Poezija litre i vode

Pimjećuješ li
Onaj glupi kez na mom licu?
To sam ja
Bez novih riječi o istoj stvari.
Pa pomislim
Bolje je šutjeti
Nego istrošiti
Beskrajnim ponavljanjem
Sve ono
Što sam ti već rekao.
Sada znaš što znači moj glupi kez.
Jednostavno sam poželio da to znaš.
Zato ove moje riječi
Razbacane ovako.
Ne znače ništa drugima,
Ali neka ih čitaju, što me briga?
Htjedoh ti još reći
Da sam sanjao snijeg
I da sam hodao bos po njemu
Priglupo se cereći
Napravio snježnog anđela
Ispod svog prozora
Tako da ga vidiš
Ako navratiš večeras u moje snove
Na kavu
Možda čaj.
Earl Grey
Ili neki zeleni.
Indijski.

Dok hodam
Grad me pozdravlja
Smiješkom
Stariji gospodin
Dodirne
Obod svog šešira
Mlada dama
Namigne značajno
Znaju
Osjećaju u zraku
Jedan
Poljubac u vrat
Jedan
Zagrljaj za rastanak
Do sutra

Vrati mi ono oduzeto
Molim Te.
Znam da je ružno tražiti
Da se vrate pokloni.
Zato zadrži knjige i cd-e.
Filmove.
Naušnice.
Jednu staru majicu
Meku
Sa natpisom
„Love is...“
Zadrži sjećanja.
Ne želim ih više.
Ni parkove, ni šetnje
Ni Sljeme u sumrak
Ni kišu.
Zadrži.
Samo Te molim
Zadnji put
Vrati mi mir.
I moje srce.
Molim Te.
Srce mi vrati...

Prepustio sam ti se
Svjesno, promišljeno.
Ne znaš?
Nisam ti pričao?
Ja riješavam stvari uvijek isto.
Sjedeći budan
Na rubu kreveta
Uz zapaljenu cigaretu i jazz.
Plačući ponekad
Obično pijan
U vječnom sukobu sa samim sobom.
Sa ovim gradom
I ženskim rodom općenito.
Zamišljao se drugačijim nego jesam.
Tužne noći
Toliko puta
Na rubu kreveta.
Sjedio sam nedavno tako opet
No ovoga puta
Sam se nasmiješio.
Trijezan.
Nimalo u sukobu sa samim sobom.
Zagrljeni grad i ja
Gledamo u tvoju sliku
Pušimo cigaretu
I govorimo jedan drugom:
Evo je...
Napokon

Hraniti se iluzijom
Znači ostati gladan
Napajati se željom
Znači umrijeti od žeđi
Kada ću biti
Dovoljno pametan
I uvijek znati
Da je bolje
Otići u trgovinu
I kupiti
Četvrt kruha
Dvadeset deka salame
I koje pivo, hladno
Nego sjediti
Pušiti cigaretu
Jednu za drugom
I misliti
Kako se može živjeti
Od ljubavi.

Zašto vidite na meni
Samo prosijedu bradu
Izvadak iz banke
Radno vrijeme
Od 9 do 17
Marku hlača
I košulje
35 godina starosti
I očekujete da sam ozbiljan?
Zašto ne vidite
Ono što vide golubovi
Dva mačića pored ograde
Stari bicikl bez prednjeg kotača
I četiri masalčka
Što se prepuštaju vjetru?
Zašto ne vidite
Jednog dječaka
Koji i dalje najviše želi
Popeti se na staru šljivu
I sa vrha
Urliknuti kao Tarzan
Ili barem
Nekako slično?

Ne čini to...
Ili me voli ili nemoj
Ili me ljubi ili nemoj
Ne čini to na pola
Predobar sam za to
Prevrijedan...

Poslije četvrte boce piva
Po jedne za svaki sat
Nakon ponoći
Znojan od vreline
Noći u srpnju
Tišina
Kočenje automobila
Pijani klinci
Pjevaju odu izgubljenoj mladosti
A još ne znaju što to znači
Bitno je da se pjeva
Pogled kroz prozor
Na grad
Treperava svjetla
I pokoji ljubavnik
Na povratku u praznu sobu
Nakon topline bedara
Pa opet tišina i praznina
Samo jedan prokleti grad
I jedan tip
Što želi biti pjesnik
Naslonjen na prozor
Otvara peto pivo
I čeka riječi
Koje ne dolaze

Želim
Pokrenuti svoje nespretne ruke
Da ti napravim
Veliku policu za knjige
Od punog, tamnog drveta
Po cijeloj sobi
Od poda do stropa
Da sjedneš u fotelju
A ja ti donesem čaj
U neko zimsko predvečerje
Nakon šetnje po snijegu
Pa sjednem pored tebe i prođem ti
Prstima kroz kosu
Znam da ovo zvuči
Ljigavo idilično
Kao iz ljubavnih romana sa kioska
Ali baš me briga za to
Samo mi obećaj
Da ćeš podići pogled
Sa neke Murakamijeve knjige
Pogledati me i nasmiješiti se blago
Onim osmjehom
Kojem ne mogu odoljeti
Obećaj samo da ćeš me poljubiti
Kao prije par dana
Da mogu mirno sjesti pored tebe
Čitati Bukowskog
I misliti kako je čak i stari pijanac
Opaki Jebač, pravi muškarac
Imao svoju ljubav
Kojoj je nosio čaj, ponekad
Prolazio joj prstima kroz kosu
I pisao joj pjesme
Ovako kao ja tebi

Noćas me grad tukao
Udarao me uličnom rasvjetom
Trubama automobila
Škripom tramvaja
Pjesmom pijanaca kod dućana
Mokrim ulicama
Kišom
Dosadnom i dugom
Smijao se prokletnik
Gledao me kako hodam bez cilja
I zagledam u izloge
Znao je da me ne zanima
Specijalna ponuda posuđa
Sniženje
36 komada za 599,99 kuna
I nikada više nećete morati
Kupiti drugi komad posuđa
Samo sam morao biti što dalje
Od mraka svoje sobe
Smijao mi se prokletnik
Moj grad
Pa sam mu zaurlao psovku
Sočnu i odvratnu
I pokazao srednji prst
Nećeš me pobijediti
Dao sam riječ u jedno predvečerje
Vidikovac na Sljemenu
Gledao sam te grade
Kad si palio svjetla
Rekao sam joj
"Ovaj grad će jednom biti moj."
Drhti gade
Brani se, pruži mi otpor, udaraj me
Uzalud ti je
Dolazim...

A možda je sve ovo samo san
Onaj čudan što se sanja
Nakon napornog dana
Koji se prekida stalno, svakih pola sata
Buđenja u znoju
Nervozna
Ustajanje, cigareta, hod po sobi
Da li je sve stvarno
Ili su san i java previše blizu
Možda će doći buđenje
Lijepo
U sunčano jutro
I otkrit ću tada da zapravo
Spavaš pored mene
Nasmiješena i sretna
Pa ću ustati i skuhati kavu za oboje
Spremiti doručak
Probuditi te poljupcem
Polako i nježno
Buđenje kakvo zaslužuje
Ona u čijim rukama mi počiva
Srce

 
Krvav prst, porezan na papiru
Kakva glupa rana
Krevet prazan
Strop ispucan
Ista glazba na radiju
Knjiga poezije sa nečitko
Napisanom posvetom
Pepeljara puna
Cigareta dogorjeva među prstima
Paučina po kutovima
Smijeh zvonak, rijedak
Izvučen iz sjećanja
Knjige
Po policama, na stolu
U kutijama
Sjene
Dolaze ponovo
Da me muče, da me razvuku
Prije spavanja
 

Ma nisam
Zaista nisam noćas bio budan
Sjedio u mraku i pušio cigaretu
Niti sam slušao
Pucketanje zapaljenog duhana
Uopće se nije dešavalo
Da te vidim
Svaki puta kad povučem dim
I žar cigarete nakratko osvjetli
Dva metra ispred mene
Nisi sjedila naslonjena na policu za knjige
Gledala me i smješkala se
Izazivala me dodirom
Mamila me usnama
Ma lažem te pomalo
Zaista nisam mislio na tebe
Ali priznajem da sam
Sjedio u mraku i pušio cigaretu
Samo to i ništa više
Ozbiljno...

Stavi mi ruku na obraz.
Poljubi me.
Tu sam.
Hajde.

Kukavico.

Ah!
Nema druge nego odmahnuti rukom
I pripremiti se za još jedno čekanje.
Otkrio sam...
Ja sam onaj koji čeka.
Uvijek ispočetka.
Ja sam zaljubljeni čekač.
Ja sam nesretni ljubavnik,
Pijanac i pjesnik
Ja sam mazohist i šizofreničar
Izašao iz pjesme
Charlesa Bukowskog.
I ne volim svoju bol
Mrzim bol.
Samo moram pisati o njoj
Shvatite me.
Dajem je vama pred oči
Dajem vam se
Da me žalite, da me pljujete.
Udarite
Srušite me na zemlju
Slobodno.
Ponovite mi po ne znam koji put
Da sam slab i glup
I da trebam krenuti dalje.
A ja ću opet ustati
Ništa pametniji
Pa vam ponavljati da je volim
Volim je...
Volim...
I tu nema pomoći