Dati dio sebe...

Život je niz zajedničkih tolerancija, koje ako su sinhronizirane, daju jednu prekrasnu simfoniju zajedničkog života.I zar je to tako teško shvatiti, ili je teško biti tolerantan, ili je teško biti tolerentan na pravi način?!No dok vi o svenu tome razmišljate, ja odoh van i bit ću tolerantna, obećajem. ;))

Moja susjeda stvarno me izluđuje.Ima par godina manje od mene, no opsjednuta je vlastitim izgledom.Dođe kući s posla, skine šminku onu od jutra i odmah nabaci sviježi make-up, jer nedaj bože da se mrkva koju upravo spušta u hladnu vodu pokraj komada rostbifa uplaši kada ju vidi ne našminkanu.A onda pusti djete na ulicu i brže bolje juri do ormara vadeću odjeću.Ufura se u neke uske hlaće, pa kada odzvoni pola sata od kako je djete izašlo, upada u nemoguće štikle i balansirajući na njima prolazi ulicom.Valjda misli da se penzići, mislim na muške, naslađuju komadom, ovaj, mislim njom.Naravno, ja umirem gledajući ju iza zavjese, jer svako malo očekujem da će pasti, jer o hodu na štiklama pojma nema i izgleda kao pile sa grudnjakom.Uh, oprostite, ali morala sam to prokomentirati.Ja dođem s posla, obućem kratke hlačice i majcu, a kada odem vidjeti šta se vani zbiva ni sa neta ne silazim, jer hvala Bogu prošetam u japankama, pa se vratim za minut-dva.Eto to su moderne žene, a ja valjda spadam u red ovisnika o Iskrici. ;)))), a ne o modi.

Život je niz slučajnosti.To se danas ponovo dokazalo.No još samo da perzijski mačić ispadne iz rodinog gnijezda i od mene nitko sretniji.Pitate zašto?Jednostavno!Već satima čekam ispod gnijezda i još ništa ;)))A lijepo sam zamolila rodu da bude obzirna.

Moja sjećanja sežu daleko u prošlost.Još tamo u drevni Egipat.Roditelji su me prodali faraonu koji je bio mlad, bogat, ali ne i pametan.Nefretita, tj. ja iskoristila sam priliku da upravljam Egiptom i ti sam obavila uspješno, no ljubav je bila totalno neka druga priča.Faraon je imao tako jaku trihinelu da je kukao noćima, a ja sam mlada venula pokraj njega....Ljubav mi nije bila suđena.Zatim sam u nekom sasvim drugom životu bila lijepa Helena.Menelaj je bio silno bogat, ali strašno debel i ružan.Po cijele dane svirao je na harfi,ili mene vijao po parku, sav uznojen i zadihan. Ja sam od jada samo trošila njegovo bogatstvo.Sva sreća pojavio se Paris, mlad, zdodan i potentan ;))), no i to veselje je kratko trajalo, jer bio je siromašan kao crkveni miš.I tako šetnjom kroz stoljeća bila sam i Julija.Od cijele nesretne ljubavi, ostalo je samo sjećanje da se Romeo silno htjeo popeti na moj balkon, no svaki puta se izbo na ruže, koje je moja majka posadila.Pustila sam i pletenicu niz balkon, no bio je pretežak, tako da ni to nije upalilo.Najbolje riješenje pronašli smo u zajedničkoj smrti, jer neredoviti sex mi se odrazio na ten.U 16 st. put me naveo u selo moje malo.Grof Norman Prandau imao je krasan dvorac i ružnu ženu.Majka me prodala na dvor kao služavku, no već prvi dan grofu je oko za mene zapelo.I bilo je burnih noći, ljubavnih šaputanja, hvatanja po plesnoj dvorani dok su svi spavali.No sreća, kao to biva, kratko traje.Ružna grofica je otkrila istinu, mene dala zazidati u zidine dvorca i tako je završila još jedna nesretna ljubav.No, osvetila sam se ja njoj, svako veće sam se pojavljivala kao duh, sve dok joj srce nije puklo od straha.Nedugo zatim bilo je vrijeme vještica.Naravno najljepše žene u gradu, proglašene su vješticana i spaljene na lomaći, jer muškarci su zbog njih imali "noćne more".Već pogađate, na jednoj od lomaća završila sam i ja!Konaćno je došlo sadašnje vrijeme.Djete sam dvoje običnih radnika, pametno, izborila se u školi između djece direktora za svoje mjesto.Udam se za siromaha, misleći bit će ljubavi.No rat dođe, savršeno vrijeme za dobru zaradu.Novci došli, ljubav se otopila.I tako ja sve od Nefretite, pa do Ericce ljubavi ne nađoh.Sva sreća da je cyber svijet toliko moćan, a i vanzemaljci nas malo malo posjećuju.Nadam se velikoj ljubavi na nekom drugom planetu.Jer rekli su mi, Ericca, samo moraš dovoljno jako željeti i ljubav će se dogoditi.Jako se radujem, pa se uskoro javim sa Kriptona, ili tko zna odakle sretna i zaljubljena!

Užasno me boli noga, onako jako, neizdrživo i to cijela.Rado bih sada imala jedno meko, toplo rame za jadanje, jedan sasvim nježan zagrljaj dragih ruku.Sve to ispred televizora uz jedan dobar film, a kasnije kako završi ;)))

Želim jednog malog, slatkog perzijskog mačka.I ime za njega već imam.Zvao bi se Micko i nikako drugačije.Samo sretnog donosioca moram upozoriti na nekoliko "sitnica".Moja mama, mrzi mice mace i peseke.Stoga, molim onog tko silno želi kupiti meni macu perzijsku, neka odmah kupi i jedan stančić.Garsonjera i jednosobni stanovi ne dolaze u obzir.Dvosobni bi već prošao, ali vjerujte mi, trosobni je idealan.I nikako na drugom, trečem ili nedaj Bože nekom još višem karu.Samo prizemlje,jer kada Micko poželi napraviti pi-pi da može skoćiti sa balkona i vratiti se.Ma u stvari, kada bolje razmislim, nekako bi kuća bila idealnija.Sa ograđenim dvorištem u kojem nema nikakvih gredica sa krumpirima, rajčicama, graškom i ostalim đakonijama.Samo travnjak sa finom gustom travom, jer perzijske mace imaju gustu i dugu dlaku, tako da povrtnjaci baš i nisu za njih.Kuća s podrumom poželjna, jer gdje će Micko u zimi raditi pi-pi i ono drugo?Naravno u podrumu!Eto sve sam rekla, tako kada sretni donosioc pozvoni na vratima sa Mickom u pletenoj košarici, a moja mama izleti vam sva izbezumljena i poćne vikati:"Ovo čudo u moju kuću neće ući!", neka ne kaže da ga nisam fino upozorila.Molim onda radije još dvjesto dvadeset šest puta pročiti ovaj tekst, da ne bi došlo do nesporazuma.Joj, ali ja stvarno jako, jako želim tog malog čupavca, i neka mi netko kaže da nisam skromna, ma kao da su u pitanju neki silni novci ;)))

Imam osjećaj da nekada više ni trunčica ničega u moje srce ne stane.A onda opet ima dana kada u njemu ima tako puno mjesta.Jedino znam da ulaznu vizu u njega više nemaju:tuga, bol, razočaranje, čekanje, samovanje, plakanje i još po neka sasvim ružna stvar.
Ali otvorena srca primam:radost, sreću, osmjeh svake vrste, najviše one dječje najslađe i najiskrenije, i baš zato i volim što sam još uvijek dijete i u srcu i u duši.Zatim, dobro došao je svaki zagrljaj, topal, čvrst, mali, veliki, stidljiv, strasan.Može i onaj iz ljubavi, zatim prijateljski, onako velik s jakim stiskom, da izgubim dah.Baš onakav kada nekog koga voliš ne vidiš godinama, a onda iznenada i neočekivano osvane na vratima sa osmjehom i bez riječi.
U mom srcu malom toliko ljubavi ima za sve ljude dobre volje.Ima još uvijek mjesta za radosno kuhanje prve jutarnje kavice iz ljubavi, buđenje poljupcem i nježnim dodirom, za pisanje poruka koje bih na šarenim papiričima ostavljala na skrivenim mjestima, a znam da bi ih baš tamo pronašao onaj kome su napisane.A kada bi na sendviču pisalo V.T., to ne bi značilo VIDIM TE, nego nešto sasvim drugo...U srcu neizostavno mjesta ima za puno romantike.Tihu glazbu uz svijetlo samo jedne svijeće, lagani povjetarac koji bi dolazio kroz otvoreni prozor, cvrčanje crvrčka skrivenog u visokoj travi...i još par sitnica, no neću vam baš sve odati, jer puno toga stane u srce moje malo ;-)))

Hvala svima koji ste mi se javili ovih dana na pvt u vezi mojih weblogova.Drago mi je da vam se sviđa način na koji pišem.Znam mnoge da me čitaju i ne komentiraju, no krasno je kada dobijem poruku koja me ohrabri za daljnje pisanje.Divni ste...

Prijateljica mi je bila u gostima sa djecom, pa smo ih odvele na bazen.Dok su se oni kupali i loptali, mi smo naravno pričale i prevrnule pola svijeta i Evropu.Znate valjda kako to žene rade ;)))Glazba je bila relativno glasna no nije nas ometala u razgovoru.Krajičkom oka zapazila sam dječaka od otprilike 10-11 g, par metara od nas.Ležao je na stomaku, a guza mu se ritmično pomicala.Pomislila sam da mali hvata ritam glazme.Nastavila sam pričatii, no nakon nekoliko minuta pogled mi ponovo skrene do njega, no on opet u istom ritmu, no ovaj puta nije bilo glazbe nego vijesti.Hm....e sada mi to baš i nije bilo jasno?!Hajde, pomislim, pa valjda pjevuši u sebi.No, nakon nekoliko trenutaka on opet mrda guzom.Od tada sam ga pozorno promatrala.Ma možeš misliti kakav ritam, kakva glazba, kakvo pjevušenje u sebi.On se dohvatio "posla" takav mali!!!!!!!Zatim je ruku zavukao u gaće i na očigled nekolicine nas nastavio se dirati mrtav hladan, čak mi je nekoliko puta uputio pogled ravno oči u oči.Ja sam se zacrvenila, no on ništa.Nakon obavljenog posla, ustao se, otišao do tuša, oprao ruke i potrčao do bazena i bacio se naglavačke u vodu.Ma ljudi, moj sin ima 11 g. i još uvijek je "miran".To me podsjeti na onu pjesmu,"Ja sam mali Mate, toliko da znate, kad narastem pjevač (je*ač) bit ću cure neka viču!";)))Joj ja i moje oko, uvijek ulovim neki detalj.

Za cijelih šesto kuna koliko košta mjesečna autobusna karta od grada do sela mojeg malog, čovjek vidi, a i čuje svašta.Eto u tjedan dana putovanja, bolje reči avanture, bilo je događaja koji se pamte.Danas krenem kući s posla, uletim u bus i sjednem na svoje omiljeno mjesto.Sklopila sam oči, jer koristim svaki tren da se malo odmorim, kad iza sebe začujem početak jednog razgovora.Uglavnom tri muškarca srednjih godina, o temi njihovog života.Jedan započe:"Hej Tomo, pa nema te u zadnje vrijeme u gostioni na pivo?I kobnobarica se već za tebe zabrinula."A Tomo će na to."Ma šta ću više tamo.Molio sam ja nju da spavamo, nije htjela, pa ponudio ja 100 Eura, opet ništa, isprsio se zatim za 200 Eura, opet ništa.Ma ni da trepne.Pa šta si ta kurvetina seoska umišlja.Ako hoda u miniki i noge pokazuje, sise izbaci , da je neki komad.Ja sam svijeta proputovao, bio čak i u Istambulu.E tamo sam ja izje*o komade.Ona je ništa spram njih.Bile su to neke koke iz Singapura, e to je bila je*ačina!"I tako je Tomo rekao što je mislio.Baš me živo zanimala ta faca od muškarca, osjetio se jedino miris Osječkog piva "betoniranog" s konjakom.No ubrzo zatim sreći mojoj nije bilo kraja.Tomo je silazio dvije stanice prije mene, tako da sam ga odšacovala od glave do pete.Prljav, neuredan, zarastao, smrdljiv, poderan, zapušten,metar i žilet!Ajme majko moja.Pravi komad na kojeg žene padaju, a tek onaj pogled ispod obrva!No, gdje su sada svi oni školovani, dotjerani, uredni...mislim reči normalni, koji se nikada ne ističu, o sebi šute, skromni, samozatajni.Valjda takvi ni ne putuju  javnim prijevozom.Pa dobro, šta ja tu onda radim?!;)))
Usput, zaboravih reči, ujutro sam se vozila do grada brzinom munje.Nisam ni znala da autobus tako brzo može voziti, glazba je bila prava, a vozač je pitao da li netko zna kroz kuda ova linija vozi do grada.Samo smo zaboravili pokupiti par putnika na jednoj stanici, no tko bi se vraćao po njih!A kada sam silazila na svojoj stanici skoro sam proletila kroz šajbu, jer je ritam na radiju bio nabrijan, a vozač je taman bio u štimungu.;)))

Nisam plakala, ni neću.Od toga me samo boli glava.Radije pročitam dobru knjigu uz zvuke kišnih kapi.I krasno je.Ili legnem na krevet i maštam o nekoj ljubavi, prošloj, budućoj...Sjetim se u najtežim trenutcima svih dragih ljudi znanih i neznanih, svih krasnih riječi koje su mi uputili kada su osjetili da mi je to bilo potrebno.Bez suza je lakše.I onda, javi mi se moj Zoky, onaj Zoky koji uvijek sve zna, koji osjeća svaki moj trenutak u životu, i baš tada kada mi najviše treba pošalje poruku, riječi jedne pjesme:"Zdigni glavu gori, mila ružica, međ šarenim cvetjem ti si najlepša, ak´ si mladost potrošila, dušu nisi ti zgubila, zdigni glavu gori mila ružica."I nakon toga svi kišni oblaci se raziđu i ponovo zasja sunce, vjerujte mi!Toliko malo riječi, a toliko toga rečeno, zar ne?

Danas sam sa osmjehom i radosti u srcu pročitala ove riječi koje je napisao  muškarac sa velikim srcem:"Moja djeca su moja remek djela!"Moj sin nikada nije od svog oca dobio mrvicu ljubavi, a kamoli da je o njemu ovako razmišljao.A sin mu je  inteligentan, simpatičan, osjećajan i uz sve ostale osobine njegov!Stoga pozdrav svim očevima velikog srca i njihovoj dječici!

Kako onda nazvati ovaj glupi osječaj koji nema veze sa nesretnim pms-om koji hvala bogu i svim svetcima mene nikada ne pogađa.Zašto me danas opalila ova depresija, izazvana sitnicama.Da li ja to starim ili sam totalno podjetinjila!?Ja koja nikada nisam depresivna, koja na svijet gleda nakon svega još uvijek u pastelnim bojama.Ma sigurno će se promjeniti vrijeme ;)))

I taman kada mislim da je sve konačno došlo na svoje, ja opet na početku.I tako stalno.Koliko snage ima jedna žena da kreče ponovo i ponovo?Iako znam da ću uspjeti i da se nikada, baš nikada ne predajem, čak i onda kada sam na kraju snaga, uvijek se pitam i to pitanje traje vječno:"Zašto neki tako lako prolaze kroz ovaj je*eni život, a ostali se muče?"I uvijek moje djete dobije osmjeh od mene, jer ne želim da vidi koliko je ovaj život nepravedan prema nama.I zašto negdje jako daleko ima neka srodna duša do koje ne mogu doči kada poželim, nego moram pisati i tako podjeliti i dobro i zlo.Ma hajde da već potrošim sva ta pitanja, pa da konačno dođem do svih odgovora, kakvi god da bili!

Koliko god bila bolna i okrutna ipak ju volim!