APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Pitam se, čiji li će log bit iznad mojeg?
...kad nemam pametnijeg posla

-Kad te nema, sve je prazno i besciljno. Trebam te, tvoju pažnju, tvoju nježnost, tvoj dodir.
Ti si smisao mog postojanja, ti me jedini razumiješ, tebi dajem sve...
Budi samo moj, nikada me ne ostavljaj, pazi me, čuvaj me i budi uvijek pokraj mene, jer tako te očajno trebam,
 
-Zar misliš da je ikome na svijetu potrebna osoba poput tebe? Ma nosi se u tri pičke materine!! Pun mi je kurac parazita i bogomoljki. Ideš mi na živce, gušiš me i dosadna si. Pored tebe se NE OSJEĆAM. 

A madman at the wheel
is the way we be riding
It's a dog eat dog world
ya think ya runnin the show
but you're just being used
like the dirty old hole
there's nothin you can do
when you realise it's a picture of you
they gonna sell ya
like fool in the frying pan
I aint' a fortune teller
and if you ain't got it made
it's a struggle not to fade
it's all part of the game
but nobody comes clean
or wanna name any names

ez a voz vokin past
A noutist hr riflekšn
in a vindou.
ši vigd en smajld.
lej a a trnd tu si
sou did ši
a voz lukin bek tu si
if ju vr lukin bek et mi
tu si mi lukin bek
et ju...sed ši
Fings a folin in odr
A lajk hr
ba ši ekts ez if
ši don nou it
 

Oprostiti ali nikada zaboraviti. Jer ako zaboravimo, kako ćemo onda oprostiti?
JPS
Bože, molim te za mudrost, da razumijem svoju dragu; za ljubav, da joj praštam; za strpljenje, da prebrodim sve njezine hirove... Jer, ako te zamolim za snagu, prebit ću je, pička joj materina!
 
JA sam zlopamtilo. Rasist. Ksenofob. Militarist. Pijanac. Sebičan. Infidel. Bijelac. Hrvat. Ja sam sve što ne valja.

Inače nisam sklon generalizaciji raznih naroda i narodnosti...stvarno nisam, ali budući da sam iz svojih iskustveno-putopisnih zapažanja postao respektabilan ksenofob, sama po sebi, nameću mi se se pitanja o istinitosti tih generalifikacija.
Kao na primjer, Talijani.
Zašto su na svakoj jebenoj terasi u Dalmaciji, uvjerljivo najglasniji upravo oni. Što se deru toliko? To ne kužim. Kad ja galamim, vrlo dobro znam zašto to radim. Ili hoću nekog dozvat, ili izvodim predradnje za stvaranje gužve.
Nedokučivo mi je dakle, zašto oni galame kad sjede na dvajsseam inča jedan od drugog. Vjerojatno se ipak ne dozivaju. Još manje je vjerojatno da hoće izazvat gužvu. Mislim stvarno, Talijani. Nisu u stanju bili porobit ni Šiptare, ni Etiopiju, o Grčkoj da ne pričam.
Onda opet, oni vole Madonnu. Ona je starija od Isusovog magarca i tvrdi da ITALIANS DO IT BETTER. Doduše, to je bilo dok je imala 40 godina i još nije morala koristit lubrikante za kakav-takav sex. U idućih se 30 godina, ogradila od te teze, te razmjenjivala slinu s protestanskim plavušicama, te vadila sise iz sakoa pred crncima...
Al, jebe se njima, oni je vole. Ja se gnušam tih stvari.
Njihove žene , fakat imaju prevelike noseve i zapravo su vrlo ružne. Njihovi dečki imaju duge i masne vlasi.
Ne pričaju strane jezike.
Oni su idioti. "Velike" nacije sredozemlja su nekoć vrlo mudro iskoristile svoj geografski položaj. Portugalci su tako zapasali Brazil, Španjolci ostatak Južne i Centralnu Ameriku, Englezi sve ostalo, Francuzi, Belgijanci, Dutch,pa čak i Švabe su čoknuli tu i tamo koju kolonijicu. Jedino Talijani ništa...a imali su ogromnu pomorsku flotu...
Ne, oni su si radije jebali majku međusobno. Ja nisam Talijan, ja sam Đenovez, Firentinac, Mletak, koji kurac...
Zapravo aj još donekle cijenim te sjeverne Italike. Oni zapravo i nisu Talijani. oni su Lombardi, ogranak germanskog plemena. Zato neki kurac u životu i imaju. No, spustite li se južnije od Bologne, tu obitavaju Romani. Prljavo, neodgojeno, lijeno i ružno pleme, kojeg se i Lombardi stide. I oće se odcijepit. Te postat nešto drugo.
Jedino što im priznajem, je to da jedu žabe. I priznajem Alberta Tombu. Drugo niš...
Na vrijednosnoj ljestvici europskih naroda, oni su zadnji.
 
 
 
 
 

Ljudi koji u kinu sjede na balkonu, definitivno nisu moji ljudi.
Atmosfera u kinu je jednaka gore i dolje. To je osnovno što nas tamo privlači. Ali ako sjedite u parteru i u platno gledate GORE, to je onda potpuni doživljaj. Ne razumijem ljude koji platno gledaju prema DOLJE. To je ogromna razlika.

Vrhunski zajeb. Kad te netko vrhonaravno zajebe. Kad ti proda foru. Kad ispadneš glup. To je ona vrsta zajeba na koju se ne ljutiš jako. Jer prije za tu foru nisi čuo. Pa tom analogijom, premda si zajeban, osjećaš neku čudnu zadovoljštinu uslijed novostečenog iskustva. Nešto poput asa u rukavu. Za neka buduća vremena. Za nekog papka, kojem ćeš prodat istu.
Mada, fora, o kojoj je riječ, zapravo to i nije. Nije to kuiš ko kad ti netko proda ciglu ili ušljaka mjenjažu ili te prvoaprilski digne...To više spada u razračunavanje emocija...
Naletio sam na njih troje. Frend, njegova djevojka i Ona. Vikend, kavica, ćakula, sve standardno. Cura O.K. po svim kriterijima trijeznog čovjeka.
Dogovorimo se nas četvoro za van; taj dan. Okolo po klubovima...cugali smo. Svakim mi se pelinkovcem, sviđala sve više...čagali smo i vrištali od smijeha. Drpali smo se latentno. Ništa pretjerano: noga uz nogu, ruka u ruci, po leđima, dah na uhu i vratu; obostrano.
Pomislio sam: to je to. Preostala je samo tehnička materijalizacija ostvarene prednosti.
Nakon nekog vremena odvojimo se od frenda i njegove cure i ja ju vozim doma. Kontam: pijan sam, neću sad ovo upropastit i ispast svinja. Daj joj samo kiss za laku noć, budi pristojan.
Stao sam ispred njene zgrade (u desnoj traci četverotračne avenije) i nagnem se prema njoj po taj kiss...Heeej, polako dečko, nemoj kvarit večer...
Ostao sam zbunjen i jedva procijedio: -Da, naravno, oprosti. Laku noć.
Deformirao sam krov automobila a bogami i desnu šaku, lupajući o isti od bijesa putem kući...Halo? Koji kurac? Šta je ona mislila? Pa da sam htio sex, zar bih stao na jebeni autoput?! Jebeni poljubac! Hej!! I šta koji kurac glumi opaticu s 7 deci vodke u sebi...
Tu sam noć proveo razmišljajući. Što da sad radim? Kako da se operem. I dalje mi se sviđa, al baš stvarno, ali čemu ovo?
Ujutro sam je nazvao:
- Bok. Ja sam. Čuj sori za sinoć, malo mi je neugodno, al znaš cuga i te stvari...se ljutiš?
- Ma nou. Sve je O.K.
- Uh dobro onda. Štajaznam, jesi danas možda za šetnju neku, chit-chat, slamboš, druženje bilo koje vrste?
-Aha. Vidimo se...
Idućih dva mjeseca proveo sam s njom svaki jebeni dan. Upucavao sam se svom snagom. Vodio sam je svuda. U kino, restorane, na karting, na boks, na zmajade, na koncerte, u sve susjedne zemlje, briju da ne spominjem. Ali, ništa pipkanje, ništa pusica, držao sam distancu. Na kraju večeri, bilo bi samo: Ćao, čujemo se sutra.
Na kraju se isplatilo (možda). A nije da nije koštalo. I vremena i novaca. Uglavnom navukla se na mene ko na dop. Razgovarali bi satima, noćima...uvukao sam joj se pod kožu, u tom sam sada bio siguran.
I onda CAK!!! Ništa. Ispario sam. Nema me. Nema mobača, nema fiksnog telefona, nema me kod kuće, jednostavno sam na mjesec dana nestao. Izbjegavao sam mjesta na kojima bi me mogla naći. Preko prijatelja, staraca, slala mi je poruke, pitala gdje sam, što je...
Prođe i taj mjesec, pa nazovem ja nju:
- Bok. Ja sam...
- Pa čovječe jesi li ti normalan!? Što se s tobom događa? Gdje si ti?
- Joj, stara znam, bio sam u gužvi neopisivoj, ispričat ću ti sve kad se vidimo. Vidimo se danas ili?
-Naravno, idiote, dolazi odmah po mene.
I došao sam. Laž koju sam servirao o svom nestanku je držala vodu neko vrijeme, iako ne dugo. Ali to joj nije bilo toliko bitno. Bitno je da sam sad TU. Cijelu smo večer bili skupa, pričali, zezali se, cugali...(pogađate što slijedi zar ne?)
Vozim je doma. I stanem na točno ono isto mjesto. Zagrlila me je i privukla mi glavu. Htjela me je poljubiti...
- Heej curo, polako, pa nemoj mi kvarit večer... bio je moj text.
Da ste joj mogli vidjet facu. Nevjerica, razočarenje, suze, histerija...
I to je to. Mogla je bit moja i stvarno je dobra. Al dobar je i heroin, ako tako gledamo na stvari.
Ostali smo si O.K. Ne sretnem je često. I kad je sretnem, gleda me nekako čudno. Jednom mi je rekla da je od mene nešto naučila, ali da sam bez obzira na to, potpuno nenormalan tip.
A kad jesam.

People are crazy and times are strange...reče Dylan dok prolazim ispred birca u kojem svira on.
Times are crazy and people are strange, dragi Bobe, pomisli ulični hodač, i doda: And dogs have an idiotic habit to get stuck while having sex, promatrajući dva džukca sljubljenih guzica,koji su u svoj svojoj sramoti molećivo gledali prolaznike u nadi da je neki od njih veterinar.
Mislim stvarno...kako možeš okrenut ženi leđa PRIJE nego što iz nje izađeš???
 

Standardna, tisuću puta ponavljana floskula o vremenu nekoć i vremenu sad, konačno je dobila rekognifikaciju (bar što se mene tiče).
Tako ti je to kad stariš, reći će mnogi...Ali nisu u pravu.
Pametan čovjek je rekao: Nekoć se vrijeme doživljavalo poput plesa, ritmike je u njemu više bilo...i sama ura se oglašavala sa tik-tak, tik-tak...dva takta.
Danas toga više nema. Vrjieme se oglašava sa jednoličnim tik tik tik tik. Nema tempa, nema ritma, samo neprekidno, dosadno iščekivanje..kao da slušate tempiranu bombu.
Slično je i s informacijama. Nekad su se prenosile usmenom predajom ili putem knjiga. 
A danas, svemogući google izpaljuje milijune informacija u sekundi. Problem se sažima u činjenici da je svijet prenatrpan informacijama. i što je još gore, za svaku informaciju, postoji i protuinformacija, koja tvrdi upravo suprotno.
I kako onda doći do istine? I postoji li ona u klasičnom smislu? Ja mislim da ne. Iako meni to odgovara. Barem kratkoročno.
Nitko ne voli biti zadnji. U suludoj jurnjavi zvanoj moderan lajfstajl svi se guraju naprijed. Po difoltu.
Ali ako se ogromno krdo bizona kreće galopom prema litici s koje će se sunovratiti u ambis, nije osobito pametno biti prvi. Puno je mudrjie biti među zadnjima.
Iako i to je prilično relativan i svakako kratkoročan dobitak.
Zaključio sam da je krajnje vrijeme da si nabavim zidni sat. Na navijanje, s oprugama.
 

Obožavam ljude. Pogotovo one koji su po difoltu funkcionalisti. Iako mnogi od njih ne znaju što je uopće funcionalizam. Neki se u njemu dobro snalaze.
Iako, to su uglavnom lijene mrcine koje misle da je visok stupanj općenitosti - prednost. Takvi se obično zajebu (ili ne), pa odu studirat sociologiju, pa godinama čitaju Millsa, Webera, Durkheima i Marxa. Oni kojima je i to teško, odustanu, pa se neko vrijeme bave idejom da postanu političari.
..gledao sam (čopor, jato, krdo, uglavnom skupinu) kokoši i za pet minuta skontao kako su kokoške puno veći funkcionalisti od najvećih sociologa danjašnjice, a bogami i jučerašnjice.
I one, u svojim ptičjim mozgovima, polaze od polazne točke-pojedinca kao osnovnog subjekta. U pauzama između kopanja po đubretu i kljucanja zrnevlja ili crva, percipiraju procese u svijetu oko sebe. i donose zaključke o situacijama u kojima se nalaze, te ulaze u svijest subjekta kojeg promatraju.
Tako na primjer, mladi pijetao, promatra krajičkom oka onog velikog, matorog koji svaki dan kara kao sumanut i njemu tu i tamo da po pički. I misli: glupe kokoši, što uopće vide u tom matorom seronji?; (ili) Jao vidi onu zgodnu, mladu kokicu; Kakvo perje, kakav stav...uh što bih joj ga stavio...
Ali vrhunski funkcionalist, kakav već je, mladi pijetao naravno neće ostatak života provesti u besciljnom dramiranju oko svog položaja u svijetu. On neće, poput milijuna ljudi, razbijati glavu mišlju: Zašto ja ne jebem Renatu Sopek?. Ne, on će kopati đubre i kljucati crve, sve dok mu urođeni oportunizam ne omogući pokoji skok.
To znaju  i ostale koke. I bez pol muke rekonstruiraju njegovo uobličavanje slike stvarnosti.
Jednostavno mu ne daju pičke. Osim kad su nasamo.

I evo me ponovo, sutradan, u uredu. Glede svega, osjećao sam se prilično posrano. Nisam bio nigdje, nisam učinio ništa, isto kao ni ostatak civilizacije. Motali smo se uokolo i čekali smrt, čineći kojekakve sporedne sitnice kako bi o sebi stekli dojam da NEŠTO radimo. Osjećao sam se kao povrće. Samo nisam znao koje. Možda repa. Zapalio sam cigaretu, otpuhnuo nekoliko dimova i mislio da sam bogznašto.
ŠUND

Nemam iscjeljiteljske sposobnosti. Uopće ne. Čak mislim da posjedujem snažnu iscjeljiteljsku nesposobnost.

Ipak, prošli sam mjesec izliječio jednu frendicu. Ona je znate, hipohondar. Boli je uvijek i sve.

Švrljao sam po njenoj zbirci knjiga. Pronašao sam medicinsku enciklopediju, po čijim se koricama dalo naslutiti da je često korištena. Dijagnostiku poput mene, nije teško bilo zaključiti od čega boluje moja prijateljica.

Dakle, uzeo sam joj tu knjigu i bacio je u smeće.

Njoj je sad bolje. Nakon početne nervoze uzrokovane misterioznim nestankom encikolopedije, uslijedio je rapidan oporavak.

Naravno, ona razlog svog bitno boljeg zdravstvenog stanja ne nalazi u meni, ali to nije ni važno..jer bolje biti sit-gladan, nego sit-glup

Živite promiskuitetno? Znam reći ćete Ne (osim ako niste adolescentna budala puna laži).

No ipak, razmislite, koliko ste partnera promjenili otkad ste se zadnji put testirali...ha? Dva, tri, pet, desetak...Pa to pomnožite s brojem partnera s kojima su oni spavali, dobit ćete zanimljivu brojku. ZAPRAVO NE. Pravo je pitanje:

Jeste li se uopće testirali?

Ako znamo da u RH ima otprilike 2 000 HIV pozitivnih osoba, što je službeni podatak,velika je vjerojatnost da ih zapravo ima otprilike 8-10 tisuća (a kako stoje stvari u Novalji, bit će ih sve više).

One night standovi su mi u to vrijeme bili način života. Život u ogromnom gradu to omogućava. Kad navečer idete u lajf, uopće ne morate o tome razmišljati. To se podrazumijeva. Jedino što je važno, da ste koliko-toliko trijezni; tek toliko da možete razgovarati i naravno da imate dovoljno šuštavih novčanica da plaćate alkohol i taxi. Ako se gore navedeno podrazumijeva, onda možete birati.

Nakon toliko i toliko takvih izleta, majstor se odluči na test...

I inače sam mrzio Paddington. Loša area. To Vam je onaj dio grada gdje Beggbie, Sick Boy, Renton i Spud idu prodat dvije kile horsa. Tamo ima i bolinca. I obavljaju testove. Bolnica izgleda odvratno. Odvratno je izgledala i bolničarka. Crna kao noć, cca 100kg u plastično-gumenom skafanderu. Rekla je:

- Drop the trousers.

Prišla mi je i uzela u ruku moje God forbidd, but perhaps, zaraženo spolovilo, i stisnula glavić tako da se stvorio mali otvor. U otvor je gurnula dugački plastični štapić s omčom na vrhu, te mi je uzela (ne znam kako se to zove na engleskom, ali u slobodnom prijevodu: bris kurca). Malo je reć koliko je to odvratan osjećaj..taj dodir gumene rukavice ispod koje je crnačka ruka koja ti nemilosrdno plastikom struže po nutrini. A i boli. Dao sam još krv i urin, dobio broj 635 A i dođi za tri dana.

Ta tri dana su mi bila uvjerljivo najgora u životu. Jer, dok ne obaviš test, cijelu tu mogućnost da si zaražen zabiješ negdje u primozak i ne razmišljaš o tome često. Ali kad jednom napraviš taj test, i kad ZNAŠ da ćeš saznat rezultate...brrr. Ni o čemu drugome više ne razmišljaš.

Nakon tri jeziva dana, evo me po results. Speaker said: 635 A, room number 8. Ušao sam u osmicu, u sobi nije bilo nikoga. Samo stol, krevet i fotelja. Gotovo je, pomislih. Sad će mi doć neakav psihić i reć da to nije strašno, da ima još nade, da treba uživat u svakom danu i ostala sranja. Hladan znoj.

Ušla je neka teta doktorica (bijele puti) i odmah s vrata rekla:

- Mr. tantra you are HIV negative. However, results for other sexually transmitted diseases are not done yet. It will take few more days.

HURAA! Ma boli me kurac za other bolesti, to je sve O.K., ako se od njih i umire, bar ću umrijet ko čovjek.

Lebdio sam. Pozdravljao ljude po ulici iz čistog mira. Čak sam odlučio naći stalnu djevojku. Prekrasno.

To je bilo davno. Drugi sam se put testirao prije mjesec dana. I isto mi nije baš bilo svejedno. Ali neusporedivo lakše nego prvi put. Pametna mi je teta doktorica, nakon objave moje negativnosti sugerirala uporabu kondoma. Ma nemoj.
To vam je isto kao da platite masažu i umotate se u 10 metara najlona. Odgovorno vam tvrdim, da radije ne sex, nego sex s gumom umočenom u sluzavo meso...
Uostalom, ja ne ljetujem u Novalji

p.s. zaboravio sam point koji sam htjeo to make ovim blogićem, ali mislim da je nešto u vezi s testiranjem. Idite, ili tako nešto.

inteligent people dicuss issues

mediocre people discuss events

stupid people duscuss people

massive stupid people bragg about love sex and feelings in general

Otrovan glupošću poput bijesne lisice, pjenim iz gubice.

But to no avail, for there's neither rabbit, nor hunter in sight