crtice s ulice.......

ne vozim se više javnim prijevozom i uskraćene su mi sve one divote koje sam viđala kroz prozore busa ili treske.sada gledam ravno pred sebe, kroz šoferšajbu, prateći pozorno djelićem oka kretene s lijeve, s desne i prednje i zadnje strane. prestrašno.
zato se ovo više neće zvati "crtice s ulice" nego "pogled iz plavog punta". skoro pa isto ali skroz drugačije. ali isto mojim okama viđeno.
krenut ću od današnjeg jutra, ali sigurno ću se vratiti i u prošlost pa ispričati dogodovštine koje sam doživljavala pred izvjesno vrijeme.
danas ću pisati o budalama i pederima (o svjetlima, žmigavcima, krivom prestrojavanju ću drugi put) koji se voze ko da su na svom dvorištu. ono, od garaže pa do ulice.
psmtr, kad u 6,50 ujutro skreneš na najprometniju ulicu u zagrebu (slavonska avenija, btw), a oba traka su zakrčena vozilima da se ne možeš prestrojiti, a ispred tebe se vozi peder u nekakvom golfu cijelih 50 na sat..pa dođe mi da ga preskočim, a ne preteknem. i pili me tako 3 ili 4 km, a ostali (pederi) ne daju da im se ubacim u lijevu traku i da konačno zaobiđem morona koji mi se najeo živaca...uglavnom, bolesna sam pola dana od takve vožnje. svaki muškarac, koji imalo drži do sebe, ne dozvoljava da mu se pred makinu ubaci neki punto (starac poštovanja vrijedan, ali ide ko zmaj) a još ako ga vozi baba, k tome još i plavuša...ma nema šanse. osjećao bi se ko uškopljen. uzalud žmigavac, preklinjanje, kontakt očima....na kraju završava neverbalnom komunikacijom s moje strane....(neću navesti kakvom ali radi se o određenom pokretu srednjim prstom). i onda se osjećam loše, kao kad prekršiš neke svoje principe i otkriješ da nisi nimalo bolji od većine tih morona koji se voze u nekim golfovima s brojem 5 ili više, renaultima, citroenima...jao,danas mi je baš dan za ...vrištanje.zato neću više.ostavit ću ostatak za neki drugi put.
čitatelju, ako imaš sličnih iskustava, podijeli s narodom...i utješi me. da vidim da nije samo meni tako. :)

ebe me žmigavac. lijevi. malo bi pa malo nebi. pa opet bi. i tako, nikad nisam na čisto jel dela ili ne. čekam samo kad me netko op... i veli: je, a kaj bi vi? niste dali žmigavac! bemti...ta kucavica mi oduzima san. sa strahom sjedam za volan i mislim: je li došao taj dan? ma nebu valjda. treba smo kupiti automat (onaj za žmigavac jel) i promijeniti ga. to je mačji kašalj..valjda bu sve dobro do tog trenutka. najgore od svega je to da ja u pravilu poludim kad mi se netko "ubode" bez žmigavca. a sad to ja delam.ajoj...sjećam se priče od prije par mjeseci..vozim se jednom brzom zagrebačkom avenijom...i neki pizdek izleti meni s lijeva....pa nakon nekog vremena odleti opet u lijevo. uglavnom, na slijedećem semaforu stajali smo usporedno...i spustim staklo..spusti i on.. kažem: gospon, ne delaju vam žmigavci. a on će: ko kaže? delaju svi. a što ih onda ne palite, pitam ja..samo je podignul šajbu. morti bum i ja tak za koji dan :(.

auč...ni slova 3 mjeseca? pa ovakve blogere kak sam ja treba zakonom zabraniti. zauzimamo cyber space bez veze :).no, iskreno, i nema se baš o čemu pisati. ova prokleta vrućina me zatekla na lijevoj nozi (doduše, kad je to u pitanju uvijek sam na lijevoj) i sad patim maximalno. al tješim se da će brzo proći. sudeći kak prolaze mjeseci, božić bu za koji dan, a onda nebu plus 31. bar se nadam da nebu. al niš nije zagarantirano :(.
no, bilo se malo na moru...pa malo doma pa ono..posel, sim tam i prođe 5 mjeseci ove. ljudi moji, imam osjećaj ko da smo kitili bor prošli vikend...a ono, skoro pa pola godine. istina je da što si stariji vrijeme brže prolazi. al nije to radi godina....nego radi iskustva pa pametnije utrošiš vrijeme (tješim se ja). i uskoro bu godišnji i opet jovo nanovo. do slijedećeg svibnja i novih vrućina.
aj, napisat ću još nešto prije božića, ne bojte se :). a sad odoh....pod tuš. pa u kinderbet. mada me već lovi panika od (ne)spavanja ....uh

pročitah večeras sve ovo što sam tu nadrobila od kad sam počela pisati blog.
prisjetih se "crtica" s ulice. slike su tako žive da ih i sada vidim pred sobom. a o osjećajima da i ne govorim.peta godina ide ovom mom pisanju. nije da sam se pretrgla pišući, ali eto....jedan jubilej je tu. možda izdam "sabrana djela jedne blogerice" pa dobijem "kiklopa" (to bi mogla dobit samo u glavu kakve sam sreće). i čitam....i smješkam se. a što reći? puno sam suza ostavila na ovom virutalnom papiru, ali isto tako i puno smajlića upućenih vama, ulici, samoj sebi.
koliko ste me čitali? nemam pojma. nije baš bilo nekih odgovora, ali to ne znači ništa. pisat ću ja još. kome se da, neka čita. a oni ostali.....ma tko ih šiša. i tako je ovo nešto ....moje :)

ispast će da samo cendram. al kad mi dođe inspiracija za pisanje samo kad me nešto "žulja" u životu. ili onda imam potrebu izbaciti to iz sebe pa drljam tu? ne znam, al nije ni bitno.
ona...ma ona beštija...od šefice
ovaj tjedan je opet imala "svoj" tjedan (ih, ko da su drugi moji.moš mislit). bem ti žensko kad je nadrkano, a ona malo malo pa je. jel joj fali ili ima previše, nemam pojma, ali da svi onda ebemo ježa, istina je. kako bi bilo dobro kad bi netko smislio neki sprej protiv hudih baba. ko protiv komaraca. samo piiiiiipsss i nema više. ili da bar promijeni raspoloženje. pa da se nasmije ko i mi drugi. ponekad s vezom ponekad bez veze...samo da se onak, zaori. i odmah ti bude ljepši život.
a ovak.....samo gledamo jedni druge ispod oka i mislimo: tko je slijedeći na redu da mu skalp skine.
ma....ko ju šiša....bar ova dva dana neću (ne želim) misliti na nju.
a u ponedjeljak........eh....psmtr
taj ponedjeljak tak brzo dođe :(

mislila sam da je zlato naše. ali i ovo srebro je više nego divnog sjaja. bravo naši. ebo kladionice i one koji su mislili da nećemo biti tako visoko pozicionirani, a još više one koji su željeli da budemo tamo negdje iza trećeg mjesta. suci fuj.....francuzi su bez veze...naši dečki su igrali super i svaka im čast..eh da je ova medalja još zlatnog sjaja....al neka
dečki, hvala vam na ovim divnim trenucima. neka ih bude više i čim češće :). ljubim naše rukometaše redom. a i navijače:)))). hrvatskaaaaaaaaa......jeeeeeee

baš ko u naslovu. beš vikend. nit je kakvo vrijeme za izać van, nit mi se ide. ufatila me neka depra. fali sunca, mislim si. i tako, vucaram se s jednog stolca na drugi. palim komp. gasim komp. silujem daljinski . sve si mislim, možda "prizna" nekaj drugo neg ovo što pokazuje. je, kak nebi. po željama bu. onak kak bi ja. i tako, gledam uru. vrijeme kao da stoji. pa ljudi, tek je 4 poslije podne. i sve si mislim: kak je onima koji su stalno doma?
ne mogu zamisliti da moram sjediti doma (sjediti je uvjetno rečeno, to valjda kužite) i da mi svaki dan izgleda kao ovi vikendom. bit će to mentalna smrt za mene jednog dana kad neću morati ustati rano ujutro, odradit sve pripremne radnje jutarnje i izaći iz kuće, sjesti u svog plavušana i zapičiti put ureda. jedino ak se ovi moji mladi pobrinu za neko potomstvo pa da imam što maziti i paziti, voditi u šetnju i beskrajno voljeti.
ne zamjerite. ipak mi fali sunce :). kad zasija, bit će mi žao što dan ne traje duže i što vikend ne dolazi brže. ali mislim da je i vama poznat taj osjećaj.

subota..nesretna subota......(dobro, znam da stih ide drugačije al kaj sad mogu kad je subota).
zima. strugala sam jutros opet. onak, junački. male životne radosti :). shoping subotom kad više nema nedjeljom. i vozim se tako...a ovaj moj plavac (puntić,btw) nešto štuca. malo bi na plin pa malo nebi na plin...pa više ni sama ne znam što bi :(. ugasi se na semaforu. naravno da su trubili. em baba za volanom, em plavuša....uh
što ćeš bolju kombinaciju. upalim sva 4....ajte nosite se mislim si. koji klinac trubite? pa nisam farbenblind..vidim da je zeleno. da mogu krenula bi i ja. uh.....i tako..upalim ga opet...krene. prede ko mačka. ma kako bi ga nogom u onaj fensi auspuh....al dobro.ide. i odosmo i vratismo se bez daljnjih nesuglasica. al jučer.joj ljudi moji..ponekad me sram što sam žensko i što vozim kad vidim što sve ima na cesti :(. jedna mala popišanka....ma baš mala mala...u veeelikom autu (valjda joj tata kupio) vozi se ko šumaher. i misli da je boga za mjenjač ulovila. skoro me sterala s ceste od silne žurbe da prije mene dođe do semafora. i stala naravno. na crveno. i pričekala me. a koliko je takvih :(. čudim se da nema i više nesreća nego što ih ima. ma ljudi moji, vozite s upaljenim svjetlima (kratkiiiiiim svjetlima), vozite pametno (ne nužno sporo) i pazite i na one druge. kvragu...

:) moram priznati da je i meni čudno kad se osoba mojih godina toliko razveseli nečemu kao što je snijeg. al eto, ja se veselim. toliko da mi nije bio problem ni očistiti auto prije odlaska na posao. jest a sam smočila noge, al tko još gleda na takve detalje. prije je znalo biti mokro puno više od nogu pa sam preživjela do danas. dakle, obožavam snijeg. već desetljećima. i uvijek mi nedostaje zima s puno snijega. kad je sve bijelo i kristalno čisto. kad su zvukovi prigušeni, kad svaki stup izgleda tajanstveno i magično. kad odrasli ljudi postaju razigrana djeca i kad ih veseli čak i tako dosadan i neugodan posao kao čišćenje snijega ispred vrata. no, znam znam...sad će 99% vas reći da samnom nekaj ne štima. vjerojatno ćete biti u pravu, ali ja volim biti šašava. barem u tom segmentu :). ako malo bolje pročeprkate po svojim mislima i ako dozvolite da progovori "dijete" iz vas, mislim da ću naći još pokojeg istomišljenika. koji će ovo pročitati sa smješkom i reći: pa je luda.....al ima pravo :).dakle, smiješak na lice, lopatu u ruke, i navalite. možete napraviti i snješka. sa svojom facom. tek za igru :). zagrebe, uživaj biti bijeli grad.....barem na kratko. a vi dragi moji zagrepčanci...budite opet djeca. nije to tako loše :))))

da mi je znati kojeg jebenog dana začeća ili početka života netko tamo gore (ili dolje) odredi koji događaji će ti obilježiti život. pa da taj dan jednostavno preskočim, ili ga zaobiđem ili ga preimenujem ili bilo što drugo.
od prvog dana, kad ugledah svjetlo dana, nikako da mi život krene uobičajeno, kao većini djece. odrastanje bez roditelja, vječita zahvalnost hraniteljima, brak s čovjekom koji je dobar ali ga ne volim, posao koji radim ali me ne ispunjava....
psmtr...ispada da se samo žalim? pa tako i je.
ne sjećam se kad sam se zadnji puta nasmijala. onako, od srca. ne pamtim kad sam s nestrpljenjem očekivala novi dan. kad sam se razveselila nečemu.
sjećam se samo trenutaka tjeskobe, nervoze, nelagode, straha......
pronađoh neku privremenu zabavu, nešto što sam mislila da će mi pomoći da premostim to nezadovoljstvo u svom životu. i što se dogodilo? to, da sam i tamo natrčala na ljude koji se ne trebaju zvati ljudima, sitne pakosti koje truju ljudske živote, mržnju i zavist. isto kao u realu.
dakle, treba se maknuti i otamo. svega toga imam i u svakodnevnici. nije mi potrebno da i kroz virtualu pojačavam doživljaj.
dakle.....pisanje?
zašto ne. ako mi krene. nekad je dobro išlo. s naglaskom na "nekad". probat ćemo. pa što bude.

ali neće mi pokvariti raspoloženje..neka su prošle one pasje vrućine, a za kišu ćemo lako.
jeste li preživjeli ovaj vikend? je li bilo išta pažnje vrijedno ili samo životarenje tek da prođe?
imala sam ozbiljnu krizu u subotu i pola nedjelje....naime, moj omiljeni chat nije radio :(. bilo je vrlo teško raditi bilo što da mi zaokupi pažnju i odvuče misli od pomisli "što ako više nikad"....ne proradi, mislim.uh. teško bi mi palo da se moram odreći chata bilo iz kojeg razloga. jesam li ovisnik? jesam, naravno. i to otvoreno priznam. jedino mi je dobro to što ga još uvijek znam držati pod kotrolom, tj. vrijeme provedeno pred ekranom. dva, tri sata ukupno dnevno...a je, puno je i to..al toliko bih i televiziju gledala pa kaj? ovdje se bar družim s ljudima. virtualno, ako ne drugačije.
no, eto, preživjeh i tu moru, chat proradio jučer poslije podne...a danas...danas se uopće ne mogu spojiti na njihovu stranicu...pa kvragu...nemojte mi to raditi pliiiiiz....

otkad nisam ništa napisala ovdje. nije da nisam imala što ali valjda nisam imala kada.
toliko toga se promijenilo u ove tri godine. toliko novog i starog. šteta da sam zanemarila blog. moglo je to biti zanimljivo štivo. ali lakše mi je kad vidim da drugi pišu. nisu kao ja. kampanjci. pa pišu samo onda kad nemaju ništa "pametnije" za raditi :)
inače...mislim da ću promijeniti naslov u onaj prvotni......"crtice s ulice"....dobar je bio. šteta što sam ga obrisala kvragu ....al sada mogu ispočetka iste teme (hehehe neću ne).
aj dosta više. ne smijem navaliti ko sivonja odmah od prve.
čitajte. uživajte. i pišite naravno.
vidimo se :)

kada ustaneš nakon noći tijekom koje si gledao kroz prozor je li svanulo. kada nakon umivanja brišeš lice a nisi siguran je li mokro od vode ili suza. kada nemaš snage pogledati sam sebi u oči. kada ti hladnoća prodire do kosti unatoć odjeći koju imaš na sebi. dan kada mrziš vozača tramvaja jer drži vrata predugo otvorenima ili ih prebrzo zatvara. kada ljudi oko tebe imaju miris na bolnicu i lijekove. dan kad znaš od prvog trenutka da će biti potpuni promašaj, da će biti dug kao sedmica, da će biti težak kao svijet na tvojim ramenima.
znate li za takve dane?
ja da...

poželim ponekad zaspati. zaspati i sanjati. sanjati i ne probuditi se. sanjati snove pune plavog cvijeća i ružičastog neba. umiljatih pasa i raspjevanih ptica. snove bez ljudi i zloće. snove kao iz snova. mojih i tvojih.
poželim ponekad zaspati. zaspati i sanjati. sanjati i ne probuditi se.sanjati snove pune mirisa i boja. snove bez pakosti i boli. snove kao iz snova. mojih i tvojih.
poželim ponekad zaspati. zaspati i sanjati. sanjati i ne probuditi se.sanjati snove ljubavi i nježnosti. snove kao iz snova. mojih i tvojih.

ne znam za vas, ali mene su prije  fascinirali policajci na motorima. nekako su me asocirali na kauboje :). onako ozbiljni, samouvjereni..na prekrasnim mašinama. ali ne ovi na ovim skuterima. ovi mi, da prostite, djeluju smiješno. neki dugonja na tom motorinu a koljena mu u visini ušiju :)..no, neću se rugati. nisu oni krivi. htjedoh reći nešto drugo. jučer stojim na tramvajskoj stanici, kad mi iza starke prozuji nešto. ostala sam zaprepaštena jer je to dio ulice gdje vozila nebi smjela biti. a ono jedan plavac. na motoru. onom pravom, velikom. mrtav hladan. da sam nehotice napravila pola koraka natrag, sredio bi me na pravdi boga. al, dobro je prošlo. isto tako, nema dugo, jedan nepažljivi vozač automobila oduzeo mi je prednost, gotovo me udario u suvozačka vrata, proletio kroz crveno. i sve pred očima dvojice motoriziranih policajaca. okrenuše se oni, krenuše za njim (bar sam ja tako mislila) i jedva dočekala zeleno da vidim kako su mulca zaustavili. i vidim ja njih u daljini, stoje...al ne vidim auto..a ono, oni zaustavili nekog klinca na mopedu i peglaju ga obojica zato što nema kacigu na glavi. naježila sam se od bijesa, ali što mogu. sad ih sve manje gledam s poštovanjem. tko to vozi naše motore, pitam se???