Life and everything...

Nije mogla, jer se već dogovorila sa prijateljicom, pa možda drugi put...

Nek' je trgovački praznik, i nek' uopće nema veze s ičim, ali svaka prilika za čestitanje je dobra prilika...
Tako da Vam svima želim sretno Valentinovo, vjerovali u njega ili ne, i bili u vezi ili ne...
(Kad već pišem, da spomenem da je sad na radiju bila "Lady D'arbanville", meni osobno jako draga pjesma... :) )

Danas sam vodio psa na cijepljenje. Jadnik, i inače je usamljen, sad pogotovo, otkad je baka u Opatiji, tako da mu je dobro došlo to malo šetnje. Iznenadio me svojom poslušnošću, barem sam to time smatrao u početku, dok nisam shvatio da je on ustvari totalno asocijalan. Svi psi oko njega skaču, laju, reže, a on ih mirno, nezainteresirano gleda. Samo je za par njih pokazao interes, i to su pretpostavljam bile kuje (hmm, kako pogrdno to zvuči)...
A kako i ne bi bio asocijalan kad nema ni jednog psećeg prijatelja u okolici, nego samo nas par ljudskih. Imao je neko vrijeme curu, ali ju baka nije volila, te ju je s vremenom i otjerala. Ok, jest da je po kiši stajao vani, a curu pustio u svoju kućicu i da je puno manje jeo, jer je njoj prepuštao veći dio, ali to je bio njegov izbor.
Ali, baka to tumači na svoj način: «Vidi ju, svu hranu mu je otela, a i iz kuće ga istjerala». (To valjda dođe nešto kao ljubomora majke na ženu svog sina, jer ima osjećaj da mu ova otima njeno dijete i da nije dovoljno dobra za njega, jer je on, normalno, najbolji na svijetu, pa ga samim time ni jedna nije vrijedna).
Tako da mi je gotovo žao bilo što je tako «poslušan», a kako nemam namjeru nabaviti još jednog psa, ne preostaje mi ništa drugo nego da mu sprovedem net u kućicu (komp već ima) i da ga pustim na Iskricu da se malo rehabilitira... :)

I tako, htjedoh ubaciti sliku u weblog... Naivno kliknem na dodaj zapis i tražim neku ikonicu koja bi mi to omogućila (ona za mijenjanje boje slova se činila najprikladnijom ;) ), ali ništa...Tražio po forumu neku uputu, ali ni to nisam našao (ali bar sam saznao kako izbjegavati ogromne razmake između redova... ;) )Pa bih stoga bio zahvalan na kakvoj uputi u vidu komentara ili štogod tome slično, za eventualnu buduću upotrebu... :)Unaprijed hvala...(Uh, ne smijem više pisati blogove sa posla, jer ispadam previše služben... :) )

Iskrica, weblogovi, slomljena srca, beskrajne ljubavi, emocije pršte na sve strane...
Otvaram excel, prekriva cijeli ekran... 16777216 ćelija pred mojim očima i poznato #VALUE! u B2...
To je moj svijet, ugodno hladan i smiren, i ćelije koje čuvaju od svih suvišnih osjećaja...

Toplina kroz cijelo tijelo...
Čudan feeling u želucu...
Znojenje dlanova...
Da, to je to... Ja sam zaljubljen... :)

- Šta je gotov rukomet?
- Da.
- Smo dobili?
- Da.
- Koga?
- Švedsku.
- weee...
:)

Uh, hladan neki vjetar...
Kad će opet vjetar s juga da nam vrati osmijeh na lice?

Mogu biti gadno strpljiv
Čekati do zauvijek
Ako to te čini sretnom
hodam poput kornjače.
 
Namamljeni smo na svjetlo
Tko glumi sunce ispred nas
Kao da smo jedno tijelo
Još ti čujem srca bat.
 
Sanjam da me skupljaš srećo,
Svaki dio slomljenog,
Spustiš me na svoje grudi
Gdje te ljubim slobodno..
 
Jer oduvijek te tražim,
Tebe, ti što me učiš plakati
Zato brani se kad uđem
Želim te zaslužiti.
 
Možeš li me vidjeti
U licu onog s kojim živiš,
Možeš li me pronaći
U sebi, u sebi
 
Gdje se dajem sav.
Gdje me imaš svog
Gdje se krije san,
San u oku kornjače..
 
Gdje je to gdje smo mi
Kad sve su priče suvišne
Prodat ću za dodir tebe
Sjećanje u bescijenje
 
 
Urban/Kornjača

Uh, chat još uvijek ne radi...
A meni posao pati zbog toga...
Treba djecu hranit' i ženu sponzorirat, ali briga njih...
 

I tako on umire, i sa zadnjim dahom odluči joj reći da ju voli... blah... neš ti ljubavi i plemenitosti... da, nek' žena pati još više zbog njegove smrti... Kao nije dosta propatila...
A ova druga je još bolja... Potjera tipa od sebe... On taman počne kulirat, a ona se vrati i opet probudi sve to u njemu, samo da bi se bacila s neke planine, jer će joj taj skok omogućiti da bude s njim?
Šjaaa...

Blah... budala... opet zaglibio do 3 ujutro...
Po putu do posla par puta zaspao u autu... umalo se prometno unerećio... to me nije probudilo...
Dolazim na posao, tu standardna pingvinska klima, no ni to me ne budi...
Kava... ne pali...
Cigare... ništa...
Hmm, muzika...
Redam stvari jednu za drugom, sve neke glasne, divlje, ali ne pomaže...
A zatim jedna sasvim tiha, polagana...
Uh, ništa ne budi tako dobro kao malo bola...

Ako se stvarno zoveš nebo, onda sada goriš...

Daklem, Novi List kaže:
100-godišnji mužjak velike kornjače, težak 300 kg, posvojio nilskog konja...
I rest my case... :D

-Hoćeš moć ti vozit?
-Ma da, nemaš beda...
-Ali nemoj sad zaspat tu u autu...
-Ma neeeću, samo ću se malo odmoriti...
Slijedeća scena:
U 7:30 okrutno me budi mobitel, palim auto i idem doma... :)
Gadno, jako gadno... :)