Dati dio sebe...

Bit će ovo jedna sasvim duga noć.Svim ovisnicima o Iskrici  želim zvjezdano nebo, noć bez oblaćka i sreću u srcu!Hvala na podrškama, divni ste!

..očigledno ne postoji....

Bajke postoje da bi se u njih vjerovalo, rekao mi je jednog divnog dana.A zatim da bi ih se živjelo.I na kraju bajke dočekala me bol....Okrećem novi list, ovaj puta dječju slikovnicu, tu je najljepše!Plave okice, i osmjeh!
            

Sada kada znaš
da na drugom kraju svemira
postoji netko...
Sada kada znaš
da je sva bol stvorila čežnju...
Sada kada znaš
da su ruke ispružene,
a još uvijek same...
Sada kada znaš
da postojim...
I znaj,
bit će još neprospavanih noći...
Bit će pitanja
na koja nećeš uvijek pronaći odgovor...
Bit će boli
i još veće čežnje....
Ali, sada kada znaš
    VJERUJ!

On je svirao klavir, a ona ga je zaljubljeno slušala u tihoj ljetnoj noći.Bio je polumrak, vidjela je samo sjenu, sjenu svog muškarca, muškarca kojeg obožava.Kroz otvoreni prozor treperila su svijetla velegrada koji je živjeo svoj noćni život ne remeteći idilu postojećeg trenutka.Utihnuo je posljednji zvuk klavira, polako je ustao i prišao joj.Stavio je dlan na njen obraz, sagnuo se i poljubio nježno meke usne.Tren je postao vječnost, a u zraku je ostalo ZAUVIJEK....Volim Te!

Od jutra je sve krenulo naopako.Prvo sam u busu zaboravila neke papire od velike važnosti.Dakle u pola 7 je moja radna kolegica skupa samnom izigravala lovca na gradski autobus.Ipak bilo je sreće, treči je bio pravi, papiri spašeni...Nitko sretniji.Pomislim, super, krenulo me!Ali kako to obično biva nevolja nikada ne dolazi sama.Naravno, krasne vijesti od mog bivšeg, koji kako sam danas zakljućila uopće nema više mozak.To me dotuklo, ali radila sam kao da se ništa nije dogodilo, iako su mi u glavi odzvanjale riječi koje nemaju veze ni sa pameti ni sa životom.Hajde rekoh, prešla sam preko svega, preživjet ću još i to.No koliko god se trudila, ljudska glupost izbacila me iz takta.Do kada trebam biti žrtva posesivnosti,nećije ograničenosti, gluposti, neljudskosti, malograđanštine, nehumanosti....Do kada prelaziti preko svega radi mira? Ako pročitate u novinama plavuša ubila bivšeg muža to sam ja, tek toliko da se zna ;))))
No, sretan kraj je ipak u tome, što sam vidjela i kavicu popila s nekim jako dragim, onda su me doslovce rasplakale dvije prekrasne poruke ovdje na pvt.I to ti je život, malo tužan, malo bjesan, malo raspalakan, ali zbog divnih riječi.Idemo dalje, pa kako bude....

Zaspati onako topla, snena i zadovoljna na "tvom" ramenu.Uspava me kucanje tvog srca i ritmičko disanje.Znam da ti se ukoči ruka, ali ne mičeš ju, jer znaš da sam velika mica spavalica.Slatko je i kada me pokriješ po noći, onako staviš ruku iza mojih leđa i provjeriš da li je sve u redu, ne piri li od nekuda slučajno.A ja se samo mazno promeškoljim i još više se ugnijezdim u tvoj topli zagrljaj.I osjećam se tako sigurno.Joj, samo taj sat što ujutro zvoni, a kišica tiho pada i mami natrag u krevet.Ipak bolje da je tako.Mogla bih se naviknuti na taj osjećaj, pa šta ću onda....U tom trenu sat ponovo zazvoni.Uh...pa sve je to samo "san".

Kako je moguće!U braku sam uvijek imala problema sa bivšim mužem.Nikada nismo mogli nači zajedničku riječ.Jedina stvar oko čega nije nikada bilo problema je bio posao, koji sam naravno ja obavljala.Govorio mi je kako sam zla, namrgođena, da se samnom ne može pričati, kako on uopće ne zna o čemu bi mi mogli razgovarati.Kako je njega sramora negdje otići samnom, jer ja uvijek sve znam, a on samo šuti.
A sada imam naravno veliki krug ljudi s kojima komuniciram, viđam se, odem na kavu, pričam, šalim se, surađujem.Na poslu ekipa sasvim normalna, nađemo uvijek zajedničke teme.Ne pada mi na pamet biti namrgođena,tmurna,rezervirana.Nema svađa, nerazumjevanja, sve se dogovori.Ljudi me pitaju za savjet, obraćaju mi se kada im treba neka pomoć....Znaju da uvijek imam vremena saslušati problem, razumjeti.I gdje je tu logika.Tko u toj priči nije kako treba.Ja ili bivši?
Ili možda oboje nismo normalni ;)))

Kada je netko uvjeten u to da je samo mala Iskrica u tami.Da hodi sićušan i neprimjetan.No predivan je onaj sjaj u oku koji sam vidjela kada je saznao da je velika Iskrica u mom srcu.I tada, dvoje sretnih,ja zbog tog neponovljivog sjaja koji tako rijetko vidim u tom dragom oku, a on zato što je velik u mom srcu.Život je krasan, bar u tim krupnim sitnicama, zar ne?

Zna li netko, ima li negdje u Biogradu netcaffe?Jer, kada odem na g.o., rado bih se koji puta dokopala Iskrice!

Baš si mislim neki dan, nema to tako puno godina kada su djeca išla u krevet nakon crtića, a roditelji ostajali budni do kasno.A vidi ti sada ovo.Neki dan oko 22 h moj sin kaže:"Mama vidiš li ti koliko je već sati?Znaš li da ujutro ustaješ?Hajde ljepo ti idi operi zube, ja sam ti sat već navio za ujutro.Ma da, naravno, najmestio sam da ti zvoni svakih 5 min, ne brini!"I šta ću!Ustanem, odem do kupatila, napravim kako mi djete reklo, presvućem se.Vratim se u dnevni boravak, on me uzme za ruku i odvede ravno u spavaću sobu."Hajde, sada ti fino legni, ja ću te pokriti, pa malo pokraj tebe leći, da te pomazim prije spavanja."Legao on pokraj mene, izljubio me, izgrlio, ustao, ušuškao me, da mi slućajno nebi negdje pirilo i otišao.Ja ostala u čudu bez riječi i širom otvorenih očiju.Eto šta su današnja djeca.Mamu strpaju u krevet, a onda je daljinski samo njihov da na miru mogu gledati Zvjezdane staze!

Da mi je zvijezda biti, pa srebrne niti u oblak skriti.Malo ga poškakljati, pa nasmijati, da kapi svoje, na zlato moje prosipa.Da obraze rumene i okice plave pokvasi, a može makoc i po kosi.I neka prstići bosi hodaju po jutarnjoj rosi.A poljubac moj nek ostane skriven u svilenoj, plavoj kosi.Jer baš tamo se majčin poljubac nosi!

Bilo je to davno,još u mom djetinjstvu.Iako stanujem u samom centu, da, da već svi znate, sela mojeg malog, iza vrta nalazila se stara zgrada napuštenog suda.U dvorištu je bio veliki orah i sve je to davalo dojam seoske idile.Ptičice su nesmetano cvrkutale, grlice gukale.Ali nije bilo sve tako krasno.Kada je iz zgrade odselio domar, ostao je mačak koji nikako nije htjeo na treći kat nove zgrade.Tamo nije bilo ptičica niti hlada koje je pravila velika orahova krošnja.Danima je taj mačak, koji baš nije izgledao uhranjen ni dok je gazda bio tu,tugovao i samovao.Jedno jutro izmučen glađu pojavio se pred vratima naše kuhinje.Uplašen i usamljen bojao se i vlastite sjene.A ja, luda za životinjama, skrivečki sam mu dala komadić mesa.I tako je to trajalo danima sve dok nije i ostao u mom dvorištu.Postali smo nerazdvojni.Budio me šapicom, sasvim nježno, jer kada je vidjeo otvorena vrata od hodnika dotrčao je kao bez duše stepenicama do moje sobe i čekao da ga mama pusti unutra.U uho mi je nježno preo, ali nikada nije skočio na krevet.Između nas se stvorila neraskidiva nit.Pratio me u školu i dočekivao kod mosta kada sam se vraćala.Nikada me nitko nije volio tako kao ta životinja.Bila je to iskrena ljubav koja je nastala iz mrvice dobrote.I nitko nije imao ljepši pogled od njegovog, naravno osim mog plavookog sina.Kako to u životu ide sve naopako.Nekom pružiš tako malo, a bezgranično te voli, a nekom daš sve, godine života, ljubav, djete, a na kraju te želi pogaziti.Nema pravila, niti pravde u ljubavi!

Dogodi li vam se da po nekad imate osjećaj da misao ne dolazi tamo gdje treba.Baš danas ja imam takav dan.Sve informacije uzaludno pokušavaju pronači nešto sto se zove mozak.Naravno, baš danas je uzeo godišnji i zalupio vrata svim informacijama, riječima, pričama, poslovima, osjećajima, ...Nadomjestio je svoj nerad osjećajem stalne pospanosti, mamurluka, gubitkom osjećaja za prostor...Krevet me privlači kao magnet,no uporno ga pokušavam izbjeći.Ako se na kraju ovog teksta pojavi zzzzzzzzzzz, to je znak da mi izbjegavanje nije uspjelo;))

Jedan je vrabac skakutao danas pokraj mene dok sam čekala autobus.Nekako je bio neobičan, a tek tada sam primjetila da ima jako kratak rep.I baš je bio simpatičan.Prvo me je gledao jednim okom, a zatim drugim, veselo skčući, kao da mi želi reći da savršenstvo i nije potrebno za seću.I stvarno je u pravu!