APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Onak koji do četrdesete ne postane čovjekomrzac...
taj nikada nije iskreno volio ljude
 
 

Stari pijanac Bukowski je napisao: «Prvo što sam ugledao bile su noge. Ali tada sam se pokušavao izvući. Ostatak vremena pokušavam se uvući. S više-manje traljavom srećom.»
 
Dobro se sjećam kad je staroj u posjet došla Marina. Marina je bila frendica s posla. Bitno mlađa od moje stare. I imala je svjetske noge. Uvukao sam se pod stol. Raširio Marini noge. Obgrlio njenu toplu, prekrasnu butinu i naglas pjevao: tetice i nogice, tetice i nogice.
 Mojoj staroj je bilo neugodno i tjerala me van. Al ja se nisam dao. Pih. Imam 3 godine. Pa neće me sad valjd tuć zbog šlatanja i infantilne pjesmice.
 
Kad sam imao nula godina nisam bio toliko elokventan. Uglavnom sam pokazivao nepce i desni i stvarao buku dok mi ne bi gurnuli bradavicu u usta.
 
Negdje oko šeste, izgubio sam interes za žene. Privremeno. Zanimali su me isključivo muškarci. Što kauboji što indijanci.
 
Kad sam napunio 11, interes za curice se vratio. Ali to nisam htio priznat idućih nekoliko godina. Dok nisam počeo drkat, that is.
 
Kad je s 15 pao prvi seks, negdje u isto vrijeme sam shvatio da je moj stari kreten.
 
Oko 17 sam…dobro da onda nije postojao log. Jer tih sam godina, uostalom kao i svi žvalavci ovdje najčešće, izgovarao riječi poput: zauvijek, vječno, ozbiljno, filozofija, mudro, psihologija, pametno i tak dalje. Stari mi je po prvi put rekao da i on za mene misli da sam kreten.
 
S 20 sam skužio da ostatak svijeta ipak nije toliko glup kao što mi se činilo ranije. Zaključio sam da 20-godišnjaci nisu najpametniji na svijetu. Čak je i stari s vremena na vrijeme, znao reć koju pametnu.
 
S 30 sam se stidio sebe s 20. I moj stari uopće nije kreten. To sam mu i rekao. I on o meni misli isto. Počeo sam ne mrzit nikog. Osim nadobudnih klinaca za volanom. I vandala što razbijaju kante za smeće. I žena koje ne znaju hodat u štiklama, a uporno ih nose.
 
S 34 sam se zaljubio.
 
Još je rano.
 
 

ONA me je nazvala sinoć.
I rekla da joj je pun kurac westerna. Jer ih puštaju svake nedjelje navečer. I da dokle tako...
Nisam znao što da joj kažem. Šaltao sam programe malo. Exclusive, explosive, implosive, glamoure, tužur, red carpet s jedne strane. Seljobritiz. Plastične face i keramički zubi, keze se u bliceve.
S druge strane se perotta perotti totti motti i ostali valjaju po terenu kao da ih tuku metalnim šipkama. I čupaju se za kose ko žene. I nose trakice za kosu. Debili.
A s treće strane, ljudi jašu na konjima kroz šumu. Imaju kose. al se ne čupaju, nego pucaju ko ludi, vrište, pljačkaju i piju.
Neusporedivo. U nihovoj priči, Will Smith u Bossovom odijelu sa osmjehom broj 2, živio bi točno 0 sekundi. Objesili bi ga za jaja prije nego što bi rekao YO bro!
Romini fudbaleri bi trajali nešto duže. Dok ih noge nose. Skinuli bi im skalp prije nego što bi stigli reć scuzzi.
A znam da će mi opet prigovarat da zašt sam mizantropični agresivac. A ja mislim da je pravi odgovor a zašto da ne.
Ja sam sin vjetra. Spomenik istine. Ja sam sve ono dobro u zlu.
 
 

mene sve manje stvari iznenađuje. al ozbiljno.
moj stari kaže da ni dunav nije loš.
al moj stari ima tolko debelu kožu na jagodicama da lako je njemu srat mi
kad pokušavam tamburu svirat
uglavnom ni on se ne iznenađuje više
al kae da to nije od iskustva. moj stari ne vjeruje u iskustvo. Kaže da je iskustvo izgovor starijih za greške koje su činili u prošlosti.
a za ovo da me niš ne iznenađuje, za to kaže da je to zato što ti osjetila otupe. i da čovjek htio-nehtio na kraju postane fašist.
da je to jedino pošteno
joj što volim mog starog

pun mi je kurac sexa

Hogar i Vajzmen su se glasno smijali kad sam ušao u birtiju
Volim njih dvojicu. Njih baš volim. A smijali su se jer je Vajzmen pričao kako mu je žena začuđena što u veš mašinu stavlja cca 20 svojih i 20 dječjih gaća a samo 2 Vajzmenove. Pa ga je to pitala da kako k vragu on mijenja gaće jednom tjedno il šta?
Vajzmen je napiso doktorat konačno. Neku knjigu od 1,20 metara kvadratnih (?) a kad se otvori onda je to već respektabilnih 2,40 metara kvadratnih. Jebote omanja garsonjera. To je doktorat kuiš, a ne skriptica neka za pičke.
A ta knjiga&atlas obrađuje zemljoposjede u Slavoniji odma nakon što smo istrijebili turke. Te kolko je imo zamlje onaj grof, te di mu je bila, te šta je na njoj raslo. Knjiga će koštat pukih 1.500 kuna.
Dogovorili smo se otić na promociju te debele knjižurine, te se s autorom propisno smrskat od cuge poslije domjenka. Ja i Hogar se tako planiramo na mala vrata ugurat u ostavštinu za nova pokoljenja. Jer nas dvojica nismo u stanju ništa pametno za pokoljenja ostavit. Pa zato imamo Vajzemna. Možda jednog dana o nama bude piso. Ak nas bude smatro bitnima.
Kad je Vajzmen ošo, mi nismo. Mi smo još ostali. Još dost dugo. Naposlijetku smo otišli u Tajno Skrovište Velike Moći. To mjesto se inače zove po meni. Na čega sam osobito ponosan. Jer osim što je to mjesto kultno, postojala su gradu još dva tipa koji su se tak zvali. Jedan je poginuo a drugi je ošo živit u Srbiju, il je i on poginuo u saobraćajki. ZApravo mi je svejedno što je s njima bilo. Bitno je da sam ja jedini čovjek koji se zove kao i Tajno Skrovište Velike Moći.
No varate se ako mislite da zbog toga uživam neki povlašten status tamo. Ne uživam. Al, ajmo reć da mi je drago čut kad me netko dok sam tamo naglas zove tim imenom. Jer onda oni koji me ne znaju sa strane šapuću nešto ko e on ti se zove isto ko i Tajno Skrovište Velike Moći. To čini moj, ionako velik ego još volumenoznijim. Pravim se važan.
Došao je i Guru Gazda. I onda su on i Hogar trkeljali nešto svoje. A jasam ih gledao. I onda je došo još jedan gtamo neki. Diler ali zat glupi diler. Netom vraćen iz zatvora. Nije mi nudio ništa. Osim što me provocirao malo. Ne mene ko mene. Neg štajaznam, valjd je mislio da će me navuć na tanak led, da se osramotim pred Guru Gazdom. I onda me nešto nja nja bla bla jela jela jeld a hm a...
Bio sam dobre volje i u sasvim solidnoj nirvani pa sam mu nakon neke od gluposti koju je rekao, kratko vratio: To si ti rekao. Nastao je kratki tajac, koji je mogao značit dosta toga. 1) Neinteligentni diler nije više imao što za reć. 2) Slušalo nas je više ljudi nego što sam mislio i 3)Glupost koju je rekao bila je zapravo uvreda Guru Gazdi.
Diler je ošo. A ja nisam. Tek puno kasnije negdje oko zore, kuhao sam Švicarsku juhu s asirom i pekao jaja gladnom i smrtno pijanom Hogaru. I sei. Hogar je veliki gurman, koji se s pravom grozi mojih pripravaka, al se jutros nije bunio. Hvalio me čak. Tak da sam i na to bio osobito ponosan.
Da. Bio je to dobar izlazak. Legao sam u krevet i sretno zahrkao pored hrčućeg Hogara. Ujutro sam nazvao  ured i rekao da imam neodgodivih obaveza. Da ću doć za par sati.
I evo me.

e zato
što vam mala jegulja precizno crta situacije
kojih sted ebili
dio
njenu nevinost
pripisujete sebi
njenom maštom
pokrivate svoju zloću
i onda joj vjerujete
čak i kad laže
a laže
a vi joj to praštate
ko što ja recimo praštam svakom
tko mi kaže da jednako voli crnce
i bijelce
(pod uvjetom da nikad nije bio u Africi)
inače ne
Kolajah mudrica
najveća među glupima
srednja među srednjima
najbrža među pametnima
 
 

negdje sam s tom ribom
nešto ko
 
sreo se
i skoro zagrlio
 
osjetio gan ispod pazuha
 
očekivala je osmijeh
ili bar zbunjenost
 
nije dobila ni jedno
ma koliko smiješno bilo
dobila je vlastiti odraz u zrcalu
 
tužan
a bezosjećajan
 
ciničan
a pun razumijevanja pogled
i tišinu
 
from the old dayzzz
 
she smiled
 
p.s. u Mc Donaldsu
 
ovaj oglas je plaćen
 
another look
and were off
 
 

Prije super važnog, super ozbiljnog sastanka na super ozbiljnoj razini (s kravatama i to) našli smo se na dogovoru da štaćemo i kakćemo...
To zna bit zanimljivo, te dogovorancije. Ko u kazalištu. Dijelimo uloge. Slažemo profile. I ritam. ajmo reć da ti dogovori odrede 50%. Ostalo improviziramo. Mijenjamo u hodu. Ovisno o sugovorniku.
E, al jučer. I tak vozimo se prema tamo i pričamo. I ja pitam: O.K. koji je text danas, ko su ti ljudi?
I da su oni nominalno dobri, al imaju zle namjere. Al to što imaju globalno zle namjere, ne znači nužno da će i nas obuhvatit s njima. A to jel oće il neće ovisi o onome što i kak ćemo danas s njima pričat.
- Hm, zanimljivo. I kakav nam je plan. Kak da se ponašam?
- Pa ne znam ni sam. Ne znam što da ti kažem. Ne mogu bit siguran ni u jednu varijantu. Igrokaz nam je malo u kurcu.
Šutio je neko vrijeme. Ko Baltazar. I onda je rekao:
- Vidi, moramo i ovo i ono. Ne mogu ti ja sad eksplicitno reć kako jer ne znam jel nam to šteti il odgovara. ZAto ćemo ko iz one priče kad majka kaže Muji. Mujo, kad ideš ulicom nemoj ić preblizu ceste da te ne bi zatepo neki auto. A nemoj previše ni uz kraj da ti nebi crijep pao na glavu...neg 'nako.
E tako smo jučer.
'nako.
 

Gledao sam neki, sasvim indijski film sinoć. Sasvim ne loš. Iako ne pričaju sasvim na indijskom. Neg dobrim dijelom i na engleskom. Uglavnom nešto o indijskoj dijaspori i nekim svatovima i kak to sve skupa kod njih izgleda.
 
Ležao sam, gledao taj film i kopao nos. Onda mi se guzica uznojila, pa sam se otkrio. Ubrzo mi je na noge bilo hladno pa sam se opet pokrio. I tako malo u krug. Onda sam skinuo gaće i od pokrivača napravio slovo S. Tak da mi pokriva noge i leđa, al ne i guzicu. Upalilo je.
 
Onda je išla odjavna špica tog filma. Čitao sam imena, što glumaca što snimateljske ekipe. I oni imaju ono neko radno mjesto što se zove BEST BOY. Uvijek sam se pitao za čega je BEST BOY zadužen prilikom nastanka nekog filma. Donosi im kavu na set il šta?
 
Onda me potjeralo pišat. I dok sam stajao iznad školjke i pišao, negdje u zadnjoj četvrtini vremenskog intervala tog mog pišanja…počeo sam se objema rukama škakljat po goloj guzici. Jer, ako niste znali, škakljanje po guzici za vrijeme pišanja, osim što je ugodno, vašem mokraćnom sustavu da dodatni poticaj, pa se ispišate više i ugodnije nego što bi, da se niste škakljali.
 
Onda mi je sijevnulo. TO radi BEST BOY. Kad glumci idu pišat, on ih škaklja po guzici.

dosljedan ja sam bio
pravila poštivo
nebil neko objektivan
ćevap mi darivo
ne vrijedi ti kume pjesma
ne vrijedi ti log
jer nagradu mora dobit
netko iz klana mog
samodopadne pičke vi ste
čopor bolje reći
prepoznali znalca niste
bolji vam je netko treći
svaki svoju ranu siše
ne držim vam razum zdravim
jebo mene mali ćuko ak se više
ikad na natječaj vaš javim
ne spoznaste farizeji
moj pjesnički dar
ne treba mi licemjeri
 u somunu honorar

srce si mi otvorila
vratila mu stari sjaj
čestitku mi uručila
s posvetom: za natječaj
danas dan je od romanse
zaboravih opet skoro
volim forme ordinance
i mjuzik by škoro
ruže, svijeće i marcipan
a nanjemu jedno slovo
brže ždrite veli kelner
jer je valentinovo
nosi se u kurac krasni
otpovrnu stiha sklepac
ovi su ražnjići masni
ak si kelner nisi slijepac
jak si frajer, reče sluga
kad se tako vladaš
nije ljubav to je tuga
što ćevapu ti se nadaš

Tamo treba ić živit. Bilo koji otok. Što manji to bolji. Uskoro ću se preselit na otok.
Tamo čovjek ima mir. Može legalno bit lud. Može legalno bit loše volje. Može legalno srat po svima i svemu i uvijek. Kak niš ne valja. Kak su svi budale. kak jebo taku državu. Kak jebo taki otok.
Super će mi bit. Moću se svađat i s domorocima koji me neće prihvatit ko svoga. Odlično. I njih ću mrzit. I oni mene. Sve će teć ko po loju. Kad sve mrzim i kad svi mrze mene, ja naprosto blistam.
Znam da mislite da se zajebavam, da seruckam po logu, al ne. Vi ste u zabludi. Vi ste ionako uvijek tu. Dostupni. Ko zrak. Besplatni
Ja ću to napravit jer sam shvatio da je to nužno. Napravit između sebe i ostatka svijeta kako zemljanu tako i nautičku barijeru. I onda ću imat uvijek spreman izgovor za nešto što nisam napravio. Il je bura il je jugo il je srijeda il je ošo zadnji trajekt il još nije došo prvi. Il se jednostavno ne slažem.
I neću imat psa. Neg pticu. I to neku kratkometražnu pticu koja ne može doletit do kopna. Na taj ću način mrzit i izrugivat i nju. I ona će mrzit mene. Moja ptica. Slobodna a zatočena.

borim se sa sobom kao nikad prije
ne mogu ni s jednom a kamoli dvije
pomoć si ne mogu to je užas živi
dal da uzmem drogu il kamion pivi
a nekad sam mislio da je to baš najs
družit se sa curom što ima osamnajs
o zabludo nesretna o istino pregolema
s adolescentima sam imaš problema
nije tolko strašno što si jako glupa
prirodan je proces ta moždana rupa
ono što je nepovratno čemu nema lijeka
što su tvoja usta puna sisnog mlijeka
golem ego mozak sitni na svijetu te drži
ništa čudno kada gutaš štiva od jelinek žuži
nećet' pomoć dobar odgoj niti baba stara
zauvijek ti ćeš ostat isprazna fukara
nećeš dugo ja ti kažem prodavati fore
pregazit će tvoju mladost jebača malo more
brzo ćeš uvenut izgledat ko strava
na ramenu ostati će samo prazna glava
glupačice fufice ostajte mi zdravo
nek vas  drugi jebu imaju i pravo
pametna si jako kažeš a ja velim hm
od mudrosti stara nemaš ni pišljivo M

O da.
Male su stvari zakon. One vrlo vrlo male stvari. Male stvari mogu okupirat maštu dokonog čovjeka na način da prestane treptat neko vrijeme...
Kad stojim pored prozora i gledam kišu to je dost solidan osjećaj. Ali nije ništ osobito. Ono, pada kiša, ti stojiš i gledaš kak pada s neba. I to je O.K. Nisam posebno fasciniran milijunima i milijardama kapljica koje gledam. Ali...
Sjedim u uredu i gledam van. Na parkingu do mog prozora poredani automobili. Sivi i  prljavi. Gledam im rege. Pa si kontam koje su godište. Gledam one glupe privjeske na retrovizorima, pa im zamišljam vlasnike. Neki imaju krunicu, neki wunderbaum, neki kojekakve gluposti. Gledam branike, ko je kakav vozač; ko ima zimske a ko obične gume. Koliko su sjedala blizu volana. I onda mi se odjednom učini da sam vidio kak je nešto palo s tamnoplave corse. Pogledam bolje.
Je! Nešto pada s te corse na asfalt. Jebote pa to je kapljica! Jedna jebena kapljica! Što znači da je vani plus. Što opet znači da je zima, što se mene tiče gotova. Zapravo JE zima, al NIJE hladno.
Prvi znak proljeća. Super.