APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Onaj tko je odsutan,
 
nikada nije u pravu.

su sjedili na obali rijeke.
Gledali su površinu mutne vode.
Svako toliko, iz rijeke bi se bućnula štuka, il šaran, il babuška.
- Gle, rekao bi Siromah.
-Mhm, promrmljao bi Šivousti.
Ribe su i dalje skakale, a Siromah i Šivousti su ih promatrali. I u međuvremenu ogladnili.
Reče Siromah: Ah, gladan sam. Da bar imam ribički pribor, ne bi bio siromah, a ni gladan.
Šivousti ga je mrko pogledao. Uzeo je kamen i udario ga u glavu. Siromah se srušio i umro.
Šivousti je nastavio gledati u rijeku.
Uskoro je iz rijeke iskočila zlatna ribica. Došla je do obale i rekla: Hajde, ispunit ću ti jednu želju, ja sam, naime zlatna ribica.
Šivousti je primi u ruku. Skine gaće, i zabije si ribicu u guzicu. Gurao ju je duboko, sasvim duboko.
Pokušavao ju je gurnuti u želudac. Nije mu uspjelo i uskoro je umro od gladi.
 

Bio je lijep i sunčan dan. Vozili smo se po Kopačkom ritu i promatrali močvaru i ptice koje po njoj bauljaju u potrazi za ribom.
Na vijestima smo čuli da je ptičja gripa upravo stigla u Rumunjsku, što je cca 250 km od mjesta na kojem se nalazimo.
A te ptice, tamo iz te močvare, stvarno lete posvuda. Kontam da do Rumunjske ptici treba jedna noć ili nešto više...kratak izlet. Pikinik.
Kuiš ode tamo, pokupi gripu, vrati se, zarazi ostalih 100.000 ptica u ritu, ove se razlete po cijeloj Europi i Africi...fenomenalno.
Zatvorili smo prozore od auta. Okrenuo sam se. I dao petama vjetra.
Što kaže onaj cigo iz filma: "...Voleo bih maaajko milaaa, da se ovo samooo snevaaa..."
 

ako ikad vidim čovjeka koji je odrastao u šumi, a živi u kući od betona, zaustavit ću ga i pitat: A što ti je to trebalo?
Ako vidim onog koji je betonsku kuću zamijenio drvenom i živi štajaznam na Plitvicama, pitat ću ga: Kako ti je to uspjelo?
Mislim da je došlo jedno drugo vrijeme.
Od kad znam za sebe, kad se za nekog reklo da je lud, to je imalo pozitivan prizvuk. To je bilo trendi, cool, poželjno čak.
Kao ono, kuiš, burajz moja ekipa, oni su svi ludi. I to je kao super. Mi smo ludi, ja sam lud. Svi su ludi. Ludilo brale. bla bla nja nja
Nekak si u zadnje vrijeme mislim, da se proces počeo odvijat unazad. Odnosno, danas, kad su svi kao ludi, postaje sve više cool bit potpuno normalan. To je sad egzotika. Rijetkost.
Jer ak su svi ludi, oni koji se razlikuju od većine su, ako ništa drugo, ono bar popularni. O njima se priča. U njih se gleda.
Normalni ljudi. Uravnoteženi. Zdravi. Širokih kadrova. Jasnih slika. Skladnih oblika. Spremni. Dobri.
A veli mi jedan moj, kojeg uzgred budi rečeno smatram vrlo blizu normalnom, da takvih ljudi nema. Odnosno, da ih je više nego premalo.
To ti je (veli on) ko kad daš oglas u novine da tražiš direktora-managera-jebača majki s plaćom milijun i karticama i autom i odgovornošću i svim tim pratećim pogodnicama.
Pa se ne javi nitko. A tamo, na birou, kampiraju na tisuće.
Normalne se tamo ne traži, rekoh, normalne moraš nekom otet. Normalni su traženi jer su zauzeti. A svi su zauzeti, jer ih je malo.
Je, kaže on. To je zato što svak oće poglavica bit, a ne bi u šumi živio.
Što to sad znači? A nisi ni ti baš normalan, opet ću ja.
Znam, al sam poglavica.
Ti si poglavica od betona.
A ti si šumski druid.
E pa zato se dobro i slažemo.
Mi smo jedan čovjek.
điđi miđi
 

sinoć sam se osjećao kriv.
Zapravo, ne baš sasvim kriv.
Nego, onak, ko neki štajaznam, staromodni tip za nekim out of date životnim pogledima na svijet.
Ležao sam u krevetu i razmišljao. Sve teze i svi rezoni koji su mi prolazili kroz glavu imali su zajednički nazivnik: možda.
Onda sam počeo bit ljut. A nisam želio bit ljut. A kad se silim ne bit ljut, obično otupim, pa postanem tup. Indiferentan.
Sjeo sam. - E jebe mi se. I staromodni moraju spavat. rekao sam naglas. Legao sam i pokrio se preko glave.
Mrmljao sam u polusnu poput zlog vrača. Tražio barem jednu svijetlu točku u sutrašnjem danu. I našao je.
Sutra će kod mene opet sjat sunce. Cijeli dan. A tamo negdje dalje, padat će kiša. Cijeli dan.
Probudilo me sunce.
 

Da sam kojim slučajem, dobar prognozer, bavio bih se kladionicama ili vremenom...
Dakle nisam. Ali sam potpuno siguran u jednu stvar; kad dođe dan referenduma ZA ili PROTIV EU, pobijedit će PROTIV.
Iz vrlo jednostavnog razloga. Ljudi koji su PROTIV, su puno više angažirani oko cijele problematike. Osim toga, u našoj je navici ,na svim izborima glasat protiv.
Oni koji žele glasat ZA, u velikom broju uopće neće izać na izbore, jer će si kontat (ak bi ja glasao ZA, onda bi sigurno isto tak glasala i velika većina, što znači da mi se ne da ić do mjesne zajednice kad ćemo ionako odnijet pobjedu).
Tak će oni to kontat. I rezultat će za njih bit prilično iznenađujući. A onda će država popizdit i reć: EJ! Ovo ne važi, ajmo ponovo.
I ponavljat će referendum sve dok ne dosegnu tih čarobnih 51%.
I više nikada, nikada nikada, dok je svijeta i vijeka, neće bit referenduma za izać van iz EU. Zapamtite to.
Sjećate se govora Stjepana Radića u hrvatskom saboru, prije odlaska zastupnika u Beograd na ujedinjenje sa Srbima i Slovencima?
Nije bitan cijeli govor, al počeo je ovako: "...Ne srljajte ko guske u maglu..."
Jebomepas ako postoji aktualniji govor u povijesti politike.

Fiksiram ga. Gledam ga u onu točku na kojoj se spajaju obrve s korijenom nosa. Tamo ga gledam. A on mi priča o nekim stvarima koje ja ne razumijem.
Gleda me sav uzbuđen i vjerojatno misli da ga pozorno slušam.
Kad nekog tamo gledaš, onda on misli da si sasvim ozbiljan i usredotočen čovjek.
A taj moj pogled je usredotočen i ozbiljan, otprilike kao i priča koju on meni upravo prodaje...
 

Ušla je unutra. Njoj je bilo neugodno, a ja sam bio napet. Odmah smo se počeli ljubit da preprodimo tu prvu i nepotrebnu nervozu.
Nakon nekoliko trenutaka, sve je bilo normalno.
Sikdali smo dio po dio odjeće, sve dok se nismo našli u krevetu, potpuno goli.
Ležali smo na boku, okrenuti jedno prema drugom.
Lijevu sam ruku provukao ispod njenog vrata, i držao je za leđa. Desnom rukom sam joj držao nogu koja me je obuhvatila oko struka. Tako smo počeli.
Ne znam koliko smo se vremena na taj način ševili, desetak ili petnaestak minuta. Oboje smo bili mokri.
Okrenuo sam se na leđa i nju povukao na sebe. Ova mi je poza bila još bolja, jer sam mogao ući u nju do kraja. Položila mi je dlanove na prsa i nabijala se prema nazad, onako kako joj je najviše odgovaralo.
Tjerlao me svršit. Gadno. Rekao sam joj da stane na trenutak. Nakon stanke od 10 sekundi, počeli smo ponovo. Ispuštala je čudne zvukove, pomalo smiješne. Uvijala se i cvilila kao mačka. Nisam bio siguran koliko joj vremena treba do orgazma. Stavio sam joj ruku na prsa. Srce joj je tuklo kao ludo. Kontao sam da je blizu. Da je jako blizu. Navlažio sam prst njenom pljuvačkom i prislonio ga na guzu. Na sam ulaz. Kružio sam neko vrijeme okolo, a kad je počela jecat sve jače, skliznuo sam unutra. To je bio okidač. Počela je svršavat. Propinjala se i prilično glasno vikala. Kad je svršila, jednostavno se srušila na mene. Uzimala zraka.
Sad je red bio na mene.
-         Kad si imala mecu?
-         Završila je prije par dana.
-         Znači mogu svršit u tebe?
-         Ne. Nikako. Nemoj to.
-         Pa gdje da onda svršim, pod pazuh?
-         A budalo. Pa može i pod  pazuh ako hoćeš.
Još uvijek je ležala na meni. Polako se ponovo počela micat. Sve je bilo ljepljivo od njenih sokova. Uzeo sam je za bokove i namještao je onako kako meni najviše odgovara.
-         Hoćeš svršit u guzu?
-         Hoću.
-         Ajde onda. Al polako uđi.
-         Aha. Ali stavi ga sama.
Uzela ga je u ruku. Ušao sam sasvim polako i sasvim malo. Možda tri-četiri centimetra. Gledao sam joj lice, tražio znakove bola. Što sam dublje ulazio, osjetio sam sve veću toplinu njene guze. Bila je uska. Neće mi trebat još puno, osjetio sam.
-         Stani. Ne mogu. Predebel je. Molim te izađi van.
-         Oprosti. Evo izlazim. Al pusti me da budem unutra još samo malo.
-         O.K. budi još malo.
Izvadio sam ga van, glavićem sam pokupio još soka s njene pice i vratio ga unutra. Kliznuo je lako. Mišići su joj se potpuno opustili. Desnom sam je rukom obuhvatio oko struka i stisnuo je snažno. Lijevom sam je uhvatio za vrat odostrag. Nije se mogla micat. Bila je u klopci.
-         Svršit ću…sad ću svršit.
-         Ajde. Ajde samo, svrši mi u guzu.
Ušao sam do kraja. Zatvorio sam oči, stisnuo je iz sve snage  i zagrizao njen obraz. Svršio sam.
Ležali smo tako još neko vrijeme.
-         Jel te bolilo kad sam ušao do kraja?
-         Uopće nije. Ni malo. Samo ono na početku.
Zapali li smo cigarete. Ruke su mi se tresle. Ali bio sam potpuno miran. I zadovoljan.

sjedio sam jučer s tri čovjeka.
vjetar je puhao sa sjeverozapada i uskoro donio kišu.
Na cesti smo ostali trojica. Došli smo do križanja i svak je otišao na svoju stranu.
Jednog su vjetar i kiša šibali po lijevom, drugog po desnom obrazu, a mene po leđima.
Bilo je kasno i nisam je zvao. Legao sam u krevet i buljio u strop. Ona mi grozno fali. Toliko da sam ne znam zašto legao do zida. Tamo gdje ona leži. Zagrlio sam jastuk i nešto mu govorio neko vrijeme.
O ljubavi.
 

Nju smo samo gledali. Godinama.
Žena nadnaravne ljepote. Graciozna. Savršena.
Starija je od nas nekoliko godina i nitko iz klape nije joj se usudio prići. Bila je naš dječački san.
Prolazile su godine. Mi smo u međuvremenu odrasli. Ali smo je i dalje gledali. I ama baš svima, ona je ostala na tronu neupitne kraljice ljepote našeg grada.
Prekjučer sam prvi put u životu razgovarao s njom. Skrenu sam za ćošak i gotovo smo se sudarili. Pogledali smo se, ja sam se izmakao u stranu i prošao pored nje. Nakon dva tri koraka, okrenuo sam se. I ona se okrenula u isto vrijeme. I rekla:
-Molim te možeš li mi pomoći? (zbunio sam se)
-Naravno. U čemu je problem?
-Imam nekoliko kutija u autu. Teške su, i nemogu ih sama odnijeti na 4. kat.
-Nema problema.
Nosio sam te kutije. I vraćao se po još. Kada sam uzeo zadnju, ona je zatvorila ulazna vrata i krenula gore. Hodala je ispred mene. Još uvijek je strahovito zgodna. Uvijala se tim stepenicama poput jegulje.
Stali smo ispred njenog stana. Otvorila je vrata i rekla:
-Evo, možeš ih ovdje staviti.
Unio sam sve kutije u predsoblje. Stan je savršeno čist, prostran i ukusno uređen. Položio sam zadnju kutiju na tlo. Ona je uzela novčanik i izvadila 50 kuna.
-Hvala za pomoć. Uzmi ovo kao nagradu.
-Ne dolazi u obzir.
-Uzmi molim te, bar za cugu.
-Nikako, bila mi je čast da mogu tebi pomoć. Jer, unatoč tome što te već 20 godina pokušavaju svrgnuti s trona, ti si i dalje najljepša žena u gradu.
Ovaj put se ona zbunila. Pogledala je u pod, pa opet u mene, pa u svoju ruku koja je i dalje držala novčanicu.
-Ali bih mogao popiti čašu vode.
-Naravno. Izvoli.
Dok sam pio vodu, pitala me, da jel stanujem tu u blizini, i da se znamo iz viđenja i bla bla.
Zahvalio sam se na vodi. Ona na pomoći. Izašao sam iz stana. Putem nizbrdo, sam se smješkao. Ispunio sam si dječački san. Bio sam s njom. U njenom stanu. To mi je bilo sjajno.
Naravno, priča je mogla imati i drugačiji epilog. Mogli smo se štajaznam, poševit usred tog predsoblja ili bilo gdje. Možda smo mogli. Nikad to neću znati. Ali sam siguran u jedno. Da smo to napravili, ona više ne bi bila to što je sve ove godine predstavljala. I bolje je ovako.

dabogda.
Posljedice koje okupljanja takvog tipa donose su vrlo poražavajuće
Iz više razloga.
Prvo, svatko tko ima imalo mozga i koristi se netom, zna cijenit osnovnu prednost neta, a ta je anonimnost.
Drugo, ukolio ipak odete na takav događaj, upoznat ćete hrpu ljudi koji zapravo nisu vrijedni upoznavanja, al morat ćete zadržat minimum ljubaznosti u konverzaciji, što će vas najnormalnije ubuduće spriječavat da ih oterate u pičku materinu. I shavtit ćete ono pod PRVO
TREĆE, ak iz nekih sasvim promatračkih pobuda odete tam, bit ćete gorko razočarani grupom ili grupicama idiota čiji je najveći inetektualni poduhvat okretanje okama. A kad vam uz to kažu da su oni to patentirali, postji opravdan rizik da se ispovraćate.
ČETVRTO. ne znam što je četvrto, al ako vam tri razloga nisu dosta, u tom slučaju, molim vas da se suzdržite od pisanja komentara.
jer mi se gadite.

Nabasah na neki text.
Tamo piše da riječ Đugašvili na gruzijskom znači: židovski sin.
I da je drug Staljin bio židovskog porijekla.
To me zainteresiralo. Pa sam počeo kopat po ruskim židovima.
Ovaj iz Chelsea recimo, Abramovič je židov isto. I Hodorkovski i još neki tajkuni.
Pa onda Jeljcin na primjer je također židov. Pa Berija je bio židov.
Onda sam našao da je su Lenjin i Trocki bili Židovi. Pa Roza Luksemburg.
A tek Marx i Engels...židovi.
Pa da je onda Lenjin za potrebe dizanja revolucije dobio 20 milijuna USD od Rokfellerove fondacije. Rokfeller je pogađate, bio Židov.
I tako.
Zanimljivo mi je to bilo. Kuiš, ovi napišu knjigu, pa je onda neki drugi preuzmu kao ideologiju, pa onda neki treći, ovim drugima daju love, da sjebu cara najveće države na svijetu, a sve za dobrobit. Nečiju.
A sve jedni te isti ljudi.

Izašao sam van. I okrenuo u pravcu doma.
Hodao sam dobro poznatom ulicom u smjeru jugoistoka. I tak hodam i gledam. Ne sad ono da buljim u nešto, neg sam normalno hodam otvorenih očiju. I onda pogledom preletim žuto ulično svjetlo  pri kraju te ulice. Od njega sam bio udaljen, recimo 30 metara. I kad sam pogledao u to svjetlo, ono mi je smetalo, ko što ljudima smetaju svjetla uperena u oči im. Ali…
 
Negdje na 2 cm iznad tog svjetla spazio sam zvijezdu. Iako je bila tik do svijetlećeg svjetla, ipak se sasvim dobro vidjela. I onda sam pomislio, da ću gledat u tu zvijezdu do kraja ulice, jer me baš zanima hoću li je vidjet i dalje, kak se budem približavao, što kraju ulice, što uličnoj lampi iznad iste…
Kontao sam da zvijezda nema šanse. Da će, kak se budem približavao, ulična lampa bit prejaka i u jednom trenutku će mi zvijezda ispast iz vidokruga.
Ali nije. Izdržala je svih 30 metara.
 
Onda sam skrenuo lijevo i ugledao ogromnu crkvu. Onakvu kakve ne postoje u Americi. Izgledala je onak, monumentalno. Veliki je zvonik u tom trenutku odzvoni 23:30. Datum jučerašnji, 27.09.2005. Zapamtit ću to, pomislio sam. Zaželio sam zapravo saznat koje je ime one zvijezde što je tako jako sjala. Potražit ću to u nekim astronomskim mapama.
 
Prošao sam pored crkve i izašao na prostrani trg. I ponovo pogledao ka nebu. Htio sam je ponovo vidjeti. A onda, na moje sveopće iznenađenje, skužio sam da na cijelom jebenom nebu nema ni jedne druge zvijezde. Nema! Samo ta jedna, jugoistočna.
 
Stao sam. I pomno promatrao nebo. Fakat nije bilo niti jedne druge. Ta mi se situacija svidjela. Nastavio sam koračati pustom ulicom.
 
Iz suprotnog pravca nailazio je nekakav mladić. Kad smo prolazili jedan pored drugog, pogledao me je bojažljivom radoznalošću. Osmjehnuo sam mu se.
 
Skrenuo sam desno i približavao se ulazu u zgradu. Koračao sam preko travnjaka i zaključio da trava izgleda svježa i mlada kao da je sredina mjeseca travnja a ne kraj  rujna.
 
S prirodom nešto stvarno nije u redu.
Pogledao sam zvijezdu još jednom i ušao u zgradu.

danas.
jeste li na primjer pogledali Severinin pornić?
Ja jesam.
Ne čini me to osobito ponosnim niti drukčijim od bilo koga.
Možda ipak malo drukčijim. Jer mi je palo napamet da se u trenutku objavljivanja tog pornića u Saboru raspravljalo o proglašenju gospodarskog pojasa na Jadranu. Da vam olakšam; radi se o 5 MILIJARDI novaca na godinu. Hej!
I onda dođe taj pornić i cijela se država zabavlja Severinom, i taj se zakon ne izglasa i ode 5 cigli.
I kad se stišala frka oko Seve, svi si kontaju, ah jebiga pa to je sad tako napravljeno i nemože se to sad promijenit.
Najgora stvar koja se pojavila kao nusproizvod eksplozije informacija je KRATKOROČNO PAMĆENJE.
Zapamtite bar to.
 

Politologija nije nauka o salami.
I ne bavim se njome. Niti ću. Ali nisam mogao ne primijetit slijedeće:
Naš južni, sjeverni, a bogami i istočni susjed, u narodu zvan džamahirija, a ponekad i Bosna je čudna jedna zemlja.
Razmišljajući o njihovom državnom uređenju i zapravo općem stanju u toj zemlji, ostao sam zgranut nad jednim od zaključaka do kojeg sam došao (prva riječ ove rečenice).
Bosna je pokusni kunić; zamorac. Na njoj se trenira novi svjetski poredak. Znam da vam to zvuči prenapuhano, ali maknite svoj mozak na trenutak od sisa i guzica i vidjet ćete da sam u pravu...
Mogao bih vam satima nabrajati argumente, zaista BiH, ali vi imate strpljenja ko napaljeni kunić, pa to nema svrhe. Stoga poslužit ću se, najočiglednijim od stotine očiglednih primjera.
Vlast u toj državi zamorcu, obnaša VISOKI PREDSTAVNIK MEĐUNARODNE ZAJEDNICE.
obratite pažnju na tu funkciju.
Može li mi netko na tenutak objasniti što je to međunarodna zajednica? Pokušajte.
Je li to NATO? EU? Ujedinjeni narodi? Tko?
U pičku materinu, postoji li igdje zgrada u svijetu ispred koje stoji tabla Mađunarodna zajednica? - Ne postoji.
Tko i što je dakle međunarodna zajednica? Tko je onda uopće dao mandat Paddy Ashdownu? Tko je potisao taj papir? Tko ga je poslao i s kojim ciljem?
Čiji zakoni su na snazi u Bosni? Paddyjevi? To je vjerojatno najbliže istini. Tamo neki britanac vlada jednom šarenom zemljom po vlastitom nahođenju, a sve za dobrobit organizacije koja NE POSTOJI.
Jasnije?
Ne želim se zaplitat u nametanje zaključaka. Te izvucite sami.
Ili barem izvucite glave iz Big Brotherovog dupeta.
Ako ni zbog čega drugog, a ono da uzmete malo zraka.