Pogled iznad tipkovnice

Obogatila sam svoj mladi život novim ljudskim radostima i zadovoljstvima. Pritom ne mislim na seksualni život, ni takvu vrstu zadovoljstva.
U ovo realističko doba, osnovni pokretač mom slijepom biološkom nagonu je i ljudska aktivnost zvana Ljubav. No, ovaj put neću priču ispisati blještavim riječima, jer virtualna scena je cijela ispunjena malo je reći efektnim, možda prije napadnim pričama obogaćenim blještavim česticama glamura.
Hm, da prestanem ušminkavati ovu moju priču?!?
Sve je ipak stvar tehnike...
Neki će se zgroziti pročitavši tek naslov, a ni ne znaju pravu dimenziju priče. Zadivljenih neće biti, baš takvi daju fantastičan primjer pravog čitatelja.
Učinit ću prekoračenje ispisujući ove riječi. Izbacite me, ako učinim trostruko!
Nisam tajkunova kćer, novaca nemam, pa riječima kupujem puno toga. Iako ne vidite moje tijelo, ne čujete moj glas, znam da osjećate moju ozbiljnost, uostalom u virtuali se sve vrti oko zrnaca riječi. Sad šutim, jer sam mislima savladana, no riječi prkose šutnji, te je nagrizaju, da bi se na kraju prosule, ucrtale tu.
Puštam svoje misli da žive, predugo sam ih držale za taoce u sebi. Vrijeme je da im se odužim. Možda su mi riječi teške, ali ponosim se sobom, jer bez takvih mojih riječi bila bi nepotpuna.
Vrtim film od prošlog dana. Trebao je ostati tajna. Dopustila sam si puno toga. Bilo je predobro da se propusti. Zadnji potez ću povući s ovom pričom. Neka mi netko čuva leđa!
Ove ruke što tipkaju sad po izlizanoj tastaturi, dirale su Je. Nije bilo prepreka. Sad vam pričam kako je, kako je kad dobijem sve. Pogledala me Je u oči i znam da smo mislile isto. Riječi su tada bile suvišne. Ne osjećam se prljavo, jer u meni kuca čisto srce. Logika je ovaj put jača od romantike.
Gdje smo sad?!?
Ja samo živim iz dana u dan. Da čekam na ono bolje sutra, nema smisla. Jer danas je puno vrjednije, od onog sutra. Svijet promijenit na bolje ne mogu, no ne mogu ga ni uništit. Ono što mogu, je to da puštam u svijet moje prekrasne misli. Tek toliko da popričam malo s Vama...
 
...život je lijep bez obzira na sve...

Još ima Sunca, još ima i Mjeseca, iako nema Tebe, iako nema Nas. Čuješ li te neskladne zvukove frule, dok ispisujem posljednju Odu Ljubavi?!? Note nisu skladale prekrasnu simfoniju o Ljubavi, jer svirati ne znam. Pjesma nije otpjevana o Ljubavi, jer pjevati ne znam. I sad ću poetično zvučati kad ti kažem da su crvene rijeke suza potekle iz mog srca zbog Ljubavi, jer plakati znam.
Želim se oprostiti od Ljubavi u ovoj bezglasnoj priči. Sad čitaš posljednji moj šapat koji ti zahvaljuje što si mi pomogla da budem svjesna. Iako nije izgovoren u napetom sluhu, i ovakav on zadaje bol, bol koju mogu učiniti usne pune sjaja, iste koje se čuvaju nijemošću.
Šapatom ti zahvaljujem što si u meni razvila najsenzualniji i najduhovniji oblik, Ljubav.
Između redova, u ovoj priči možeš osjetiti samo moje kucanje krvi. Krv se pretvorila u prah i začepila moje srce. Potrebna mi je stvarnost, no ona je preplavljena Ljubavlju. S oprezom upotrebljavam riječi da zacijelim svoje skrivene rane koje već pripadaju prošlosti. Nemoj mislit da Ljubav želim preobraziti u Ljutnju, znam da bi me to onesposobilo i omelo da budem sretna u sadašnjosti.
Identificirat ću Ljubav; Ljubav nije Ljubav koja se mijenja kad promjenu nađe. Ljubav se ni u oluji ne zatrese!
Naša je Ljubav bila kao Sunce koje sja na Svijet, umjesto da je očajnički trčala uokolo, tražeći Sunce da zasja nad njom. Ugasila se ta naša Ljubav na putovanju bez odredišta i cilja, te sad biva  kao sredstvo  još jedne srceparajuče priče.
Još neko vrijeme ću se boriti s nemani mojih niskih nagona, koje želim zamijeniti za plemenitije osjećaje. Znam da zvučim kao da ubijam tu neman ovisnosti. Ja zapravo pružam ove riječi, a ti zamisli da iz golih ruku puštam Leptira Ljubavi po kojem ti šaljem posljednji poljubac, a ti ga nemoj hvatati po zraku, da ne bi uništila njegov krilovit život. Već ga pusti da slobodno leti, možda mi se jednom vratiti, da obnovi kostur Ljubavi.
Čime ću sada već puniti baterije moje duše, koju pokreće nevidljiv mehanizam mog tijela?!? Kako se održati među živima?!? Zar će me Tišina održati zdravom?!? Mislim da je moj Duh neuništiv i da će izdržati bilo što. Osnažujem samu sebe saznanjem da je moja svijest sposobna preživjeti i bez Ljubavi. Beznačajni i dalje ostaju; sumnja, očaj i strah na mom životnom putu bez Ljubavi.
 
…život je lijep, bez obzira na sve…
 
 

Ranjiva sva, ispisujem sada taj zvuk, jedini kojeg čujem, zvuk svojih misli. Inače nečujni zvuk taj, uspješno nadjačava zakržljalu klimu, prozujali frižider, pa i glasno pojačanu televiziju.
Pričom ovom želim pokazati ono što je u meni, sve te osjećaje izbaciti iz sebe, jer mislim da bi me to moglo spasiti, jer u suprotnom ako ih zadržim u sebi, uništit će me.
Trenutno se nalazim u samom žarištu moje božanske riznice te čiste ljubavi. Oživljujem neman ovisnosti.
Bezuvjetna ljubav ta, paralizirala me je i onemogućila mi da ispunim svoje želje. Frustrirana zbog doživotne invalidnosti obraćam se puku ispod fasade, pod šarenim maskama, te prekidam nezainteresiranost i ovim tekstom unosim ljubav za kojom mnogi čeznu.
 
Dopirem do Vas?!?
 
Kada bi barem dovoljan broj ljudi mogao osjetiti ovu moju bezuvjetnu ljubav, možda bi ovom zemljom zavladao mir?!?
 
Trenutno prebacujem energiju na ono što želim, zapravo poduzimam konstruktivne korake prema Onoj koju bezuvjetno volim. Ostavljam svoju svijest, i vračam svoje prave osjećaje.
 
Dolazim k sebi!
Odlazim k tebi!
 
Iz tvog plavog pogleda tražim oprost, jer sam tu bezuvjetnu ljubav pretvorila u agoniju.
Blago moje čiste ljubavi, TI JESI!
Učinit ću što god mogu kako bi bila jasna i snažna poput leće koja odrađuje posao na svjetioniku, kroz mene takvu će sjati iscjeljujuća energija i svijetlo bezuvjetne ljubavi za sve one koji su izgubljeni u tamnoj noći fizičke i emocionalne boli. Iscjeljiteljska energija nije moja, već dolazi od više sile.
Ljubičasto svijetlo pulsira na sredini mog čela, i bezuvjetna ljubav preuzima moje tijelo.
Srce moje plače za onim što je izgubilo, ali duh moj se smije zbog onog što je pronašao.
 
Bez obzira na okolnosti, moje misli su samo moje, i ne trebam ih braniti. Zato galopiram poput ratnih konja, iznad strave prema cilju. A moj cilj je – bezuvjetna ljubav! Bit ću heroj jer krećem putem individualnosti.
 
…život je lijep, bez obzira na sve…

Znaš, ponekad se pitam jeli baš moralo toliko dugo bez tebe?!? Probaj zamisliti kako je teško voziti se noću kroz pusti grad u društvu gospođe Samoće i zbog toga se nemoj dosađivati kad pretjerujem sa nježnostima jer za tebe, ljubavi moja nježnost je jedina istina…  Da ti si ta, samo meni potrebna tvoje lice nježno je, moja istina tvoje tijelo osjećam i budi me tvoj dah ja Volim te jer ova noć je iskrena, poput nas… Samo ti sve tajne znaš o meni, moja ljubavi sve ono što sam ja… Samo ti, ti jedina si sreća mojoj istini moja ljubavi… Nikad nisam kao tebe nikog voljela čak sam radi drugih žena sebe lagala, vjerovala nisam nikad da sreća postoji tek sad vidim što je prava snaga ljubavi, Srećo moja, hvala ti za sve… samo ti sve tajne znaš o meni, moja ljubavi sve ono što sam ja samo ti, ti jedina si sreća mojoj istini moja ljubavi…
 
Ja sama sam tu, u ovom ništavilu, ni tebe mi nema, u ovom carstvu sjena.
Daljina nas dijeli, ali ljubav spaja. Priznajem teško mi je bez tvog zagrljaja. Tog nebeskog raja! Duge su te noći, u tužnoj tami, kada zapravo želim biti s tobom, želim da smo sami. Toliko te trebam, najviše od svega te volim i spremna sam da se za tebe Ljubavi moja i protiv svijeta borim!
Trebaš mi kao zori sunce. Trebaš mi kao suncu zrak. Trebaš mi kao kiši kap. Trebaš mi kao plimi oseka, baš kao tišini nemir. Trebaš mi kao topla krv veni, baš tako ti trebaš meni!
Tvoj osmijeh biva moje sunce, tvoj plavi pogled pogađa u moje srce. Noćima nemam mira, samo zbog tvog poljupca, i kad nisi tu, on mi dušu dira.
Ako naučim vjetar da šapuće tvoje ime, ako naučim sunce da me mazi kao tvoji prsti, ako naučim cviječe da miriše na tebe, tad bit ćeš ti baš svuda oko mene. Jednom je nebo samo na trenutak našu ljubav učinilo stvarnom, a sad sve to biva misterioznom tajnom.
Trebaš mi, snagu mi daj, bila si moj početak, sad samo trebam da izdržim taj pakleni kraj. Umorna sam, svega me strah, zagrli me, trebam tvoj topli dah. Nije mi potreban život, nisu mi potrebni ni sni, meni je potrebna ljubav, naša ljubav, meni si potrebna ti. Kad ti usne približim, sklopiš ta plava oka dva, kad te nježno poljubim, ti zadrhtiš sva. Sumrak je u srcu mom, kad pored mene nisi, sumrak je u duši mojoj, jer daleko od mene ti si.
Da budem sretna, jer si mi prijateljica ili da plačem jer je to najviše što ćeš mi ikada biti?!?
Daleko si jedina moja, duge su mi tamne noći, ali ljubav snagu mi daje, da izdržim u samoći. Izbrisati trag moga nemira, neizvedivo je bez tvog čvrstog dodira. Jeli grijeh što te želim svaki tren, i što mi je pogled zaljubljen?!?
Kada budeš spavala, u san ću ti doći ja, da te ljubim, da te grlim, da te imam samo za sebe, jer jedino te tada mogu imati, moja nesuđena ljubavi.
Za ruku sam te primila sebi te približila i kao da je jučer bilo, kad si meni, sjela u krilo. Prvi poljubac mene je uzbudio, mene je probudio tebi me vodio, prvi put te ljubila usne ti dodirnula. Nježno sam te ljubila, lice ti mazila, u oči te gledala, tebi se divila. Vrijeme mi je stalo, još te volim, moje malo. Još se u snu s tobom budim samo tebe ja još ljubim. Tebe još pamtim za nas još živim, sve drugo ja mrzim, samo tebi se još divim. Nemam više sutra, ni za kog da živim, kad tebe ja nemam i sebe još krivim. I trajalo je kratko zlato moje slatko. Jedan pogled na tebe i sve me boli, sjećanja mi naviru, a srce te još voli. Da ljubim te usne, ja život bi dala, za zagrljaj tvoj na koljena bi pala. I nitko ti više, pjesme pisati neće, ni ljubit te usne sa toliko sreće. A ja ću opet sanjati, svejedno ću te voljeti, jedino to, moja ljubavi ne možeš mi uzeti.
Ostavljam pustoš iza sebe, nastavljam preživljavati u ruševinama postojanosti, sanjat ću i dalje o ljubavi, onoj nedostižnoj.
 
…Doći ću ti noćas u san, na obraz ću ti stavit dlan, nježno ću te milovati po licu, neću pustiti suzu izdajicu, poljubit ću te u snene oči i tiho nestati u noći…
 

Budim se prije sedam, kroz prozor nebo gledam, bez tebe novi je dan. Otkad te nema sa mnom ja dobro sam uglavnom kada na te ne mislim. Gdje si ti svjetlo kad se ugasi, daj reci mi, što sanjaš kada nema ljubavi. Trebam te, ne trebam te, Volim te, ne volim te, ništa, ti nemaš ništa s tim! Volim te, ne volim te, Trebam te, ne trebam te, sjetim se, pa zaboravim! I čuvam dan od slova tvoga imena  i čuvam noć od sna! Budim se prije sedam  po navici još gledam na tvoju stranu kreveta, a tamo sve što ima, pokrivač boje dima tišina kao prašina!

Tipičan dan na poslu. Zadnja minuta moje smjene istječe prema pravilu. Zaključujem kasu, brojim novčiće. Jedino tada, dok zbrajam i množim, novac je u mojim rukama presudan faktor sreće i zadovoljstva i jedino tada novac je na listi prioriteta. U glavi mi odzvanja ona stara narodna; …»novac pokreće svijet, ali ne i ljude»… Opet doživljavam «knock down» zbog jebenih novaca! Ne mislim da sam premalo plaćena! I ovo definitivno nisu riječi jedne nezadovoljnice! Istina, možda moj posao nije najpoželjniji i najcjenjeniji, ali nije ni na začelju te iste kolone.
Rijetki su dani kada sam nezadovoljna poslom. Preformulirat ću prethodnu rečenicu; …poslom zadovoljna, no ponekad na poslu nezadovoljna… Tih dana ima koliko i onih krvavih dana u mjesecu. Zanimljivo, jer ti dani se nekako svaki put podudaraju s onim krvavim danima u mjesecu i sve se događa istovremeno. Ne znam da li mi se to samo čini ili su poslovni izazovi tih dana izražajniji?!? No, svakako mi je jasno da posao nije emocija. Možda me na kratko može odvući do nekih samoostvarenja, pa čak da se na trenutak uhvatim u koštac s osobnim identitetom.
Rekapitulirat, ne klonit duhom! Proces koji traje!
Osjećate tužnu, nervoznu, potištenu, nezadovoljnu ili depresivnu mene, kroz ovo što vam pišem?!?
Zadovoljstvo poslom zamjenjujem malenom stvari, koja me u slobodno vrijeme čini sretnom. Odlazak u ovaj digitalni svijet, za mene znači svaki put ponovno rađanje. Da, dijagnosticirana mi je «bolest digitalnog doba».
Internet, mjesto gdje nema tjeskobe! Internet, jedina ravnopravna veza u kojoj 24h dnevno imam podršku! Internet, mjesto bez svijesti! Internet, bezopasna navika! Internet, sklonost procjenjivanju i razrađivanju strategija različitih postupaka! Internet, mjesto u kojem otpuštaju svoj bijes i mržnju mnogi koji nose to u sebi! Analizirat razloge takvih situacija zahtijeva dubinsko skeniranje, istraživanje spirala negativnih razmišljanja. Internet je postao kultura koja kronično i neprekidno zaviruje u svoju unutrašnjost! Internet jednak apetitu, koji stalno raste! Usudit ću se i Internet proglasiti drevnom vještinom, koja pozitivno djeluje na duh, no negativno na oblik guze! Iako se kontinuirano krećemo s stranice na stranicu, iako i srce brže kuca, svejedno ne sagorijevamo kalorije, niti nam se ravnomjerno otapaju masne naslage s cijelog tijela. Bonus je taj, što ako slijedimo načela interneta, osvježit ćemo i osnažit duh, ali ne i tijelo! Internet ne čini mišiće vretenaste i ne bilda ih!
Ne dramatiziram, niti sam popila čašicu alkohola. Samo poduzima praktičan korak, tako što ispisujem ono što mislim da je naglo postalo stvarno i važno.
 
NASTAVLJA SE…

Možda mozgam previše, kad sve teže pronalazim prave riječi kojima bi ispričala ovu priču?!? Postajem li sitničava?!? Ništa nije vječno! Nepobjediv um možda trenutno izgleda zavodljivo, no to je samo efekt koji blijedi. Nisam paranoična ni kad ugledam svoje riječi kako se igraju, jedna po jedna na nezaustavljivoj klackalici. Čini mi se da mlako masturbiram riječima. Sam uvod biva predigra. Činim to senzacionalno s obje ruke, bestidno. Svaka nova ispisana riječ čini moje pokrete brže i čvršće. Možda sam na početku priče izgledala misionarski, no želim užitak dovesti do maksimuma stoga mijenjam poze, eksperimentiram, ugođajem svojoj magičnoj mašti.
Ja i riječi. Platonska ljubav ili?!? Dramatična veza?!? Sad sam hladni vjetar koji zavija nad morem riječi, no ne tako davno harmoniju smo zajedno održavali u sijamskom zagrljaju. Osjećam da ono apsolutno povjerenje među nama malo pomalo nestaje. Nije bilo nikakvog nagovještaja za to. Sad mi sve više stvari biva usputno, naizgled beznačajno.
Riječi izbjegavaju moj zagrljaj, grle me nevoljko, nekako napola. Osjećam nelagodu! Izbjegavam se suočiti s riječima. Osjećam krivnju, a riječi se hlade! Ne gledamo se više kao nekad prije. Riječi lutaju, žele biti negdje drugdje! Sve češće napuštaju moj teritorij, diskretno.
Za mene samo najbolje! Riječi su mi to govorile! A sad ostaje samo taj trag u beskraju kojeg na mjesečini samo plave oči vide…
 
 
NASTAVLJA SE…

Znam da ti nisam dala potpuni, konačni odgovor kojim bi ti objasnila koja je razlika između muškarca i žene tj. žene i žene kad se seksaju… Nisam ti objasnila riječima, no, sigurna sam da su moji dodiri, moje vlažne, vruče usne, kao i moji drhtavi uzdasi zamijenili sto i jednu riječ, te sam ti nesebičnim djelom ponudila odgovor. Draga, nemam volje za filozofiranjem, jer još je tvog okusa na mojim toplim usnama. Ne mogu da te ne diram, pa čak i tu u virtualnom svijetu koji ti nije blizak. Na silu ispijam gutljaj po gutljaj hladne vode, činim to nesvjesno, jer suhe je moje grlo. Moja sebična podsvijest misli da bi te tako zauvijek mogla isprati sa sebe, ljuta zbog toga zalijevam tom vodom već osušeno cvijeće, koje više nalikuje na iščupani i odbačeni korov. Tako isprepleteno, osušeno, kao da je i pregaženo, bulji u mene, vapi za kolijevkom vode. U trenutku me čvrsto zagrli iracionalni strah kao da smo najbolji prijatelji, kaže mi da bi mogla ti dehidrirati, i da ću te uništiti ako te ne budem dovoljno redovito zalijevala svojim velikim asortimanom prirodnih osjećaja, koji izviru iz podzemnih mojih izvora, te se tako razlikuju od običnih pitkih osjećaja. Ovom pričom zalijevam te iznutra, obogaćujem te svojim sustavom bogatim topljivim mineralnim osjećajima.
Ne želim trošiti vrijeme na suzbijanje svojih želja. I možda što nemam samokontrolu ni dok ovu priču ispisujem, idem u krajnost. Bez obzira na moju spontanost, ne želim žuriti, ne želim te gristi ovim ispisanim riječima, iako s tobom želim biti agresivni jedač. No, senzualnost mi je i te kako bitna.
Ova žudnja za tobom remeti moju hormonalnu ravnotežu. Planovi za budućnost su otrov mojim mislima. Isključujem svoje konektore u mozgu i prepuštam se sjećanjima.
Dok gledam ove ruke dvije kako klapaju po istrošenoj tastaturi, zapravo vidim te ruke dvije kako glade tvoj uski struk. Samo o njemu bi priču mogla napisati, u kojoj bi tvoj struk metaforički rečeno bio gitara, a moji prsti bi skladali nikada još ispjevanu pjesmu. Dva koraka, dva pogleda, dva dodira, dva uzdaha među nama. Želim te! Rekoh ti to. Pogledom i usnama! Dotičem te nervoznim i gladnim rukama. Pune su tebe! Ljubim te, još gladnijim usnama. Grizem tvoje mlado meso, čučam tvoje bijelo tijelo. Čudiš se reakciji tvoje pičke. Čudiš se toj skliskosti. Čudiš se samoj vlažnosti. Prodirem u tebe vrhom jezika, dok ti nosom trljam ukrućenog kliću. Rukama podižem tvoju malu guzu, izvijam te, otvaram te, jer želim polizati sve tvoje, do zadnje kapljice. Streseš se pod mojim jezikom. Hvataš me za kosu, jer želiš da naslonim nahranjene svoje usnice, na tvoje gladne. Pali te taj tvoj okus na meni. Bacaš me na leđa, podižeš moje duge noge na svoja ramena, te zabijaš glavu u moju rastvorenu pičku. Ližeš, grizeš, grickaš, čučaš, drkaš, jebeš…me… Fakat! Ti to radiš najbolje!
Podupireš sve moje što je stvaralačko i snažno, a ugrožavaš ono što je slabo i stoga tvoj miris zavrjeđuje ostati!
 
NASTAVLJA SE…     
 

…Od našeg rastanka oko mi je tobom zanijeto i više ne upravlja hodom, ne vrši dužnost i ne vlada sobom. A vidi, gleda, dok stvarno slijepo je pod svodom! Ne prenosi duši sliku kad visoko leti ptica, niti oblik malog cvijeta. Moj um i ne zna što mi vidi oko i preobražava sve što ono sreće. Bilo da je to surovi prizor ili ipak mili. Gledaju oči brdo ili more, nakazu ili biće lijepo, vranu ili goluba, one ih u tvoj lik pretvore…

Danas
Gorim i lomim se u isti čas, sebe ne osjećam, samo naprijed koračam!
 
Sada
Dok mi oči zatvaraš, dok našu istinu nalaziš, i dok te riječima pokrivam Ti postojiš!
 
Večeras
Još jedna misao bez tebe, još jedan grč duboko u meni, i još jedna molitva za nas!
 
Sutra
Opet ista čežnja, opet ta sirova strast, opet miris tvog parfema!
 
Zauvijek
Ti si moja snaga, potreba što žedni i ubija, tvoja sam zadnja žrtva!

Priču obvezno čitati uz soundtrack istoimenog filma Pretty Woman!
 
Volim te, ne volim te, volim te, ne volim te, volim, ne volim, volim, ne volim, da, ne, ne, da… Ova jebena vrućina čini me prirodno sladunjavom poput tek iscijeđene svježe narančade. Da si barem tu pored mene, da okusiš malo mog vitamina C. Izlila bi se po tvom glatkom tijelu, klizila bi po tvom vratu, spuštajući se prema tvojim pravilno oblikovanim sisama, iako znam da bi se teško bilo popeti na sami vrh, no, spremna sam za takav pothvat i u obliku jedne obične kapi osvojila bi tvoju napetu bradavicu. Ti bi brzim jezikom polizala svoju sisu, te s tim činom ubila mene – lovca u mutnom.
Dotakla me ženska ruka, dotakao plavi pogled. Ne, nije ona platinasta plavuša, neodoljivog dekoltea. Ona je klasika koja uvijek vrijedi, kao staro vino. Ima žena i žena, ali samo je jedna žena ponovo u meni sve pokrenula i samo me jedna žena ostavila bez daha. Njen gangsterski izgled raspolaže golemom profinjenošću, nijedan njen simbol ne odiše tradicionalnošću, njena konstrukcija, kao i njen pogon izgrađeni su naprednom tehnologijom i njezina dostupnost nije omogućena svakom malom čovjeku.
Ona je užitke započela!     
Moje tijelo, bez obzira na užegle dane i mlake noći, proizvodi ljubavni instant. Ni butelja crnog vina ne može sniziti kolesterol, ni normalizirati trigliceride u mojim krvnim žilama, što si mi ih ti tako dizajnirala. Čak ni tolika udaljenost među nama ne može biti prepreka da do mene ne dopre tolika tvoja energija, koju si stisnula u svom sitnom, žilavom tijelu.
Može li ljudsko biće postati porok?!? Vrsta opsesije?!?
Tvoj je najveći talent to što uvijek dobiješ ono što zaista želiš, a mene si zaista željela. I sad smo izrasli u nešto tako veliko. Postaješ moj prvi fetiš. Moj šesnaesti grijeh! Sad cvilim od silne strasti. Ne obaziri se na moje idiotske izraze koje sam rasula tu u digitalnom svijetu. Zbog jebene slabosti, sigurno opet ispisujem pogrešnu literaturu ili samo osvješćujem svoj fetiš?!? Ako već izazivam nekakav efekt u tebi želim da taj isti bude jednak erupciji svih vulkana i uraganu. Molim te da poštuješ moju slabost, iako znam da ne možeš udovoljiti mojem hiru, no, ja bi te ljubila sve češće, žešće, strasnije. Znam da moji nagoni nisu zdravi. Isto tako znam da smo zajedno bez trunke stidljivosti, možda malo patetično, bez kocke leda, uzdigli građevinu na čijoj se fasadi tek nazire legendarna romantika. Ove ispisane riječi možda ti zvuče kao tugaljivo tepanje, no znaj da sam ja tek ušla u prizemlje.
Ti, djevojčica s morskog dobra, izučila si davno svoj zanat, jer se u svijetu žena nije lako snaći. Ja sam gurman, budi moja gozba! Ja sam Ducati 851SS, budi moj vozač!
 
NASTAVLJA SE…

Osjeti kratkoću sata dok sjediš kraj mene i nervozno gledaš kako kazaljka jede svoj krug i šutiš. Osjeti dužinu one minute dok kao naivno dijete gledaš staru istinu u lice, vičeš joj da laže, a ta starica se podrugljivo smije…
A onda kad velika kazaljka preklapa malu, a danas zamjenjuje jučer, unutarnja strana mog bedra neka gori pod tvojom brižno manikiranom rukom...
Ovaj vrući dan, nema mirisa, nema okusa, u njemu svijetli tek upaljeni monitor…
Ljubav isparava iznad usijanog asfalta, ja žudim za tijelom snažnim kao maslina, a dodiruju me tek prsti s drugih tipkovnica…
 
NASTAVLJA SE…

U kojem vijeku su ono živjeli mušketiri?!? Iako je njihova vrsta potpuno izumrla, ponekad se tu i tamo naiđe na pokoji njihov primjer, doduše balzamirani, ali to je dovoljno da se na trenutak barem prisjetimo kako to bijaše nekada. 
A kako je sada?!? Slijedi priča koja je možda već ispričana u romanima velikih književnika, priča koju su možda čak umjetnici i ilustrirali. Priča koja dolazi poslije priče, poput balade i kao takva zaslužuje svoje mjesto i u virtualnom svijetu. Čast mi je što običnim, malim, pravilno ocrtanim slovima mogu obilježiti priču i zbog toga se odmah na početku želim zahvaliti Ženi (koja ujedno tumači i glavni lik u priči ovoj), pravoj Divi koju ne možete pronaći u lijenim danima i toplim noćima, koja mi je možda svjesno, a možda podsvjesno, darovala svu ovu silnu inspiraciju da prozborim u Njeno ime, doduše ne njenim usnama (čitaj prstima), ali sigurna sam da ću to učiniti Njenim riječima.
Ovo je priča u kojoj se Žene ne bore za ravnopravnost svih spolova, i to samo zbog registracije trećeg spola na ovom svijetu. Amerikanci su to najkraće i najbolje opisali; She – Male!
Žena ta, kojoj neću dati ime, već ću joj olako prišiti titulu Dive, te ću je tako bez suvišnih riječi bezbolno opisati, a sočne detalje, tipa; njena kosa, njene usne, oči, guza, sise…ostavljam mogućnost da svaka individua eksperimentira s vlastitom maštom. Nije da njena ljepota ne počiva i na vanjštini, već je ta njena vanjština prekrivena svilenkastom nutrinom. Što zajedno čini tu njenu kristalnu ljepotu vidljivom, ali i dodirljivom.   
Ne znam da li je moja Diva ikada ikoga spasila na ovom svijetu. Ne znam da li moja Diva pazi kad korača nekom utabanom stazicom na zelenoj livadi da ne pregazi vječno zaposlene mrave. Ne znam da li je moja Diva preko pješačkog prijelaza ikada prevela slijepca, starca, psa... Ne znam da li se moja Diva moli i da li se prekriži svaki put kad crkva to zatraži. Ne znam da li je moja Diva ikada darovala kap krvi ranjeniku, koju kunu beskućniku, društvo samotniku, ljubavi smrtniku…
Ovim jezgrovitim tekstom ne želim silovati njenu savjest.
Promatrala sam ju kao najvjernija moguća savršenost. Znam da ju realizirati što točnije kao takvu nije baš jednostavno. Unaprijed ću presresti vaše brzoplete zaključke i proturječiti vam tako što tvrdim da ovom analizom ne opisujem samu sebe. Filozofe ne želim uvjeriti u tu njenu savršenost, u njenu vječnu pravilnost, jer za takve glave nikad neću imati uvjerljive apsolutne dokaze.
Moja Diva je ljudsko biće koja posjeduje vlastiti identitet. Takva rijetkost, takva vrijednost su u meni probudili sustave koji su je poželjeli prisvojiti. Natjerala sam je da osjeti moj dah u svom uhu. Dok sam ja njen dah osjećala cijelim tijelom. Suzdržano sam se ježila bez ijedne dlačice na preplanulom tijelu. Žestoko je dodirivala moje tijelo samim samoglasnicima, koje je nesumnjivo, nesebično i izravno te večeri razvijala. Prepustila sam se njenom seksističkom stavu, koje je od mene zahtijevalo kvalificiranog tumača i predstavnika bez redukcije za takvu njenu interpretaciju. Bio je to čudnovati spoj, mojih rasutih zapažanja i njenih iskovanih moći. Njena popularnost te noći ležala je u skromnoj zavodljivosti. Nisam si tada dozvolila nikakve objektivne misli. Dozvolila sam si da me povedu strast i želja, putem koji nimalo nije bio svjestan. Nisam dopustila logici da funkcionira u mom umu, jer bi s time proturječila pravoj istini. Uživala sam u izmišljenom seksu, ne mareći za duševno zdravlje. Borba protiv tog seksualnog nagona u meni, bila bi izgubljena.
Ne znam da li je moja Diva prepoznala nepravilnost mog ponašanja te noći.
A s ovom pričom željela sam samo prepričati nadnaravno iskustvo, objektivnu stvarnost, misaoni proces i sve to bez golih činjenica, jer ljudski razum nije neki bezvremeni normativni ideal koji bi mogao otkriti ono što je vječno istinito.
 
NASTAVLJA SE… 
 

Previše sam grešan da bih bistrom vodom ruke umio
Da sakrio bih lice pred tvojim okom sto me bodrilo
I mislit ću na tebe onda kad mi svane sudnji dan
Mislit ću na ljubav koje nikad nisam bio dostojan
Nisam bio dostojan
Ni ove dvije duše sto nam je Bog povjerio
Umjesto da se ljube ja sam i to iznevjerio
Izdao sam te, izdala si me
Bolje nismo ni zaslužili
Ni ove dvije duše sto nam je Bog povjerio
Koliko sam blesav toliko sam spreman gubiti
Nauči se od mene to sto nikad ne smiješ postati
I mislit ću na tebe onda kad mi svane sudnji dan
Mislit ću na ljubav koje nikad nisam bio dostojan
Nisam bio dostojan…
 
 
**********************
 
Zbogom ostaj zvijezdo sjajna
 
Ja s tobom neću na put
Jer sumnja moja je još prestvarna
Ti nećeš suzom poravnati dug
To neće ići
Nema šanseI zato šuti, umukni
Jer ti ne znaš davati
Ako nemaš koristi
I ja ti zavidim na tome kakva si
I ja ti zavidim na tomVidi, vidi tko se javlja
I sad se pitaš da li se osvećujem
I sve na svoje mjesto stavljam
Tebe bez mene, zar je ikad bilo i drugačije?
Nema šanseI zato šuti, umukni
Jer ti ne znaš davati
Ako nemaš koristi
I ja ti zavidim na tome kakva si
I ja ti zavidim na tom…
 

Već mi sam naslov kida ionako uništenu utrobu. Da, sad sam u fazi kajanja. Stoga mi nemojte zamjerit što zvučim pomalo blesavo. Već neko vrijeme sam bez pameti. Rečenice koje tu nastaju, zapravo proizlaze kao odbačeni otpad iz te moje uništene utrobe. Sad mi je nekako najlakše povraćati riječi, ne bi li se napokon očistio iznutra.
Fakat sam zbunjen! Pokušavam samom sebi dokazati da sam odrastao muškarac, kojeg su roditelji odgojili da bude spreman na sve što život donosi. No, nisam bio spreman da mi život donese ženu tu. Vjerujte, nije previše kada kažem da mi je žena ta okrenula život naopačke. Znam da će oni koji su ljubav osjetili, znati o čemu pričam. Ljubav! Ah! Koliko sam se samo puta nasmijao na sami spomen te riječi, jer njeno značenje mi je bilo i te kako strano. A sad, sad «ljubav» vidim u svemu. Sad sve pretvaram u ljubav. Tako dok otvaram svoju omiljenu konzervu tunja, ja vidim tu ljubav. Dok moji žilavi prsti nervozno pritišću te gumene dugmadi na daljinskom upravljaču, ja osjećam tu ljubav. Svake noći u polusnu svjesno grlim i balim svoj već sažvakani jastuk, poput svakog zaljubljenog stvorenja, ja grlim i balim nad tom ljubavi. Ustanem iz kreveta na silu, smjestim se pod hladni tuš, ne bi li mi krv cirkulirala cijelim tijelom, a ne se tako sebično smjestila samo u moje srce, jer to baš i nije neko utočište, tada moje lice i oštru bradu uz kapi vode smoći i pokoja slana suza i sve to u ime te ljubavi.
Moje nabildano tijelo zapravo je samo ogromna masa mišića, koja se jedino na vagi pravilno očituje, jer kad me ta ljubav potapša po ruci, iako ne učini to da bi osjetila koliki su mi bicepsi i tricepsi, silni mišići su tada manji od makovog zrna. Izgrađena mišićna masa od 93 kilograma gubi i u najkraćim rundama spram te, reklo bi se dosta mršavije ne trenirane ljubavi. I kladioničara je sve manje, kad je takva borba u pitanju.
Sad se pitam, zašto sam bacio taj bijeli ručnik na pod, te tako prepustio, čini mi se olako predao borbu (čitaj ljubav)?!?
Gubio sam! Gubio sam tlo pod nogama, gubio sam zrak u plućima, gubio pogled u očima, gubio krv u žilama, izgubio sam ženu u životu ovom. I tek sada dok ovo pišem, polako mi se svi ti protekli događaji, iskidani u sličice spajaju kao film u mojoj glavi. Nisam ostao praznih ruku. Dobio sam sjećanja. A htio sam ženu tu.

Tu noć kad si se udavala
Nitko ne zna zašto si plakala
Da li radi tamjana
Ili starih uspomena.
Tu noć kad si se udavala
Nitko ne zna zašto si plakala
Ili ti je kroz glavu prošlo sve.

Tu noć kad si se udavala
Mene pijanog su odnijeli
Moji prijatelji, vjerni psi
Do jutra me tješili
Da ima milion takvih kao sto si ti
I da ću te preboljeti.

Tu noć kad si se udavala
Meni kroz glavu prošlo je ...

Postoje neki drugi svjetovi
Za nas bi bili rajski cvjetovi
O samo da si htjela pobjeći
Ovako stisni zube ne placi.

Tu noć kad si se udavala
Meni kroz glavu prošlo je
Tvoje smiješne za maturu haljine
Sandale boje mjesečine.

Postoje neki drugi svjetovi
Za nas bi bili rajski cvjetovi
O samo da si htjela pobjeći
Ovako stisni zube ne plaći.

NASTAVLJA SE…