crtice s ulice.......

eto, i u mojim poznim godinama još uvijek upoznajem lijepu našu. danas popih kavicu u bakru. onom pored rijeke. silom prilika. htjedoh u rijeci, ali parkirališta ni za lijek. i tamo gdje ga je bilo nije ga bilo. nismo imali akreditaciju. hm, poslije mi je sinulo da je ta kreditacija možda mogla imati lik i djelo ivana mažuranića? ili bi i ban jelačić bio dosta, što kažete?
no, što je bilo bilo je. u rijeku stigoh zbog obiteljskih problema, tražeći liječnika. no, kao i parkiralište, i liječnikova ulica je bila problem za naći. da su table s imenima ulica malo veće, da ih ima na više mjesta možda.ovako, po slobodnoj procjeni, "skurili" smo barem 4 litre goriva, izgubili 1,5 sat vremena a o živcima da i ne govorim, dok smo našli mjesto kamo smo se uputili. kaos. jedina riječ koju mogu uporabiti za promet u rijeci. ova gužva u zagrebu je mila majka naspram toga. od sada, kad zapnem u špici, pomislit ću kako sam sretna što nisam u rijeci. van špice.
no, kava...bakar....mjestašce između brda i mora. kao da ga je netko zabunom
spustio tamo gdje je....ali lijepo...tiho..čisto...jedino je idilu kvarila glasna glazba narodnjaka. "onih". no to kvari sve i svugdje. uz put prema bakru mahnuh put brodogradilišta. htjedoh pozdraviti prijatelja..ali rekoše mi da je to "viktor lenac"....a prijatelj radi u "3.maju"...eh, što dijete zna....brodogradilište je brodogradilište :)

tople smeđe oči. pune ,povelike usne. alabasterni ten. na licu neki poluosmijeh. pogled direktno u moje oči, iskren, nježan...gotovo dječji. prekrasne ruke i krhko, gotovo dječačko tijelo. pod nezgrapnim habitom časne sestre nisu se nazirali ženski atributi. pomislih kako je šteta nešto tako lijepo, tako nježno i krhko ogrnuti tom bezličnom odorom, kako je šteta nekoga tko se tako iskreno smiješi i tako blago gleda odvojiti od svijeta, od stvarnosti, od života. a onda...onda pomislih da taj osmijeh ne proističe od toga što je  nesretna, nego od toga što je pronašla u životu ono što voli, ono čemu teži. mada, u tim ljetima malo tko zna što doista želi. nije imala više od 17, 18 godina. no, jedino me tješi što postoji mogućnost da zakorači u stvarni život kad, i ako, shvati što joj taj  život nudi. ili bi bilo bolje da nikada ne okusi strast, ljubav, život s voljenom osobom...ne znam..
 

jutrima već gledam ženu, cvjećaricu, staru baku, kako stoji i prodaje cvijeće. pun naramak gladiola drži. kao dijete u naručju. jedino cvijeće koje ne možeš nositi drugačije nego tako, u naramku. i podsjeti me taj naramak na dio mog života koji bih rado izbrisala, ali ne mogu. nekad davno, dok sam još bila djevojčurak, u doba gladiola, otišao je od nas. uzalud je bio plač, suze...beskrajna tuga. život je odlučio protiv nas. ili smrt? to je bilo doba kad sam odrasla preko noći, kada sam prestala biti dijete.doba kada sam preskočila adolescenciju. doba kada su presahnule suze. gladiole su cvale besramno. trgala sam ih i puna naručja nosila na grob, pokušavajući zamijeniti jednu smrt drugom. bezuspješno. one su i dalje cvale, a on se nije vraćao. ipak, i dalje volim gladiole. ali nikad ih više nisam brala. od onda rijetko plačem. a gladiole volim.
 

nagradno pitanje od 1.000.000,00 kuna: ako tramvaju treba 30 minuta da prijeđe udaljenost od 22 stanice, koliko mu vremena treba da pređe udaljenost od 3 stanice? nemojte zamarati vijuge matematikom.nema to veze s tim. 22 stanice prijeđe za 30 minuta, a ove tri za 25. kako? tako! to se i ja pitam svaki dan. i ako danas prolijem po vama svoju žuč, to je radi tog svakodnevnog pitanja. a danas imam i dodatni razlog za zajedljivost. gledala sam jučer prognozu. vele, kiša će. pa,ništa novo. zadnjih dana i tako pada gotovo svaki dan.nekad ujutro, nekad poslije podne,nekad navečer. najčešće u sva tri termina. dakle, što se prognoze tiče...kiša, rekoše. pogled kroz prozor uvjerio me u točnost prognoze, i unatoč mojem otpimizmu, uzeh kišobran. da ne bi bilo ko prošli tjedan kad sam bila preveliki optimista ( inače, kišobran je nešto što mrzim iz dna duše op.a.).dakle,kišobran...a već u maksimiru vidim nazire se sunce. oblaci nestadoše netragom. shvatila sam da mrzim vakulu (mada nije on čitao prognozu, ali svi su oni vakula). treba kišobran i kući vratiti za neko drugo kišno jutro. a kam da ga u vražju mater metnem da ne bude vidljiv kad ću kući po vrućini i suncu? ili da se pravim englez pa ga upotrijebim ko suncobran??? i tako ne smijem na sunce :(...e, da....do danas ujutro mislila sam da sam osoba najsvjetlijeg tena u zagrebu...e, nisam :)
 
 
 

teško je ne primjetiti ih. susrećemo ih na ulici, u tramvajima, na klupama u parkovima. krvavih očiju  i tupog pogleda  obično gledaju kroz nas. puno puta se pitam je li takav život njihov osobini izbor ili ih je neka zla kob gurnula u labirint iz kojeg ne znaju i ne mogu izaći. čitav život im je u dvije, tri plastične vrećice. u jednoj spavaonica, u jednoj kuhinja, u jednoj dnevna soba. kupaonice redovito nema. danas sam jednog od tih stanovnika lijepe naše gledala kroz prozor tramvaja. pokušavao je otvoriti paketić napolitanki. vjerovatno dobijenih od neke dobre duše. borio se sa žilavim celofanom ne uspjevajući zaderati omot svojim izgriženim noktima. počeo je zubima trgati komadić po komadić. svaki otrgnuti komadić savjesno je uzimao iz usta i bacao u košaru za smeće kraj koje je stajao. zadivljujuće. mogao bi poslužiti kao primjer gospodinu koji je parkirao svoj sportski mercedes ispred poznatog kafića nedaleko tramvajske stanice. u odjeći poznatih marki, pomno isfriziran i manikiranih noktiju skinuo je celofan sa kutije crvenog marlbora, bacio je kraj stražnje gume svog skupog automobila, otključao ga i sjeo u njega bez imalo grižnje savjesti.
 

danima već kiši..ja iz dura prelazim u mol. a onda osjetim potrebu za pisanjem. nije da će mi biti lakše od toga, ali ...u ovakva jutra samo neke misli tamnih tonova izlaze na površinu. tužna sjećanja, još tužnija očekivanja. neki slučajni pogled u mobitel otkriva broj jedne osobe. osobe koja je prešla u drugu dimenziju, tamo gdje cronetova mreža ne pokriva prijem. ni jedna ne pokriva. "ore nebeske njive"i vjerovatno sa smješkom  gleda na ovaj kišom okupani svijet. što bi se moralo dogoditi da mi današnji dan završi bolje nego je počeo? nije pomoglo ni filigransko zelenilo u maksimiru. a to je inače prizor koji me uvijek razgali. ali dat ću danu šansu. možda se dogodi čudo.

sunce me probudilo jutros. lijep osjećaj. dosta je bilo bauljanja u mraku. pođoh od kuće puna samopouzdanja. "bacih" se u dan naglavce. kupila knjigu usput i veselim se čitanju. prijevoz štima tako tako...malo čekanja ali kad sunce svijetli sve je lakše.i onda..onda se nešto promijenilo u trenu. bez razloga. počeh zapažati neke stvari koje nisu niti približno tako lijepe i očaravajuće..hrpice prljavog snijega. odnosno, ne snijega nego sipine i smoga, zapuštena dvorišta, oguljene ograde, prljave prozore...žene ušminkane ali prljavih cipela, muškarce u zgužvanim hlačama,djecu sa preteškim ruksacima na leđima. odjednom dan više nije tako svijetao. između mene i sunca netko je stavio filter. filter sivila.

mrzim kad netko mljacka žvačući žvaku. mrzim kad netko šmrca a ne ispuše nos. mrzim kad netko iskašljava i samo čekam kad će hračnut na mene. mrzim kada ljudi rano ujutro smrde na luk i gemište. eh..koliko toga mrzim! i mrzim kad mi lažu. to isto mrzim. al vas ne mrzim. budite mi dobri.

jutros mi se smrzla suza na trepavicama.....dobro vam jutro....

Oglas:
tražim jedno toplo krilo na kojeg ću sjesti svako jutro umjesto na hladni stolac u tramvaju.....bbbbrrrrrrrr.....kak je zima.......dobro vam jutro logovci...i ini....

dugo me ne bijaše :)...nisam imala razloga dolaziti s crticama. nije se niš crtalo. do neki dan. ma nije ni to neki crtež, ali ipak....onako...dakle, nakon dužeg vremena prisilili me da sjednem za volan pa u grad. muka teška. mrzim voziti po gradu, mrzim semafore, mrzim čekanja, mrzim budale koje trube i pokazuju srenji prst (ponekad i ne pokazuju, ali znam što misle) kad vide ženu za volanom. olakotna okolnost bijaše to što je nedjelja, gužve su manje, pa rekoh, ajde....kad se već mora. i na remizu. majko moja, u drugi svijet. sa istoka na zapad. ili jugozapad, nema veze.i tako, odvezem ja svog juniora, (tj. on je mene vozio do tamo) na neko druženje, pa ti mama vrati auto doma da ima bracek kad se probudi. vozimo se tako, po slavonskoj, onako, leggero, nema gužve. sve ok. u tom smjeru. zavukao se u neku uličicu, pa još jedna, pa lijevo, pa druga desno....smantalo mi se u glavi. vidim, auto na rezervi. bojim se da se ne izgubim na povratku. ostat ću i bez benze. no, izlazak se pokazao lakšim nego sam mogla i poželjeti. i tako, opet ja na slavonsku. volim se brže povesti kad sam sama. rekoh, sad ću si dati gušta. al' da nebi..cesta je u takvom stanju da sam odustala gotovo na startu. bojala sam se da mi kotači ne otpadnu. i eto....polako, 60, 70...izbjegavam rupe..a što mogu. u jednom trenutku sam se počela smijati. sjetila sam se jednog prijatelja, "stručnjaka" za vožnju. jedini je on uspio u tri rupe na cesti upasti četiri puta :).

dobro vam jutro....prijeti se sunce da će danas opet biti lijep dan :)....i konačno prošla ova p......ja od blagdana....jeeeeeeee :)))))

pa, sretna vam Nova...od srca :)

danas, ulazeći u tramvaj, ugledah tri male glavice, musave, nepočešljane...dva dječaka i djevojčica. ona oko 12 godina, dječaci oko 10 i 7...mlađi dječak sjedi preko puta djevojčice, vjerovatno sestre, preklopio se u struku, položio glavicu u njeno krilo....i spava. ona je položila dlan na njegov obraz, nježno, zaštitnički. stariji dječak sjedi sam, naslonjen na prozor tramvaja. i spava.iza njih osoba neidentificiranog spola i godina.spava. djevojčica je odoljevala  snu, ali na kraju i nju savladao umor i ugodnost (!) toplog tramvajskog stolca...bili su kao ptičice izbačene iz gnijezda..djeca čiji jedini topli dom je tramvaj broj četiri!

u ovo doba godine radim nekakvu svoju inventuru. moralnu, ljudsku....ne financijsku, tu nemam kaj brojiti..prisjećam se ljudi koje sam upoznala, ljudi  koji su došli u moj život, ljudi koji su otišli iz mog života, ljudi koji su nestali iz mog života. u ovim virtualnim vodama tijekom četiri godine upoznah mnoge drage ljude. družili se, uglavnom virtualno, čuli se tu i tamo...i razišli se. bez riječi, bez zbogom. nestali ili oni ili ja. rado bih čula neke ponovo. brojevi još postoje, ali bojim se onog neprepoznavanja s druge strane. što ako ja nekoga pamtim, a taj ne pamti mene? razočaranje bi bilo veliko...zato, sačuvat ću brojeve. možda se netko sjeti i mene...