Pogled iznad tipkovnice

… izdala me mala draga srcu mom…
 
Izluđuje me bol. I strop nalikuje na bijedu, razoren poput obezličene glave. Tuga dođe. Ja i čaša opet zajedno na dnu. Ljubav je umrla. Sama sam ostala. Žalim. Ti fališ. Nije lako. Usne šute. Jadno. Nijemost kao čudovište između nas. Nepoznati osjećaj obavija moje tijelo, razdražuje me i odvaja od svega drugog. Naglo se povlačim bez izraza na osušenim usnama. Jesam li ja mrtva? Umrla u sjećanju? U nekom davnom proljeću?
Zamuckujem. Moja inteligencija više nije na uobičajenoj razini. Doista sam premorena. Bez prestanka usamljena. Ispunjena osjećajem razočaranja. Povezujem se sa životom niskosti i  podlosti.
Moj mir sad počiva na usnama vrele višnje, a grijeh postaja prva živa boja nepodnošljive napetosti te silne praznine.
Slabost moja postaje preslobodna. Tvrdoglava. Osjećaji proizlaze iz ljutnje. Voditi ljubav poslije tebe postaje tako materijalno, zamišljeno u zanosnim pobjedama najsretnijih orgazama. Oblikujem profinjenu ulogu psihološki istančane djevojke, žene. Tvoja pohlepa me ispunjava, obuzima moju eleganciju  i ludom brzinom postajem podrugljiva.
Posljednji put ulazim u tebe. Posljednjim dodirima uzbuđujem samu sebe. Posljednjim zanosom sreće predajem se posljednjem užitku nemoći. Spuštam svoje ruke na tvoj glatki vrat da provjerim posljednji put kako izgleda život. Nježnost. Jecaj. Zaklinješ se sramom. Postajem nepopustljiva. Na mojim si rukama do kraja strasti. Srdžba. Srce prestaje kucati.
 
Sklapam oči tvoje. Sklapam oči svoje.
 
…jer život je lijep bez obzira na sve…
 

Mogu li postat ožiljak?
 
Vrijeme je da razmislim. Vrijeme je da duboko udahnem. Vrijeme je da se pomolim. Posljednji poljubac. Posljednji otkucaji hrabrog srca. Prestravljena. Slike ispred očiju nestaju. Vidim samo jednu veliku laž. Kažeš: volim te, tek tako. Misliš da je sve stalo u te dvije male riječi? Što znaš o meni? Što ti to znaš o meni? Koje mi je boje kosa? Koje su mi boje oči? Koja je moja najdraža šminka? Brineš se, jer stranac sam. Brineš se, jer daleko sam.
Gdje sam sada?  Ti i ja. Svjedoci svega. Ističe vrijeme. Klizu misli u ovom posljednjem danu. Misliš da je savršen? Gdje je moj osmijeh? Opet mirišem na prevaru. Dušu sam uzela tuđu. Još jednom, jer sutra ne postoji. Bilo je lako. Malo naopako. Zamršene plahte, boca šampanjca i krojačica sudbine. Razbila sam još jednu noć poput hladnog porculana. Naga. Ljubav je greška. Jaka sam. Heroj sam. Preživjet ću.
Najbolje je da odem od tebe. Premalo mjesta je u tebi za mene. Zašto da za mene umreš. Živi. Možda bi ti trebala otići. Otpadni poput latice, poput navike. Možda tražim previše. Uplašena poput ribe. Izdaja.
Nemam stida. Krivac sam. Uzela sam sve, a dala sam ništa. Naučila sam tako. Poput ptice. Ne postoji ruka pomirenja. Letim.
Imam plavu kosu. Nisam zlatokosa. Moje oči nisu boje Jadrana. Nije me sram izgovorit koliko godina imam. Nosim ljubičaste naočale na svom lijepom licu. Nosim ožiljak na tijelu. Nebo me obožava. Sve oko mene je dobro. Strpljiva sam. Grešna. Ne krijem se iza Ljubavi. Nisam dostojna tvoje duše. Izdala sam te. Blesava sam. Nemoj postati ja. Nisam sigurna što osjećam. Kako da nazovem to, ne znam. Bezdan. Ovo je taj tren, kada mi je sve postalo malo. Nešto mi fali. Ovo je taj tren kad je tuđe slađe. Tko je ugasio muziku? Kada smo došli do zida? Zašto više nema vjetra u jedrima?
Nemoj se čuditi, anđele. Ti si sama sebi dovoljna. Nemoj žaliti. Imaj volje, razumjeti me. Nemaš za čim žaliti. Kad me sretneš bilo gdje, nećeš me prepoznati. Oprosti mi.
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...
 

Nije ona kao ja
 
I more je nemirno danas. Glumiš sreću. Loš dan. Oko tebe moji tragovi posvuda. Kriva za sve, bez zla. Milo moje. Kuda da odem, što dalje od tebe. Bez suza. Bez soli. Bez rana. Bez vode, a kiša pada danima. Tuga moja nema riječi. Boli me, liječim se. U mraku, bez svijetlosti, nema treptaja. Bez pogleda.
Pala si na koljena, bez glasa. Rekla si kraj je, bez ponosa. Propadam u ogledalu, bez tebe. Moje usne govore tvojim glasom. Ponavljam, sad kraj je. Bojim se lica svog. Rekla si da ne voliš me, uvjerila si me. Milo moje. Rekla si mi doviđenja, bez posljednjeg pogleda. Još dišem tvoj zrak. Šta da radim sada?
Zar je važno tko sam ja? Bez imena.
Daleko sam od tvojih usana, bez dodira. Kad ćemo opet jednom sve ponovno, bez sudbine? Gdje da nađem te?
Uzalud, bez posti.
Drugu budiš, drugu ljubiš bez biranja. Tuga bez bisera. Glupo i prazno bez tebe je sve. Luda ja bez tebe.
Tako malo tebe mi je dovoljno. Još jednom ponovo.
Tko je sad ta nova, bez pardona? Šta želiš da ti kažem hvala za jučer, danas bez sutra?
Koljena klecaju bez straha. Šta je bilo moje sad sve njeno je. Milo moje. Propala sam bez krila. Ovaj put stvarno me boli. Sad bi te varala bez haljine. Sve je uzalud bez molitve. Skandal!
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...

... jedan dan u mom životu...
 
Jednom sam tri noći za redom na različitim mjestima srela ista lica. Shvatila sam da moje prijateljice žive u tajnosti. Neizbježan je bio taj moj predosjećaj. Znam, svi se mi hranimo žudnjom dok krivudamo kroz život bez čvrstog utemeljenja s neosnovanim glasinama i dvosmislenim mišljenjima.
Usuđujem se primijetiti da ovaj grad postaje klaustrofobičan.  Gdje nas sve vode ulice u gradu, nikamo drugdje nego do čiste seksualne diverzije koja opet na kraju čini jednu Scenu. Scena koja dominira u oku javnosti.
Dok sve moje obožavateljice, čitaj ljubavnice imaju ogromna poprsja poput pravih holivudskih starleta, Ana je samo jedna samouvjerena djevojka vitkih prstiju, izrazito bijele kože, mršava, mišićavog struka, koja je u moj grad došla za jedan Božić i od tada živi u njemu bez ljubavnika, bez nadahnuća. Zapravo, nadahnuće joj daju djevojke. Moje prijateljice. Ona je jedna od onih žena koje se lako uzbude, a kad se uzbudi postane jako seksi, tada nesvjesno počne koketirati. Iako mi se u početku činila nejaka, pa čak i frigidna, kasnije sam shvatila da je Ana zapravo poput malene zmijice u nekoj pukotini godinama spavala zimski san. Sad se sporo, ali sigurno pomiče pod zrakama svijetla.
Dok pišem o Ani prsti mi kradomice trljaju natečeno mjesto među nogama. Namočene prste stavljam u usta da ih očistim prije nego ih opet naslonim na tipkovnicu. Na jeziku mi ostaje slatki, a opet sirovi, istinski okus moga tijela. Opet sam vulgarna. To u meni stvara osjećaj kao da sam odsječena od vanjskog svijeta. Znam, živim u zabludi.
Otišla sam do kupaonice i pogledala svoje blijedo lice u ogledalo. Gdje je nestala sva ta elegancija? Usne su mi prekrivene sad već razmazanim crvenim ružom, kojeg u tragovima ima i na mojim bijelim zubima. Isti taj crveni trag ostavljam i na toaletnom papiru. Baš svaki put kad sam napaljena ja moram dobiti mjesečnicu. Kakva loša sreća.
Neurotična poput kakve ulične mačke trpim jake bolove. Zahvaća me val za valom boli. Nemam apetita. Otpijam hladnu jutarnju kavu koja ima okus po nekakvom sredstvu za čišćenje namještaja. Moje promjene raspoloženja postaju ekstremniji slučaj. Utjecaj mjesečnice zahvaća moje tijelo i moj um. Spolna žudnja koje me cijelo vrijeme prati, osjećam i sada. To je jedna vrsta rođenog ludila ili možda čak božjeg proklestva.
Lijevom rukom snažno pritišćem trbuh, dok desnom rukom držim slušalicu telefona. U glavi proturječim sama sebi. S druge strane žice poznati glas. Molim Anu  za suosjećajnost. Moja nervoza muči i nju. Zamolila sam je da mi kupi tablete protiv bolova i tampone.
Čekala sam je pored prozora. Brzo je došla. Na ulazu u moj stan poljubila me, nakon čega su moje usne ostale mokre. Izgledala je vrlo privlačno i vrlo sumnjivo. Njena neodređena vrsta nježnosti otklonila je grčeve koje sam imala u maternici. Dodirnula sam se po licu, mogla sam napipati crvene obraze. Prišla mi je bliže, čvrsto podignula naramenicu koja mi je pala od grudnjaka. Nismo blebetale. Divila sam se njenom tijelu koje ima tako prodornu ljepotu. Izmijenile smo nekoliko zatvorenih pogleda. Ta žena je tako različita. U glas nam se uvukla šutnja. Shvatila sam da je trujem svojim trenutnim stanjem. Izgledala je strogo, ali i zadovoljno. Bila sam sigurna da mi se više neće pružiti ovakav trenutak  s njom nasamo. Htjela sam joj se približiti, no izgubila sam ravnotežu i završila na pod. Počela sam plakati. Ona se smijala. Prezrela sam je. No, njezino smijanje promijenilo je ugođaj u stanu.
Moje suze nisu joj značile ništa. Moj poetski izraz strasti osuđen je na propast, jer među nama nema ljubavi. I prije nego smo počele, izgubila sam priliku za priliku. U meni se probudio feminizam. Nisam željela da se osjeća poput praznoglave barbike. Napravila sam prvi korak. Uzela tu malu seksualnu spravicu. Ana se nasmijala shvativši da se radi o pravom plastičnom vibratoru. Za početak se pravila da ne zna kako se s njime rukuje. Kao da ga nikada, nijednom nije koristila. Rekla mi je da ni on ne može popuniti rupu u njenom srcu. Na licu joj se pojavio neobičan osmijeh kada sam ga samo prislonila na njene mokre usne. Rekla mi je da sam duplo očajnija od nje. Rekla mi je da sam očajnički usamljena. Jadna mala, sva se zacrvenila u licu. Napravu sam nasilno nabijala, bila je zastrašujuće velika. No, ubrzo sam se poslužila vlastitim prstima. Nježniji su i pouzdaniji. Nije ni trepnula, a usta su joj bila puna ukusnog mog soka. Orgazam joj je došao jako brzo. Bio je tako divlji. Izdržljivost joj je isto tako jaka.
Dok sam razmišljala o svemu što nam se dogodilo, na vrhu jezika osjetila sam zadovoljavajući okus sline. Ana se brzo obukla. Na vratima mi je dala pusu i nekakvi zgužvani papirić. Već je zakoračila u divlji, žamorom ispunjen poslovni grad kad sam pročitala ispisane riječi te.
Tvoja izvedba u krevetu ne razlikuje se nimalo od izvedbe svih tvojih prijateljica. Draga, nemoj da te to izludi. Ako se ikad budeš osjećala usamljeno, nazovi me.
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...
 

Bljedolika zajednica potaknuta idiličnim kontaktom imaginarnih svjetova i monotonih kreativaca, ruku pod ruku pljuju sretne istančane pojedince koji su pronašli smisao u zajedničkom jeziku sa stvarnošću. Na površini vlastite svijesti, pronašli su sebe. Povlačim gusti dim duboko u sebe i nesebično dopuštam razvoj tom beskrajnom horizontu vlastitog uma. Moja izgubljena duša priznaje poraz. Uživam u dubinama dima oko sebe. Dok pokušavam zakopati prošlost, živjeti život mi postaje luksuz. Ovako emocionalno niskog koeficijenta kočim jednostavnost atmosfere u sreći.
Zar samo strast oslobađam cijelo ovo vrijeme?
Apsurd!
Pitam se, kako li mi samo uspijeva prikriti stvarnog sebe? Jesam li lud ili samo nespretan? Kako li mi to polazi za rukom? Sve to da bi osjetio slast gorčine.
Lice bez imena. Tijelo bez cenzure. Osuđen da budem zarobljen. Branim svoju slabost od otupjelog pogleda i olinjalih misli. Osjećam strah. Ili se moja hrana pretvara u bijeli prah? Osjećam kako praznina puni tišinu. Osjećam omču oko svog vrata. Ili je to samo zrak?
Kruta realnost guši se u agoniji nevidljivih dodira. Još jedan unutarnji rat izmučio je moju dušu koja proždire vlastito postojanje. Zdrava svijest gradi infrastrukturu zdravog razuma. Depresija, nekadašnja svakodnevnica. Često sam se znao pitati, gdje je moja smrt? Da li ću u paklu samo ja gorjeti? Tko su crni anđeli koji me od smrti brane? Trebalo bi nahraniti sve te gladne vrane.
Moja sjena na zidu radi panoramu. Dok brzi prsti opet stvaraju još jednu dramu. Čudan poziv u noći, oko mene nikog kao da nema. Osjećam, oluju koja se sprema. Moj vjerni pratilac u mladoj noći, moj moćni lijek u glasnoj samoći, moj odani stanar duše, kojeg mnogi žele da sruše. Dok god postoji on, dok postojim ja. Između nas, draga moja svjetska publiko, nema više granica.
Dok stvaram na velikom bijelom polju, gradim svoju budućnost bolju.
Besmislene riječi, pune sirove laži. Hm, sve me to na neki moj bolesni način pomalo draži. Dok tragam za smislom svog života, kažu mi ljudi da sam Vrag od mota. Dok tragam gori tijelo mog duha, pokraj mene izgori i smrdljiva muha. Zaborav me voli, snaga me moli, nadu mi daje ovo šugavo znanje. Zadnje vam kažem i više ne lažem, ja i dalje jezikom mažem udatu susjedu.
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...

Sposobnost manipuliranja izgrađivala je desetke godina. Poučena vlastitim iskustvima ispremještala je sve što je vječno, ono sveto i profinjeno pokušavajući spasiti svoju žudnju koja ju je odvela do socijalne i seksualne revolucije. Hm, zapravo bila je čisti primjerak vječne teme ljubavi, puna senzibiliteta i na tisuće seksualnih iskustava zbog kojih je optužena na javno spaljivanje.
Stvarna, nimalo savršena, puna iznenađenja zabavljala me svakog dana ponovno iako sam za nju ja bila prljava i prazna. No, samo sam pokušavala započeti ispočetka sa svojim životom. Njena sjena pravilnih linija nikako da nestane bez traga. S vremenom na vrijeme omotala bi mi se oko nogu, mijenjajući položaj očijukala je preko jezika prevrćući gorak sok limuna. Izgledalo je kao eksplozija žumanjaka u njenim ustima. Poput fantazije svršavala bi u mom krevetu. Kaotično na kraju završava u mojoj priči.
Uvjeravala je sve oko sebe da može lebdjeti. Ja sam joj i na kraju povjerovala. Jednom sam se i uvjerila kako ta žena može odvojiti tijelo i duh svoj. No, to je već sablastan prizor. U stvarnosti je žena ta ipak smrtonosna.
Neprestano promatram izvezeni jastuk od crnog satena na kojem bi ona ležala kada bi došla kod mene. Otpuhnula bi mi poljubac sa njega. Sad je beživotna i opet neshvatljiva.
Miris adrenalina nagomilava se u meni. Stenjanje, jaki uzdasi, prljava posteljina, histerično vrištanje, moja metalna sposobnost bez zdravog kredita mijenja ono predviđeno pokušavajući dovesti mozak opet u normalu da shvati svoju dušu. Dok proučavam svoj autoportret ne prepoznajem tu ženu, gledam stranca u toj ženi koja grli drugu ženu. Neobjašnjivo bivam tužna i dezorijentirana. Nisam sigurna da li između te dvije žene postoji nekakav intiman odnos, da li su ustvari ljubavnice ili su samo zapetljane rukama. Svakako čine složenu cjelinu i jedan jako uzbudljiv vizualni efekt.
Poput robota, kao automatika postajem sve hladnija. Nimalo neobično što nema kompromisa, nastavljam dalje svojim putem. Karizma je jaka poput sunčevog svjetla. Ključ je u strahu, u nevidljivom organu. Teško je suočiti se sa slikom punom crvene tekućine koja se tako lako lijepi za kožu. Živci spremno popuštaju, zrak postaje slab i nemoćan. Kompozicija u membrani srca se prekida. Utroba se hladi. Bizaran smrad navire iza zatvorenih vrata. Njena sjena postaje dvodimenzionalna. Šokirana u potpunoj zbrci. Ulijećem u bezizlaznu situaciju. Eksperimentiram ispijajući bijelu tekućinu koju sam pronašla pokraj blaženog i mirnog tijela te žene. Želim održati ravnotežu. Pogled mi se zaklanja. Ne osjećam više sentimentalnost. Niti zavist. Nisam više autsajder. Postajem važna. Blagoslovljena. Poput žene te napravila sam korak u neurotičnom pravcu k slobodi.
Zar postajem najstrašnije stvorenje na Zemlji? Zar postajem: Čovjek?

...Jer život je lijep bez obzira na sve...

Zar nitko ne vidi da više nisam živa?
Poželjet ću Vam svima: Dobar dan! A sad idem dalje. Kažete: Opet! Hm, riječi su tanke, poput mojih prstiju tankih. Teško je biti prokleto sam. Teško je biti izgubljen. Teško je biti u tijesnoj koži, bez zagrljaja, bez djeteta. Dabogda se cijeli svijet razbije u tisuće komadića, jer prekasno je za oproštaj. Ha ha ha ha. Kakva sam ovo žena postala. Lomim sve pred sobom. Podsjećam na onu sirotinju u grudima. Gubim. Gubim tlo pod nogama. Plačem zajedno sa kišom. Ha ha ha ha. Velike djevojke ne plaču. Još jedna lekcija od života. Još jednom sam spustila glavu, a mislila sam da to nisam bila ja.
Varam. Varam samu sebe. Sad se branim, jer mi je ispod časti što sam tako nisko pala. Sramim se. Lakše je pomirit se s tim. Lakše je da ne zaboravim. Zima je vezala ove moje ruke hladne. Čini se sve uzalud. Borit se protiv sebe.
Šamar. Šamar mi treba. Tek sada shvaćam, no znam da nije kasno. Kažu: nikad nije kasno! Zašto mislite da nemam osjećaja? Predugo ste u mom životu. Tolika je udaljenost među nama. Osjećate li oluju koja će tek doći. Ne govorite to što ste mislili reći. Niste sigurni, a vrata ste za sobom glasno zatvorili. Sjećanja za sobom ostavili. Hm, ozbiljna sam. Sebična. Glasna. Ljuta. Zgrožena. Hladna. Staklena. Ili samo nejebana.
Djevojka koju volim na trenutak je nestala. Sad je vrijeme da je potražim. Mrzim to što je toliko volim. Mrzim to što volim njene usne osjetit na svojima. Mrzim što samo ona zna kako, kada i gdje da me dotakne. Znate li gdje je?
Nisam ovdje da Vas zabavim. Ja sam ušla u Vaš život, a ne Vi u moj. Teška noć. Ne diram. Pijana. Mogu reći sve vašim očima. Zaustavite se na trenutak, prije nego život ponovno preuzme kontrolu nad Vama. Prestanite pljucati. Dajte mi 5-icu. Znam što trebam. Još jedno piće. Zadržite svoje novce.
Hvala!
Nina, tebe je tako lako voljeti.
 

...radujem se suncu i ja...
 
 
Udara izolacija, skriva tajnu mog nervnog sloma. Mora tako. Pokušavam zaspat. Ne mogu. Nisam mogla ni jučer. Nisam mogla ni u petak, ni u četvrtak. Čežnja. Starim. Tko me sad voli? Tko je sad na mojoj strani? Ljubomora?
Što si sad naumila? Gledaš me tim prvim pogledom, osjećam da nešto kriješ. Ljubiš drugu? Ja ništa ne znam. Ništa ne znam. Oblačiš me i čvrsto dodiruješ moju kožu. Grebeš me dodirom. Gdje je moja duša? Gdje si je poslala? Zar je i ona na prodaju? Tebi je sve zabluda. I zrno sreće i pramen duge. Kako živjeti s tim? Kako živjeti napola? Nemaš kud i sve ti je uzalud. Pokušaj biti sretna, pokušaj barem usnama, bez boli progledaj i voli.
Nismo više mali. Prestani gubit kontrolu. Prestani biti naivna. Prestani biti luda, luda za mnom. Nema potrebe da mi skidaš zvijezde s neba. Nastavi živjeti bez nevolje. Otvori prozor bez kajanja. Neka odu van uspomene i sjećanja, ali ne i tvoj život. Otvori vrata, neka odu nemiri, a nek' ulete moji ljubičasti leptiri.
Sedmi dan saznaješ da nemaš ti bezbroj sudbina. Sve već zaboravljaš. Tražiš djevojku koja će te voljeti takvu. Tražiš djevojku s kojom ćeš živjeti u svom svijetu. Misliš da imaš sve što ti treba. Ružu crvenu i dijamant koji sjaji. No, sutra se budiš sama. Oči opet mene traže. U sobi se širi moj miris. Moj duh. Gdje sam ja, ja koja sam jučer živjela s tobom. Gdje je moje lice? Duša? Gdje sad živim? Gdje sam nestala? Kad je naša ljubav prestala?
Ovo je trebalo već da se dogodi. Misliš da sam bezobrazna. A ja samo želim biti slavna, vila bez krila. Sutra ćeš već mazat mlađu, gorko slađu. Skinut će ti moju košulju, odvest ćeš je u postelju. Tad vidjet ćeš zmiju otrovnicu. Probat ćeš najljuću borovnicu. Lizat ćeš pravu đavolicu. Tri noći, ljubit ćeš njeno lice, voljet ćeš njene tanke trepavice. Bit će ti sve slatko, bit će ti draga, ali kratko. Tad ćeš čelik pretvorit u svilu, baš tad će vještica ubiti vilu.    
Nekad bili smo savršen par, sad se sve naše pretvorilo u stvar. Ana, se zovem. Zar mi se ne sjećaš imena? Bila sam tvoja medena. Bila sam tvoja za jednu kunu, bila sam stalno u tvom umu. Zar sam te krivo ljubila?
Zašto gasiš naše plavo svijetlo? Zašto plače tvoja nova djevojka? Zašto je tvoj prostor tako mali? Gdje si se sakrila tako očajna? Gdje si se sakrila tako opasna? Zar si svoje mjesto našla u crnoj kronici? Zar će da te spase veliki bijeli u bolnici? Zar te toliko boli? Zar si i novu djevojku ubila? Daj mi da ti stavim sol na kost, prekriži se i moli za oprost.
 
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...
 
 

Or just bad habit
Sve ono što sam ti rekao nisam mislio. Zapravo sam te samo htio natjerati u plač. Da li sam sad promijenio pravila? Ili i danas mogu u četiri sata ujutro izaći van i raditi ono što radim svake noći. Igrati se sa svojim dečkima. Imat ću alibi kad me budeš upitala što mi je to crno ispod noktiju. Sve je moguće. Pitanje je samo, da li ti to možeš podnijeti?
Daj malo protresi te guze samo zbog mene. Znaš da me to pali. Prekrij noge. Daj ruku. Osjeti kako je tvrd. Da! To! Aaaah! Fuck! Ne želim tu tvoju vrućinu i vlažnost koju imaš među nogama.
Izlazim vani. Bez pritiska. Pogledi me trgaju. Ulice jedu. Mozak mi je na mjestu. Baš kao i ova muda koja hrabro nosim na sebi. Trebao bi ih možda „pirsat“. Uljepšat ih s nekim svjetlucavim nakitom. Rozim cirkonom. On bi to volio. Njemu bi se to svidjelo.
U ovom gradu kao da nikoga nema, kad ti baš netko treba. Na kilometre samo daljina i šupljina. Nema ni kurvi, nema ni svetica. Gdje si ti? Tako ti se radujem. Kad će ta ponoć, da te opet vidim. Kunem se, nitko neće nikada saznati. Kad bi samo vidio kako se moje lice smije i kad me povrijediš. Ne želim te više varati s njom. Nema tu ljubavi. Nemoj mi sudit. Varam te samo tijelom. Znam, trujem svoju dušu njenim dodirom. Glupo je. Ludo.
Nisam više siguran. Nisam siguran da li me ti voliš. Siguran sam samo da voliš moj šupak. Siguran sam da sam svake večeri tvoja muška kurva. Gdje je tu ljubav tvoja? Nije mi žao, sve što sam ti dao, dao sam bez muke. A ti, kao plavi bumerang, dolaziš, pa odlaziš. Lutaš.
Kod nas kao da je sve pogrešno. Kao da ne znamo voljeti. Samo se znamo žaliti. Kockar sam u duši, ali mogu biti tvoja marioneta. Volim tvoje gorko vino piti. Ako treba i prosjak biti. Zbog tebe. Gade. Koji jebeš druge. Nisi fer. Uzimaš me i ostavljaš. Poput luđaka. U čemu je kvaka? Pa već imaš kretena. A žena ista je svaka.  Zar ćeš zauvijek ostati sam? Što još mogu da ti dam?
Gdje je taj mudrac koji će izliječiti moj grijeh? Zar je on duh? Taj tvoj drug.
Bez snage, nastavljam dalje. Topim se i nestajem. Vrijeme mi je odjednom sve. Čekam novi dan. Čekam sunce. Čekam mamu da mi oprosti, jer sam malo nestašan. Znam, mama će reći da se natrag ne može. Sjeti se mama, sjeti se da si jednom rekla da će dobro pobijediti zlo. Ima još vremena. Samo ova moja ljubav treba prestati i moje zlo će nestati.
 
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...

Marina
 
 
Opet misliš samo na sebe. Opet si tako sigurna u sebe. Ne zaustavljaš se. Siluješ slobodu. Ne želiš se jebati sa mnom. Ni mojih pet minuta slave na TV-u, ne pomaže mi da dobijem dio tvoje scene. Ne želiš me niti poslušati. Razbijaš sve oko sebe.
Vidiš li osmjeh na mom licu? Vidiš li sigurnost na mom ramenu?
Braniš sve svoje boje. Gradiš nekakav svoj hram. Živiš na račun sjećanja. Želiš pokopati sve mrtve u tom hramu. Umrli su zbog tvojih grijeha. Sad moliš. Moliš suzama. Moliš dan da noć dođe ranije. Moliš da jučer više ne postoji. Teško je, znam. Popij ovo. Klizi ti niz to tvoje usko grlo. Umorna si. Samoća ti sklapa oči, dok moji tanki prsti grebu tvoja točkasta leđa.
Nisi luda. Nisi budala. Samo nemoj više glumiti. Tvoja sreća je previše lažna.
Opet sam popustila. Razloga nemam. Sve je potrošeno oko mene. Opet nova partija s tobom. Daj mi gutljaj rakije. Daj mi gutljaj te gorčine, rana je još friška. Ljubav je opet popustila, mržnja je opet između savjesti i srama. Mačka opet mora bježati. Nebo je opet sunce skinulo.
Dotakni me sad pravim dodirom. But ću tvoja kurva, kad već uzimaš sve tako olako od mene. Ne možeš ni zbrojiti moje rane sve. Šutjet ću. Mogu to. Neću ni plakati. Bit ću poput kristala. Razbit ću se samo zbog tebe. Mogu to. Bit ću najbolja. Mogu to. Imam ljepotu, imam sjaja.
Zašto je tvoja sjena tako ružna? Zašto je ružna tvoja ljudska ćud? Zašto trebam tvoj dah? Zašto si baš ti trnje na mom putu? Zašto sam tiha? Zašto ne znam napisati stih? Zašto nemam rime? Zašto vezeš taj tmurni goblen? Zašto si ukrala moju zvijezdu?
Imam plan. Ukrast ću te. Samo na tren, kako bi mogla napisati svoju prvu baladu. Ma ne, u dosluhu sa samom sobom, ukrast ću te, kad ti oči budu pospane. Tad izmislit ću bajku. Tajnovitu uspavanku. Čitaći će moji tad crne tipke svirat i stvorit će svirku. Pjesmu koju će svi znati pjevati. Zveckat će svi zajedno te prazne stihove.
Bez hijeroglifa, bez prijevoda, bez prerušavanja, bez sjena, bez haljine, sa ljubičastim cipelicama, sa borama, sa žarom, sa bijelom ružom i gitarom, leći ću na vrući asfalt i pjevat ću...
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...

Fall to pieces
 
Dvije minute su prošle i sad je već prekasno za besplatnu vožnju koja bi mi promijenila život. Nastavljam dalje. Ja i moj ljubičasti kofer. Gužva u prometu. Zadnja na tom skliskom startu. Ne žurim. Sve što radim, radim samo za sebe.
Želim da se probudiš i da vidiš da je sve u redu. Želim da osjetiš ove male stvari koje čine život tako lijep. Osjeti ovaj trenutak dok me čitaš kako je iskren. Uhvati me. Ne daj da ti uzmaknem. Osjeti moj mir. Odana sam ti. Da, znam, nadaš se da će tako biti zauvijek. No zapamti, imaš sada. Imaš sve sada. Tako je lijepo da te tjera da plačeš. Ti si lijepa. Tako nježna.
Hladim se. Tijelom mi kolaju jezivi trnci, tjeraju me da se stresem sva. Osjetih kako mi se dlačica na pički naježila. Moram se obrijati. Voljela bih to napraviti za tebe. Ispred tebe. Bez straha hladnim žiletom bih dirala svoju mokru kožu. Bez suza tim žiletom bi rezala dlake na pički. Hrabro bi zarezala glatku kožu na preponi. Ne, još hrabrije bih zarezala tanku kožu oko svog šupka. Pustila bih sedam kapi krvi, samo za tvoj okus. Nahranila bih tvoju nevinu dušu sa svih sedam kapi krvi, a sebe bih vratila među žive ćućajući  tvoj krvavi jezik.
Nikad nisam izgubila, nikada ni pobijedila. Uvijek sam između svega. Bez vrištanja, izgubljena u daljini, borim se sa vjetrovima. Rušim blokove srama ispred sebe, otvaram put koji bi me trebao nekamo odvesti. Iako me se nećete sjetiti, svejedno želim ostaviti trag za sobom. Vjerujem sebi. Vjerujem da ću već nešto naći. Znam, prkosim zaboravu. Kad pogledam u zrcalo vidim sebe. Ne vidim nikog drugog, samo sebe. Smeđe oči. Plavu kosu. Duguljasto lice. Bijele zube. Podočnjake. Dugi vrat. Sigurnost. Hrabrost. Umišljenost. Razlog.
Palim boje na svom TV-u. Pojačavam sliku. Želim vidjeti, želim čuti što se događa oko mene. Kako da učinim svijet boljim? Kako da učinim svijet ljepšim? Veliko je nebo iznad mene. Nebo može sve.
Ne zavodim te. Nisam zavela ni nju. Ona se još uvijek krije u svom ormaru. Pitaj susjedu s prvog kata. Ona sve zna. Ona me zna najbolje.
Stvar je izmakla kontroli, jer više nikome nije stalo.
 
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...

Sober
 
Prave riječi past će u ovoj priči, poput šarenih domino kocki koje se ruše na naboranom, znojnom dlanu. Pogriješit ću riječi na samom kraju priče, baš kao što griješim s nevjernom predzadnjom domino kockom, ostavljajući sliku bez sjaja.
Čini mi se gubim zdravi razum. Ništa nije stvarno, kad si ti pored mene. Zato ja odlazim. Spuštam zavjese za sobom i odlazim sa svim stvarima. Predstava je završila bez aplauza.
Osjećam se glupo. Pet mjeseci je prošlo i još uvijek sam trijezna. Znam, nikada nije gotovo. Nikada tako sigurno. Na kraju ovog putovanja, možda i nađem blagoslov. Nema usporedbe ni sa kim, ni sa čim. Nema pogađanja, ni pretvaranja. Pet mjeseci je prošlo i još uvijek dišem. Sa suzama, ali dišem. Pet mjeseci života bez tebe. Osjećaj je isti kao i onog dana kad je usna dotaknula usnu. Poseban poljubac. Pravi poljubac. Padala sam, a ti si me uhvatila. Moj život je tvoj postao. Tvoj život je moj uzeo.
Pišem. Dajte mi mjesta. Stvaram. Žurim. Zaprljat ću sve. Tresem se. Kada sam postala ovako nespretna? Mislim li stvarno tako? Ili ću već slijedećeg dana biti bez riječi? Puna gnjeva. Tjeskobe. I sve to zbog suhog, crvenog grla. Poljubila sam novu djevojku. Ne znam joj ime, pa samo smo se malo seksale, onako bez seksa. Opet sam nedodirljiva. Zar?
Opet ću izgubiti ako dopustim da me netko ljubi. Ne želim biti nečiji plamen  u srcu, nečija iskra u oku, nečija zvijezda na nebu. Nije to za mene. Ljubav je izgubljena igra.
Promijenila sam sve. Promijenila i bravu na ulaznim vratima stana. Promijenila sve plastične kartice, jer stare su se izlizale, baš kao i ove moje misli sada.
Okružena tišinom, dajem sebe nepoznatom. Negdje tamo postoji anđeo. Negdje tamo zraka je svijetlosti i topline. Negdje tamo nema granica. Negdje tamo bila bih tvoja nevjesta.  
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...

Kosti
 
Dok nepomično leže u hladnom krevetu, on joj podvaljuje patetične Balaševićeve stihove. Polako, nesvjesno ju je trovao s dozom od dvadesetšest izgovorenih riječi. Gazio je njenu Ljubav. Ne štedeći malog anđela kojeg ona nosi u sebi. Dok ona šuti, on nastavlja svoj spektakl. S nekoliko lica, režira kraj njihove veze. Koristi tehniku varalice. Na rubu pameti, bez savjeta, proživljava sve to na svoj način.
Jednom ju je volio zbilja! Sad olako gasi tu ljubav. Kaže, baš kao i Balašević:“... jesen je kriva...“ Zavukla se pod njegovo rame, šuteći privijala je svoje glatko tijelo uz njegovo hladno. Tražila je zaklon pokraj njega. Još jednom za kraj zajedno su voljeli bluz. Podijelili su jednu zrelu breskvu. Dilema je stvorila tišinu. Praznih misli, ugasili su svijetla.
 
U njegovoj glavi nemir je. Još jedan dan iznova. Sve se mijenja. Svaki dio njega, svaka njegova kost, želi biti drugačiji. Želi više, želi bez ignoriranja. Dok ga gledam u oči pitam se: Zar će cijeli život živjet bez slobode?  Moja snaga je slaba, no moje riječi su dovoljno glasne. Izgubljen i slijep. Na usnama osjeća okus suza, njenih suza. U tijelu osjeća samo škripavu hladnoću kostiju. Poželio je raznijeti svoje tijelo u tisuću krvavih komadića. Poželio je da divlje zvijeri, razni lešinari rastrgaju sve kosti što ostanu.
Sve su to samo misli koje prolaze kroz njegovu glavu dok sporim hodom miluje asfalt. U daljini čuje nepoznat glas koji ga doziva, bori se protiv tijesne buke da jače čuje taj nepoznat glas. Zanesena sva, no odlučna upadam u njegovu oluju. I sad kao da smo u snu, mrtvi, ne dodirujemo se. Jedini dodir koji osjećam je toplina sunčevih zrak na promrzlim rukama. Povjerenja ima samo u mojim i tvojim željama. Odjednom ostajemo sami, dok su tamni oblaci zagrlili sunce. I dalje šutnjom obavijeni, još mirnije se pogledima diramo. Opireš se svemu tome. Osjećam i tvoju tjeskobu i sve me to pomalo počinje strašiti. Zapleli smo se u mreži tišine i gustih nita pogleda. Na usnama osjećam okus suza, svojih suza. Pitam te: koliko dugo godina da još čekam te?
 
Odlaziš, sjenu mi ostavljaš. Dok brzim korakom hodam po mokrom pločniku, tvoj duh u stopu me prati. Beskraj. Zaboravljeno vrijeme. Tražim utočište, barem toplo prenoćište za zalutale misli moje. A ti, uplašen na suhoj magli, kosti ti postaju teret koje te guše. Dozvoljavam da me pogledaš još jednom za novi početak. Zbunjujem te, te se braniš od svojih laži. Dopuštam ti jedan zagrljaj koji kao grom ubija te.
 
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...

...imati pa nemati...
 
Gdje god da se okrenem, sve izgleda nedovršeno. Okrenem glavu što dalje od tuge, dok na ramenu nosim snagu. Ne odustajem, jer znam da dolazi samo dobro. Dok neki žive bogato, dok neki žive vjerujući, dok neki žele imati sve, dok sve znači ništa, dok se neki penju na najviše vrhove planina, dok neki jedu iz pozlaćenih tanjura, dok neki žele dragulje, ja, ja samo želim živjeti.
Dosta je suza isplakano. Dosta je jadanja proživljeno. Svijet se mijenja. Čudno je kako neke stvari polaze kroz život. Kako priča počinje i kako priča završava.
Čujem svoj glas, dok mrak polako nestaje. Ti me tjeraš da te volim. Kažeš, pripadamo jedno drugom zauvijek. Želim da znaš da ti vjerujem. Sirotinje u grudima neka svjedoče.
Ne sakrivam oči više. Sretna sam. Luda sam.
I dok se budim sama, moje oči tebe traže. Poznat miris po sobi se širi, iako nema te. Nema tvog lica. Nema tvog glasa. Gdje si? Gdje si otišla, kamo si odvela te male slatke grudi?
Ustala sam, čvrsta i uspravna. Još jedna olujna noć je iza nas. Snaga vrelih usana otopile su hladne, bolne izgovorene riječi. Ustajem bez zlatne krune. Ustajem i stvaram. Ustajem iako nema garancije da ću vidjeti dno, da ću vidjeti nebo. Ustajem i smijem se. Čujem pjesmu uz koju se volimo lizati. Zapravo, mi nemamo takvu pjesmu. Glumim da imamo. Glumim da si jedina. Monogamija me guši. I tangice me počinju žuljati. Vidim ujedinjene boje benetton-a. Srce udara ludo. Ludo za tobom. Strah me voljeti. Možeš me izbrisati. Volju mi dodjeli. Bit ću spremna da se bacim na tebe. Znam da sam previše zaokupljena svojom gladi. No, toplu krletku nikako da izgradimo. Sve postaje grešno. S jednim okom bodriš me. Dostojna ili ne? Znam, nisam pravedna. Znam, nisam blaga. A ti se trudiš prepoznati u meni barem malo ljubavi. Tragaš za kajanjem. Preslaba si da bi za nas obje nosila križ ljubavi.
Malo sam rekla, dok kapljice nevjere izlazu kroz pore na prstima koji tipkaju sada. Gledam u krevet. Prazan. Vidim te kako griješ svoju stranu kreveta, dok na mojoj strani leži ponos. Grliš me.
Tonemo zajedno, s dozom opreza prema ljubavi. Dajem ti ovo moje lice, bez razloga za strah. A ti, prestani mi podvaljivati ljubav.
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...

 
...jednom đubre, đubre do veka...
 
Previše plaćam račun za ovaj život koji živim. Možda zato jer varam? Možda zbog neoprostivih grijeha? Možda jer sam sagriješila šestu zapovijed Božju ili možda zbog devete zapovjedi?
Ljubav bez granica? Postoji li to? Hoće li ikada Nebo pasti na Zemlju? Gdje je nestala snaga? Gdje je nestala nada?
Nemam šta da ti obećam. Da ću te zauvijek voljeti? Da te neće nikada boljeti? Obećavam ti da je svaka moja izgovorena, a i ova napisana riječ istinita.
Sad te želim gledati kako se svlačiš. Da, to je za mene Ljubav. Želim te hvatati oko stola, želim te počupati za kosu. Da, to je za mene Ljubav.
Pričam priču koja nikada nije bila ispričana. Zapravo pokušavam zaboraviti. Ljubav! Ovo je Ljubav? Što osjećam? Nemoj mi reći da se zaustavim. Reci vjetru da ne puše! Reci suncu da ne sjaji! Samo nemoj reći da se zaustavim. Reci da Ljubav nije prava, to je samo nešto što radimo. Reci mi sve što jesam, samo mi nemoj reći da se zaustavim.
Sama sam sada. Buljim u strop. Dosadno mi je. Ni tvoja golotinja ne može upotpuniti moj život. Možda moj san. Puštam prste da šetaju. Volim to.
Gladna sam. Napeta. Molim, krvarim za prijedlogom. Znam da netko gleda. Uzaludno, bez dodirivanja. Sjene postaju sumnja. Ja postajem stranac.
Znam da nisam tamo kad me najviše trebaš. Dan postaje sve teži za živjet u njemu. Čekaš me. Čekaš predugo. Nemam opravdanja. Čitaj me. Čitaj ove riječi. Nije mi žao. Nije mi žao ni za suhe suze. Nije mi žao ni za slatku bol. Nije mi žao ni zbog čeg. Nije mi žao ni zbog laži. Žao mi je što te volim. Žao mi je što ću te uvijek voljeti.
 
...jer život je lijep bez obzira na sve...