rudniku, kao zatezanje omce oko vrata, nedostatak daha, gusenje u spiljskoj poplavi, kao kad grom udari u barku, a elektricitet zakuha more, kao potres, i opet, i opet, i opet... urusavanje svijesti u tijelo, otvaranje pukotina. I Kad onda ceznja izvire naposljetku nezadrzivo, kroz te otvorene rane, kroz oci i izmedju nogu, cijelo ti je tijelo isisano van, dok te gledam izgubljenu iz sebe, predamnom.
 

Struja ociju, zubi,
pijesak
raspuklina, prodor
strijele iznutra van,
Da to je
to:
kad unutrasnjost probije opnu
i ostane rasuta pred tobom.
(Ili kad ti velim:
ma koji ti je kurac,
draga,
nemoj pucat.
A ti se ipak raspuknesh,
nenamjerno.)
 

(Bas citam nesto i nesto osjecam, pa si sve nesto mislim...)
Sustav je definiran kao 'skup elemenata povezanih nekim odnosima'. Ako je rijec o dinamickom sustavu, onda je to 'sustav elemenata povezanih nekim medjudjelovanjima'.
Izoliran sustav je onaj koji ne izmjenjuje ni elemente, ni energiju s okolinom. Zatvoren sustav je onaj koji izmjenjuje samo energiju, ali ne i elemente, dok je otvoren sustav onaj koji izmjenjuje oboje. Granica sustava je prema tome svaka potencijalna ili tvarna barijera koja ogranicava izmjenu elemenata ili energije nekog dijela svemira s ostatkom istog.
Covjek je dakle, dinamicki sustav. I to otvoreni, jer razmijenjuje i energiju i elemente s okolinom. Najocitija razmjena energije medju ljudima je razmjena informacija. U tom smislu, i sjecajuci se nekih prijasnjih razmisljanja, moje je djelovanje, misli i ja kao takav specifican otisak ukupnosti razvoja i trenutna jedna od mogucih slika utjecaja svih misli i elemenata koji su me dotakli do trenutka kad odlucujem pisati. Pisanjem mijenjam svoju svijest, ali i onih koji citaju.
Pritom je posebno zanimljivo u jednom ovako ogranicenom sustavu razmjene informacija to, da su moje misli dobrim dijelom potekle od ovdasnjeg medjudjelovanja s drugim mislima. I sada, dakle, citajuci ovo, mijenjate sebe, i to putem ucinka koji ste imali na druge, u ovom slucaju na mene... Ja pak, pisuci ovo, citajuci drugo, mijenjam sebe, na temelju ucinka koji ostavljam. Pitanje dakle, sto smo, i tko smo, vrlo je zanimljivo. Ja nisam svoj sadrzaj, ja sam specificni nacin obrade istih utjecaja kojima smo vise-manje podlozni svi. Taj nacin, uzorak ponasanja takodjer nije nesto sto sam 'ja', jer je naucen. Ako je naucen, moguce ga je i mijenjati. To je sloboda. Mozemo postati sve sto zelimo biti, ako se ne drzimo za nekog 'bivseg sebe' s kojim smo po inerciji, i nekom djetinjastom nostalgijom vezani. U teoriji.
Ali nije to bio moj point. Htio sam reci sljedece: ako obrazac ponasanja takodjer nisam 'ja', vec sam i svjesna ili iracionalna odluka, tocnije neki ideal u kojeg tezim transformirati tog 'sebe', onda gdje je to nesto sto me cini? Kako rekoh vec jednom: specifican sam samo po svojem genetskom nasljedju i specificnosti vremenske raspodjele i vrstama vanjskih utjecaja kojima sam bio podlozan. Iskustva nas odredjuju, koliko i genetsko nasljedje.
Reprogramiranje sebe je razlikovanje uspjesnih i neuspjesnih nacina i mogucnost prestanka ponavljanja nezadovoljavajucih uzoraka ponasanja. U teoriji, i za one koji imaju puno vremena i volje. U biti, nitko nema izbora, samo mnogi tu cinjenicu zanemaruju i biraju (biramo?) ne vidjeti tu odgovornost i mogucnost. Jer je lakse. Cesto puta su nam potrebni silno veliki poticaji, jaka zelja, ili neka duboka patnja, kako bi uistinu nesto mijenjali. Hm, lakse mi je misliti o zelji, kao motivu. Uostalom i rjedji je, pa time i vrijedniji. Evo, opet se okrecem protiv svojih taoistickih korijena: Zelja je vrijedna stvar. Ne valja ju negirati. A meni to tako cesto jako lako ide. Lakse je zanemariti. Razlog za odustajanje je i opet teret koji si sami namecemo. Ali i odredjena potreba za pomirenoscu sa zivotom i sada, bez ostvarene pojedine zelje. Zelje su, dakle, vrijedne onoliko koliko nam entuzijazma mogu pruziti u (i za vrijeme dok tezimo) njihovom ostvarivanju.
Sad, zelje opcenito nisu neke stvari koje se ne mijenjaju nikad... U razlicitim razdobljima zivota zelje su odredjene razlicito, i cesto su bar dijelom ovisne o okolini. Najjasnije zelje su neke za izrazavanjem sebe, 'postojanjem u drustvu', i ona koja nije sasvim nepovezana s tim, za nekom emocionalnom sigurnoscu. Razne kompenzacije su tu moguce, ali u biti rekao bih da takve zelje imamo svi. I to je dobro, jer smo na taj nacin vezani jedni za druge. Pa cak i kojekakvi neobicni likovi, u kakve bih i sebe ubrojio, koji su osobenjaci, i dalje su (smo) povezani s 'drustvom' kao kritici njega, kao pokusaj uravnotezivanja njegovih jednostranih paradigmi. I dalje smo odredjeni njime, i dalje se njime hranimo.Nakraju, vezano uz potrebu za emocionalnom sigurnoscu, sto zapravo u biti znaci 'biti kome potreban' ali ne kao 'drustveno bice' u smislu materijalnog oslonca i statusa, premda je katkad i ne tako rijetko i s time povezano... Emocionalna sigurnost znaci ono sto svi znate: moci biti kome otvoren, s povjerenjem. Na taj nacin, trebajuci druge, a svi katkad trebamo druge (kao sada ja vas, premda je to valjda vise povezano s onom drugom pricom o 'drustvanom postojanju') na neki neobican nacin uskladjujemo svije(s)t svoju, i uopce ljudi. Zelja za tom emocionalnom sigurnoscu, naklonoscu jednih prema drugima, mogucnoscu da iskreno suosjecamo, kao i da se iskreno veselimo tudjoj sreci, jako je jedna plodna zelja koja cini mi se nije dovoljno iskoristena do sad, u pokusaju da se zivi drustvo blagostanja.
Malko smo zastranili s zeljom da si osiguramo materijalnu sigurnost (jelo, zdravlje, dugovjecnost, hm, pa cak i sloboda vremena je vaznija negoli ovako jedna vazna stvar, osjecaj da dijelimo nesto nemjerljivo s ljudima oko nas) i u tome pretjerali. Rekao bih da bi drustvu blagostanja jako dobro doslo kad bi se prihvatilo takvu jednu potrebu svih nas (dobro, ima valjda i tu onih samodovoljnih koji ne znaju o cemu pricam) i poradilo na zadovoljenju iste. Hocu reci, cini mi se da je u nekim puno manje bogatim zajednicama, ta potreba prepoznata kao vazna, ili je jednostavno spontano doslo do toga zbog nacina zivota, da pojednici puno lakse prepoznaju druge, i njihovu srecu, kao izuzetno vazne cimbenike vlastite srece... Sto na zalost u nasim industrijskim drustvima nikako nije tako :(
Ljudi druge vise ne prepoznaju kao povezane sa sobom. I postaje pravi uspjeh pronaci bar nekoliko bliskih osoba. No onda je to opet put za nepotizam, a ne za razumijevanje medju svim ljudima. Ideal? Da. Ta takav sam.
Sutra, i mozda jos koji dan poslije, cu na ulici promatrati ljude s razumijevanjem da su ljudi. S malom, sitnom vatricom spoznaje da moja sreca, kako god to neobicno zazvucalo, zaista nakraju ovisi i o njihovoj sreci.
 

Imam dvije ljubavi za tebe. Kad pozelis vjerovati u mene, volim te za sebe, zbog sebe. Kad odlucis sumnjati, kad te nema, volim te zbog tebe. U toj ljubavi ne trazim i ne trebam. Ondje vjerujem da ti je ljiepo, jer ides putem koji ti treba, kojeg osjecas da te hrani. (Doza skromnosti pomaze da prihvatim da moooozda ja nisam nuzno dovoljan za to, jelte ? ;)
Kad te volim za sebe, dopustam i da te trebam. Imam dovoljno povjerenja da si dam da te trebam. I zaista, bozanska ljubav, bez trazenja je uistinu veca samo u smislu da je laksa onom tko voli. Ali, kao Zaratustrin obrat, najveca je ljubav zaista nekoga trebati. To je najvise sto ljudima mozemo dati. Iskreno, ako trebamo nekog i priznamo to i sebi i njemu/njoj, to je puno bogatiji dar nego samodovoljno skrta ljubav bez trazenja. Jer, sto vise mozemo ljudima dati, nego im pokazati da su bogati, da nam imaju sto dati?!
Priznajte onima koje trebate da ih trebate, bit ce vam lako i lijepo svima. Naravno, tu sad ide prica o teretima. Koliko vase trazenje opterecuje drugu/og. Koliko se zato on/a buni. Koliko vas opterecuje vase trebanje koje je cesto nezadovoljeno, ovisno o apetitima... itd, itd. Da, o omjerima se uci polako, i dugotrajno... Kako trebati, a ne teretiti druge.
I, ne zavidite onima koji znaju voljeti bez trazenja. Oni su siromasniji od vas! :-)
Ta vasa slabost je vasa snaga. Ne bojte je se! :-)