APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Ona ima natapiranu kosu išaranu nekim pramenovima. Zbog toga, glava joj je veličine vrlo zrele lubenice. Ona je iskvarcana do granice boli. Ona ima nokte koji ju ometaju da se služi rukama. Ona ima ogromne sise. Ona samo sjedi u toj tamo nekoj trgovinici na koju gleda prozor jednog ureda.
Ona zna kad je termin Britney Spears. Ona zna kolko bušotina ima 50 cent. Ona zna kolko operacija je imala Severina. Ona zna koliko je težak zlatni lanac koji nose pojedini mafijaši. Ona ima svoje favorite u big brotheru i baru i tko se s kim jebe u svijetu estrade.
Svaki je dan gledam kroz prozor svog ureda. Gledam ju kak sjedi i puši i gleda tko prolazi. I odmjerava ljude. I pozira.
Jednog mi je dana pala na pamet ideja. Nazovem birc preko puta i kažem konobaru: Daj molim te odi kod bundeve i pitaj je što će popit. I to radi SVAKI DAN. Nemoj joj reć od koga je cuga. Jel ti jasno? - Jasno šefe.
I unazad 20 dana mali joj svaki put odnese  cugu. Ova se sva unezvjeri.
Poslije mi mali priča: Te od koga je, te od koga je, te reci mi, te reci mi molim te, te ja moram znat tko mi šalje cuge...
Mali šuti ko zaliven. A ova ne odustaje: PA reci mi bar kako izgleda. Molim te reci mi kako izgleda....mali ništa...
PA RECI MI BAREM ŠTA VOZI....
Moje su se pretpostavke obistinile. Ne želim se sad zapetljavat u njene karakterne odrednice, nit u IQ, nit u bilo što drugo jer to nema svrhe.
Osim što nema svrhe, svjestan sam da je 80% cura na svijetu, identično ovoj glupači. IDENTIČNO.
Oduvijek sam mrzio većinu. Pogotovo žensku.
KRAVE

Ja ovak kontam:
Slaveni su najbrojnije, najljepše, najčistije, najbolje geografski pozicionirano, i sve u svemu najkvalitetnije bijelo pleme na svijetu.
Pa se pitam...što ako bi se mi Slaveni odrekli kršćanstva i vratil se na staroslavenska vjerovanja, na mnogoboštvo...što bi bilo? kad bi ponovo počeli vjerovat u svaroge i babaroge i ostale i pleast noćima oko vatre i veselit se Mjesecu?
To bi bilo dobro. Odjebali bi sve. Imali bi najveću državu na svijetu, najljepša mora, najbogatiju zemlju, atomsku bombu i najljepše žene...
 

da imate ženu, djevojku, priležnicu bilo koje vrste...
I da posjedujete mobitel i vi i ona. I da ste oboje pismeni.
I pretpostavimo još da vam ona šalje opscene poruke na taj vaš mobitel.
I pretpostavimo da nosite mobitel u džepu, čak i kad se zateknete u toaletu....
NEMOJTE čitat te poruke dok kenjate, odnosno sjedite na WC školjci.
Nemojte to radit jer...dić će vam se kurac. A onda, da ne bi taj vaš kurac dodirivao tamo neku unutrašnjost te školjke, vi ćete ga morat držat jednom rukom uperenog prema dolje.
A to fakat smeta normalnom sranju.

je ime nekog poglavice germanskog il gotskog il vizigotskog.
I sad se jedan šta je moderan german isto tak zove, Odoakar. A opće nije ni visok nit ima bradu nit veliku sjekiru. Ne oblači se u krzno i ne živi u šumi.
Jebeš takvog poglavicu, mislim si ja.
A s druge strane su mi tamo neki Sulejman (koji je vrlo daleko od veličanstvenog) i još jedan Osman, a bogami i Murat.
Sve neka visokopozicionirana nomenklatura.
A zovu me opet da dođem. Kao u goste šatro. U njihovu džamahiriju. (Pala mi sad pjesmica na pamet, a uopće se ne zovem Janko. Ne. Ja imam isto jedno krasno ime iz hrvatske loze velikaša. Dakle pjesma:
Jeeste li vidjeli
moga sinka Janka
Jeeste li vidjeli
moga sin-ka jan-ka jan-ka
ne da mi se pist sad sve al u jednom dijelu pjesme ide:
daaa su ga na-pa-la
3 turčina mla-da
Eto. Jebeš pjesmu. Uglavnom idem kod sulejmana i osmana i murata za tjean-dva
i onda kad se vratim, odma sutra mi dolazi Odoakar.
Jebote što sam ja bitan frajer.

Jedan je Rudolf Haras.
Drugi je Itel Reding.
Treći je Kuoni Pastor.
Tko je četvrti?

Da, i šta sad?
Nisam otišo. Eto nisam. Ne da mi se. Dao sam otkaz. Poslo sam ih u tri pičke materine i njih i njihove kamione i carinu i vozače i da im jebem mamu onu nenormalnu da im jebem.
I šta ih boli kurac? I šta mene boli kurac za njihovu regulativu. Kad mi je dost i svojih sranja.
KOLAČ KUJO, shvaćaš? Oću kolač!!
 Ma. Ovo je istinita priča, ali zato kratka. Sjedimo na terasi nas desetak. Dođe čovjek-cigan, od 50 i nešto. Sa šeširom. Sjedne pored mene. Naruči pivo. I pita mene:
- Gde ovde ide autobus za Italiju?
- Tamo i tamo. A gdje u Italiju putuješ čovječe-cigane?
- Kako gde, Pa u Milano, Torino.
- Aha. I šta radiš tamo?
Kako šta? Pa kradem, prodajem, ubivam za pare, a šta si mislio?
- Pa to sam i mislio.
- Aj živeli!
- Aj.
 

Postoje stvari zbog kojih se ne bih libio završit u zatvoru.
Zbog pedera. Stavit ću kapuljaču na glavu i maramu preko face i otić na tu gay paradu.
Jebaću im majku pedersku. Znam da bi se u ovim godinama trebao bavit nekim ozbiljnijim stvarima, ali to je stvar procjene, što su prioriteti. Prioritet je u mom slučaju, očuvanje hetero poretka.

poajvljuju mi se duhovi. al stvarno.
JA znam da su to duhovi. I znam da ne sanjam. Al obično ih nema.
Oni uvijek dolaze kad se počinjem osjećat sretno...i već znam, sad će oni, samo što nisu...
I naravno, dođu. Pa me cimaju, prkose mi, podavljuju i podmeću svašta, pa čak i se.
Ne, dragi duhovi prošlosti. Ovaj put NE. Ovaj put nećete uspjeti pobrkati mi život. Zašto? Zato što se nemam vremena sad s vama zajebavat!

I kad sam skužio da je ono što namjeravam napraviti, 75% od onoga što ona VEĆ radi (a ja mrzim kad ona predvidi stvari i radi ih dok ja tek razmišljam o tome što ću radit), onda sam izašao van, na način da ne radim 75% stvari ko i ona, neg 100%.
Al nisam.
Stavio sam knjigu u džep, obukao kabanicu i izašao na ulicu. Neko sam vrijeme hodao ispod golemog oblaka koji je baš nadamnom odlučio istrest sve svoje vodene čestice.
Namjeravao sam pojest kolač. KOLAČ. Šta ti je T.? pa ti ne jedeš kolače...ngh, čovjek mora radit neke ustupke da bi bio 100%.
I na nekoliko metara od mjesta gdje sam se htio pretvorit u nju na neko vrijeme, sretnem Zelenog i njegovu ribu. Besciljno tumaraju gradom, ne mareći za činjenicu kak je kišnica najbolja za zaljevat cvijeće, ali ne i ljude.
Di si T., di ste vi...bla bla. Ja kaem, pao mi šećer idem na kolač. Zeleni me pogleda ispod oka. Znam, sumnjiv sam mu. Riba od zelenog nije ništa skužila neg je rekla spremno: I ja oću kolač. I ja oću kolač...
Sjeli smo tamo jest kolače. Riba od Zelenog i ja. Zeleni je pušio i dalje me sumnjičavo promatrao.
Imat knjigu je bespredmetno kad ste u društvu ribe od Zelenog. Ona ne zatvara usta, iako proždire kolače.
Onda je tamo ušao Pljuga. Kakav čudan dan. Prišao je k stolu i rekao. Pao mi je šećer, došao sam pojest kolač. Pogledali smo se...I sjeo je s nama i naručio isti kolač ko i ja maloprije.
Nedugo zatim, rastao sam se od njih i otišao u našu mjesnu zajednicu gledat susret protiv džamahirije. Tamo sam zatekao još nekoliko muškaraca živopisnih nadimaka. A došao je i Zeleni kad je odkantao ribu od Zelenog.
Kad sam naposlijetku ipak stigao kući, izvadio sam knjigu iz džepa i rekao joj: A hvala ti. Bila si vrlo pristojna i dobro si se vladala. Bilo mi je ugodno s tobom u društvu.
A onda sebi: Idiote. To je knjiga. To nije čovjek. I to je antropomorfizam.
Merd. Ona je to isto znala prije mene. Jebemti što me to živcira.
 

..a on, lud ko kupus, derao se na sav glas:
 
ZBOG TEBE NOĆIMA NE-SPA-VAAAM
I ČAŠE VINA IS-PI-JAAAAAM
Aaa, aaa, aaa…
FATO MORIII DUŠ-MAN-KE,
LELE DUŠ-MAN-KEEE!!!
 
Bez obzira što se sasvim solidno kužim u balkanski vokabular, nije mi bilo jasno što konkretno znači taj refren…
 
Ako je Fata ime, onda Fata mori, iliti ubija svoje neprijateljice, odnosno dušmanke si, a ovaj koji pjeva je potiče na to.
 
I onda sam o tome počeo nešt trkeljat, al me on nije imao vremena slušat. On je u decibelnom smislu inzistirao da svi slušamo njega i tu njegovu poemu o ženskom heroizmu.
 
Al jebote fakat čudna pjesma. Dakle frajer pati od insomnije i alkoholičar je. O.K. dotle shvaćam, al onda on takav neispavan i pijan, zove Fatu da ubija neke druge žene…
 
 

Žena je rupa. U nju se slijeva sva besmisao ovoga svijeta.
riječ Sotone
p.s. a rekao je još i da život prolazi  kroz njih.
ovaj tu preko puta pjevuši Ne klepeći nanulama kad silaziš sa čardaka. Ne klepeći nanulama općenito. Ni kad hodaš po ravnom. Ne klepeći.

Na minus 23 smrzavaju se bale u nosu. Tom analogijom, počinjete disati na usta. I dobijete upalu pluća. A čelične sajle pucaju iz čista mira. I dermalni pokrov vaših dlanova ostat će na bilo čemu, čega se uhvatite golom rukom. Dobro, znam, oni koji se na –23 golom rukom hvataju za bilo što, su debili.
 
A sve je počelo na minus 14 prethodnog dana. Parkrirali smo naše čelične konje na vagone. Zategnuli im noge čeličnom užadi. Sjeli smo u vagone. Potrpali se u njih kao stoka. U kupeu nas je bilo po 8. Zbijeni ko sardine, smrdili smo ko sardine. Ali bilo nam je toplo. I bili smo veseli. Pogled kroz zaleđeni prozor odavao je osjećaj raja, u odnosu na ono što se događalo vani. Vani su pucala stabla. Iz čista mira. Te je noći, u vlaku vladao savršen mir. Bili smo tihi, jer smo uživali u spoznaji da nas barem ove noći nitko neće uzbunjivati. A bilo nas je malo i strah idućeg jutra. Jer tamo gdje smo išli…tamo je bilo…potpuno hladno.
 
Ne sjećam se točno naziva mjesta. Mislim Resavica, ili Resava, ili tako nekako. To zapravo nije mjesto. To naselje ko iz Eastwoodovih westerna izgledalo je apokaliptično. U nekakvoj rupi, omeđenoj brdima, nalazio se rudnik. Iz grotla jednog od tih brda, izlazila je nekakva pokretna traka niz koju su se valjale gromade ugljena. I 50 kućica načičkanih oko tog okna. I pruga. Kojom smo došli mi.
Dakle –23. Resavica Jutro. Naše konačno odredište imalo je cool ime. Pasuljanske livade. Nekih 20 kilometara od rudarskog naselja. Naložio sam vatru ispod svih 330 konja, jer webasto ne pomaže. Vatra je uskoro zagrijala motor. 16.000 kubika uskoro je oživjelo.
Krenuli smo. Penjali se uz vrleti i spuštali u ambise. I uskoro zalutali. Gdje su jebene pasuljanske livade nitko nije mogao sa sigurnošću utvrditi.
Prolazili smo ispred neke kolibe. I stali. Iz nje je izašao starac. Bos. Potpuno bos. I rekao nešto u stilu: aaa, tamo ideš gore, pa preko dabrove kape, pa onda kod jelenovog uha spustiš se prema dole i to ti je to.
Pogledao sam kartu. Osim što se ne kužim u topografiju centralne Srbije, na karti nije bilo landmarka tipa dabrovi, jeleni i tigrovi. Samo neke vijuge.
Na poslijetku, ipak smo pronašli naš logor. Momci koji su krenuli pješke, došli su tamo prije nas. Upravo su stigli. Bili su taman postrojeni i izdaleka izgledali su ko kolonija tuljana na Antarktiku. Tako su dahtali.
 
Večera koju smo dobili bila je jestiva prvih 30 sekundi. Drugih 30 sekundi, bila je to hladna večera. Nakon još minutu, što ste pojeli, pojeli ste jer se sve ostalo smrznulo. Zapala me straža. Noću. Netko pametan, zaključio je da po ovakvoj hladnoći, smjena se sa standardnih dva sata, skraćuje na jedan. Sat. Kako bi izbjegli žrtve.
 
Čučao sam tako ispod drveta, slušajući kako stabla pucaju od hladnoće. A onda sam se odmakao od drveta. Nisam želi da me usmrti kakav trupac. I razmišljao o svrsi ovog putovanja. Oni su to shvaćali kao vojnu vježbu. Ja kao praktični seminar na temu: Evo zašto Švabe izgubiše u Rusiji.
 
Svanulo je. Neke budale su se išle umivat. Poslije su si čekićem oslobađali lice. Neki, još mudriji, pokušali su se brijat. Ha. To ste trebali vidjet.
 
U takvim, ekstremnim i po život opasnim situacijama, ja imam sposobnost da mi se dogodi nešto pozitivno. Tako da preživim. Da jednog dana napišem log.
 
Vojnik T.! pozvao me kapetan. Nacrtao sam se ispred njega, neispavan, umoran i smrznut.
Kako je bilo noćas na straži? Vrlo dobro druže kapetane. Noć je bila mirna. Ajde ajde. Slušaj, mi sad idemo na gađanje. A ti ovde da mi čuvaš opremu. I nemoj da mi šator bude hladan, razumeš ? Razumem.
 
Bile su to riječi čovjeka koji me inače nije volio. Ni danas mi nije jasno zašto je izabrao baš mene. Mislim da je to iz razloga što često nisam glup. A napose, na pravilan način razumjeti rečenicu I nemoj da mi šator bude hladan,  u praksi je značilo da ću ja jadan, cijeli dan morat ložit vatru, jer fakat ne znam kad će se on vratit. 
 Dok sam nosio naramak drva prema njegovom šatoru, gledao sam kolonu vojnika koja se spremala napustit logor. Gledali su i oni mene. Mrko. I tužno. Nitko nije dobacio ništa. Bilo je prehladno za otvarat usta. Bilo je prehladno za bilo što, osim za ložit vatru cijeli dan.

Na njenoj, naizgled besprijekornoj ličnoj fasadi uočio sam nekoliko pukotina. U predjelu nutrine glave.
Bespućima njenog mozga, upravo se rotirala moja zadnja rečenicu. Bezuspješno. Na sreću, gomile šminke, sjenila, bjelila, pudera i čega sve ne, nisu propuštale crvenilo na obrazima.
Inače, ona ima nenormalno duge nokte, ofarbane u razne boje. Ja je kao takvu, ne smatram dovoljno kvalificiranu za podizanje slušalice.
Ženska olupina. Nemaštovita, bahata snobica. Njoj nije jasno zašto sam joj šef. Nije ni meni. Ja bih joj expresno uručio kopito.
Pa bi se sam javljao na telefon. I kavu si ionako sam kuham, jer glupača ni to nije u stanju napravit.
- Oprostite, jesam li vam rekao da mi pozive preusmjeravate na mobitel?
- Niste.
- Onda to nisam ni mislio.
(nastavila je kontemplirat nad svojim velevažnim bitkom i mojim, gnušanjem prožetim opaskama).

razbijenih jaja završila je u tavi. Uskoro je poprimila oblik tri male japanske zastave.
Odnekud, u svijest su nahrupile slike kostiju, glava, kljunova, očiju, popločenih, troprstih ptičjih nogu.
Zgadila su mi se jaja.
Postajem vegetarijanac?
A ne. Hvala ne. To nikako.
Ja nemam snage za bit vegoš. Stvarno nemam. Mogu mi se tu i tamo zgadit jaja, al ne i meso. Meso je moja hrana.
Nikakve moralne vertikale ne mogu me uvjerit u suprotno. Nikakve moralne dvojbe ne postoje u tom pravcu. Nema unutarnje borbe. Nema gađenja, nema straha.
Ako ga je ikad i bilo, i ako će ga ikad bit, raspršit će se kao suze na kiši, kad jedne jesenje zore, ščepam nož i uputim se put svinjca.
Nda. Taj jedan dan u godini, pretvaram se u krvoloka. Navučem im čeličnu žicu na njušku i vučem ih van.
Onda ih ubijamo. Nekim humanim pištoljima u glavu, a poslije ih koljemo noževima.
Poprskani krvlju, čupamo im papke, palimo im dlake brenerom. Vadimo im organe. Režemo im meso na komade. Dvorište je puno njihovih ostataka.
Izgleda ko poligon neki jezivi. To sve muški rade.
A žene, ti hladni prikriveni sadisti, sole ih, kuhaju, peku il pohaju. I nude nam, njihove termički obrađene dijelove, na tacnama.
Kad se nekon svega skinem, otuširam i izađem van, izgledam normalno, ko neki osviješteni tip. Pacifist.
I život ide dalje. Nitko me mrko ne gleda. Nitko mi ne veli:Ubojico. Nitko. Oni koji me znaju, prave se da ne znaju. Prešutno odobravaju ta gnjusna ubojstva.
I dobro je da konzumni sisavci i perad ne žive toliko dugo da ostvare usmenu predaju. Da se moj zločin, završava kad i njihovi životi.
Do iduće jeseni.
 
 
 
 
 

A neki dan smo frendu nosili perilicu na četvrti kat.
Ništa posebno. bilo nas je dovoljno.
Bilo bi nas dovoljno i manje, da smo recimo perilicu spuštali dolje.
Al nešto drugo mi je palo napamet, osim činjenice kak je lakše spuštat dolje nego dizat gore.
Znate ono, kad vizualno provjeravate svoju stolicu nakon što začujete: PLONK! I sad pogledate tu masu fekalija. Ako se pravilno hranite, one će obično bit "iz komada". I time ćete bit zadovoljni. Što zdravljem, što činjenicom da niste uprljali puno gujzice si, a napose što će vam trebat manje papira, nego kad imate proljev. Znači zaštita šuma i ta sranja.
I pogleam ja tako tu kobasicu. I mislim si. Vučem paralele od perilice do analnog sexa.
Analni je sex zakon. Iz nekoliko razloga. Kontracepcijskih prije svega. A s termičkog aspekta, nema razlike u odnosu na vaginu. Osim toga ima i prednosti. U dubinskom smislu. Koliki god imali, nećete nikada doseći dno. Jer ne postoji.
S druge strane, gledajući to govno, užasnula me pomisao da meni netko objekt sličnih dimenzija tiska U. To je brate mili preveliko i predebelo. Za U. Za VAN je milina.
E sad, došao sam do dvoumice. Ako pretpostavimo da ste žena koja pristaje, pa čak i voli analni sex..mene zanima koji dio procesa pruža veću ugodu? Kad ide u guzu, il kad ide van?
Ja...pretpostavljam da im je ipak draže kad ide U. Jer kad ide van, to je fakat isto ko i da seru.
Ja znam za neke žene koje mogu svršit analnim sexom, al ne znam ni jednu koja svršava dok sere.
Montirali smo perilicu i unosili pivo U.