Dati dio sebe...

     Iza deset godina braka ostao je samo materijalni svijet.To je svijet koji mene ne zanima i koji mi ne predstavlja radost.Susret dvije osobe koje su nekada dijelile 24 h sa svim pripadajućim minutama i sekundama postale su dva različita svijeta.Crni i bijeli.
     Ta dva potpuno različita svijeta stvorila su prije 12 g jedan sasvim mali ružičasti oblačić koji je treptao okicama i plakao kada je bio gladan, žedan ili mokar.
     Sada se sve vrti oko tog života, i dan i noć.Susret odraslih koji su htjeli imati život, a nisu u tome uspjeli urodio je nerazumjevanjem.Bogati dio nastavio je živjeti mondenim životom i dalje misleći da je materijalni svijet vrijedan svakodnevnog ustajanja i trčanja za novcima, a onaj drugi dio koji voli ljubav i nježnost okrenuo se djetetu i pruža mu ljubav, pažnju i raumjevanje.
     Na kraju susreta ostalo je u zraku visiti pitanje:kome je sve ovo donjelo korist?Odgovor smo znali moje dijete i ja jako dobro.Onom tko je u tom trenutku kada je troje ljudi pokušavalo u par riječi sagledati deset godina uživao u kući koja je trebala biti stvorena s puno ljubavi.Da, tako to uvijek biva, sve dobije onaj tko to najmanje zasluži i tko ni prstom ne makne.
     No nema veze, idemo dalje.Nitko mi ne može ukrasti ovaj osjećaj koji me ispuni kada me sin zahvalno pogleda svojim predivnim plavim okicama , zagrli me s puno ljubavi i kaže:mama, volim te! :)))

     U svih mojih 37 godina tiho je hodila i pogledima pratila moje korake.Bilo je dana kada se nismo previše razumjele, kako to  i biva u odnosu majke i kćeri.Bilo je dana kada smo uživale u samo našim trenutcima.
      Danas kada slavi svoj 73 rođendan pokušavam zaustaviti vrijeme baš ovdje, baš danas kako bi trajao zauvijek...A to je nemoguće i žalosti me.
     Majko, sretan Ti rođendan!

     Između plakanja i života uvijek izaberem težu varijantu:život!Da nam slučajno nedjelja ne bi prošla u miru i radosti osoba A se potrudi da smisli idealan plan.I tako, danas je neko nedužno dijete donijelo omotnicu u kojoj su bili novci i mali zgužvani papir na kojem je pisalo:"Sine oprosti ako možeš, nazovi me po nekad i iskoristi me!"
     I sada se ja pitam, kupuje li se ljubav, djetinjstvo i dječji osmijeh s novcima ili se to trebalo odraditi još kada je to dijete došlo na svijet?Kako se to nekog treba iskoristiti?Na koji način se vraća vremenski sat unatrag?
     Sin i ja smo se samo pogledali, slegnuli ramenima i svatko je nastavio mirno živjeti svoju nedjelju!

     Usamljeni cvrčak mi  pravi društvo.Mrak je pokrio sve spavalice, sakrio sve ljubavnike.A crvčak tiho je pjeva svoju pjesmu, usamljenu, ni ne sluteći da sam prepoznala svaku "riječ".
    

     Nemam sjenu na duši, samo mi je duša u sjeni.Odmara na plodnom tlu ispod mahovine i paprati i čeka neke  iskrenije i toplije dane.Dane ljubavi.I danima tako, skrivena, još uvijek puna ljubavi osluškuje kucanje života.
    

     Prekrasno je kada znaš da nisi kao Pale, sam na svijetu....Zahvaljujući Iskrici postajem jakoooo bogata osoba, ma kako god tko na to gledao.
     Dođem kući nakon jako napornog radnog dana i dočeka me puno poruka od dragih ljudi.Čitajuči redove teksta, osjećala sam da je svatko od njih tim pisanjem poklonio dio sebe, onako iskreno.I najdraže od svega je kada na kraju poruke na mom licu smješak stavi zadnju točku :))

     Nekako je sasvim tiho u moj život ušla faza mirovanja.Na svim planovima.Dani prolaze uobičajenim tokom, ustajanje, posao, kuća...Nema tu ništa  čudno, samo je za mene neobično.
     Navikla sam živjeti 200 na sat, pokušati uhvatiti svaku sekundu, a sada odjedom imam i viška sati :) Došlo je mirno vrijeme čitanja knjiga, vrijeme odmaranja, lijenog protezanja u krevetu.I sve je to na neki način sasvim uredu, osim......eh, da...

     Da li ste doživjeli istovremeno noć i dan?Neki dan na povratku s mora upravo to mi se dogodilo.
     U dolini tinjala su svijetla Mostara, a gore sasvim na vrhu s jedne strane je bio veliki mjesec u svojoj srebrnoj veličini, stidljivo skrivajući svu tu raskoš u oblaku.Na drugoj strani sunce je odlazilo na poćinak iza brda ostavljajući svoje crvenkasto-naranđaste tragove. Boje dana i noći prekrile su nebo, a ja sam imala osjećaj da istovremeno mogu dotaknuti i mjesec i sunce.
     Prekrasno!

.....pozdrav svim weblogovcima i ostalima.Mislim i na moru na vas.
Pusaaaaaaa :))))

     Neki dan moj brat je tako dobro rekao da je more neka vrsta benzinske crpke za ljude.Kada si loše raspoložen ili se loše osjecaš, spustiš se do mora i ponovo napuniš baterije.Stvarno je tako.
     Vratila sam se u ravnicu gdje je žito već požnjeveno, sparine su strašne, a vjetra ni daška....Možda je Slavonija u proljeće i jesen kao more, ali ljeto je ovdje stvarno depresivno.Koliko god sam upijala sve boje mora i sve one mirise, sve ishlapi kada dođeš ovdje :(
     No sreća je u tome da sam ove godine obezbjedila dva punjaća baterija.Jedva čekam ponovo miris mora, šum valova i one predivne zalaske sunca.

     Netko mi je rekao da zlatne ribice još uvijek postoje, ako dovoljno čvrsto vjeruješ u njih.Krečem na plavi Jadran, pa možda i ostvarim taj davno sanjani san o zlatnoj ribici.No ako ju ulovim poželjet ću samo jednu želju....Tri mi stvarno nisu potrebne!

     Da li vam se događalo da vas guši mala sredina, ljudi koji još uvijek žive kao da su u 17 stoljeću?Meni nikako nije jasno šta je tako zanimljivo u prepričavanju tuđuh nesreća, ogovaranju, gledanju za pojedincima...Ili možda  samnom nešto nije u redu?
     Rado bih živjela u velikom gradu, gdje svatko gleda svoja posla, jer drugačije ni ne stigne :)

     Danas sam zatvorila vrata svoje male ordinacije i krenula u svoj svijet, svijet promatranja.Još uvijek ne vjerujem da je 30 slobodnih dana ispred mene, puno morskih valova, plavetnila, mirisa.No ono što me u svemu najviše veseli je promatranje.
     Ništa nema ljepše od ljudi, samo ako ih znaš promatrati na pravi način.Oni veliki, pa oni malo manji i oni koji spavaju u kolicima blaženo se smješeći.Zatim namrgođeni, veseli, oni koji na licu nose vječan osmjeh.Pa mršavi, debeli i oni srednji.Ima ih svijetlih, tamnih, gotovo bijelih..no svaki od njih nosi svoju životnu priču.
     I tako, udobno se smjestim negdje u hlad, legnem potrbuške, sunčane naočale pustim na vrh nosa i uživam :)

     Eto, neki dan sam samoj sebi rekla neke stvari.I pomirila se da idem dalje baš ovako kako je.Sama sa svojim sinom.Trebalo je dugo vremena da mi neke stvari sjednu na svoje mjesto, a sada kada sam odradila taj dio, idem dalje bez opterećenja.
     Imamo jedno drugo, osoba xy ne postoji.Znamo otići na more bez xy, znamo uživati u životu, obavljati sve obaveze koje su postavljene pred nas.Plaćamo režije redovno, imamo koliko nam treba, spavamo mirno...i onda se ja pitam zašto mi je tako dugo trebalo da shvatim kako nam je dobro i ovako :)
     Bez tamo nekog xy :)

     Uz koljevku sam stajala sama.Sretna, no istovremeno i tužna.Čini mi se da je konačno došlo vrijeme kada su očevi prihvatili radost roditeljstva i s ponosom guraju kolica sa svojom djecom.Lijepo je to.
     Radosno gledam mlade bračne parove kao s osmjehom šetaju ulicama ili parkom i nježnim pogledom prate svoje mališane.Ja nisam imala tu sreću.No eto, doživjeli smo i pubertet.Moj vrli sin i ja.Sami se hrvamo sa neću, ne mogu, s povišenim tonovima i mrgođenjem.Ušli smo u fazu vrlo glasnih razgovora, beskrajno dugačkih "važnih" priča koje pozorno moram saslušati.
     Možda u nekom novom stojeću i ja doživim radost roditeljstva onako kao treba, u dvoje.Treba se nadati :)