APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

a mene neke cure stvarno fasciniraju. al ozbiljno. mislim ne sad ono da buljim u njih ko tele i smješkam se glupom facom i ronaldinjovim osmijehom, neg znate ono, kad vas netko fascinira i ne znate to drukčije reć neg tako.
te cure koje me fasciniraju izuzetno cijenim. I tak, ta jedna me posebno na taj način takla.
Pričala mi je priču kad je ispred ulaza igrala gume s prijateljicama. I dok su one tako veselo đipale, grupica nešto starijih dečkića od nje nešto je mudrovala po parkingu nedaleko od njih. i onda je ta fascinantna cura, načula da kak se oni dogovaraju da će razbit tamo neku staklenu bocu o cestu.
I svi su nešto mudrovali. te jaću te ti ćeš te aj ti te ajd on, te šta ak nas vide, te šta ak nas ne vide, te trebalo bi razbit tu bocu ipak, te ovo-ono štajaznam.
I njoj je to dopizdilo. Ostavila je gumu. Došla među njih. Istrgnula bocu iz ruke jednom o njih i rekla nešto tipa: šta boca? šta! šta serete, jebala vas boca. I zviznula istu o tlo. Nakon čega su se svi razbježali. A po prozorima i balkonima naglo su počele nicat roditeljske glave im. Ona se nastavial igrat gume i pravit djevojčica. Izbacila je grbu i pravila se luda. Nikad je nisu otkrili.
U tom sam se trenutku našao fasciniran tom curom. I pomislio da bi takvu curu svatko poželio. I onda još...da je dobro što je ona već moja, čak i prije nego me opčinila.

Opet smo dosegli vrh amplitudne krivulje. Što zanči da polovica od zadnjih deset logova govori o tome kak nešto nije u redu s muškarcima.
Jebote, gadite mi se.

Od kuće do posla me dijeli točno 745 koraka prosječne dužine.
Jutros sam prelazio tu razdaljinu i ama baš ništa mi se nije dogodilo. Svi su žmirkali u pod i dahtali u šalove i ovratnike. Nitko nije razgovarao na mobitel. Svima su ruke bile u džepovima. Tiha misa. Mrka kapa. Svi su išli na posao i to mrzili.
Ušao sam u ured, stresao snijeg s jakne i zaključio da danas nemam o čemu pisati.

ja sam mali
premali čovjek
da bih bio svet.
a svet se, govore mi, mora bit.
ako hoćeš vječno
jest i pit
moj je problem to što znam
da ti koji mi to govore, također nisu sveti
no su oholi i odreda ukleti 
jer mi vele kak da dušu ne prodam.
al kad ja to ne mogu shvatit.
mozak mi je ko iglina ušica
dal ću ikad u čistilište svratit
da prizdravi opaka mi dušica. 
al nek sam i glupi svat
nek me klepi crni metak
nek nemam doktorat
al da je barem petak
 

Zeleni je klao u subotu.
The Head je klao u subotu.
Stoka je klao u subotu.
Darko Narko je klao u subotu
Ja sam klao u subotu.
I onda smo u nedjelju sjedili, pijuckali i pričali da kak smo svi klali u subotu. I da kak nam se sad svima gadi svinjetina. I da baš namjerno sad nećemo jest svinjetinu neko vrijeme. Jer je to strašno stereotipno, predvidljivo, očekivano.
E mi baš nećemo. Neg oćemo jest ono što nitko drugi ne može jest, neg sami neki rijetki. Pa smo nazvali Kormoran. I naručili pohanih žaba i labuđih vratova. Na kratkom saftu.

Ako je ikada na kugli zemaljskoj postojao netko
tko je neodobravao "pišanje u rošu"
ja sam bio taj
I zaista, iskreno su mi se gadile osobe koje su tijekom pišanja gađale onaj 5x5 centimetara vodeni kvadratić i time stvarali neugodan žubor.
Pa jebemu mater govorio sam, pa jel to ima smisla, dajte ljudi malo se skoncentrirajte, pa kakav je to način i tak dalje
Posebno sam to zamjerao muškarcima. Jer oni imaju nišanske sprave da mogu podesit svoj mokraćni izričaj na način da pišaju uz keramiku, potpuno nečujno.
Zamjerao sam to i ženama. Znate kak one pišaju. Naglo i kratko. I kad se taj mokraćni svod stropošta u školjku...tih par sekundi..ta slijepa i nepodešena pička stvara potpuno neženstvene zvukove.
To sam smatrao neoprostivim. Te dame, izblajhane, dugih noktiju, namirisane i čiste, uredne, mazne, kad bi se na taj način glasale, meni je to bilo jednostano ODVRATNO.
Međutim, promijenio sam mišljenje.
Zapravo shvatio sam slijedeće: zvukovi koje smo u stanju činiti su zapravo naš najveći dar.
Ja doista, a pretpostavljam i svi vi, izuzetno volim svoje spolovilo. To je moje drugo ja, ako me razumijete. To je moj instrument prolongacije, moj pištolj budućnosti, moje sredstvo inkarnacije, moj system tool.
I zaboga, on to sve radi u tišini. On nikad ne gunđa, nikad se ne buni, ne pjevuši i ne fićuka. On stoički, odrađuje tu sudbonosnu zadaću u potpunoj tišini. Jedine situacije, kad ga zapravo mogu čuti, su one kad pišam u centar školjke, more, rijeku ili baru...
I mislim si...
Pa i on je subjekt. I on ima nešto za reć. I on je zapravo vrlo autonomno biće, koje većinu svojih funkcija, vrši bez moje direktne ingerencije, više-manje samostalno.
I zašto bih onda ja, njega susprezao da se glasa? Ma nek se čuje! Nek pjeva sve u 16! Nek žubori svom snagom! Jer to je jedini način komunikacije između nas dvojice.
Od jučer popodne pišam ISKLJUČIVO u rošu. Jebomepas. I vi žene, uopće vas od jučer ne smatram manje ženstvenima kad vas budem čuo kako gađate taj magični školjčni kvadratić. Nikad više! To što vaša pička ima za reć u tih 3-8 sekundi je vrhunska muzika.
Žuborimo spolovilima, kako bismo se bolje razumjeli.

I tak. Dođe ponekad i ona grupica dana zaredom kad jednostavno ZNAŠ. Jednostavno OSJETIŠ što će sugovornik reći. Ne mislim sad na završetak neke rečenice (jer to se podrazumijeva) nego jednostavno kontaš SVE. Cijelu tezu, cijeli text. Ko kad si na kokainu, al bez kokaina. Ko da si na četvrtoj rakiji na prazan stomak, al bez rakije.
I sve ti je lako. Tvoja priča prolazi. Ne upadaš u riječ (jer to si davno prestao činiti) (osim u slučaju kad sugovorniku želiš pomoći naći pravu riječ) nego ono...on zausti: a ti već znaš u kom pravcu ide, koja je slika, i čekaš ga...i dok čekaš, uopće ne moraš razmišljat o svom odgovoru. Jer on će se već sam po sebi artikulirat i zvučat će jebeno dobro. Dok čekaš, stigneš smislit neku prikladnu šalu, neku pomno odabranu, rijetko korištenu riječ, koja baš sad sjeda ko čekić na čavao.
Pa se igraš s njim. A pri tom, primjećuješ da te on zapravo, sve više i više SLUŠA. Tu i tamo ubaciš koju pohvalu tipa u pravu si, slažem se, to si dobro primjetio, to što xy priča pije vode itd...a zapravo pleteš mrežu konačne, isključivo tvoje pobjede. On se tako osjeća važnim i mudrim. A podsvjesno se počinje slagat s tobom i prelazit na tvoju stranu. Jer tvoje su rečenice povezane. Nešto kao odličan raspored figura na šahovskoj tabli. Tvoje riječi brane i pokrivaju jedna drugu. A u napadu su. Tih dana mirišeš na pobjedu. Pobjeda je jebena stvar. Highly adictive.
Onih drugih dana, mi se uglavnom šuti. Ili ako baš moram, žderem kokain i ločem rakiju. Na prazan stomak.

Negdje sam čuo, da kad je pušenje u pitanju:
- 12% najviše cijeni osjetilni podražaj
- 14% najviše cijeni vizualni dojam
- 74% najviše cijeni TIŠINU

švić
švić
švić
leđetinu
kandžija mi
bič
samokažnjavam se. Ja sam grozan tip. Ja sam si nejasan kolko sam grozan. Ja sam grozan prema ljudima koji prema meni nisu grozni. Ali...ja volim te ljude, zapravo....zato mi je i nejasno zašto sam grozan prema njima. I sad se evo, bičujem.
E da, i još mi nije jasno zašto periodi groznoće, uvijek budu popraćeni napadima galopirajuće amnezije. Tako da mi se groznoća sutra, javlja kao neka mala spodobica daleko u magli.

Bože. Svijet je jutros izgledao toliko odvratno, da sam odlučio obrijat samo obraze i dio vrata. Zašto sam to učinioo? Svakako ne zbog toga što je svijet odvratan, niti zbog tog da mi licu bude manje hladno. Ne. Neću vam reći pravu istinu, jer i da vam je kažem, vi bi pomislili: moš mislit!
Izašao sam na ulicu i mrmljao u ovratnik jakne da kak je magla. Takva magla može bit  još samo u Elephant&Castle sredinom predprošlog stoljeća. Došlo mi da se vratim u stan i obučem crni frak i cilindar. I kirurški komplet. Te izrežem iznutrice prve kurve koju sretnem.
I dok sam tako hodao, sretnem jednu kurvu. Sva blješti od mejk apa.
-Izvolite. reče, bez da sam joj na bilo koji neverbalni način stavio do znanja da od nje nešto hoću.
Pomislih, sad ću izrezat ovu kurvu na komade. No, umjesto sklapera, iz džepa sam izvukao novčanik i rekao:
- Ronhil lajts.
Hodao sam još neko vrijeme. Desetak puta rekao dobro jutro. Skuhao si kavu. Zapalio cigaretu. I sjeo. I sad ću tu sjedit neko vrijeme.
p.s. zaiskrio sam. i zamijetio da je moj, u najmanju ruku spektakularan profil, pregledalo 1600 osoba. O-ho-ho. onda sam se trudio sjetit, kolko od tih 1600 valja. Nisam to mogao tako lako skontat. Pa sam bacio neku paralelu.
Moju je srednju školu pohađalo otprilike toliko pičetine. A valjalo je njih 50-ak. Vrhunska, A-1 pičetina. Što nam govori da je općenito u današnjem društvu, oko 3% žena, koje dolaze u obzir. A to je opet, prosjek od vrnunskih pičaka komada jedan po razredu. Moj je razred bio duplo bolji od prosjeka.
Tak da, uglavnom, hvala vam, O vrhunske pičke, što ste mi gledale profil. Meni je to jako bitno. Iako ne znam kak izgledate, ja statistički vjerujem u vaše postojanje.

svakim pogledom kroz prozor, sve jače obolijevam od agorafobije.
I od dipsomanije isto. Ako niste znali, Dipsomanija je:
"...periodicna nekontrolirana čeznja za alkoholom. Razlikuje se od ostalih vrsta alkoholizma po tome sto se javlja rijetko, s vremena na vrijeme, poslije nekoliko nedjelja i mjeseci.Prije neobuzdanog uzimanja alkohola javlja se kratki period uznemirenosti, zatim uzimanje manjih količina alkohola uz punu trezvenost, a poslije toga nastupa neumjereno pijenje do potpunog pijanstva.Smatra se da je dipsomanija u vezi sa dubljim poremećajima ličnosti i da vjerojatno proizlazi iz epileptoidnih konstitucija..."
Je i to mi je isto. Kad se jako napijem, imam običaj past.
 
p.s. ...erm...i ako je jutro pametnije od večeri (a tako mi se čini jer kad god napišem nešto monumentalno mudro po noći, a ujutro to pročitam, imam dojam da sam upravo birao gluposti koje ću na papir stavit)...da li toznači da postoje knjige koje bi se trebale čitat samo noću as if knjige za po noći, odnosno knjige za po danu?
može li mi tko to objasniti?
Hvala

Ah počela je zima.
Ona grozna, hladna, siva, sumorna zima. A do kalednarske zime ostalo je čitavih mjesec dana. No, snijeg je već počeo. Bože kako ja ne volim zimu.
A i vrijeme je općenito loše. I još te silne obljetnice…čovjeka potaknu da se zatvori u četiri zida i ne izlazi što duže-to bolje…
I tak. Piljio sam u TV, gledao one scene iz Vukovara. I pitao se, što sam ja radio taj dan kad je ovo ili ono objavljeno, gdje sam bio i što sam mislio…
U mom je gradu vladala opća depresija, to vam jamčim. A nije da nije bilo bježanije. NE s položaja, al iz grada općenito. Ljudi su se dovijali raznim načinima kako da klisnu iz turobne i vrlo riskantne svakodnevice.
Tu i tamo bi nekog od njih hapsili, privodili. Nije bilo puno milosti, ni ugodnih situacija. Vrijeme je prolazilo, a čejeni su bili sve bliže.
A onda sam se sjetio one rane jeseni, dok smo još u košuljama išli na teren…
Došli smo u to baranjsko selo i rasporedili se po dvorištima i šljivicima koji su gledali na sjever.
Čekali smo čejene, a molili smo boga da ne dođu. Jer znali smo…ne JA sam znao, tko je od čejena preko. Da. Čudna je to bila situacija. Znao sam više imena i prezimena naših neprijatelja nego mojih ratnih drugova. Jer sam prije manje od mjesec dana, dezertirao upravo iz tog oklopnog bataljona koji smo čekali da dođe…
Uglavnom, nije to bila akcija za puno se hvalit.
Jer, čejeni su naime došli, ali avionom.
Avion. Jebote imali smo možda desetak zolja za napucavat kante, ali ništa za avione…Avion. Borbeni avion (koji je uzgred budi rečeno jednog našeg odmah u prvom naletu poslao u vječna lovišta, a drugog prikovao za kolica) je nešto najgore što se čovjeku može dogodit. Vjerujte mi da je upravo zvuk aviona ono od čega izgubite razum i uhvati vas panika. Svaki vojnik će vam to potvrdit. Ta zaglušujuća buka. Imate osjećaj da vam leti između dva uha, a uopće ga ne vidite, i ne možete mu ništa.
I što sad, utrčali smo u kuće i podrume i hrabro čekali da mu nestane goriva. U podrumu je bilo mračno, a u selu već od jučer nije bilo struje.
Začuli smo strahovit prasak. Avion je gađao kuću pored one u kojoj smo bili nas trojica. I pogodio.
Kad nam se povratio sluh, čuli smo zapomaganje iz te kuće. Prešli smo tamo kod njih da vidimo što se zbiva.
Raketa je pogodila točno prvu deku. I napravila otvor na podrumu. Jedan je naš bio ranjen. Al ne od rakete, ni od krhotina betona i cigle, nego je eksplodirao neakav kombi bojler u tom podrumu i momak je zapravo bio opečen. Dobar komad leđa i jedna ruka.
Pogađate, od prve pomoći, imali smo svi prvi kompresivni zavoj i još neki prah za dezinfekciju (čini mi se da smo imali i par ampula morfija, al to je imo samo dok, a doka nismo mogli nać).
Dakle za opekotine smo imali kurac.
Moralo se vrlo brzo mislit i radit, jer čuli smo čejenske tenkove da bruje. Bilo je jasno ko dan da mi to selo ne možemo držat, da se trebamo hitno povuć.
Popeo sam se na kat. Činjenica da struje nije bilo dva dana, uvelike je pomogla opečenom.
Izvadio sam iz zamrzivača neko meso, koje se taman bilo omekšalo a još uvijek je bilo hladno. Palo mi je napamet, da se opečeno meso najbolje liječi hladnim mesom. Poderali smo mu uniformu, zalijepili te šnicle, iznijeli ga van i dali petama vjetra. Ne svi. Imali smo 11 zarobljenih.

Nervozan i pomalo umoran, ali ipak zadovoljan, izlazim iz ureda. Gotova je šljaka. Hladno je za šetnju, a kući mi se ne ide…
Mehanički, ulazim u birc. A tamo sjedi B.
 
-         Bok B.
-         Bok T.
-         Što ti radiš sam?
-         …mrmlj….ae popij jednu samnom.
-         Jesam li te ikad iznevjerio?
-         Često.
-         Da, ali nikad kad se radi o piću.
 
Sjedimo i neobavezno ćaskamo. B. je pijan još od jučer. Al to se ne vidi na njemu.
 
-         Jutros me žena nije pustila u stan.
-         A jebote, pa kak to?
-         Rekla mi je kroz vrata da se vratim tamo odakle sam došao.
-         A šta si ti na to?
-         Pa…rekao sam joj da me ipak pusti unutra, jer da ko će sve to sad ponovo obilazit.
 
B. je inače pomalo lud tip. Jednom je zgodom bio prepun obaveza pa je išao od birtije do birtije, kod Ćoravog, pa kod Guze, pa amo-tamo….uglavnom sjetio se da mora po svog malca otić. Otišao je u vrtić, a portir mu je rekao da malog tamo nema. Te kako nema, te di mu je sin, te waaa waa, uglavnom kad se vratio kući, supruga mu je saopćila da njihov sin ide u drugi razred osnovne škole.
 
I tako. Smiješan je B u tom svom mamurluku. I smrdi kao kuga. Jer da su gaa zalili pivom sinoć u nekakvoj rupi gdje su performans izvodili Lepa Daša i Zoka Manijak. Neki fetiš folk izvođači s juga Srbije. A onda je B. odlučio malo uzet stvari u svoje ruke, pa je klizećim startom pomeo izvođače s bine i oteo im mikrofon. Što je auditorij spremno dočekao, te započeo sveopću kafansku tučnjavu uz ciku i veselje.
 
Ako ikad budem išao na Iskrica party, povest ću B.-a jebomepas.

Matora podrtino.
Ružna, debela, nepismena kravo.
Dabogda nikad sretna bila.
dabogda te zapišavali psi lutalice.
Dabogda te jebo konj.
Dabogda te jebala dva konja.
Dva nilska konja.
Jedan u dupe, a drugi u glavu.
ti si oličenje gluposti
ti si glupača
od tebe je inteligentnija kuhača
šimbi rimbi trala laala fiju fit
drkam ti na leđa da se nemoš obrisat

Pisanje logova je uglavnom zabavna stvar. Nekoliko stotina ili čak tisuća, svaki dan našvrlja nekakav text, koji zna bit duhovit, il zanimljiv.
Iako ima i onih, potpuno bezidejnih, dosadnih, nezanimljivih .
Ja se recimo grozim copy pejstaša. Štajaznam, to mi je bezveze. Ali nedavno sam odgonetnuo da copypejstaši nisu najgori.
Najgori su oni mrčndajzeri. To su oni koji dođu na log po zadatku, pa onda nešto reklamiraju. Ko ona mala neznamkaksezove, već par dana reklamira neakav pub. E to mi je stvarno odvratno. Donja granica morala. I još se čudi, da kao šta? vi ne slušate r'n'r? PA zar nitko? Pa gdje ste? i to....
I tak. Razmišljao sam malo o tome. Zašto joj se ne javim. Zašto joj ne napišem da lušam r'n'r. I dok sam mislio o tome, zaključio sam da bih, ako bi joj se javio, vrlo vjerojatno bio neugodno arogantan i bezobrazan, jer bih komentirao i njen pristup cijelom problemu. Te koliko je plaćaju za to, te jel joj nije neugodno, te kak je nije sramota...
i onda sam odlučio da više ne mislim o njoj nego o glazbi.
Glazba. R'N'R. Moje su prve sexualne fantazije, usko povezane s rockom. A malo i pop-rockom.
Jednom davno, stari je kupio singlicu od Bonny M-a. Na slici, na omotu, vidio se onaj čamuga s mikrofonkom kak visi na nekom lancu. A one tri crne kuje su visile na njemu. I bile su oskudno odjevene. Omotnica singlice je zapravo vrvila sisama i guzicama. Dugo, dugo dugo sam gledao tu sliku.
I neduo zatim, stari kući donese dupli LP Bijelog Dugmeta Požurite konji moji. A na njemu, fotka ženske guzice u badiću. I nekakva dlakava muška ruka drži to dupe...
Meni to nije bilo jasno. Kako ta ženska uopće dozvoljava da je ta ruka drži za dupe.?Nije li to zabranjeno? A možda joj se to zapravo sviđa? Uh, i ja bi držao nekakvo žensko dupe u badiću...
I tako. To je bilo u vrijeme kad još nisam upoznao samozadovoljavanje. Kažem vam, te dvije ploče su imale značajnu ulogu u mom odrastanju. I formiranju moje sexualnosti. Bio sam prilično maštovit klinac, i lako sam zamišljao na stotine raznih situacija u kojemu su sudjelovali ja, lanac i tri crnkinje. Isto tako, zavolio sam i bijele donje dijelove badića.
A onda je stari počeo kupovat START i stvari su se stubokom promijenile.