Ne zelim pricati o smislu

(rijedak je slucaj u mojih godinu dana tu da se vidi preko 2000 online clanova. uhm.)
danas kojesta imade:
Mama, http://mama.mi2.hr/index.php?page=news&id=117
U srijedu, 2. ožujka u 19 sati održat će se projekcija filma "'Uzak'' (“Dalek”, 2002. , 105’) turskog redatelja Nuri Bilge Ceylana.
(i ja cu valda na to.)
a onda jos:
U srijedu, 2. ožujka u 19 sati u prostoru Galerije ULUPUH u Zagrebu otvara se izložba radova novoprimljenih članova Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti. Od ukupno prijavljenih 64 kandidata ove je godine u Udrugu primljeno 36 novih članova.
http://www.culturenet.hr/v1/hrvatski/infoservisread.asp?id=6637
i mozda jos zanimljivije, buduci da je ulupuh mali prostor (al daju jest i pit barem ;)
Retrospektivna izložba Gabrijela Jurkića (1886-1974) naslovljena ’Od secesije do impresije’ bit će predstavljena u prostorima zagrebačke Galerije Klovićevi dvori od 2. ožujka do 17. travnja 2005. godine. Otvorenje je u srijedu u 19 sati.
http://www.culturenet.hr/v1/hrvatski/infoservisread.asp?id=6620
i nakraju, ciklus Truffauta
Talijanski i Francuski institut za kulturu u Zagrebu organiziraju ciklus filmova 'Omaggio a Francois Truffaut'. Ciklus se održava od 2. do 11. ožujka u Talijanskom institutu za kulturu u Zagrebu, Preobraženska 4.
http://www.culturenet.hr/v1/hrvatski/infoservisread.asp?id=6602
 

    Opustio sam ruku, grc se smirio, ruka je postala savrseno mirna, strijela je sad mogla putovati ravno do cilja, sigurna u sebe: ugnijezdila se kroz celo tiho, medju oci sam pogodio svoju sliku u zrcalu, pao sam na pod, pod nogama gledao svoju ljubavnicu, sebe, tebe, nju. Majmune sam nahranio i nisu radili nered, nisu trcali lijevo i desno, bio sam sasvim tamo, i bio sam i vise nego svoj, sasvim tvoj. Ovaj trenutak, taj sjajni trenutak cistoce, toplina sto mi se prolijevala niz trbuh, kroz misli o sada, to je ta sjajna buducnost kamo nas vode? A ti, isto to zelish? Pitat cu te o tvom misljenju osobno za koji dan. Sad spavaj, htio sam ti samo reci da sam uzivao ove trenutke.
A sve je zapocelo kad je neobicno, svemirski njezno zasvirao 'broadcast' pa sam ti pozelio reci kako je to glazba uz koju mi falish.
 

. pjevaju Shellac u svojoj 'Pjesmi minerala'
Crveni, zeleni, smedji, plavi i jos neki drugih boja. Sjedili su na ogradi, promatrali istoimenim ocima brze automobile u trku: lijevo-desno, krug naokolo, lijevo-desno, krug naokolo...
Kako sam sjedio u tom ringispilu, u sredini vrtuljka, okolo ti auti, a ja s tobom u tim svojim rukama smijesnim, i flaster imam, a jedva da sam se i pomaknuo. (Nasmijesio sam se kad je mama ostavila zuti cvijet uz jelo.) Zgodno je imati nesto zivo kraj sebe za ruckom, pa bila to i misao.
Onda su htjeli postati lesinari, ali nisu znali kako bi se to radilo. Pa su nalikovali katkad na amorfne mase bljuzge sto padaju s neba, nekog nedefiniranog oblika izmedju cistoce kristala i besprizornosti blata, ali tako je to valjda kad si ziv?
Ja ne, naime. Ne mislim. Mislim da je mozda bolje, tako da. Mada ni sad ne znam. Korak je bio pogresan, ili ja, kao da sam u pjesmi s tobom. Eh, da, to je bio neki lajtmotiv. Ta prevelika briga. Od lakoce ostalo je samo to l-slovo, kao lasta(vica). No, da. Ona je hrabra ptica, pravi zmaj od sestre. Previsoka za moje oci. Ima ih tako, da sad ne nabrajam sve. Mada i ne tako puno, zapravo. Da, a odluke su katkad dvojbenog sadrzaja. Nedvojbeno je pak moje samozatajno uplaseno popustanje. U redu je da me udara, kao i tebe tvoje. Sve cega je premalo treba narasti, cega previse treba pasti.
Tja, tesko mi nas je gledat' ovako. Pa nacinjeni smo za let. Nda, veli to i Tin na onom Krematoriju, nije mu neko veselje. Svatko tko prica o vrijednosti zivota boji se smrti, svatko tko velica ljubav, ne voli. Svatko tko propovijeda vjeru, zapravo sumnja. Uvjerava sebe. Stvari se zive, a rijeci ionako u zadnje vrijeme cure kao kad nam recimo curi nos.
Navikavanje na zivot u paradoksu? U negaciji sebe? Pa da, nakraju to je samo drugi opis za pokusati preduhitriti strah od vlastite prolaznosti. Lazno i suvisno. Suvisno, prije svega. Sasvim suvisno. Kao i ove rijeci kojima raskriljujem ruke ne bih li te dohvatio na tvom proputovanju izmedju neba i podzemlja. Ili obratno.
Da, da, spremni smo se dati posve i cijeli samo u trenutku dok nije moguce. Poslije, kad su stvari pri ruci, kao da spustimo ruke. Pa nas one redovito puknu u nos. A sporo se zbiva to obecanje zdravog veselja. Pih.
Aha, da dovrsim pricu s pocetka. Dakle, bila je ta livadica oko koje je bila ta staza za trcanje po kojoj su se ukrug zurili ti auti. Ja sam, kako rekoh, sjedio s nekom tobom u rukama u sred toga. Oni s ocima u bojama sjedili su na svojim preckicama i htjeli lepetati. Bila je malo tjeskobna neka situacija. A i cini mi se da smo si mi jedno drugom bili nesto poput lutke. Bas onak bezveze. I nikakvo sareno nebesko zvono nije se cinilo kao vjerojatna mogucnost za bijeg.
Sve skupa kad to pogledam ovako sa strane, cini mi se da je manjkalo sasvim jednostavne lakoce. Onako, jednog zdravo usmjerenog osmijeha koji nije maska. Da, mislim da sam time nasao opravdanje za naslov, pa necu duljiti.
Laku noc. Slatko sanjajte.

(Upute za uporabu:
Rekao bih zapravo, s mislima ima samo dva pravila:

1) dobro je uciti odbaciti teske misli, i
2) pri tome si ne smijemo lagati.
I to je sve. Primjenjivati uporno.
Naci dakle, dovoljno laku misao na kojoj mozemo letjeti, a da je dovoljno cvrsta da ju sadasnja (!) stvarnost nece ostetiti.)
 
I imajte na umu da pravim zongliranjem mislima mozete stvoriti sasvim drukciji svijet.
 

slobodni ste pogledati galeriju prilagodjenog... :)

Na udaljenosti ne puno vecoj od trinaest odraza divokoze polozeno je ukrug sedam srebrnih klupa, pravokutnog profila. Na svakoj od njih nesimetricno stoje po tri velike kugle brusenog zelenog mramora. Nekoliko laktova prema koncentricnom sredistu, na podlozi boje zamrznutog mora posuta je kruznica crvenim pigmentom. U vrhovima pravilnog deveterokuta kome je ta kruznica opisana zabijeno je devet cempresovih stupova visine nesto manje od ramena i debljine poput zenske podlaktice. Na vrhu svakog od njih izdubeno je udubljenje napunjeno uljem, iz kojih vire zapaljeni tracci tkanine, kao uljanice. Treci, unutarnji krug cini na zemljanim humcima postavljeno u vrhove sesterokuta sest kamenih posudica s vodom. Iz svake od njih polazi paucinasta nit prema sredistu. Sve one su omotane oko elegantnog kristalnog stozca u centru, visokog nekoliko ljudskih visina. Stozac je cudno mutnoproziran i kao da u svom centru sadrzi neku zamrznutu svjetlost. Na nitima su objesene zastavice sa sest ideograma znacenja koje zasad neka ostane neizreceno.
Izmedju stozca i onih kamenih posudica je u vrhovima pravilnog peterokuta posadjeno pet malih maslina, koje vjerojatno trebaju jednom posluziti kao mjesta na kojima ce ptice sagraditi gnijezda, i tako cijeloj instalaciji donijeti zivot, dodati zvuk.
***
Putovali smo dugo. Posljednju oazu ostavili smo vec sedam dana iza nas i deve su vec osjecale iscrpljenost, vidjelo se to po nacinu kako su jutrima kretale, kad bi im tovarili satore i opremu na bisage. Tjesila je cinjenica da smo evo, bas veceras prije kojeg sata prosli taj neobicni kristalni stozac u kojem kao da je zamrznut neki plamen, neka bljestava svjetlost, a za kojeg vele da je nadomak nasem odredistu i spominju ga kao siguran znak da smo na dobrom putu. Poci cemo jos nekoliko sati, onda bi vec trebali biti blizu, pa cemo tamo i stati i podici bivke. Trebali bi ga ugledati jos nocas.
***
Nije nalikovalo na piramidu. Zvali su tu gradjevinu tako samo zato jer je bila smjestena u ovom polupustinjskom krajoliku, i jer joj je funkcija bila uglavnom nepoznata, dakle valjda i misticna. Izgledalo je vise nalik na neki bunker zidan od zemljanih cigala, koji se sastojao od vise simetricno postavljenih razvedenih pravokutnih cjelina. Taj niski dio bio je djelomicno zasut pijeskom. Iz sredista se propinjao bar kojih dvadesetak ljudskih visina visok spiralni stozasti toranj na kojem se i izvana moglo pratiti zavijanje stubista skrivenog iza zemljanih blokova od kojih je sazdan. Masivna vrata od drveta i metala bila su zatvorena, ali ne i zakljucana. Usli smo i nacinili nekoliko koraka, a vrata su se pod vlastitim ovjesom tiho zatvorila. Zacudo, uz ulaz na crnom ili bijelom podu od glatkih plocica koje su izgledale poput vecih keramickih, nije bilo pijeska. Uz svijetli zid preko puta ulaza gorjele su dvije uljanice na crnim metalnim nosacima i bacale dovoljno svjetla da se pod nogama, tamo gdje bi se ocekivali napusi pijeska izvana, vidjelo manju lokvicu i kapavi trag neceg sto sam opipno olfanoleptickim eksperimentom (popipaj, pomirisi, polizi) zakljucio da je krv... Trag je samo zapocinjao i nije ga se moglo daleko pratiti, ali nastavili smo u tom smjeru i ubrzo dosli do jednog kuta pocetne prostorije u kojem je pocinjalo stubiste koje je vodilo nadolje.
Spustili smo se do donjeg hodnika i 'ubrali' kao romanticniju rasvjetu dvije uljanice sto su kao baklje zabodene u metalne nosace na zidovima osvjetljavale donju prostoriju. I sve je to skupa previse smijesno podsjecalo na igranje Tomb Raidera. Kao da je postojao neki manji prolaz s nase desne strane ponesto iza ledja, no mi smo krenuli ravno, sirokim putem koji je izgledao kao prirodni nastavak stuba kojima smo se spustili. Hodali smo jos oko dvjestotinjak koraka, i premda smo stalno bili skupa, kroz sljedeca sam vrata prosao sam.
Unutra me docekala soba velicine desetak sa petnaestak koraka, neonska rasvjeta na stropu, hladan parketni pod s ponesto olinjalim prljavim tepihom. Nasuprot vrata bio je onaj dugacki neugledno ruzan socijalisticki radni stol za kojim su poput neke komisije sjedili troje, ili cetvero, pedesetih godina, u nemastovito formalnim odijelima. Svi su imali one kompenzirano, nauceno grube izraze lica kao kad su mi predavali vojnu knjizicu. Od tih oko cetvero, bar jedno je bila zena, i bar jedno muskarac. Nisu puno okolisali, pitali su nakon jedva koje rijeci uvoda koju sam zaboravio, nepripremljen na to sto me docekalo:
'Dakle, sto kazesh, mislish li jos uvijek da postoji to sto trazish? Ta, koju trazish?'
Stajao sam tamo jos uvijek s bakljom u lijevoj ruci, a desnim palcem osjecao sam ostatke ljepljive krvi na kaziprstu kojeg sam gore umocio u baricu. Drugih stolaca osim onih na kojima su oni sjedili ionako nije bilo. Rekoh:
'Po cemu znamo da netko postoji? Po tome sto s njim mozemo razmjenjivati rijeci, informacije. Ako je tomu tako, i sudeci po tome, znaci da ne postoji.'
'U redu.', rekao je muskarac mirno, 'Mozes ici.'
***
Vec sutradan smo spremili satore i krenuli natrag. Ne po svojim tragovima, jer ih je dakako vjetar vec odavno izbrisao. Povratak je bio tih i nitko od suputnika nije imao potrebu ista pitati. Ja sam bio onaj koji ih je doveo, znali su da mi puno znaci. Imali su toliko razumijevanja da presute, i osjete sto je moralo puknuti u meni da tako sto odlucim, otici od svog cilja kojem sam toliko tezio...
Sutili su oni, sutio sam i ja. Katkad bi vecerima, orijentirajuci se prema zvijezdama, osjetio taj neki neusmjereni bijes, tu nelagodu u zelucu... Onda bih palcem potrazio ostatke ljepljivosti na kaziprstu desne ruke i smijesio se, misleci kako cu se svakako vratiti, i ovaj put cu bolje paziti... A bilo je tamo jos toga za proucavati.
Sjetio bih se tad okusa te krvi u ustima i pomislio:
'Pa uostalom, samnom je uvijek, pa sto ako se i ne vratim...?'
***
Trecu noc povratka, a nisu jos bili nadomak naseljenim mjestima, usnuo je sljedeci san. Druzila se s onima iz komisije, smijesili su se skupa, ali ne odvec lako. Vidio je njenu sjenu koja ju je budno pazila, pratila svaki njen korak... U trenutku pak dok je sjena i previse budno motrila kakvu ce sliku pruziti onima iz komisije, o njoj na koju pazi, ta na koju je sjena pazila, podmetnula je nogu, da se tako izrazim, tim tako dosadno obucenim ljudima. Da, ovdje bi njihov vanjski izgled savrseno odrazavao njihovo unutarnje bespuce i ubrzo su njihove prazne oci gledale samo u tamu jedne od onih podzemnih odaja sto su poput grobnica bile izdubene ispod onih podzemnih hodnika... Brzo je nagurala kamenu plocu preko otvora i cijelu povrsinu prelila onom vodicom s Izvora vjere, koju je jos davno, davno kupila od jednog cudnog slucajnog trgovca i opsjenara. Da, samo je ona znala kako se dugo oslanjala na taj davni oslonac. I neobicno, iako je, pogotovo u zadnje vrijeme posudica bila opasno blizu svom iscrpljenju, nikad, bas nikad nije se ispraznila...
Sjena je, zajedno s ostalima iz komisije ostala unutra, i to sto bi bila pokrivena kamenom ne bi ju sprijecilo da vrlo brzo prati, i opet pazi na svoju vlasnicu, ne to, vec ta tekucina koja je zatvorila sve izlaze, morala se gurati kroz sitne pukotine i to je potrajalo. Potrajalo je upravo onoliko da je, u grcevitoj zurbi njena vlasnica uspjela doci gotovo do vrata ovog hrama, i tren prije nego li bi ih uspjela otvoriti, pobjeci na pustinjsko sunce na kojem je sjena samo otisak na pijesku, ona, sjena ju je dohvatila, bez milosti, grubo, u metalnom oklopu, oboruzana celicnim kandzama kojima ju je uhvatila za ramena. No, upravo u toj grubosti, sjena je nacinila pogresku, jer tih nekoliko neizbrisivih kapi krvi ostalo je svjedociti o tome sto se zaista ovdje zbilo...
***
Probudio se uznemiren. Nije vise mogao spavati. Nije ni htio. Tiho, da ne budi druge uzeo je samo jednog konja i krenuo natrag, sam. Jahao je do jutra i cijeli sljedeci dan bez prestanka. Navecer je vec ponovno bio nadomak 'piramide', odnosno hrama, kako god to zvali. I da je pazljivije promatrao dok je mimoilazio onaj neobican znak njoj u blizini, ucinilo bi mu se kako ondje, u onom sredisnjem kristalnom stozcu, svjetlost kao da vise ne miruje sasvim. Prepoznao bi neke drhtaje, ali ne bi to znao objasniti.
Dosao je do ulaza i otvorio vrata, zatvorila su se za njim. Svjetlost uljanica bila je gotovo identicna onoj kakvu je vidio i kada su prvi put usli, ali na podu nije bilo tragova krvi. ...Jos. Da, cinilo mu se da zna sto valja uciniti. Potraga po zamrsenom spletu hodnika uvijek je u sebi nosila mogucnost da se mimoidju, da se promashe. A oboje su znali kako im to nije bilo lako. Sad, nakon toliko godina trazenja, nakon svega sto su odlucili bez zadrske uloziti?! Ostat ce tu, uz vrata. I jedino sto je potrebno, pomoci joj, dati joj ruku kad se, nadomak izlaza bude borila sa svojom sjenom...
No ovdje, u ovom polumraku, i on je imao svoju sjenu.
 

ovako:
danas u 19h iranski film 'pjesme iz domovine' u mami, preradoviceva nekibroj.
jucer danas a mozda i dalje neki ruski filmovi u Tuskancu u 21h ak se dobro sjecam. Danas je Vesna (iliti proljece).
sutra lili marleen u MMu valjda u 20 sati, Fassbinder. i preksutra u isto vrijeme neki drugi fassbinder u MMu.
eto. cisto tako za promjenu. ;)
 

Zelena Akcija organizirava prosvjed ispred:
Vlada Republike Hrvatske Trg Sv. Marka 2, Zagreb
enebili se skrenulo pozornost na cinjenicu da Hrvatska jos nije ratificirala (to nikad nisam znao kaj znaci, ja bi reko, ono usvojila, tako nesta?) Kyoto sporazum. To vam je onaj o ogranicenju emisije CO2 i drugih plinova koji imaju veze s ucinkom staklenika i globalnim zatopljenjem i to...
Stvar je najavljena i nije za ocekivat da bi bila posebno nasilna, ono drzanje po strani, drzanje transparenata, drzanje an-gard hehe... uglavnom, dogadjaj niskog rizika.
a kako bi libra libera rekla, sto nas je vise to smo brojniji...
(tulke zasad, o umjetnosti i exValentinovu cemo poslje.)
 

zelenocrnoplavozuto
zelenocrnoplavozuto
zelenocrnoplavozuto
vo
dim te
k se
lo
vac i
j
k
l
h
r
r
r
ak
u
za t
i
vo
li
k
h
r
r
r
u
ze
m
r
r
r
ak
u
te
vi
dim.
 
(ne padaj nize od mene :)
 

'Zagrebačka nakladnička kuća Profil Megastore od 11. do 21. veljače organizira Sajam multimedije, koji obuhvaća glazbene i filmske promocije i projekcije, programe edukativnih igara i nastup hrvatskih estradnih zvijezda.'
 blablabla.
uglavnom nekad ce bit konceratah raznih, rece mi frendica iz batide. i tak.
aha, jos nesto na:
http://www.online.hr/_clanak.asp?id=236057
 

cuvajte se svoje sumnje. i svog opreza.
povjerenje hrani povjerenje. sumnja hrani sumnju. previse opreza vodi u izmashtane probleme, isto kao sto premalo vodi u srljanje.
/vrijeme za opustiti se. sve je ok. :)
 

pobogu zene! hm. Mozete me, molim Vas pustiti da budem i sjetan i sretan kako mi vec odgovara, i tuzan, ako mi se hoce. Niste Vi razlog mojoj nesreci, niti Vas tada manje volim, ajme Vi! (hm, to se odnosi i na bivshu itekako :(...
Dakle, lijepo molim, nisam lutak i nemojte me oblikovat, volite me i kad sam sjetan, ili ni ne pokusavajte. Tako.
-----------------
Bit ce da to ima veze s ovim izrecenim: da se Vi osjecate odgovorne za sve to. A niste. I ne trazite da Vam nekom srecom dokazujem da ste mi dovoljne za srecu. Jer niste. Ni jedna. Ni sve skupa. Eto tako. Sretan sam kad jesam, nesretan kad nisam. A volim Vas uvijek.
(Bijeg od nesrece je bijeg od srece. Od mene mozete dobiti samo oboje, ili nijedno. A o omjerima mozemo raspravljat. :)
 

(eto mi imendana.)
mogao bih vam sad pricati kako upravo eksperimentiram s doruckom. vidjet cemo kako ce to ici... i o tome kako sam uglavnom lose. isao spavati u 5 ujutro. i imam ono drhturenje... i o tome sto se sve troshilo jucer i kako je bio lijep vatromet u samoboru, i kako je sve bilo bas ludo, i kako covjek bude faca kad je s nekom poznatom (javnosti) osobom u drustvu, i o tome kako ovaj svijet izgleda da ima previse zena, ali kako mi to malo znaci jer se osjecam onako, sjetno, i o tome kako mi daje neko ispunjenje taj osjecaj da mogu naslikati divne slike pred ocima ljudi, i kako te slike onda odlaze u pepeo kao princ fasnik jucer, i kako nam dolazi onda pepelnica, i koga da pospem sobom ?:)
(i o tome kako imam sad izgovor za odluciti ne pit. uostalom bilo je i krajnje vrijeme pomalo.)
al nije to point. nego sam sjetan nekako. onako, mirno, i tiho sjetan. mozda ne bas pomiren sa svim, ali tih u svakom slucaju. premda mi to ne bi rekao nitko tko me je jucer sreo. da da cipele su mi zgazene, a i ja se tako osjecam. ali to je fizicki. unutra je ta neka tihost danas. osjecam to kao neki dar. nije praznina. samo sam osjetljiv. i zvone mi te zardjale trube, na koje me bart slucajno podsjetio. zvone pomalo tuzno, ali nekako lijepo. i oni kjurovci sto su se culi iz nekog zvucnika dok sam na bankomatu dizao novce. I plac. I sve to.
mislim zapravo da je sve to zbog onog sto sam jucer otipkao ovdje, sto sam osvijestio u nekoj prici, da ja _zaista_ ne vjerujem da imam bas nesto za ponuditi onak, nekoj. Mislim, nadam se da bas ima ta neka neka koja bas bi bila hepi s tim, al' to mi je tak sjebano nevjerojatno da sam dobio taj neki mir. E sad, zanimljivo je da tek kad shvatim ogranicenje, kad osjetim da vjerojatno zaista _nemam_ sto nuditi, onda dobijem ovu tisinu. i mirno dajem. sto imam. volim to.
 
pis bradrz . lol.
----------------------------------
(nazirem, to je jedna strana. druga je ona kad sam prevelik i nitko mi nije dorastao. I druga strana je kad zelim i ocekujem da moram imati i da mi se mora dati sve shto pozelim. Ipak cini mi se da je ovo sad vise nalik sredini. ne negiram da zelim, ali sam u tom htijenju svjestan ogranicenja. mislim, bar se nadam da je tako. da nije naime rijec o tishini kao odustajanju. jer je to samo jedna strana. i dakle time nije ono sto moze ispuniti. pa se mogu zapitati cija to noga moze ispuniti onu cipelicu koju nosim pod kaputom.
ili sam cipelicu nacinio kashiranjem snova. danas mi nije vazno. i u tom je lazh, valjda. jer jest vazno. samo se to htijenje malo utisalo. i velicina mene malo smanjila. susrecem se sa svojim granicama. pruzam im ruku. a u drugoj drzim figu u djepu. da trebam biti svjestan da drzim tu figu. ne varam stvarnost, sebe varam. misleci da mi nije vazno. da, sjetan sam danas. nekako volim.)
 

Uvijek sam glasno zalupio vratima ljutito odlazeci iz stana, vicuci na tebe. Kasnije bih pred njima stajao dugo, satima, cekajuci da ih otvorish, i da me ondje potrazish, nadjesh.
Igrali smo onu igru djedice s kisobranom i bakice sa suncobranom, meteoroloski oznacavali lijepo i ruzno vrijeme, i uvijek je jedno bilo vani, a drugo unutra: ocekivali smo svaki tren taj grom koji ce udariti u trijem izgorjet nas, i taj pepeo sto ce se kishom pomijeshati sa zemljom, u blato iz kojeg se radjamo, to cemo onda biti - mi.
 

Rane ostaju, kad se izvuce nozh. Rupe u ogradi. Kajanje je otvorenost ranjivosti. Samo drugi mogu okajati nase propuste, nase slabosti...
Rekao sam jednom da je stvarnost ono u sto lupish nosom kad ne gledash jasno. Da, jest, upravo je to. Zasto je samo to ucenje vlastitih granica redovito tako bolno.
Ali, nisam velik vise. I to mi je drago. Jer da, uzoholio sam se, dakako, prepametan i preispravan, svashta sam si dozvolio. Nisi nikad bila tamo? oprost i zaborav su poput sna, i kao ples ali odustao sam se tome nadati. Odnosno, NISAM odustao tome se nadati, jer odustajanje je priklanjanje laksem, u svrhu da me manje boli. A ne zelim to, neka me smeta koliko moze, ne zelim se prestati nadati, neka bas, i za inat, pa nek boli koliko vec hoce, nadat cu se, tako da znash... I nadat cu se da ces me razumjet. Provokaciju, kontrolu, ono slabo u meni, cega se ucim spasiti. Trebash mi ranjiva, jedino tako mogu imati oslonac. Jesam li sad odvec ocajan? I onda kad ti kazem da sam necu moci, i kad te molim da me ne pustash iz ruke? Danas smijem. I sutra cu smjeti.
(Da, trebas mi i zato da mi pokazes moje granice.)
 

Ana Belošević: Inside Ana
vrijeme: 2.2.2005 - 17.2.2005, 19 sati
mjesto: Zagreb, Galerija VN, Ilica 163a
Danas u 19 sati u zagrebačkoj Galeriji VN otvara se izložba Ane Belošević naslovljena ’Inside Ana’.
Marko je imao digitalni aparat Canon PoweShot G3 i stalak, a oboje želju da to nekako iskoristimo. Tada smo se poznavali samo tri dana, ali odlučili smo snimiti što će se dogoditi te je tako nastao prvi filmić... Započelo je pijuckanjem vina, a završilo vođenjem ljubavi. Kako nije završilo samo na tom jednom događaju uslijedilo je još nekoliko filmova kojima smo zapisivali vrijeme.
 http://www.culturenet.hr/v1/hrvatski/infoservisread.asp?id=6413