APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

ništa se događalo određenom brzinom.
teško je to bilo pratiti. ne zbog brzine. ali i da. da se ništa događalo sporije, ama baš ništa ne bi zapisali. ovako, konstatirali smo da je teško. a i to je nešto.
bar nam bilježnica nije bila prazna.
 

Dok sam čekao da mi u čajnizu spreme klopu, odlučio sam otić do obližnje knjižare, jer vele ljudi da gužva jenjava. I to je točno. Naravno, gužva koja jenjava je i dalje gužva.
Tamo sam sreo sviđalicu svoju iz pleistocena. Bilo mi je nekak neugodno vidit je. Izgleda loše. Prilično loše. Udavala se, zasad, triput. Valjda zato. Uz patvoreni osmjeh, zaključio sam da ću se ženit samo jednom i to ne s njom i otišao do najveće i najnepreglednije police s knjigama u knjižari Nova. Razmišljajući čas o knjigama koje sam listao, čas o piletini fan-čin, osluškivao sam želudac si, koji se glasao poput niskoturažnih dvotaktnih motora.
Kupio sam knjigu od nekog pokojnog, ali sasvim ludog rusa. Rus je bio tolko lud da je na kraju umro 1942. u Lenjingradu. O.K. u Lenjingradu je te zime umrlo više od 2 milijuna rusa, što od gladi, što od zime, što od bakterije solideria germanicus, ali ne i on. Ovaj je autor odapeo u zatvoru. I mislim si, kolko je taj rus moro bit lud, da su ga ovi, usred rata i opsade strpali u čabar...a i knjiga mu se zove sasvim prikladno sasvim obične besmislice.
Namjestim službeno-ozbiljan-nemjote me zajebavat look i proguram se preko reda. Pružim ženi gotovinu prije nego reagira u ime pravde i poštivanja reda, te čekanja u redu. Smušena neka ženica.
Docnije, sjedio sam na krevetu i štapićao po fan-činu dok nisam dobio grč u palcu. A još kasnije, legao sam u toplu kadu, čitajući ludog rusa sa zanimanjem. Iako ja nisam neki tip koji osobito drži do logike i smisla, a i savršeno mi je jasno da će npr. pješak bit pregažen prije ili kasnije ak prelazi cestu kad je crveno, čitao sam besmislice dok mi se voda u kadi nije ohladila. A još sam i prehlađen. K vragu, nema smisla ležat bolestan u hladnoj vodi. To zaista nema smisla. Kao ni ova knjiga. Ponekad stvarno sporo shvaćam.

Hogar je uzeo slobodan dan. On je obična pederčina. Nazvao me da mi to saopći. Kak ima slobodan dan. Dok ja krvarim u uredu, on se smije i pije.
Inače, nos mi je bolje. Uski pojas derme ispod nosnih rupica bio je zagasito crvene boje od silnih bala koje sam sporadično izbacivao u zadnjih tri dana. I onda mi se to upalilo. A i nepostoje dovoljno nježne maramice koje se mogu koristit u tu svrhu 400 puta na dan. Nos svakako najebe.
Ali, velim, bolje mi je. Više ne curi tolko na nos. Sad ih preduhitrim. Čim se one popnu negdje do visine ždrijela, ja učinim hrak, te ih povučem u usta i pljunem van.
A više nisu ni zelene. sad su nekako smeđe-sive. Izgledaju ko mali alieni. Ko neka živa bića. Kad se pljunu. Ughlavnom, ružno to izgleda. Al sam sam u uredu, pa nikome ne zgađujem život dok tako hračkam. A negdje sam čuo da je bolje da su smeđi neg da su zeleni. Jer to valjda znači da je kraj viroze blizu. Da su te zločeste stanice sad zapravo mrtve. Što znači da su ovo što pljujem, njihovi leševi.
Svi idu u zajedničku grobnicu. U koš. U koji sma također postavio i papirnati ručnik 15x10 cm.  Tamo ih odlažem dok se ubrus ne napuni. I onda stavim novi sloj. Pa opet hračk, hračk...pljuvšuss
 

nuđaše me
postojan kano klisurina,
niječem
moliše me
pogledom ih
siječem
mučiše me
jen dva tri
prijetiše mi
četiri
avaj lele začuh
glasa svoga
sramota me gledat
sadržaje droba moga

trač - trač
srać - srać
trkelj - kelj
aedosta

metodom: "kad ne pijem, ne plaćam" skužio sam da važi i "kad ne čitam, ne pišem"
ne znam. meni je bezveze nekom platit cugu. al nisam škrt. to mi je strava neprirodno. u tim nekim trenucima kad ja odlučim ne pit, jebe mi se živo za sve koji piju. I onda kad samo tak sjedim ko moron i pijem čaj il sok il kave...i kak sad da platim osim svog napitka još tamo štajaznam četiri piva? ne ide to. to je glupo.
a nije da me nisu grdili zbog tog. kao, štae smeće, ajde pizdo itd. nije im bilo pravo. al jebiga, to je jače od mene.
Kad ne pijem, od mene možete dobit cugu jedino ak: ne pijete ni vi. Ili je to baš PRVA cuga tipa pelin.
Ili ak ste žena (njima je teško odbit platit cugu). Dobro ni to ne uvijek al ja sam veseo čovjek i volim se smijat  a uz to dobro znam kak alkohol utječe na njih.
Nda. Zanimljivije je ipak gledat hrpu pijanih žena neg muškaraca. Muškarci su preglasni i mašu rukama jako i sve. A žene ne. Nijam se vide gaće il im ispadaju sise, il jako smiješno stoje, il već nešto se s njima dogodi. Uglavnom ne izgledaju više ko žene. A to zna bit, složit ćete se, vrlo smiješno.
Mada, budući da su pijani muškarci izuizetno dosadni i naporni iz perspektive trijeznog muškarca, ja se iznimno rijetko odlučim na apstinenciju.

mrzim nedjelju. to je stereotip. od nedjelje mi se sere. to je monotip. ionak izdržim do cca. sedmog kruga formule. jer zaćorim. onda mi dva brata od osam godina podijeljeno na njih dvojicu s vremena na vrijeme skoče na glavu il bubreg. a ponekad popijem i koljeno u jaja. najmanje mi smeta kad mi skoče na glavu. jer je tvrda I guess...
i kad mi se saopće da daj šta spavaš, upravo se Sato zabio u zid, a ni drugi nisu niš bolji, ja pobjegnem uz urlik: nikad neću imat djecu, ak i oću, imaću ćer, jebovas pas banditski!!
uglavnom se navečer obrecnem u nekoj od jedne gostione u koju idem. i tamo uvijek ima poznatih. koji isto seru da kak je nedjelja shit. e da. i počne padat kiša. ako netko zna goru situaciju od kišne nedjeljnje večeri, nek mi kaže.
al se onda ovaj sjetio da ima doma neke trave i da bi mogli ić kod njega pušit jer...jer štajaznam, manje će nam bit bed. i ja kaem hura. ajmo. problem je bio što je trasa do njegovog automobila iznosila dugih 250 metara, od kojih je bar 170 bilo nenatkriveno.
i onda je on trčao brzo. a ja isto. nisam tak brzo trčao...ja mislim nikad. i stao sam u baru (as if lokva a ne gostiona). few times. počelo mi se jebat za kišu od koje sam bio cijeli mokar, pa sam pametno zaključio da: čemu žurba? a i teralo me umrijet od nedostatka kisika uslijed jakog sprinta.
prvi joint nisam ni osjetio, jer sam još uvijek dahtao ko zajapureni konj. mislim da su mi i bale nekontrolirano curile niz bradu. al on mi se nije smijo. jer se znamo. il nije skužio da mi cure bale, po premorkom licu.
poslije smo sjedili i gledali kak dva mamlaza ubijaju jedan drugom govno u guzici.  u ka jedan zvanom sportu.i smijali se. potpuno sam zaboravio da je nedjelja.

cijelu sam se noć naganjao s kombinacijom Darth Vadera i Batmana...kuiš takvom liku nemoš niš...mislim on nije bio nešto extra brz i to. al je non stop išao za mnom s naglaskom na lošim namjerama koje je imao u pravcu mog tijela i života kao takvog...
znam da smo u jednom trenutku nešto kao riješili problem, tak da taj crni s kacigom i plaštom i kostimom nije više imo razloga vijat me. odahnuo sam. a onda mi je faca naglo promijenila izraz od srećom osupnute ka vidnoom panikom išarane krivulje čovjeka koji bježi za goli život.
a da. lovice smo igrali u njegovoj extra luksunoj kombinaciji između multi etažnog stana i dvorca s puno balkončića i malih sobica. odnosno slijepih ulica. tak da sam se više nego često našao u situaciji da moram skakat s tih balkon u ...dolje uglavnom. elem, to je rezultiralo opetovanim prekidima tog užasnog sna.

ljudi ne izlaze iz vlaka na svom odredištu
jer su:
a) zaključani
b) spavaju
C) spavaju zaključani
d) sjede blizu mene
 

Odrastao vragu sin. Pristao momak. Za ženidbu. I kaže on tati vragu:
- Tata ja bi se ženio.
- O.K. sine ženi se. al nemoj nijednu tu iz pakla. sve same kurvetine. Nego idi gore na zemlju inađi neku poštenu.
- A kako ću znat koja je poštena tata?
- A ti fićkaj za njima. Koja se okrene, ta ti je kurvetina. Koja se ne okrene ta je čestita.
I tako i bi. POUKA: kurvajte se žene, da vas ne bi vrag odnio

- s kim ideš na more?
- s autobusom
- ne razumiješ instrumental?
- ne. više volim vokale.
I dok smo tako ćaskali zapetljani u ovaj kratki dramaturški obrat, koji je u sebi sadržavao logičku pogrešku, ja sam točio vodu iz bačve, a ona je kopirala spise.
Nakon nekog vremena, složili smo se da  najjebeniji naziv za kruh s jajima nije više bundaš (kinjeret), nego onaj koji koriste u okolici Donjeg Miholjca: ronđave maščenke

još triput spavam i nagasaki moreno
ima ta neka pozitivna nervoza pred odlazak na put. bilo koji put. važno da je dug. put.
svijetloplavi baby blue pezejac je nekad bila makina do ibera. moj bi roditelj, dan prije polaska pažljivo spakirao torbe. a u prostor gdje inače putnici drže noge, nagurao bi veliku spužvu. i presvukao sve to s plahtom. priručni krevetić. po kojem bi se seka i ja valjali. i zanovijetali. te daj mi svendič te daj mi sok.
krenuti na put, usred noći, malom dječaku daje neku dozu nagle odgovornosti. ozbiljnosti takoreć. i onda ne može spavat od nervoze i iščekivanja. zbog dvije stvari. od koje ni jedna nije more kao takvo...
prva je prolazak kroz tunel. uh što sam volio prolazit kroz tunel. tunel jebote. ako se dobro sjećam, ima ih jedno dvadesetak na cesti do mora. od kojih su dva il tri dovoljno duga. dovoljno duga u smislu da kad uđeš u taj tunel, ne vidiš odmah i njegov završetak. e ti su mi bili najdraži.
druga stvar je varijabilna brojka. odnosno podrazumijevalo se da ću izbrojat apsolutno sva pretjecanja koje će mo roditelj putem izvršit. i to je isto dobar osjećaj. ono kurit starog: stigni ga tata stigni ga tata...prestigni ga tata prestigni ga tata...sam čin pretjecanja dovodio bi me do sveobuhvatnog ushita. iako znao sam bit i poprilično tužan i zbunjen kad bi netko pretjecao nas. u takvim bi trenucima moj stari uvijek dao neku maštovitu opasku da zašto ga on sad namjerno pušta.
naravno, ti su izgovori pomogli da se razvijem u relativno normalnu osobu, zdravih rezona i bez popratnih strahova ili frustracija iz djetinjstva.
iako, s druge strane...mislim da sam zato postao desničar.

jučer sam svratio do gostione malo.
znate kako je to. zaželio sam se pića i priča. moji su drugovi stajali strateški raspoređeni oko okrulog stojkovca i opuštali se uz čašicu razgovora.
a tam malo dalje sjedili su nekakvi napirlitani trgovarčki predstavnici/putnici il tako nešto. nisam mogao ne čuti o čemu razgovaraju...a to što sam čuo, moralo je rezultirat time da se okrenem i pogledam ih.
mladi dječaci, 20 i još koju godinu. košuljice, hlačice, gel u kosi. ušminkani pederčići. u svojoj nadobudnosti nisu ni osjetili kako su im u firmi prvo isprali a onda i sasvim suzili mozak. jer jedan je rekao: kuiš, pravi frajeri naručuju cedevitu. al ne s vodom iz slavine, neg s bistrom. to su pravi frajeri. i kažem vam, sve više će ljudi naručivat cedevitu s bistrom...evo onaj Mladen iz Tenja isto to pije
okrenuo sam se od njih. nisma htio ništa reć. pogled mi se susreo s Hogarovim. onda je on reko da pravi frajeri piju vino il pivo il rakiju a ne usranu cedevitu. I to još s bistrom. I da je stanoviti Mladen iz Tenja ista takva pederčina ko i oni.
Uglavnom, uveli smo novu metaforu za mačizam. Mladen iz Tenja se spominjao do dugo u noć...

tako ti je to kad miješaš pića
hm.da. ali ipak, bolje miješat pića...
nego beton.

zadnja minuta prvog poluvremena
u mjehuru mi se nalazi barem 7 deci mokraće. 0,7 x  55.000 to je točno 38.500 litara koje bi populacija ovog stadiona trebala ispišat nakon što sudac naredi odlazak na odmor...
iskustvo mi je nalagalo da se ustanem i krenem prema wc-u PRIJE nego sudac odsvira kraj. nisma želio provesti 15 minuta poluvremena čekajući u redu za pišanje. tako da ni nisam.
naravno, u wc-u sam sreo par iskusnih pizdi s raznih gostovanja i jednog druga iz mnogih života. i oni znaju kad se ide pišat ak se ne želi upišat. dok sam stajao priključen na pisoar, upao je unutra. prepoznao sam mu glas. bio je ogorčen kao i ja. e moj T. ne znam kog bi radije mariso, naše il njihove jebeš mi mater.
ispišali smo se. izajadali. turisti su tek sad navalili na wc i potpuno blokirali ulaz. progurali smo se nekako van i otišli po još piva. vratili se na tribinu i čekali drugi čin one elegije.