Pogled iznad tipkovnice

Nesumnjivo je da će se mnogi bez nekog oklijevanja poistovjeti sa mnom u ovoj mojoj priči. Iako se, ti isti poistovjećeni neće usuditi nadjačati nad samom pričom. Uostalom usputni glasovi bili bi suvišni, donekle i nepotrebni. No, mnogi će ipak svjesno (čitaj namjerno) ili pak nesvjesno izreći svoje mišljenje, s namjerom da samo pribilježe svoje (ne)stručne kritike ili da pohvale/pokude i ovu moju priču.
Mnogi od vas su me bezbroj puta upitali koliko su moje priče istinite. Iako znam da se ne trebam opravdavati, ni onim najbližima objašnjavati, sad me nešto ponukalo da pred svom digitalnom nacijom priznam svoj grijeh. I kako to bijaše u Kristovo vrijeme…neka baci kamen (na mene) onaj koji je bez grijeha…
Moje priče nastaju u jednom trenu. Moje priče nastaju u jednom pogledu. Sve što moje oko vidi, bilo živo ili neživo, za mene je i te kako stvarno. Iako se rijetko kad usudim stvoriti priču od jedne procvale trešnje na kojoj žive male, slatke pčelice, da se tako približim i onom manjem uzrastu. No, nisu sve moje priče erotskog kroja. Barem nisu one koje sam pisala prije prve menstruacije. A sa prvom menstruacijom, promjene su nastale ne samo na mom mršavom, tankom, kržljavom tijelu, već i na mojoj mršavoj, tankoj, kržljavoj mašti. Uostalom, kako li sam samo mogla zaobići, ne vidjeti te male, ružičaste, vječno nabreknute bradavice, pa i dio tijela ispod grudi, koji je poprimio oblik violine, čak je i pupak poput ruže koja se svakog ranog jutra mirisna budi, procvao. Da, divila sam se svom tijelu tada. Ni dan danas se situacija nije izmijenila. Iako svaka godina na mom tijelu ostavi vidljive tragove. Tako se na meni mogu golim okom primijetiti prve rane bore, no ja nisam jedna od onih koja diže prašinu zbog toga, jer mi je najbolja prijateljica kvalificirana vizažistica. Čak i glavni neprijatelj svih žena je i mene htio izobličiti. Celulit! Kažem «htio», jer bilo je neuspješno. Neću vam sad tu solit pamet kako treba piti puno, jako puno vode i kako se treba što više kretati i znojiti, jer znam da je glavni problem u samodisciplini. A obveze tipa; posao, obitelj, djeca… su obveze koje traju 24h na dan, no kako bi bilo kada bi u te obveze ubrojili i celulit?!? Pa bi obveze glasile ovako; posao, obitelj, djeca, celulit… :) …skrenuh s teme… (rekla sam nešto korisno?!?)
Svakog novog dana učinim korak k onom što me učini još pametnijom, bogatijom, hrabrijom. Jer jedino tako osjećam samu sebe, osjećam da postojim. I nije mi dovoljno samo hodati, samo disati, hraniti se vitaminima, proteinima, ugljikohidratima, mineralima, da bi preživjela. Učinim korak, moj pogled dosegne manji obzor i tad samu sebe stavim u taj uski video-krug i ono što vidim moja je nova priča. Usudim se zaroniti u tuđe živote jednim pogledom u jednom dahu. Iako zaron  traje  svega nekoliko sekundi, jer mi kapacitet pluća ne dozvoljava više, istrenirala sam svoju maštu prema dozvoljenim mjerama, što je postalo dovoljno da na površinu mora izroni nova priča. A površina mora je najtoplija!
Jednom davno zaronila sam u digitalne vode. Prvog dana napravih stoj na rukama, sruši me pjenušava riječ kojeg je manji val poslao. Drugi dan napravih salto u plićaku, prebijem svoje duge noge od tvrdih riječi oblikovane u oštra, travom zarasla, skliska kamenja. Treći dan zaplivah prsno, metar – dva, spustih suha stopala na dno mora, ubodem se na bodljikave rečenice, koje su stršile poput  ježevih iglica. …
Danas, danas sam posljednja kurtizana. Jer jedino kao takva mogu doplivati do svih vas. Biti kurtizana znači imati UVA/UVB zaštitni filter, te se tako zaštiti od gorućih riječi, koje ultra-ljubičastim zrakama ožive kao opekotine.  
Možda tek u pet ili šest umova, ova moja priča bude shvaćena. A ostatak bi trebao znati da među njihovim mišljenjima i njihovim karakterom vlada stroga nužda. Takvima nedostaje svake konvencije…
 
NASTAVLJA SE…

I hate the world today
Your so good to me, I know
but I can't change
Tried to tell you
but you looked at me like maybe
I'm an angel underneath
innocent and sweet
 
Yesterday I cried
You must have been relead to see the softer side
I can understand how you'd be so confused
I don't envy you
I'm a little bit of everything
all rolled into one
 
I'm a bitch, I'm a lover
I'm a child, I'm a mother
I'm a sinner, I'm a saint
I do not feel ashamed
I'm your hell, I'm you dream
I'm nothing in between
You know you wouldn't want it any other way
 
So take me as I am
This may mean you'll have to be a stronger man
Rest assured that when I start to make you nervous
And I'm going to extremes
Tomorrow I will change
and today won't mean a thing
 
I'm a bitch, I'm a lover
I'm a child, I'm a mother
I'm a sinner, I'm a saint
I do not feel ashamed
I'm your hell, I'm you dream
I'm nothing in between
You know you wouldn't want it any other way
 
Just when you think you got me figured out
The season's already changin'
I think it's cool you do what you do
and don't try to save me
 
I'm a bitch, I'm a lover
I'm a child, I'm a mother
I'm a sinner, I'm a saint
I do not feel ashamed
I'm your hell, I'm your dream
I'm nothing in between
You know you wouldn't want it any other way
 
I'm a bitch, I'm a tease
I'm a goddess on my knees
When you're hurt, when you suffer
I'm your angel undercover
I've been numb, I'm revived
Can't say I'm not alive
You know I wouldn't want it any other way...
 

Baš kao što ventilator razbija taj vrući zrak, bezosjećajno odbijajući ga od pregrijani zid radne sobe, ja ću sada razbiti trideset slova, manje ili više, bezosjećajno spajajući ih u obične, no, ne tako beznačajne riječi, nastojeći stvoriti smislene rečenice.
Ovaj moj uradak neće biti kruna mog stvaranja. Možda ga dragi puk usvoji kao mjerilo postojanja.
Vrhovni sude, moj dragi puče, tjeram vas da mi sudite! Osobe slabog srca na vrijeme odstupite!
Nitko me ne tuži, pa nemam ni obrane. Imam ovu priču!
Muškarac i žena glavna je tema. Nadam se da trenutno predrasuda nema!
Vjerovati poljupcu, tako je lako, vjerovati usnama koje najbolje od svih puše kurac, što god one poslije pušenja izgovorile, još je lakše. U čemu je onda problem?!? Ne u varanju, već u samom početnom zavaravanju.
Ako ja raširim svoje noge, te u zraku napravim mušku špagu, otvorim svoju podmazanu pičku i dam je, da je se liže, da je se jebe, jesam li je dala besplatno?!?
Srce je njegovo udaralo tako jako kada su moje usne samo dotaknule njegove, srce je njegovo udaralo istom tom jačinom kada se oglasio njegov mobilni uređaj, te na zaslonu, pravilno oblikovanim slovima ispisao ime njegove žene. Srce njegovo je dvolično?!?
Kažem «Da», svaki put kad kaže «Daj», i kad zbrojim taj «svaki put», minutama ne mogu dostići ni «Kraljicu svih okusa». Jesam li frustrirana?!? Da! Ali ne zbog sitnih minutnih seksualnih upražnjavanja. Već zbog jebene činjenice da sam u tako kratkom vremenu njega zadovoljila, a svoju pičku koja me tako dobro služi, olako zapostavila! Sramota! Moja sramota!
Nije li mogao sam svoj majstor biti?!? Ili mu se na samog sebe ne diže?!? Ah, taj njegov polutrajni – polutvrdi  «S» proizvod!
Ekstazu nikada nisam doživjela, zar sam zbog toga doživotno okaljana?!? Ili meni deklariranoj nimfomanki nema spasa sve dok svijetom vladaju muškarci koji tako sebično uzimaju ljepši spol zdravo za gotovo?!?
Pokušavam mu pripisati barem jednu dobru stvar, barem jedno dobro djelo, te ga tako proglasiti Svetim. Misli su mi zabijene u slike svakog našeg doručka. Nahranio je moja usta gladna. Napojio i moja usta žedna. Zadovoljio i želju za čokoladnim. Nije li divan taj čovjek?!? Hm, što je još dobroga učinio?!? Da, i ja se pitam. Hm, možda mi pička može pomoći. Ne, ona šuti. Ni riječi, ni kapljice soka na spomen njegov.
A ja. Ja blesava sva. Prije njega: leptir sam bila… Poslije njega; leptir bez krila…
I dalje odlazim na tajno mjesto našeg sastajanja, ovaj put u ulozi Rocky-a (sad brzo zamislite onu scenu, kad se Rocky priprema za fight, kad trči i trči i trči i trči i kad napokon stigne na vrh stepenica, i ne ostane bez daha, te počne skakati i vikati od sreće…)… i svaki put taj teritorij obilježim vlastitim drkanjem. A scena izgleda, poput nekog našeg jeftinog pornića, recimo poput Kozjaka.  
Pitam se pitam, da li da njemu prišijem etiketu Kurve, a sebi Sveca?!? No, mogu li?!?
 
 
NASTAVLJA SE…
 
 
 

Vrijeme će rane zacijeliti.
Danas ću s ovom pričom zapečatiti dio svog života, koji pripada prošlosti. Danas će moja priča biti srce-parajuća. Danas ću one nevjernike uvjeriti kako i ja imam iskidane trunke romantike u sebi. Danas neće biti eksplicitnog sadržaja. Danas ovuliram.
Nisam se mogla, a ni htjela pomirit s činjenicom da te dijelim, da me dijeliš. Nisam te htjela posjedovati. No, nisam te htjela imati niti na sate. Nisam ljuta, nisam tužna, nisam zbunjena, nisam više zaljubljena u ta jebena sjećanja. Ne žalim za prošlošću. Ne žalim za tvojim dodirom, ne sanjam o tvom poljupcu, ne molim za tvoj pogled, ne ljubim tvoje srce. Nekada, sve to jesam! No, nekada pripada prošlosti. A u prošlost, nakon ove priče, se ne želim više vračati. Želim živjeti sadašnjost. Jer život je da se živi, životu da se divi, u život da se uživi, i život ne želim nadživjet, već u životu želim preživjet.
Ništa u našoj kratkoj prošlosti nije bilo uzalud. Znam da će ovo što ću sada napisati zvučati pomalo poput klišeja, no, uistinu je bilo lijepo dok je trajalo. A stara narodna kaže; sve što je lijepo kratko traje.
Zastala sam. Pročitala se. Zvučim poput petnaestogodišnjakinje. Smiješna sam samoj sebi. No, neću se brisati i neću se zaustaviti dok se ne dovršim. Idem do kraja. Malo – pomalo sve sa sebe skidam. Skidam tvoje usne sa mojih usana, skidam tvoje usne sa mojih obraza, skidam tvoje usne sa mog tijela. Brišem, uništavam sva tvoja isklesana i urezana dijela u meni. Mičem tvoj pogled iz mog pogleda. Moje oči mogu gledati i bez tvojih. I što vidim?!? Vidim sebe, vidim sebe čistu, zdravu. Vidim sebe voljenu. Volim se! Volim samu sebe, a to s tobom nisam mogla, nisam znala, nisam htjela.
S tobom sam osjetila toplinu. S tobom sam osjetila moje srce. S tobom sam osjetila sreću. S tobom sam se smijala. S tobom sam maštala. S tobom i ljubav doživjela. …Ali… S tobom sam plakala. S tobom prozebla. S tobom i ljubomoru osjetila. S tobom sam i mrzila. S tobom proklinjala. S tobom i ubila.
Ne želim te vrijeđati. Ne želim te više analizirati. Ne želim više samu sebe mučiti s onim velikim «Zašto» pitanjem, svaki put kad te ugledam, svaki put kad pomislim na tebe.
Za kraj ću ti reći još samo ovo;…manji si čovjek od mene i kao takav, nisi me vrijedan ti!
 
NASTAVLJA SE…

Nisam ni rekla; nikad više! I ova bi priča mogla imati dva naslova. Iako je sasvim svejedno za koji se naslov opredijeliti, jer se priča sigurno neće promijeniti. Dva moguća naslova, ne znači i dva lica priče. Zašto se uopće zamarati naslovima?!? Zašto naslov, takav kakav jest, uvijek treba opravdati samu priču?!? Ispisana ili ispričana priča, na svakog pojedinca djeluje drugačije. Sama ova moja priča, koju stavljam tu kao prilog, pretvorit će se u dokaz, jer će potvrditi gore ispisanu moju tvrdnju.
 
Bilo bi mi jednostavnije opisati sami događaj i njegov vlastiti doživljaj, citirajući trenutno, najpoznatiju našu veliku estradnu zvijezdu, ni ime joj spomenuti neću, jer uistinu nije potrebno, samo ću reći: …mala je dala… i svi već znate o kome je riječ. E pa, neću biti pizda! O spomenutoj pjevačici, više ni riječi. A sami događaj i njegov vlastiti doživljaj ipak zaslužuje; početak kao uvod, pripremni dio, zaplet, i naravno rasplet kao kraj.
 
Na kuhinjskom okruglom stolu klečim sasvim gola. U ulozi sam poslušne ropkinje. Muškarac s maskom na licu, iz koje mu izlazi veliki, gumeni, crni kurac iz usta, kruži oko stola, poput mačka oko vruče kaše, te zalijeva moja leđa s vrućim voskom. Iz mene izlazi tihi glasić. Molim! Molim za ono malo ljubavi. Ljubavi prema mojoj pički. Osjećam da mi puni guzu. Stavio je na ruke, gumene rukavice. I s njima mi ulazi u šupak, kojeg puni s nečim skliskim. Moje tijelo samo se giba. Naprijed – nazad! Nazad – naprijed. Guza čini velike krugove. Kruži u obrnutom smjeru od kazaljki na satu. Osjećam da mi puni guzu s nečim hladnim, pri vrhu okruglim, pri dnu uskim oblikom. Htjela bih vidjeti što je to tako dražesno stalo u tu moju malu rupicu. On me tjera da pogađam. Nije jestivo. Nije gumeno. Nije igračka. Nije ni plastično. Tako nešto do tada nisam osjetila u svojoj guzi. Jer u suprotnom bi od prve pogodila. Moja guza gutala je žarulje. Uuupsss, kriva priča!!! :) …nisam to htjela ispričati…
 
«…oprosti curo, jesi ti prije dvije, tri godine, bila mlađa dvije, tri godine…» sigurno će On. Zapravo uletio je u vrijeme, kada sam se baš htjela s nekim poigrati. U suprotnome bi dobio ovakav odgovor: «…pokraj mene se nalazi prirodna plavuša, pa pokušaj njoj tako uletit…» No, očito nije shvatio da sam «igračica». Iako sam ga upozorila da sam nekada davno plesala folklor i da se sa mnom ne smije igrati, jer će ostati poražen. Njemu je očito te večeri bilo sasvim svejedno. Zašto bi se uopće trudio birati?!? Pička ka' pička! Neka klizavija, neka otvorenija, neka s debljim usnama, neka dlakavija, neka crvenija… Sve su one za kurac! On je samo krenuo u pohod na jednu od  svih njih. I gle, naletio na mene. Možda bi trebala naglasiti da se radnja odvijala iza ponoći u jednom disco klubu. Zapravo nadjačavanje nad glazbom bilo je jedino štetno te večeri. Dopustila sam tom mladiću da me počasti hladnim koktelom, ustvari to je jedino što sam mu dopustila, sve ostalo bila je moja namještaljka. Iako mi nikada godine nisu bitne, te večeri sam ustanovila suprotno. Njegov mali broj u godinama u početku mi nije ništa predstavljao. Vjerojatno mi je zato tako lako polazilo za rukom da ga tako često ostavim bez teksta. Čak mi se u jednom trenutku učinilo da sam u njegovom pogledu vidjela divljenje prema meni, no…sigurno je razlika u godinama razlog tome. Sigurno je pomislio; …starija je od mene, iskusnija…zna žena o čemu priča, kad kaže da su mlađi muškarci bolji u krevetu… Ili tražim previše od njegovih 16 godina?!? Hm, nećete se složiti sa mnom da su tako mladi momčići bolji u krevetu od starijih mužjaka?!? Da iznesem svoju tvrdnju, te se tako opravdam pred pukom koji me redovito čita. Mislim da se mlađeg momčića može naučiti što točno treba raditi, da bi zadovoljio u krevetu. E kao takav, on je najbolji. Nijedan drugi nije potreban.
Iako mladića nisam zadovoljila na način na koji je on to pomno isplanirao prije onog originalnog uleta, mislim da sam ga barem nečem podučila, jer bila sam totalno otvorena prema njemu. Razlog tome, u početku je bio, da ga malo napalim, da pocrveni, da se zbuni, no, ubrzo sam taj svoj divljaluk zamijenila s dobrom dušicom, koja vjerovali ili ne bdije u meni. Ostatak večeri glumila sam učiteljicu, te na svako njegovo podstavljeno pitanje, koja su se ticala samo jednog predmeta, ja sam mu dala pune, točne odgovore. I oboje sretni i zadovoljni krenusmo svojim kućama.
 
Ležala sam na leđima, savijenih koljena, dok je on prodirao u mene. Lizao je svojim vlažnim, debelim jezikom moje usne, obraze, čelo, dok se divlje nabijao u mene. Pljucala sam mu u otvorena usta. Grebala ga oštrim noktima. U naletima podizala svoju tvrdu guzu, nabijajući se tako još dublje na njegov kurac. Jebala sam ja njega. Jebala sam ga pičkom, usnama, prstima. Jebala ga pogledom. Dahom. Kapljicama znoja. Glasom. Riječima. Kratko je to trajalo. Naglo je izvadio svoj kurac, tako naglo, da me je pička zaboljela. Gurnuo je svojom rukom moju glavu prema nazad, dok je drugom drkao kurac. Moja širom otvorena usta on je do čepa napunio. Prvi mlaz je štrcnuo snažno, te je kroz grlo ušlo u sinuse. Koja bol! Uuupsss…nisam to htjela ispričati… :)
 
NASTAVLJA SE…
 

Jedan, dva, tri… tko se nije skrio, magarac je bio! Crna Marica, jedan, dva, tri! Ringe, ringe, jaja, došo čiko Paja, pa pojeo jaja…! Eci, peci, pec, ti si mali zec, a ja mala vjeverica…! O-li-mpi-ja-de Ti-to-ve pa-ra-de! Neeeee, ovo nije priča o takvim igrama.
Sad sam odrasla! Visoko sam narasla! Toliko visoko da mogu, bez tuđe pomoći, bez podmetnute stolice, dobaviti čokoladu koja me godinama mami, na zadnjoj polici kuhinjskog visećeg elementa. Smažem je u jednom zalogaju, niti si ne dozvolim kratkotrajno uživanje, da bi progutavši je cijelu, shvatila da joj je istekao rok.
Baš onda kada pomislite, da se ništa loše ne može dogoditi, sve se okrene, cijeli svijet se prevrne, više nema sile teže i vi ste ispali iz kolotečine svog života i odjednom lebdite u svemiru. Nije ni to loše! Jer lebdite u svojoj iluziji, sve dok vas nešto ili netko ne vrati u stvarnost, ne usisa natrag na zemlju i ponovno vas prilijepi za čvrsto tlo bez magneta.
Ni duge noge, koje su me vinule u manekenske visine, nisu me odšetale dalje od igara. Lakoćom svile ja idem prema naprijed. Uz pomoć vjetra, koji potiskuje moja leđa, ja koračam u život. Želim kontaktirati žive. One koji ne kriju svoje srce. Hladni i kameni, oni koji bježe, koji se kriju, uzaludan im trud. Moja je želja duboka, vuče me k igrama i ako poskliznem, ako zapnem i padnem, podići ću samu sebe. Ranu na koljenu i laktu zaliti ću čistim alkoholom, pregrist ću donju usnicu u žaru boli, počućati svoju krv, te tako ugasiti svoju žeđ, izbaciti svu negativnu energiju, jer ne želim za života svog stalno okretati glavu i samo čekati.
Ja samo imam volje, da učinim nešto bolje, za sebe. Kad već nema srca da mi se da, kao što bi ja svoje dala. Ne igram u ništa. Neću «ništa». Zaigram se u trenu. U labirintu života. Život me grli, dira svojim danima, noćima, tjednima. Ponedjeljak klizi po obrazima, Utorak se smjestio na mojim mekim usnama, Srijeda grije moj vrat, Četvrtak mi cijedi ljubavni sok u pupak, Petak me čuva, Subota mi zadovoljava deprimiranu vaginu, Nedjeljom vazelin stanuje u mojoj guzi.
Polako budi se ovaj dan. Sad ću obalama svoje mašte poletjeti. Iskrcavam svu svoju zaigranost. Svaki pokret moj, svako ispisano slovo, puno je vjere. Želim da me ćutite. Želim preći u vas. Sebe dijelim, jer to želim. Dajem vama, sve ono što pripada meni. Ja to znam i mogu, jer sam svoja. Pripadam samo samoj sebi i kao takva mogu se pogledat u oči. Ne želim pobjeći od svijeta, jer dalje od svijeta ne mogu. Želim bez srama snivati lijepe snove. Snage imam, nade ima, zašto onda sreću samo snivati?!?
Igre bez granica očito nisu za jednokratnu uporabu. Ne igraju se jedan dan, niti vikendom, već ih za života bez nekog redoslijeda pokrećemo.
 
NASTAVLJA SE…

Što je muško?!? Je li to kurac;Ili kultura?!? Jesu li to autići za peti rođendan, ili gitara za trinaesti?!?
Imala sam autiće i gitaru, Ja sam žensko, feminist, Ali nisam muško!
Mnogo ranije, Postavljeno je pitanje; Da li muškarci mogu biti feministi?!? Ja kažem Da! Osjetila sam bol seksizma, Rečeno mi je što ne mogu raditi, Zbog mojih genitalija.
Ja kažem muški mogu raditi bilo što, Apsolutno sve što požele! Čak i odrasti u žensko poput mene, Ali nikada ne smijemo zaboraviti što znači biti Muško, biti tretiran kao ružniji – pametniji spol, Zbog toga što je između naših nogu različitost! Razlike kažu postoje između naših ušiju!
Ja sam tvoja sestra, tvoja kći, Tvoja prijateljica, Tvoja ljubavnica! Ja sam žensko – muškarac! Ne ostavljajte me izvan ove borbe, i ja sam isto feministica, koja je na raspolaganju u raznovrsnoj ponudi.

…all those time will be lost, like a tears in a rain… lying awake at night I wipe the tears from my eyes, but it's not the sadness's 'cos my heart is a stone now…
 
Na dnu sam. Na dnu ničega. Sam. Bez žene te, kao bez duše svoje. I pustite me da plačem bez suza, pustite me da noćas napišem najtužniju priču. Jer rekao sam joj da je ne volim!
Bila je moj Dan. Bila je moja Noć. Bila je moj spas, a ja sam uništio, zgazio i nju i nas. Bio sam slobodan da volim kog hoću i kako hoću. Baš kao i svako ljudsko biće. Lagao sam je, rekavši joj da je više ne volim. Lagao sam da bi meni bilo lakše otići. Slagao sam teškim riječima, koje su je boljele kao da su istinite. Usne su moje lagale, no, moj pogled je zapravo govorio pravu istinu. Poželio sam tog trenutka da čuje moj pogled, da sluša moj pogled. Gledala me svojim smeđim, već pomalo krvavim očima. Gledala me prkosnim pogledom. U trenutku mi se učinilo da bez obzira što su moje usne izgovarale riječi koje su označavale prekid naše veze, da je zapravo komunikacija preko naših pogleda bila jača i čujnija od svih tih izgovorenih riječi. A ti naši pogledi su nam se u isto vrijeme i ljubili i ubijali. No, bio je to samo trenutak, kojeg smo si sami dozvolili, te se tako na kraju svega i prijateljski pozdravili. Tužno je kako sve prolazi, baš onda kada bude najljepše.
I sad svojim velikim, muškim rukama krijem svoje lice. Tuga me slama, duša mi je poput stakla u sto i jednom komadu razlomljena, jer ljubav naša je ljubav vječita. Život nas je okrutno rastavio, i tebe mi ostavio samo kao sjećanje. Kažu da nada umire posljednja, no, ja znam da su sjećanja vječna. Sjećanja moja jača su od ičega. Sjećanja moja udaraju poput groma, pravo u  srce.
Sam i prazan sam baš kao i pustinja. Nisam umro, već polako umirem. Tišina me vuče da šutim. Usne moje osudio sam na nijemost.
Htio sam zaustaviti vrijeme, zajedno s tobom, jer samo sam tebi sav pripadao. Samo sam s tobom bio iskonski sretan. A sada… ne znam gdje si sada, iako ispod istog neba živimo. Ti na jednom, a ja na drugom dijelu svijeta. Misliš li na mene?!? Misliš li na mene, dok ljubiš tog drugog?!? Fališ mi! Fališ toliko jako da me fizički boli.
Tražim te, tražim u drugima, iako znam da te na tim adresama nema. Vidio sam tvoje oči, vidio tvoje meke usne, vidio i tvoj dugi, glatki vrat, sve to druge imaju, baš sve tvoje, no, to nisi Ti. Nijedna nije Ti. Nijedna nikada to neće biti.
Evo sad ti priznajem svu tugu što je tako ponosno nosim i krijem u sebi. I živim za dan kada te više neću voljeti!
 
NASTAVLJA SE…

Ima lijeka za ovu boljku?!?
Odmah na početku da nešto raščistim, niti sam kvalificirana da bi mogla pričati o ovako ozbiljnoj temi, niti ću zvučat kao neki psihoterapeut, bit ću eto samo jedna osoba, koja danas neće ignorirati svijet oko sebe, koji je bolesno ljubomoran. Znam da me nećete uvjeravati u suprotno. Osim ako se neka jebena zavist probudi u vama. No, i tada će komentar biti ispisan na krivom mjestu, jer zavist i ljubomora se i te kako razlikuju. Znam da s ovom izjavom nisam otkrila toplu vodu, no, možda sam nekome otvorila prekrivene oči.
Lagani simptomi ljubomore, one male, slatke doze, zapravo na neki način nam i gode. Usuđujem se pisati u množini, jer znam da će se mnogi složiti sa mnom. Biti u potpunosti zdravi, tj. cijepljeni protiv ove bolesti, meni baš i ne izgleda izvedivo. Način na koji živimo nam ne pomaže da pronađemo onu unutrašnju mirnoću i uravnoteženost.  Zar uistinu želite da definiram taj način?!? Ne, ne bi se htjela upuštati u filozofiju, iako sam korak po korak, slovo po slovo, pomalo već zašla u te vode. No, ne sudite mi. Današnji trening održat ću ovim pismenim putem. Iako one kisele kapljice znoja neće klizati mojim tijelom, niti će narušiti moj vanjski izgled, iako se neću zapuhati, niti zbog prevelikog otkucaja srca ostati bez zraka, iako ne naprežem, niti opterećujem svoje istaknute mišiće, barem ne fizičkim putem, svejedno su moje žile na rukama iskočile nabubrene, te im tako dozvoljavam da ohlade moje tijelo.
Postoji li neki uređaj protiv ljubomore?!? Ne! Hm, zato postoje svakojaki testovi koji na osnovu svojih raznovrsnih pitanja dijagnosticiraju težinu ljubomore (čitaj-bolesti).
Zašto ljubomora cvate u ljubavi?!? Čime je to zalijevamo da je u ljubavi, ljubomora najplodnija?!? Kad bi barem rasla vjera i samopouzdanje mjesto ljubomore! Ne čini li vam se, da vam manjka samopouzdanja, baš onda kad se ljubomora probudi u vama?!? Ne mislite li da bi možda trebali malo više investirati u sebe, kako bi postali što kvalitetniji kao ljudsko biće, te tako napokon prestali manipulirati osjećajima?!? Ne čini li vam se da takvom vrstom manipulacije zapravo bivamo mazohisti?!?
Nitko nije pošteđen tog jedinstvenog i univerzalnog osjećaja. Ljubomora je vječna i kao takva ne može tek tako nestati, niti izumrijeti.
Ljudi ljudima koje najviše vole nanose fizičke i psihičke ozljede zbog osjećaja ljubomore, patološke ljubomore. Nazovimo to «zločinom iz strasti». Što nam govori, da je ljubomora kći strasti?!? Ili možda ponosa?!? Ili je i u rodu s prepotencijom?!? Strahom?!? Zašto uvjeravati, zašto dokazivati, kad u ljubomori nema logike?!? Ako u ljubavi doista volimo, ako nam ljubav nije potreba, zašto samo ne volimo i ništa ne dokazujemo?!? Kako izbjeći zamke ljubomore?!?  Ako nismo u stanju poštovati sami sebe, kako onda poštovati i cijeniti svoje bližnje?!? Zašto bivamo nezrele osobe, te kao takve ne znamo i ne možemo zrelo voljeti?!?
Iako u ovoj moj priči se ne čuje bas, koji bi povezao ove moje misli, iako vam se čini da u ovoj priči nema ni početka ni kraja, zar je to neka nesreća?!?
 
NASTAVLJA SE…  

Ne, u priči se ne radi o nikakvom putovanju u svemir.
Zanimljivo je kako neke obične, jednostavne, tako reći uobičajene izjave, mogu obilježiti čovjekovo postojanje, cijelo jedno stoljeće, te se tako, pomalo bezobrazno ušetati među nevine civile, kako bi svačija sloboda govora bila što bogatija. A zapravo nam se dogodi da zborimo neke riječi, kako bi zvučali pred samim sobom, pa i pred drugima, pametnije. No, ne čini li vam se ponekad, da ste, izgovorivši običnu  popularnu izjavu, zapravo potakli neželjenu raspravu, za koju, baš kad je potrebno, nećete imati prave argumente, a kod sugovornika ste izazvali krivu reakciju, i sve je to završilo užasnom neugodnošću, crvenjenjem, svađom, jezivom prepirkom, nadvikivanjem, pa možda čak i šamaranjem. Što koga čini, tj. stvara, riječi (čitaj izjava)  čovjeka ili možda, čovjek – izjavu?!? Možda ovo nije dobra tema koja bi u vama potakla razmišljanje, a kamo li raspravljanje, no, sigurna sam da ste se barem jednom našli u situaciji kada ste od sugovornika čuli, još u prošlom stoljeću izgovorene nečije «tuđe» riječi, koje su olako prihvaćene, te kao takve postale popularne izjave. I sugovornik se je usudio smjestiti ih u vašoj običnoj svakodnevnici i vama to baš nekako nema smisla. Kako uopće znati kada možemo citirati nekog pokojnog velikana junaka, a da ne ispadnemo smiješni pred pukom koji nas pažljivo sluša?!? I da li je uopće moguće postupiti po staroj narodnoj poslovici: «Ispeci pa reci!»?!? Pokojnicima poznatim po «velikim» izjavama, sigurno nije drago kad ih nevini civil citira, tek tako da ga citira, ne imajući u sebi niti malo poštovanja za pokojnim. Jedna izjava ne može učiniti dva čovjeka prepoznatljivima po njoj. Uostalom, riječi su korijen dijela, a može i obrnuto. Svakako mislim da su blagoslovljeni svi oni koji mogu govoriti. Iako ima individua koji se pomno koriste citatima, i pri tome izazivaju divljenje kod svog sugovornika, a zapravo su obične prdonje, koje jednostavno imaju «žicu» za takve stvari, tj. točno znaju što i kada i naravno, kome mogu,  i uopće smiju citirati.
Zaći ću u samu srž ove priče, iako mislim da nisam zalutala, možda samo duboko zašla u uobičajeno plavušino razmišljanje.
Sam naslov su zapravo izgovorene riječi koje sam ja čula u situaciji koja je baš prikladna za takvu izjavu, vjerujem da će se većina složiti sa mnom. Isto tako vjerujem, da se većina, možda malo više ružniji spol, od ljepšeg, znala snaći, izgovorivši baš izjavu iz naslova ove moje priče u situaciji u kojoj sam se i ja sama našla. Sad već sumnjate o kojoj se situaciji radi?!?
Moj sugovornik je postao potencijalni jebač. Iako je tog dana vladalo jugo našom županijom, nas to nije omelo barem u pokušaju da se poševimo. Kažem pokušaju i tako izdajem samu sebe da nam je taj pokušaj propao. Zbog čega je propao?!? Zbog koga?!? Zašto se uopće mučiti takvim pitanjima?!? Nije nam išlo i to je to. Iako sam mu ja popušila kurac ne jednom, već dva puta. Iako je i te kako osjetio moju mokru i klizavu pičku, pod svojim jezikom i prstima, spremnu da primi njegov kurac, pa i mlohavog u sebe. Iako su želja, požuda i strast razbili sivilo u danu, stvarali znoj na prozorima auta, dirigirali našim otkucajima srca, komponirali uzdasima simfoniju 69, samo djelo se nije dogodilo. A on se je trudio, ustvari mučio, najviše samog sebe, sve dok nije prozborio, znate već svi što…Houston, we've got a problem!... U ovakvoj situaciji je definitivno primijenjen loš izbor citata.
 
 
NASTAVIT ĆE SE… 
 

Dok iza roleta dan sviće, kemijska u mojoj ruci se miče
Kao da vodimo ljubav!
Jutarnja kava Rub šalice usnu dira
Na radiju nekom nježna muzika svira
Kao da vodimo ljubav!
Ulice postaju glasne obveze očito jasne Vrijeme me sve jače steže, a nož u ruci kruh reže
Kao da vodimo ljubav!
Tuširam se na brzinu puderom prekrivam žestinu neprospavane noći;
Mukom grabim kvaku rukom
Kao da vodimo ljubav!
Ulicom se ljudi roje sekunde minute broje Dok kasnim na autobus ubrzavam korak
Kao da vodimo ljubav !
Kroz prozor gledam mutni pejzaž munjevite brzine Na oslobođeno mjesto sjedam pogled mi beskrajem gine
Kao da vodimo ljubav !
Stvarnost se odjednom gubi. Oko mene nestaju ljudi. Sve više postaje mi jasno, da mislim na tebe strasno. Dok plešemo uz ritmove nove, veliki osmjesi nebom plove. Ljepljivi dječji grohot jeci, majke ga prate smijehom o sreći .
Suzvučje stvari i mojih misli. Isti ritam koraka i bila. Harmonija u simfonijskom smislu. Stvaram te kretnjom prsta kao vila
Još si tu? Što mogli bismo sada? Dok ritam mnome vlada, ponovimo pjesmu još koji put. Promijenit ćemo tek gledanja kut.
Dok iza roleta dan sviće, kemijska u tvojoj ruci se miče
Kao da vodimo ljubav!!! 

Vjerujem da volim tek kad mi se utroba kida, plamti i boli.
Klecanje koljena, lupanje srca i lagano drhtanje osjećam i kad varam službenika porezne uprave. Trivijalni trnci!
Ali proklete su noći u kojima se znojna budim i savijam oko svoje ruke uzalud tražeći ljubav!
Moj orgazam os je mog postojanja i bez seksa ja sam mrtva.
Nisam živa ako nisam stalno svom silinom!
Vegetiram kao cinični penzioner i lajem kao dokona domaćica! Sačuvaj Bože da to bijedno stanje čini ostatak mog života!

Utorak je dan koji u mom životu zamjenjuje jedan dan u vikendu, subotu. Samo zato, jer mi je svaka subota, 24h radna. Utorak je dan koji je nekako prazan, neispunjen, bez živosti. Nekada davno, utorak je bio užasno dosadan dan. Nikad se ništa bitno nije moglo dogoditi utorkom. Poduzela sam nešto, tek onda, kada sam samu sebe uhvatila kako utorkom cijeli dan ne izlazim iz bijele košulje, nazovimo je pidžame, i čupavih papuča, onih oblikom životinja. Moje su na prstima imale glavu tigra. Te papuče su trebale poplašiti ili barem otjerati, nepoželjnog gosta iz mog stana. A utorkom je svaki moj posjetitelj, bio nepoželjan. Mrzovoljna, neoprana, ulijepljena ka' da svaki utorak sa sobom donosi jugo, gadila sam se samoj sebi. Bilo je neophodno donijeti radikalne promijene. Za dobrobit mog života, koliko god on kucao, koliko god on postajao, koliko god disao, i uopće se kretao na ovoj planeti.
Pred vratima Caritasa, ostavih bijelu košulju i čupave papuče. Natjerah samu sebe da se počnem oblačiti, barem pristojnije, utorkom. Natjerah sebe da izađem van iz kuće, utorkom. Prvi utorak, kada sam izašla iz svog stana, skoro sam oslijepljela, jer moje oči nisu bile spremne na dnevnu svijetlost koja biva utorkom. Prvi utorak sam se napila. Drugi utorak sam se napušila. Treći utorak poševila. Mogu li nazvati to «život utorkom»?!? Zar utorak može biti blagoslovljen kao «čisti utorak»?!? Ne možemo imati dvije «čiste srijede».
Samo sam htjela biti domišljatija, tj. ne prihvatiti stvari onakve kakve jesu, već se pouzdati u sebe i slijediti put do pravog utorka, ka' da tražim davno, skriveno blago. Loši savjeti od dobrih osoba nije manjkalo. No, na takvu vrstu mudrosti sam se oglušila. Nešto ili netko je trebao biti djelotvorniji od alkohola, trave i pristiglih, no, ne naručenih savjeta. Ne uračunavam rizik. Bit ću kreativna, buntovna, provokativna i globalna. Kao takva, probudih se jednog utorka i započnem taj dan dubokim udahom, doduše ne prozračenom sobom, no i to je početak. Bez obzira na loša iskustva, koja su mi se događala utorkom, u ovaj utorak sam kročila otvorena srca, mokre, neispunjene pičke, vedrih misli, poput najvedrije prognoze, bezbrižna i općenito slobodna.
Vrijeme je da skratim priču. Zašto?!? Što se na kraju dogodilo?!?
Dan sam provela sa užasno zgodnim, nepoznatim tipom. Bez nekog većeg upoznavanja, odlučih se poševiti s njim, jer sam htjela da vrlo brzo izgubi interes za mnom. Zašto da budem prema takvom potpuno iskrena, kad je ta «potpuna iskrenost» za malu djecu. Tom zgodnom, nepoznatom muškarcu, sigurno nije bilo do pojedinosti o mom načinu življenja, o procesu bojenja kose kojeg izvršavam svakog prvog u mjesecu, pa ni o načinu na koji svakodnevno hranim svoju kožu Dove proizvodima za učvršćivanje tijela. U njegovim očima sam vidjela da nije neka dobrica, niti anđeo kojeg bi dragocjeno čuvala, mazila i pazila. Pravi demonski ljubavnik, kojeg sam tog utorka trebala.
Preko odjeće smo se žestili i palili. Moja pamučna potkošulja upijala je i moj i njegov znoj. Kapljice znoja kapale se s vrhova moje kose, preko leđa, te se polako spuštale do moje gole guze, učinivši je tako sjajnom. Sise sam izvadila iz grudnjaka, ne skinuvši ga sa sebe. Čučao je moje nabrekle bradavice i pleskao ih jezikom. Zbog takve predigre, sušilo mi se grlo, ostajala sam bez zraka, a pička se vlažila i sama, prazna, stiskala. Njegov kurac sam prvo pomno proučila. Obrijan, baš kakvog volim. Debeli glavić, baš kakvog trebam. Žilavi, baš kakvog nisam imala u sebi još. Pokušala sam ga pušiti. Pokušaj je bio neuspjeli. Toliko jako nisam mogla otvoriti usta. Samo zbog toga sam ga na trenutak htjela smanjiti. No, tolika vještica ipak nisam. Bacila sam se na lizanje. Močila sam ga svojim sokovima. Močila ga ljepljivom pljuvačkom i mazala ga sokom, što sam svojim prstima izvlačila iz vlažne pičke. Kurac mu je mirisao po mojoj pički, u kojoj nije bio. U kojoj nije bio i kojoj neće biti. Kleknula sam i naguzila se, objema rukama raširila svoje tvrde guzove. Svojom pljuvačkom smočih tvrdo stisnuti šupak. Zgrabih desnom rukom kurac i sa bolnim krikom nabijem ga do jaja u guzu. Tip je znao sve što treba raditi da bi pohotnicu kao što sam ja zadovoljio. Pičku smo oboje zapostavili. Vadio ga je cijelog van da bi ga opet cijelog gurnuo u vrući šupak. Šupak je sav bio klizav, sam od sebe. Nikada mi šupak nije bio toliko otvoren. Iako je nabrekao sav, sam je tražio još. Svršila sam bez jebanja u pičku. A onda, odjednom, kako to inače biva. Događaji, kakvi god oni bili, dogode se odjednom. Čula sam smijanje, ono smijanje koje vam satima poslije odzvanja u glavi. Više nije bilo njegovog kurca u mom šupku. Okrenula sam se da vidim što se događa, čemu takav smijeh. A on je u ruci držao nešto malo, nepravilnog oblika, smeđe, tvrdo, smrdljivo. Rekao je; «…vidi govno…»!!! Shit just happens!
 
NASTAVIT ĆE SE…

Nošena dahom snova
putujem sad kroz oblake sjećanja
i živim da budem tvoja
jer samo sam tebe jedino voljela
al tu u meni još prkosa ima
da te nikad ne pogledam
i tu u meni još ljubavi ima
još ima me
to nije kraj...
 
Sad ostavljam ti sve
sve one ružne riječi zaboravljam
i ovu tugu što krijem u sebi
ja nikom ne poklanjam
jer ostavljam ti sve
i pogrešno bi bilo ponoviti
jer ovu tugu što krijem u sebi
ja neću ti priznati…
 
Na kraju svakog puta
kada se ljubav ruši i ostavlja
puno je teških riječi
a svaka boli,boli ko istina
al tu u meni još prkosa ima
da te nikad ne pogledam
i tu u meni još ljubavi ima
još ima me
to nije kraj …
 
Sad ostavljam ti sve…

Vjeruj mi,
Ja ne znam što bih da te izgubim
Moj cijeli svijet bi stao
Da se sama probudim
 
Pogledaj,
Tu na mome licu sve ćeš vidjeti,
Samo tebi pripadam,
Mene moraš voljeti.
 
Kao kap na dlanu držiš me
I da bolji postoje
Znam da voljela bih tebe
Svaki put baš kao prvi je
Neka potraje, zauvijek...
 
Ako odeš ti
Još jedan život s tobom odlazi
Jer u drugima
Ni prijatelja neću imati.
Ne daj da osjetim strah,
Samo me zagrli sad
I neka bude tako kao da je
Posljednji put.
 
Slučajno,
Ko vjetar u tvoj život ušla sam
Ima nešto na tvome licu
Kao da te oduvijek znam…