posve osobno

Promatrala sam te već odavno. Prikriveno zanimanje, nijema pohlepa, bezbrojni pogledi i njihova neodoljiva pobuda, sve je to zastalo. Gorljivost ljubavnice koja me je obavijala bila je očita već na prvi pogled. Željela sam da me nitko ne primijeti, a događalo se upravo suprotno. Gotovo je nemoguće potpuno prikriti žudnju! Ma koliko bilo uznemireno, tijelo govori o svemu što proživljava srca: divlje lupanje, uzbuđenost, podrhtavanje. Srce odaje sve, svjetlo radosti ne može se skriti. Tajnu bliskosti moguće je zaštititi samo iza zatvorenih vrata, samo iza zastora i zidova moguće je skriti intimnost i pritom ne ubiti neodoljivu privlačnost. Lako me se moglo prepoznati jer, iako sam samo hodala pokraj tebe, potpuno si me osvojio. Ushićena i uhvaćena u mrežu jednog pogleda, širila sam oko sebe blaženstvo koje resi početak jedne veze i to je plijenilo pažnju. Ritam moga hoda, koji će se kasnije prekinuti zbog smijeha i prenemaganja, usklađen kao po dogovoru, ujednačen i razigran, svjedočio je o tome da ne moram ništa obaviti, niti ikamo stići. Naš večerašnji susret, tajnoviti plod jedne privlačnosti, moje ushićenje,  šutnje i  smijeh, sve sam to kao na dlanu nudila, sve je bilo odgonetnuto. Oblik koji je poprimila moja žudnja pretvorio se u pravu predstavu, što se vjerojatno zbiva sa svima: putovi su uvijek isti i svi koji su barem jednom njima kročili otprve mogu prepoznati držanje blisko onima koji lete ususret. A ja sam letjela. 
...
"O čemu razgovaraju ljubavnici?" O sebi, samo o sebi, o ljubavi koju svaki od njih vidi u zrcalu onoga drugoga: 'Ljubav očekuje da joj pričamo o njoj samoj'. Ima nečeg taštog u našoj potrebi da budemo voljeni.
...
Dva spola: dva planeta koji se okreću jedan oko drugoga i koji će se spojiti. U ljubavi kazaljke na satu muškaraca i žena ne idu istom brzinom. Odjednom želim više, a ti  se skrivaš iz straha, lijenosti ili zamora. Što se više vežem, to se više udaljavaš, ne prekidajući pritom vezu – ponos vlasnika.
...
 Jedna je ljubav kao jedan život: ona se mora proživjeti. Jer svi će oni umrijeti. Umrijet će, i prije no što misle. Tko će im zahvaliti jer nisu njegovali zanos i strast, nježnost i požudu? Umrijet će. Svoje će tajne ponijeti u grob. Patnje će biti izbrisane. Kako li će se samo njihova postojanja tada činiti beznačajnima, njihove bojazni glupe! Istina, poželjno je bez laži sačuvati čistoću saveza. Ali možemo li se odreći nove ljubavi. Ne, ako smo živi.
...
Možda je tuga neka vrsta neizvjesnosti. Ulovi te kad si sam i drži te nesigurnim dok netko do koga ti je stalo odlazi. Tada znaš da budućnost više neće biti ista kao prošlost, ali nemaš informacija o tome kako će ona izgledati. U mraku si i ništa te ne može nagovoriti da gledaš pozitivnije – takve stvari će se s vremenom dokazati.
...
Znam što je ljubav, doživjela sam je. Ali ako se dogodilo jednom, zašto se ne bi ponovilo?
...
Poletjevši pokazala sam svijetu svoja ispružena krila.

Što je svetac?
Svetac je onaj tko je dosegnuo daleku ljudsku mogućnost. Nije moguće reći što ta mogućnost jest. Mislim da ima neke veze s ljubavnom energijom. Posljedica susreta s tom energijom je izvedba neke vrste ravnoteže u kaosu postojanja. Svetac ne razrješava taj kaos; kad bi bilo tako, svijet bi se već odavno promijenio. Mislim da svetac ne razrješava taj kaos čak ni za sama sebe jer postoji nešto oholo i ratoborno u ideji čovjeka koji uspostavlja red u svemiru. Ta je vrsta ravnoteže njegova slava. On svladava nanose poput odbjegle skije. Njegova je putanja milovanje brijega. Njegov je trag snježni crtež u trenutku osobitoga sklada s vjetrom i stijenom. Nešto u njemu tako voli svijet da se podaje zakonima gravitacije i slučaja. Daleko od toga da leti s anđelima, on točnošću seizmografske igle iscrtava stanje čvrstoga krvavog krajolika. Njegova je kuća opasna i konačna, ali on je kod kuće u svijetu. On može voljeti obličja ljudskih bića, istančana i izopačena obličja srca. Dobro je među nama imati takve ljude, takva uravnotežujuća čudovišta ljubavi.
 

"...Ti kažeš da je život krabuljni ples i da ti je on neiscrpan izvor uveseljavanja. Pa ipak, nikome nije pošlo za rukom da te upozna. Svako tvoje objavljivanje je prijevara. Ti možeš samo na ovaj način disati, spriječiti nekoga da u tebe prodre i dah ti oduzme. Tvoja se djelatnost sastoji u tome da sačuvaš svoj zaklon. I to ti je utjeha, jer tvoja je obrazina najzagonetnija od sviju. Ti zapravo i nisi ništa. Ti postojiš samo u odnosu. Pružiš li čeznutljivo nekoj pastirici ruku, u trenu se pretvaraš u sentimentalnog pastira. Časnog duhovnog oca obmanjuješ svojim bratskim poljupcem. Ti si sam ništa, tajanstvena prilika..."
Znam da očekuješ da pišem u prvom licu jednine. A to je upravo onoliko teško koliko izgleda lako i samorazumljivo. I upravo zato što ove riječi jesu potraga za tim 'Ja', one su toliko nesigurne, zaobilazne, posredne (one su tuđe u istoj mjeri u kojoj su proživljene). U toj potrazi nisam u stanju naći primjerenijeg posrednika do onoga 'Drugog': da bih stekla pravo govoriti o sebi, moram pronaći 'Drugog'. Ako danas smijem govoriti u prvom licu jednine, onda je to stoga jer mi se prethodno netko obratio s Ti.
umjesto sunca što se klaustrofobično osmjehuje u kutu slike, ostavljam ti prazan prostor. shvati to kao neobrađeno igralište i mnogo svježeg zraka. nema simbola i nema bola.
I tako, u svim danima su svi dani. Ona omražena siva svakodnevica su požutjeli zidovi, prljavo rublje, ručak na stolu. Najlakše se zaboravljaju stvari koje se uvijek ponavljaju. Tako i obrnuto: nezaboravno je ono neponovljivo. Ili barem dok ne zaboravimo i time omogućimo da se dogodi ponovo.

ciči li mladunče sisavca od radosti kad ga grabežljivac guta cijeloga?

više nema te besmislice koja se ne bi mogla doživjeti posve prirodnom, a na mojem me putu, znam već i to, poput nezaobilazne stupice vreba sreća .
u stanovitim emocionalnim prilikama mogu podnijeti grčeve neke sočne violine, ali koncertni klavir i svi duhaći instrumenti dosadni su mi i u malim količinama.
 

ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sijenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjenke oblaka koje plove nad brijegom.
ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama.
onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. i budi blaga njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči.
šeći njegovim žalom. neka te susreću ožaslošćene pliskavice. tumaraj njegovom šumom. prijazni gušteri neće ti učiniti zla. i žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom bit će ponizne.
neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.
ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti. njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.
ja neću nikada voditi za ruku njegovu djecu. i priče koje za njih davno pripremih možda ću ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim crnoj šumi.
ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. ali mi dopusti da vidim njegovo lice dok na njega budu silazile nepoznate godine.
i reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost.
ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!

Jedan je čovjek rekao Svemiru
Gospodine ja postojim
Međutim, odgovorio je Svemir,
Ova činjenica nije u meni probudila
Osjećaj odgovornosti.

nije li to naporno? stalno glumiti autoritet i cinizam? je li cinizam  posljedica neispunjenih očekivanja? koji je djelotvoran način rušenja psihičkih barijera? kad se ubodeš, ne curi li krv? kad te poškakljam, ne smiješ li se? pitam se želiš li onu polovicu mene koja ti pripada i dalje dijeliti?
" ono najneobičnije, što nas na početku svakog pripovjedanja najviše začudi, savršena je praznina koja se proteže ispred nas. stvari su se dogodile i leže oko nas u suvisloj, bezobličnoj masi bez početka i svršetka. možemo započeti bilo gdje..."
tragat ću za dobrim znakovima. ponovo ću otkriti humor. noću te ponekad sanjam i osjećam da me i puko tvoje postojanje pogađa u srž i uznemirava me premda sam se umalo zaljubila u tebe.
imate li se svi čemu smijati? imate li svi što piti? ljudi uistinu sve manje uspijevaju promjeniti svoju sudbinu, biti svoji. i tako na kraju ostaje samo zbunjenost i stid zbog događaja i djela čija je autentičnost dvojbena.
nikad ne postoji ikakva originalnost. živimo u određenoj vrsti velike razmjene u velikom međutekstu. ideje kolaju, jezik također. ono jedino što pritom možemo činiti i na što se možemo priviknuti je njihovo kombiniranje. misli kruže, a tek su u određenom trenutku zaustavljene, uređene, i dolazi do njihove montaže kao i u filmu-pa predstavlja djelo.
" ...sreća je umijeće kako biti zadovoljan..."
jesam li nesretna? jesam li sretna? samožrtvovanje, samoodricanje, samoograničavanje. ne možeš li spasiti sebe, pokušaj spasiti druge. na izvoru, na žalost ne sjedi samo zla žaba koju je lako maknuti, zmajeve glave koje moram odsjeći često ne mogu izbrojiti.
izdvojit ću iz svojih već proživljenih godina stalnu nakupinu navika i strasti koje za sebe mogu smatrati znakovitim i trajnim pa ću se onda prije svega brinuti za njih kako bi mi život koji sam odabrala donosio veselje. tko će, ako ne ja? kada, ako ne sada?
jedino nas šala može izmiriti sa groteskom života, jer dok se čovjek može smijati još je na sigurnome.
autocenzura. određene informacije svjesno i dobrovoljno izbjegavam-u interesu svog mentalnog zdravlja. kako istinito i uvjerljivo oslikati tjelesnu žudnju-a pritom izbjeći slinavu pornografiju? bilo je to više od veselja. bilo je to veselje, a ujedno i strah. strah da će to završiti. strah da to neće završiti. potop.
na što misliš kad ideš spavati? na što misliš kad ustaješ? imaš li trenutke kad mrziš sve oko sebe? je li ti odvratna takozvana konverzacija?
"...ponaša li se voćni sok najluđe, ipak će na kraju od njega biti vino..."
ostatak puta smo šutjeli. ništa ne iscrpljuje tako kao uzaludan trud.

moj je problem što želim nestati. ali ne nasiljem, nego kroz ljubav, da me voljena odnese sa sobom. zato ja tijelom, kao da nisam tu. zato volim riječ. poslala bi pismom sebe bogu da mogu! 
čudno je kako se lijepo može bez ičega i kako tijelo izlazi iz duše kada se vodi ljubav. sve što postoji je lijepo. i muzika i boja.  paniku u srcu najbolje  liječim u uvučenim ekstremitetima. oni sjaje neočekivanim crnilom prebogatog ničeg. obrijati kaos tada znači svršiti kao vlaga s pet zvjezdica.
dugo sam još sjedila bez riječi, sa svojim mislima. slušala sam kako vjetar šušti u brezama i zamišljala da to valovi zapljuskuju pločnike. zvijezde su popadale na ulice, na nebu su sjajili samo prozori nebodera.
... glavno je da se volite kad već ne postojite. uzmite tu svu silnu ljubav koja je u vama, pustite je poput vjetra i čekajte. obuzela me smutnja i rodilo se miješanje, koje je čežnja. i pošla sam u potragu. tražila sam jeku.
mogu napredovati samo tako da nešto dovedem do kraja i da započnem nešto novo. vjerujem da usprkos očitom besmislu život ipak ima smisla.
žudim zagonetno, ne pristajem na polovično, ćutim nespokojstvo, milujem apsolutno, fukam racionalitet u gubicu. to je moje vječno djetinjstvo. oporo, ali lijepo.
glazbom natrpaj džepove, ne oklijevaj bojama ispuniti oči! idi! budi! živi!  ljudi ne kuže iskren govor. baždareni su na parole i velike riječi, uredno složene, uškrobljene, čiste. istina se, uostalom, uvijek važe samo kada je neugodna. kada je ugodna, nitko je čak ni ne primjećuje.
"... ljudi se vežu. Kad im jednom presiječeš pupkovinu, počnu se vezati za druge stvari. Sliku, zvuk, seks, novac, fatamorgane, majke, masturbaciju, umorstvo i mamurluke ponedjeljkom ujutro."
zato je dobro kad poludiš. tada vjerojatno brbljaš sve što si ranije htio, ali nisi bio lud. na neki način, samo luđaci su imali do kraja ispunjene živote. rekli su ono što im je bilo na duši.
... sad sam zasigurno jedina na svijetu koja zna gdje sam, mogu sebe smatrati nestalom.