Dati dio sebe...

Noćas sam usnula san u kojem sam željela ostati.Taj nestvarno stvarni svijet mašte i želja ispunio je sve ono što želim kada sam budna. Čudno je to kako ta podsvijest olakšava ili otežava, ma tko bi znao, trenutke našeg života.

Bilo je dobro u snovima, a onda se jutrom probudiš, i shvatiš da se sve otopilo poput šećerne vatice. San je kao bajka sa izlizanim koricama, knjiga koju tako rado čitam no ostaje samo u mašti, nedodirljiva.

Do kada ću sanjali i živjeti od snova?

Ne...nisam.

Bježim od snova u kojima ti spavaš. Bježim od dana u kojima sam te gledala kroz prozor kako dolaziš po mene.Od tvog pogleda koji me topio i u meni budio nepoznate rijeke sreće. I koliko god pokušavam zaboraviti, svakim danom vraćaš mi se sve više i više. Koliko sam puta pokušala sama sebi slagati da te u mojim mislima više nema, da ne tečeš više mojim venama? Ali samo spomen tvog imena u prolazu vrati me u ono juče, u ono prošle godine, u ono naše.

A ti? Tko se jutrom budi u tvojim mislima kada otvaraš oči? Ima li me bar malo u tebi? Ima, znam!

Sanjam san u kojem će ulice grada opet biti okupane zajedničkim koracima, sanjam da ću te sresti jednog dana kada budem prelazila cestu kojom ti sada kradom hodiš kako bi me vidjeo u prolazu.

I znam da se ne varam . Znam da ću te samo sresti u prolazu i ništa više.

Često o tome razmišljam i sama sebe pitam kakav to muškarac meni treba?

Onaj koji će biti kod kuće i čekati da dođem s posla, skuhati ručak i u papučama me dočekati, nježno poljubiti i nakon ručka pustiti da se odmorim?Možda...No koliko dugo bih ja s tim bila zadovoljna, ma ne samo ja, nego sve žene ?

Ili mi treba neki poslovni čovjek koji juri u ured, odlazi na poslovna putovanja, ostavlja mi slobodno vrijeme da izlazim, tipkam na netu, sve važnije praznike provodim sama. Da cijelo vrijeme pokušavam zamisliti lik čovjeka kojem znam samo ime i vidim hrpu prljavog rublja koja ostaje iza njega kada dođe sa poslovnih putovanja.....Ne....hvala!

Možda mi treba netko romantičan! Večera uz svijeće, po mogučnosti da on skuha večeru, a da nakon svega operemo suđe zajedno ;)...da zgodno, zar ne...no gdje takvi spavaju!?! Da me budi nježno poljupcem i donese doručak u krevet....Takvi ne postoje na ovom mom području!

Ali sasvim sigurno vam mogu reči kakvog sanjam!O da, u to sam sasvim sigurna.

Sanjam muškarca koji neće postavljati suvišna pitanja s kim se dopisujem na netu, nekog tko neće preko ramena virkati u svaki poruku koja mi stigne na mobitel. Muškarca koji neće biti beskrajno ljubomoran, jer nema na čega. Nekog tko razumije ovaj moderan način komunikacije, a želi imati romantiku u živo i ženu koja će ga voljeti!

Ajme...ja i moji zahtjevi, jel´? ;)))

Sve više mi se čini da s našim narodom nešto ne štima.Zašto? Pa evo idemo redom.

U zadnje sam vrijeme malo više kupovala tjednih revija i raznih tjednih listova.I tako, sakupilo se toga priličan broj, a kako radim u zdravstvu, rekoh, neću sve to baciti, nego ću odnijeti u čekaonicu, pa neka ljudi čitaju dok čekaju na red kod liječnika.

U 8.00 na stol u čekaonici stavila sam sve te tjedne listove i u 12.00 nije više bilo niti jednog?!?! Nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Ma nije mi žao tih revija, jer ja sam ih pročitala, nego mi nije jasno kako su ljudi mogli mirne duše novine pokupiti sa sobom!

Da li je došlo vrijeme kada kupovina raznih revija i novina predstavlja statusni položaj, a onaj koji ih ima postaje bogatiji ili ugledniji u društvu?

Ljudi moji stvarno me iznenadilo koliko naš nasušni Hrvatski narod voli pisanu riječ, e da.....I nije bilo bitno što je to stavljeno na stol da čitaju svi ljudi koji dođu k liječniku.

Podsjetime to na onu staru poslovicu :»Tko prije djevojci, djevojka njegova!»Al´ da je došlo do toga da su novine postale čudo prirode, nije mi padalo na pamet!

Dugo me nije bilo dragi moji.Jedno neobično nevrijeme u selu malom izbacilo me iz virtualnog sedla.Žalosno i potpuno istinito. Visoki napon doslovce mi je spržio sve komponente u računalu da su bile samo za lagano bacanje u kantu za smeće. Sva sreća pa me život poučio da uvijek u rezervi treba imati neke stvari kao što su čokolada, najlonke, četkica za zube i rezervno računalo: ). Da, da...

Prvi dan kada se tragedila s računalom dogodila bila sam vidno uzrujana, što bi se na čistom hrvatskom reklo ljuta kao ris, a zatim kako su dani prolazili, postaja sam sve ravnodušnija.

U iznenadnoj najezdi viška vremena počela sam šetati kroz selo malo i upoznala ljude za koje nisam ni znala da postoje.

Među njima ima i jedan mali plavi koji mi osmijeh mami kad god se sretnemo.A sve više mi se čini kako se i na njegovom licu vidi isti takav osmijeh.Kako god, ljudi moji u svakom zlu i neko dobro, ma šta god vi o tome mislili!

I onda nekim čudom i dobrom voljom mog dragog prijatelja Taje jučer ponovo osvanem na netu. Tek tada sam shvatila da mi stvarno nedostajete.Izgledalo je to kao kada dijete pustiš u trgovinu sa slatkišima, sve bi od jednom, a ne može.

Propustila sam jako puno.Tko se zaljubio, tko je dobio novi poso, sve vaše suze radosnice i zalosnice.No ja ću polako, dan za danom sve to pročitati, ne brinite...U prvih par minuta saznala sam jednu jakooo veselu vijest , dočekalo me najdraže pismo na svijetu od...e pa sada to i mije tako važno.Eto i čuda se događaju, odeš sa neta i uvjeriš se da stvarno nekom nedostaješ, da taj netko još uvijek brine gdje sam, kako sam i šta radim.Zgodno i srcedrapajuće.

Neću vas više gnjaviti, a svašta bih pisala, puna sam razno raznih emocija koje su se sve ove dane taložile u meni, a bez tastature kao da sam bila nepismena!

Vidim da su neki od vas uveli na blogu neke novine, pokušala ostaviti komentare, pa nije išlo, valjda od uzbuđenja što sam opet s vama.Nikada neću odrasti :))))))))

Pusa svima! Tu sam opet! Doooobroooooo jeeeeeeeeeeee!!!!!!

Razmišljala sam o oprostu i zaboravu. Teška je to tema. Možda netko tko nije proživjeo svoj osobni rat ili neku životnu tragediju ne može razumjeti kako je i zašto teško oprostiti.
Noćas sam ponovo sanjala svoju kuću. Pamtim svaki njen kutak i miris. Svaka kuća ima svoj miris, a moja je mirisala na novo i čisto. Lijep je bio osjećaj otključati vrata i ući u malo carstvo uređeno po vlastitom ukusu, ali na žalost u toj kući su stanovala dva potpuno različita svijeta.
Vrijeme je od tada pa do danas ispisalo na mojim stranicama bezbrojne priče pune boli i gubitka. I vjerujte mi nema tog oprosta i zaborava koji bi izgladio bore nastale od takvog života.
U zadnjih mjesec dana ponovo pokušavam riješiti svoje stambeno pitanje. Sve ide sporo i nepravedno, jer onaj drugi dio svijeta s početka ove priče i dalje živi u svom začaranom dvorcu, ne osvrćući se na sluge i podanike.
Nema zaborava i nema oprosta, ma što god vi o tome mislili, možda samo povremeno vrijeme ublaži oštre hridine na koje sam se spoticala. I ništa više.

Prošle godine sam postala velika djevojčica koja je odlučila da više neće slaviti rođendane.Nije odluka bila stoga što ne volim veselice ili ljude koji mi dolaze, jer oni će dolaziti i dalje bez obzira zvala ih ja ili ne.Mislim, dolazit će svi oni kojima ja nešto značim .Razlog zbog kojeg sam donijela odluku je moj dragi brat.Ne, ne onaj virtualni, nego moj pravi....
Bilo je to točno prije 365 dana, okupilo se veselo i drago društvo, malo smo se smijali, malo sladili, pričali i sve u svemu bio bi to jedan rođendan koji bi mi u sjećanju ostao u najljepšoj uspomeni u životu.Jer taj dan dogodilo se još nešto puno topline i iskrenosti, puno ljubavi zamotano u predivan buket koji mi je poklonio najdraži muškarac na svijetu.Cvijeće je pričalo više nego bi riječi rekle, bila sam presretna i ništa materijalno veliko na svijetu ne bi zamijenilo taj dragi buket cvijeća.Još uvijek pamtim njegov lik i riječi i pogled, jer to nije dio koji odnosi zaborav.
Sve dok.....da, sve dok nije došao moj brat i za mojim stolim napravio scenu pred mojim društvom i zajedničkim roditeljima.Suze su mi frcnule iz očiju i tada sam samo tiho rekla, ovo je zadnji rođendan koji slavim.
Jučer mi je brat čestitao rođendan koji mi je danas?????, hahaha, jer kao neće biti kod kuće nego ide u Zg.Igrom slučaja sam nazvala nečakinju danas do podne i javio mi se moj dragi braco?!?A još jučer mi je rekao da će na to "rođendansko pivo" doći kada ga pozovem!!!Ha ha, još jednom!
Niti on mene ne zove na rođendan pa se svake godine točno na datum sjetim, ne samo njegovog rođendana, nego i rođendana moje šogorice.Pokažem uvijek makar trunku dobre volje.No neka, sve će to na svoje jednog dana.
I na kraju hvala svima koji od jutra šalju poruke s puno ljubavi i topline, hvala svim virtualnim prijateljima koji su i ovaj puta dokazali da su mi draži, a i ja njima od vlastitog brata.Hvala mom virtualnom bratu koji uz sve to što je jedan VELIKI ČOVJEK S VELIKIM SRCEM ima i NAJVEČI I NAJLJEPŠI OSMIJEH NA SVIJETU.
Pusa mom Andjelu čuvaru Zokiju , hvala za bezbroj sms poruka :)))))
Velika zahvala mojim roditeljima koji su mi uvijek bili podrška, mojoj majci koja je operirana od karcinoma debelog crijeva prije samo mjesec dana danas skuhala ručak, rođendanski ručak i iznenadila me, iako sam ja pripremila jelo za danas.Hvala im za sve riječi koje su mi uputili dok su mi čestitali, a najviše me ganulo to što su rekli: Kada nam je bilo najteže ti si bila uz nas!
I na kraju ovaj dio želim posvetiti moj sinu koji ima puno ljubavi i razumjevanja.Što razumije kada mi je teško, rezumije da mu mogu priuštiti toliko koliko mu priuštim iako je zaslužiio daleko više.Jutros mi je prvi u 6.00 ujutro čestitao rođendan još snen, jer je prije spavanja sam sebi rekao da će se probuditi kada moj sat zazvoni.A kada sam se vratila kući dočekao me njegov poklon, jer je znao šta želim, pa je to i kupio, napisao čestitku, a kada sam upalila komp na desktopu me dočekao veliki natpis od crvenih slova:Mama sretan rođendan!
I ja sam najsretnija majka na svijetu, najsretnija kćer i najsretniji čovjek koji je okružen svima vama koji imate srce i živite za male stvari koje život znače!
Hvala svima!

     Odat ću ti tajnu.Hodila sam mliječnom stazom dok su sva draga bića nježno snivala svoje snove.I djelovali su tako mirno i spokojno jer snovi su istjerali sve ružno što ih pati dok otvorenih očiju žive svoje dane.Svjesna da će prva jutarnja zraka probuditi usnula lica pobjegla sam, jer nisam htjela vidjeti grč koji im donosi novo jutro.

Koliko i kada nam je dovoljno:ljubavi, materijalnog, ovozemaljskog?
Probudila sam se s milion misli u glavi.Razmišljala, zbrajala, oduzimala, pokušala naći u svojoj glavi par ljudi koji bi bili spremni potpisati neke papire u kojima bi se od njih tražilo da 10 godina razmišljaju hoću li ja ili neću neki mjesec platiti ratu kredita.I šta mi sve to treba?Treba li mi zapravo?!? Odgovora nije bilo samo sam čula kako je život ulice kao i svaki dan krenuo svojim uobičajenim tokom.Autobusi, dostava i prvi kupci koji vole u ranu zoru donijeti topal kruh neka miriši u kući.
A ja sam i dalje ležala i sanjarila svoj neodsanjani san.I pronašla riješenje za sva moja pitanja, a da nisam ni mislila da je sve to toliko jednostavno ako upotrijebiš pravu formulu.No na kraju je ostalo jedno pitanje u zraku i gledalo me širom otvorenih očiju.Treba li meni sve to???????Matreijalni svijet koji bi gospodario mojim slobodnim vremenom, mojim snovima, remetio mir u ljeto, proljeće????
Pa zar nisam već jednom prošla kroz taj pakao koji nikada na kraju hodnika nema svijetlo, svijetlo nade, nego samo mračni hodnik u kojem vrište glasovi:daj još, još nije dosta, još, još, još??Ili smo svi mi samo ljudi nastali iz pepela koji je materijalna stvar pa teži materijalnom?Naravno u takvim razmišljanjima nikada ljubav nema svoje mjesto.Ljubav biva izgurana nekom kožnom foteljom ili nekim komadom namještaja koji je trenutno hit u mondenom svijetu, pa grabiš rukama i nogama, danju i noću kako bi do njega došao.A onaj trenutak kada se stvori tamo gdje si ga zamišljao pitaš se ponovo:Da li mi je to stvarno trebalo ili sam se trebao okrenuti ljudima i ponuditi smiješak na licu i pruženu ruku prijateljstva kako bi se to istom mjerom vratilo.Jer čemu sve to materijalno ako će kožne fotelje biti prazne, pusti kvadrati bez glasova, a srce bez ljubavi?
I svatko odabere svoj put, jer svi smo mi samo male kapi jednog materijalnog svijeta koji nismo tražili i nismo željeli. A netko pametan je u nekoj knjizi zapisao ove riječi:
Čuvaj se odluke uz koju se ne možeš osmjehnuti

Ja sam drugačija od većine.Jednostavno sam takva!Vidim ono pokraj čega svi prođu, a ne zamjetim sve ono što je drugima zanimljivo.I tako mene baš i me zanima kada moja susjeda ispriča priču odavde do vječnosti o svojoj novoj haljini ili kada netko raspreda kako se jučer na dnevniku vodila polemika oko politike.Bljakkkkkkkkkkkk....stvarno bez veze.
Ja najradije pričam sa malim stanovnicima moje ulice.Baš u toj neobičnoj maloj ulici kraj rijeke stanuje Willy, Grem, Kuki, Johny, Žile i nekoliko maca kojima, oprostite, neznam imena.No meni to baš i nije važno.
Svi oni kada me vide veselo mašu repom i dođu na čašicu razgovora i malo maženja.Da, da...I eto još mi nikako nije jasno kada ljudi kažu da se s njima ne može razgovarati!?!? Ideššššššššššš....Ja s njima o svemu raspredem priču.O mom virtualnom braci, onom nasmijanom od uha do uha, pa onda o ovom mom pravom uvijek namrgođenom.Znaju oni sve patnje mog srca, naravno one ljubavne i o tome da me svako malo žulja desna cipela potpuno bez nekog razloga.A opisala sam im i sve zločeste stanovnike koji žive ovdje na netu i svako malo mi vire u profil, pa i oni drugi koji mi upadaju u računalo potpuno nepozvani, šalju viruse, čitaju poruke na Iskrici i pokušavaju napraviti paniku u kokošinjcu.Sva je sreća da sam i s liscem dobra :))
A ja se tako nekad zadubim u priču pa me samo nježno vlažnom njuškicom poguraju po ruci jer sam ih prestala maziti po čupavoj glavici :(A i oni meni pričaju.Eto baš mi se jučer Willy pojadao kako mu je teško što je iza rešetaka, a Grem i Kuki mu prkose veselo se šećući ulicom.Eto ti pasjeg života.
I tako nam dani prolaze, pričamo jedni drugima priče i radujemo se i tugujemo, a nitko na nikog nije ljubomoran, osim možda ako nekog malo duže pomazim pa krene po ulici priča kako je mali mačak dobio pet minuta više pažnje od ostalih.A šta da radim kada sam mu pričala kako me neki pijani trgovac u Mađi htjeo prevatiti za 2000 Forinti.I tada mi on samo stavio šapicu na koljeno, nježno prislonio meku glavicu uz moju i šapnuo:"Čuj stara, pusti priče i pomazi me!" :))

     Pogledam van i vidim sunčane zrake.Ni na šta me ne podsjete....Osim da nije oblačno.
    Pitam se gdje li sam se sakrila sama od sebe?!?!

     Povremeno se okrenem i ništa ne vidim iz sebe, onako preko ramena.I bolje tako, jer sve ono što me zanima nalazi se ispred mene, u budućnosti, zamotano u meku vatu.Dosta mi je šmirgla.
     Žuto lišće polako pada, dani su sve kraći.Vremena sve manje, obaveza sve više.Možda je i bolje tako, jer manje razmišljam.
     Sve manje me je na blogu.Neki biser mi poslao Trojanca umotanog u ružičasti papir s mašnicom na mail.E pa hvala mu do neba!Između ostalog nakačio mi se i dailer pa se pitam kakv će mi biti sljedeći telefonski račun.Meni stvarno nikada nije dosadno :))Sada moram ponovo rušati sistem  jer je Trojanac popapao malo kernela i još koje-čega drugog,a to me  jako raduje #$%"&$#".
      No sikiriki za mene, ja sam dobro, dvije ruke, dvije noge i glava na ramenu.Pusa svima!

     Kako to u prirodi biva sve se vrti u krug.I poneki listovi žuti plešu zadnji ples, jedan po jedan.Prošle godine baš nekako u ovo vrijeme jedan takav list zalutao u svom plesu od krošnje do zemlje na moj dlan.Sve je to imalo nekog smisla kada mi je slučajna prolaznica objasnila šta to znači.
     Tako je i bilo.Njene riječi su se ostvarile još isti dan, dva-tri sata nakon toga :)Beskrajnoj sreći u mom srcu nije bilo kraja, a sreća je trajala  do prvog snijega koji je pokrio sve otpale listove.
     I taj kratak period beskrajne sreće bio je stalno povazen simbolikom lista, čas žutog, čas naranđastog.
     Sve se ponovo vrti u krug...jesen....lišće...lišće...jesen...Tko zna...možda opet...:))Tko zna...
     A na kraju svima želim listić na dlanu...i puno ljubavi, zavijek!

     Nekako mi se čini da je većina mojih virtualnih prijatelja u stvari ona prava skupina predivnih ljudi koji su uvijek tu kada ih trebaš.I ni sam nisi svjestan koliko je to divna stvar u današnje vrijeme trčanja za boljim životom.
     I ti slatki nickovi toliko neobični izmame mi osmijeh na lice kada titraju u vip grupi.Navikneš se da su tu, a onda odjednom ako ih "ne čuješ" dan dva toliko ti nedostaju da je to strašno :(
     Sa njima mogu o svemu.O mom bratu, onom pravom, zatim o izgubljenim ljubavima, o sinu, o njihovim problemima koje mi ponude na otvorenom dlanu.Ima tu i suza, jer svatko plače sa svoje strane monitora, zatim telefonskih razgovora sa svih i na sve strane okrugle nam zemljice,a o razglednicama da ne pišem.
     Putovanja diljem lijepe naše, pronađenim prijateljtsvima koja su tako  nježno nikla na ovim stranicama, zatim tipkanje sa mojim virtualnom bratom, ma sve je to predivno kada živiš u selu malom a osjećaš se kao da si u velegradu, Iskrica gradu !:)
     Ali ipak sve više i više me je u stvarnom svijetu, a sve manje ovdje.Tako i treba biti!

     Danas sam gledala neku reportažu o čokoladi i njenim ovisnicima..Definitivno se i ja ubrajam u tu skupinu :)   
     Sjećam se dana kada su mi i prsti i nos bili umrljani tom slasticom, naravno to je bilo u ranom djetinjstvu kada još na žalost nije bilo Milke :)    
     Zatim se sjećam vrlo zgodnog razdoblja, hm...to zardoblje mi je nekako ostalo netaknuto.U to vrijeme čokolada se jela prije poljupca, nakon njega, prije , za vrijeme i poslije sexa :))Da, da...pa nije ni čudo što se toga nekako najradije sjetim :)    
      Bilo je razdoblja u kojem mi je Mikla bila najbolja prijateljica uz Paloma maramice.Poslije nje sve je nekako bilo mekše, manje bolno, sve je izgledalo vedrije iako su lađe i dalje tonule.    
      A onda u godinama kada sam pomislila da ni jedna čokolada više neće biti tako slatka u društvu nekog sasvim posebnog muškarca dogodilo se iznenađenje.Donjeo je Milku uz osmijeh i bilo je sve rečeno, a ja sam iz torbe isto tako izvukla Milku za njega :)    
     I kako vrijeme prolazi ja sam ostala jakooo vjerna svojoj najdražoj ljubavi....čokoladi.A vi*?