Pogled iznad tipkovnice

Ponekad mislim
Da o sebi dovoljno znam
Al kad te nema
Moja duša ne zna za san.
 
Loše podnosim dane
Od kad više nisi tu
U meni ko da sve stane
Još bez tebe ne mogu.
 
Budi tu,
Kad odu svi, sa mnom ostani
Vjeruj mi,
Da smo ja i ti za ljubav stvoreni.
 
Bojim se riječi
Svega što smo rekli na glas,
Svega što boli,
što je stalo između nas.
 
Loše podnosim dane
Od kad više nisi tu
U meni ko da sve stane
Još bez tebe ne mogu.

Znaš li da nisam mogla disati
Jedva sam misli stigla sabrati
Kad sam te tada vidjela
Srce mi je moglo zastati.
 
Htjela sam istog trena otići
Tvoj pogled mogao me ubiti
Ko da je bilo suđeno
Sve moje tad je tvoje postalo.
 
Nije me sram, ti si mi uvijek bio drag
Nisam t mogla ni znala reći tad
Da moje srce od prvog trena tebi pripada.
 
Nije me sram, neka zagrme gromovi
Neka se kiša kroz oblak prolomi
Da čuju svi, da moja ljubav … si ti!
 
Sjećam se naših susreta
Uvijek prekratka jutra za zagrljaj
Samo si me nježno ljubio
Ne znaš koliko si mi falio.
Tad sam ti cijeli život pričala,
Tišina rijetko kad je trajala.
 
Rekla sam da si moje sve
I da me svaki prije slomio za tren.
 
Nije me sram…

Topao pogled, koji je na prvi pogled osvojio moje srce
Meke, sočne usne, na mojima
Nježni, čvrsti dodir, na mojoj guzi
Sigurnost koju osjećam dok sam s tobom
Zbunjenost i glupost što su dio mene, kad sam s tobom
Tvoj kurac tako dobro stoji u mojoj pički
Cijeli život dobije smisao postojanja, kad smo zajedno
Voliš me, baš ovakvu kakva jesam
Jedno – bez drugog ne funkcioniramo
Volim te, bez obzira što pripadaš drugoj!

Ništa me ne može uzbuditi toliko jako, koliko žestoki, divlji udarci. Jesam li bolesna?!? Zar nisam normalna, ako volim tu slatku bol?!?
Volim udarce, kao što volim čokoladu, samo što je čokolada bez nekih većih izbora, odobrena, tj. dozvoljena. Ja udarce doživljavam kao ono zabranjeno voće, i nije mi jasno zašto su ljudi, udarce, okarakterizirali kao nešto negativno. Zašto se uopće ljudi toliko trude sakriti, prekriti, ono što jako žele i vole?!? Čemu tolika posramljenost?!?
Ako sam ja toliko hrabra, da se izborim za svoje želje, za svoje potrebe, za ono što volim, ako mene nije sramota, jer ne vidim razloga zašto bi se sramila sebe same i onog što me čini takvom – kakvom sam, zašto bi se netko drugi posramio mene, mojih želja, i svega onoga što me čini potpunom?!?
Nećete vjerovati, ali baš sad, dok ovo tipkam, čujem susjedu, onu bosanku koja me je naučila raditi zeljanicu, kako udara svog sina, jer nije ispravio jedinicu iz matematike, a obećao joj je još prije mjesec dana da će je ispraviti. Sina će odgojiti u divljaka, koji će olako dizati ruku na svaku svoju partnericu. Vjerojatno će se taj njezin sin, do kraja svog života, osvećivati premlaćujući ljepši spol. No, u ovoj priči ne želim prezentirati takve udarce.
Ovako to biva u mom svijetu:
Priznati sebi, da to što volim da mi se nanosi bol za vrijeme seksa, nije grijeh, bilo je najteže, ali bio je to početak. Izjasniti se pred partnerom/partnericom da mi nanosi bol za vrijeme seksa, a da pritom ne puknem od smijeha i da ne pocrvenim, bilo je izvedivo.
Sve je zapravo počelo s nježnim udarcima, ako se takvi udarci zbog prevelike nježnosti, mogu uopće nazvati udarcima. Sve je počelo s nježnim udarcima i ispričavanjima. Jer tko može zamahnuti rukom, pa i najmanjom snagom, dok ševi voljenu ili ne, a da se pri tom ne osjeća kao razbojnik, kao negativac?!?
Kako znati kome mogu vjerovati?!? Kako znati tko bi me mogao do kraja zadovoljiti?!? Kako znati tko me neće odbiti?!? Kako zatražiti bol?!? Same udarce?!? Takva i slična pitanja, užasno su me mučila u mom seksualnom razvijanju. No, nekako sam naučila samu sebe, analiziranju, kako šire okoline, tako i samih individua. Čudno mi je to što do sada, svi moji partneri/ce su bili za takvu vrstu predigre, i nitko me do sada nije odbio, nitko se nije zgrozio nad takvim zahtjevom. Zar sam tako dobro izoštrila taj svoj njuh, da prepoznam tko voli ono što i ja?!? Nisu valjda svi poslušni?!?
Najviše volim kad me se udara po goloj, nauljenoj guzi. Tad mi guza pocrveni, napuni se krvi. A moja pička se toliko raširi, da je moram sama stiskati mišićima, da bi mogla osjetiti tvrdi kurac dok prodire u mene. Volim sve u seksu, sve poze, sve umjetne dodatke, pa i samu hranu i piće volim konzumirati dok se ševim. Najdraža mi je poza kad kleknem, pa se naguzim, isprčim svoje guzove, dok me on čupa za kosu, te se tako divlje, u naletima nabija u mene. Onda se cijela savijem, da vidim kako ulazi u mene, jer volim gledati kako moje usne obaviju kurac. Samu sebe udaram jedino po klići. Koji procvate kad ga dobro ispleskam.
Kao vrhunac vrhunca, volim kad me sami kurac izudara po licu, po usnama. Tad poludim! I vičem; Jače…udri jače, Manijače!!!
 
NASTAVLJA SE…   
 

Iako sam svim prisutnima okrenuta leđima, namjerno, osjećam pogled na sebi. Osjećam pogled, kao dodir, na svojim leđima. Moje struje u tijelu, zbog toga su nemirne. Poput divljih valova, poput kauboja, molekule i atomi u meni su uzburkani, surovi i blatnjavi.
Na istom mjestu u isto vrijeme, svakog dana ispijam bijelu kavu s dodatkom ruma i cimeta, onako po svom guštu. Okrenula bi se da vidim tko remeti moj mir, no, zbog nekog jebenog principa ne činim to. Dozvoljavam si da u svojoj lijepoj glavici stvorim sliku, stvorim lik koji me tako divlje, javno dira svojim pogledima. Pokušavam se osjetiti njegovom. Lik koji gradi moja mašta više nalikuje morskoj sireni, prekrasnoj ženi, nego običnim nevinim civilima, koje susrećem u tom malom kafiću, svakodnevno. Usuđujem se napasti pogledom pogled koji me dira. Crne oči. Muške crne oči, gledaju moje smeđe. Ne znam zašto, ne znam ni kako, no, moje ja mu pokloni onaj zavodnički osmjeh. Iznenadih ga, zbunih ga, jer ostao je praznog lica. Pocrvenih, a on mi nije sudba.
Ustala sam! Pobjegla sam!
Novi dan je svanuo, ništa nije granulo. Sve je isto. Jednako. Vidljivo. Svi isti su prisutni, na istom mjestu i u isto vrijeme, sa istim stvarima se zadovoljavaju. Iste stolice griju. Iste pepeljare prljaju. Novine gužvam među nervoznim rukama. Iako ne osjetih onaj jučerašnji pogled na sebi, nervozno sam ga priželjkivala. Sebično htjela. Ljuta na sebe bila sam. Gradila sam unaprijed kuću, bez temelja. Gradila kuću bez doma. Gradila osjećaje, za dvoje, a ja sama. Nesvjesno, suze su vlažile moje obraze. Osjetih nekog iza sebe. Osjetih tuđu blizinu pokraj mene. Na desnom ramenu primijetih bijelu maramicu. Refleksno je prisvojim k sebi i automatski je uprljah, te tako darujem pozivnicu da mi se pridruži za stolom, osobi koja je znala što mi treba baš tog trenutka. Bijela maramica za moje suze, on za društvo, kao jedan mali, ali pravi dodatak toj bijeloj kavi s rumom i cimetom. Isti muškarac opet me je gledao. Ti njegovi pogledi, bili su jači nego bilo kakvi dodiri. To sam tako trebala. Koliko god sam samu sebe uvjeravala da sam jaka, da želim biti sama. Na kraju me slomio muškarac u ozbiljnim godinama. Ozbiljni muškarac u ozbiljnoj vezi. Ozbiljni muškarac s dubokim urezanim borama na licu. Ozbiljni muškarac poput onog stričeka, koji me je dobrovoljno bez naknade, čuvao kad sam bila jako mala, dok su moji roditelji radili.  Ozbiljni muškarac poput mog tate.
Što me to bacilo njemu u zagrljaj?!? Što me to ponijelo njemu u krevet?!? Što me je to, kao na srebrnom pladnju, samo njemu serviralo?!?
Ljubio me stranac. Ljubio potpuni neznanac. Ljubio tako dobro. Ženu u meni probudio. Strastvenu ženu od mene stvorio.
Dirao je moje usne usnama. Čučao ih u naletima. Drhtala sam u njegovim rukama. Vruće dahtala. Privukao me prozoru, koji je tako jadno stajao na dnu sobe, prizemnog stana i rekao mi da me želi vidjeti u očima prolaznika, kao požudu, kao divlju strast, neostvarenu želju.
Iako je njegovo tijelo na oko izgledalo oronulo, njegova mašta bila je svježa i aktivna. Registrirala sam ga kao uspavani vulkan, koji je godinama samo tinjao. Sa mnom je prokuhao i eksplodirao. Izbacio je vruću spermu, poput lave, van, te tako napunio svoje gaće. A samo sam rukom prešla preko robe, da osjetim njegov kurac u svojim rukama. Htjela sam vidjeti kako mi stoji u rukama. Već slijedećeg trenutka imala sam ga u svojim usnama. I dobro mi je stajao u ustima. Lizala sam njegovu vruću spermu. Nahranila sam usta gladna, no, pička mi ostala prazna. Rekoh mu to. Bez imalo stida. A onda me on okrene licem prema prozoru, doslovno me zalijepi za prozor. Prozor koji je dah moj maglio. Slina mojih usana močila. Guzu sam isprčila, noge jako raširila. Osjećala sam prepone kako se istežu, dok se njegov jezik tako dobro smještao u moju pičku. Pičku punu soka, kao što je maslina puna ulja.
Znao je točno što treba raditi. Prvo me je dražio vrhom jezika. Zatim me je izlizao i cijelu oblizao, sve moje prolijevano polizao. Nisam mogla izdržati, tako me je jako sisao, izvlačio iz mene kap po kap, iscijedio do zadnje kapi, a onda sam se popiškila na njegova dlakava prsa. Tražio je sve moje sokove, i dobio je sve moje sokove. Smijao se, misleći da mi je uteklo, da nisam mogla kontrolirati mokrenje. Nije znao da sam to namjerno napravila. Probudio je u meni zločestu curicu.
Dok sam odlazila osjećala sam opet njegov pogled na sebi. Pogled koji me pokušao zaustaviti, da ga ne napustim, da ga zavolim, da me zadrži kao svoju. Otišla sam nejebana, ali zadovoljena. Otišla, ne okrećući se prema zamagljenom prozoru. Otišla sam zajedno s njegovim pogledom na sebi.
Novi dan opet je svanuo. Na istom mjestu u isto vrijeme ispijam bijelu kavu s rumom i cimetom, onako po svom guštu. Učinih iznimku, povedoh mamu na kavu. Čisto da razbijem tu jebenu naviku. Da iznenadim samu sebe, ali i druge, koji me besmisleno okružuju, namjerno ili slučajno, onako za promjenu. I dok s mamom bivam najljepše dijete na svijetu, ponovno osjetih njegov pogled. Iako se u početku činio kao iluzija, bio je stvaran. Nisam se htjela susresti s njegovim pogledom, nisam se smjela upustiti u to sve opet. Jednom je bilo više nego dovoljno. Zalutah u svojim maštanjima. Među žive me vratu mamine riječi; «…Ana, ovo je od bake Franke brat, moj ujak…» Preda mnom je stajao muškarac u ozbiljnim godinama.  Ozbiljni muškarac s dubokim urezanim borama na licu. Ozbiljni muškarac poput onog stričeka, koji me je dobrovoljno bez naknade, čuvao kad sam bila jako mala, dok su moji roditelji radili.  Ozbiljni muškarac poput mog tate. Muške crne oči, gledale su moje smeđe….
 
 
NASTAVLJA SE…

Hodala sam sunčanim stazama. Hodala zamračenim očima. Dopustila suncu da miluje moju pjegavu kožu. Grabila sam taj skromni vjetar u svoja prsa. Utisnula svoje korake, otisnula kao krvave tragove. I nisam bila ni Ivica, ni Marica na tom putu. Iako sam kročila šumom. Tragovi su nastajali sami po sebi, te kao takvi postajali dio te mrtve prirode.
Napokon izađoh na asfaltirani, užegli put. Sunce mi stvori taj zid magle preda mnom i ne vidim više ni drveća, ni zelenilo, ni šumu, ni cestu, ne vidim ni nebo, ne vidim ni svoje ruke, ne vidim ni sebe. Pokušavam osluhnuti dio svijeta koji je do nedavno bio živ. Tišina! Muk! Vičem! Pjevam! Osjećam kako usne mičem, ali zvuka nema. Nestalo je slike, nestalo i tona. Osjećam, bojim se. Osjećam, drhtim sva. Hodam! Trčim! Ali ne mičem se s mjesta tog.
Stavljam ruke svoje na tijelo svoje. Diram se, zar živa sam?!? Zar živa ja u svijetu kojeg nema?!? Ili sam samo biće u smrznutom trenutku?!? Zar bivam zagonetka?!?
Pružam ruke ispred sebe, ruke koje ne vidim, ruke koje osjećam. Širim prazne šake, širim pa ih kupim. Grabim! Zapravo kidam! Kidam neki papir, malo tvrđi karton. Suho je! Ne čujem zvuk tog kidanja, ali osjećam papir pod prstima. Napipah rupu, što moje ruke napravile su. Širim je toliko da moje mlado tijelo može proći kroz nju. Provučem prvo glavu kroz rupu tu, sad vidim mrak. Sve je crno. Crno s ljubičastim točkicama. Ne, sad su zlatne. Ne, već plave. Rukom svojom napipah zatvorene oči. Od straha sam stisnula oči. Sama sebi nisam dozvolila da moje oči vide živu sliku.
Živa slika. Živa djevojka preda mnom stoji. Živa i zdrava djevojka. Kako sam se samo nasmijala. Kako sam je samo čvrsto zagrlila. Prvi put da sam nanjušila miris žene. Miješao mi se miris zelene, neubrane jabuke, sa mirisom svježeg, krvavog mesa. Nesvjesno, no namjerno naslonih svoje usne na njen vrat. Osjetih okus sočnih, zrelih divljih jagoda i istovremeno osjetih smolu na svojim usnama. Sve je to zbog straha. Sve je još uvijek zbrkano, no, udah – dva i sve će biti pod kontrolom.
Puštam joj se u ruke. Prepuštam se nepoznatoj djevojci, bez imalo straha. Jer ako ovo kraj je, želim ga kao takvog. Ako me već slijedećeg trenutka neće biti, barem sam taj zadnji trenutak provela s predivnim stvorenjem.
Vodi me. Vodi me kroz livade i pašnjake. Vodi mliječnim stazama. Hodamo zrakom. Mičemo se, a noge su nepomične. I nekako je sve normalno. Gledam ju. Gledamo se oči u oči. Pričamo pogledima, kao da pričamo riječima. Trenutak dva su prošla ili možda čak i tri?!? Prije bi rekla cijelo stoljeće, jer nađosmo se u staklenom dvorcu. Srećom da nisam sama, pomislih. Djevojka se ponaša prirodno, pa zašto ne bi i ja. Pitam se, gdje su ljudi?!? Pitam je, gdje je raja?!? A ona mi pogledom odgovori, da ona odlučuje tko će biti živ, a tko staklen. I sve to uz iskreni, neodoljivi smiješak. Od kud mi samo toliko povjerenje koje gajim za nju?!? Od kud tolika želja da ju dotaknem?!? I dotaknem ju. Dotaknem ju drhtavom ruku, pazeći da ne nestane i ona, kao onaj svijet maloprije. Zatvorila je oči. Uvodi me u svoje tijelo. Bivamo jedno. Sada svijet vidim njenim očima. Ništa više nije stakleno. Sve je normalno. Više nismo sami, već smo okruženi ljudima. Vidim bolesti, vidim bogatstva, vidim laž, vidim strah, vidim udarce, modrice, krv, grubost, ljutnju, mržnju, ljubomoru. Vidim bombu. Ne, to sam ja. Ja – bomba. Bomba – ja. Eksplodirat će! Eksplodirat ću! A onda osjetih dodir usana. Nježne, tople usne me ljube. Ona me ljubi. Dok sam u njoj. Skida sve sa sebe, te tako skida i mene. Gole postajemo. Gole se grlimo. Jezicima mazimo. Dahtanjem i stenjanjem se hranimo. Kako su samo topli njeni poljupci. Kako su samo meki njeni dodiri. Osjećam njenu mokru, klizavu pičku. Otvara se pod mojim prstima. Otvara pod cijelom šakom. Zanosna sva, nabija se na nju. Pleše tako njena pička sa mojom šakom. A onda osjetih bubnjave, ne čuh, ali osjetih kako njena pička udara moju ruku, što tada već strši u njoj. Udara je mišićima, jako, snažno, brzim ritmom, a onda polako popušta, splašnjava ritam sav. I samo što sam ruku izvadila, čuo se prasak. Osjetih hladnoću, a vidim sunce. Sama sam. Sama bez djevojke te. Napustila me?!? Napustila bez pozdrava, napustila bez upozorenja.
Tu gdje jesam, već sam bila. Na asfaltiranom, užeglom putu. Čujem auto. Vidim auto. Hrabro stojim po sredini ceste. Škripu kočnice. Tragovi su nastajali, te kao takvi postajali dio te mrtve prirode. Auto je stalo tik do mojih nožnih prstiju. Zbog sunca ne vidim vozača. Olako sjedam na suvozačevu stranu. Osjetih onaj miris žene. Miješao mi se miris zelene, neubrane jabuke, sa mirisom svježeg, krvavog mesa. Sa zakašnjenjem primijetih da vozač moj je ta živa djevojka. Živa i zdrava djevojka. Kako li se je samo nasmijala.
 
 
NASTAVLJA SE…  

Ponekad mislim da te imam, pa se sjetim da te nemam, al' se tješim da ću te imati, zatim shvatim da je to san...pa te mrzim...pa te volim...pa ti toliko toga želim reći...a ne mogu ni riječi izustiti...tad se prisjećam kada sam te imala (da li sam te ikada imala?!?) Ma bila bih sretna da imam samu sebe, ali ni to nemam, jer tebi sam se darovala, a ti "gubo" nećeš da mene - meni vratiš...

Bio sam osamljen. Osamljen, i bez samog sebe. Što me to odvojilo od živih stvari?!? Tko me je u hladnokrvnog čovjeka pretvorio?!? Gdje sam to zalutao?!? Čemu ta odsutnost?!? Mislio sam da sve je u redu. Mislio da problema nema. Mislio sve je usputno. Mislio, život je samo jedan dan, kojeg proživljavaš svaki dan. Živiš, stariš. Lice se mijenja. Dlaka po dlaka odlazi s glave, bez pozdrava napušta tjeme, a one koje ostaju obješene postaju, i svaki dan je loš dan za frizuru. No, od muškarca u srednjim, zlobnici bi još dodali «kriznim» godinama se ne očekuje takvo razmišljanje. Ruke radne, godinama već. Tijelo mišićavo, ali duh moj slab je. Otančao. Ipak, sretno sam živio u očima drugih. Imaš ispunjen život, rekli bi mi pomalo zavidno, misleći pritom na predivnu ženu koja nosi moje prezime i to jedno, milo dijete kojeg priznah za svoga. I s njima, bio sam osamljen. Osamljen, i bez samog sebe. Najteže je to priznati sebi. Priznati si da svi ti ljudi koji te u životu okružuju, ne znače ti apsolutno ništa. Onda se posramiš. Jer ipak trebaš zaslužiti nečiju pozornost, tj. nečiju ljubav, kakva god ona bila. Iako to pripada jednoj običnoj želji, ne ispunjava se kao većina želja. Ne možeš kupiti ničiju pažnju, nikakvi novci ti neće donijeti ljubav koju trebaš u životu da bi bio normalan.
Sad sam već umoran. Umoran sam od samog sebe. Nikada depresivan nisam bio, a u ovoj priči se takvim predstavljam. Sad mi cijeli moj život izgleda kao sporedna uloga neke nedovršene drame, sporedna uloga koju sam junački odglumio. I kao sad je došlo vrijeme da krenem stvarno živjeti. Kažu stari ljudi, kad pričaju o nekom tko se baš i nije udostojao života svoga, da se neće takav promijeniti ni zbog kog, ni zbog čeg. Već je takvom potrebno da mu poput munje sijevne lampica u glavi, da to što radi nije dobro, da takav život ne treba hraniti, ni disati. Kad se to dogodi, promijenit će se on, promijenit čitav njegov svijet.
A moj čitav svijet promijenila je ona. Druga žena. Tuđa žena. Žena zbog koje sam bez glasa ostao kad sam pred nju stao. Znam da je svijet prepun lijepih žena. Nikada nisam čekao «onu pravu», nikada nisam srce svoje čuvao za «onu vrijednu», nisam vjerovao u to. Vjerovao sam da svaka žena može biti «ona prava». Zašto?!? A zašto ne?!? Nesvjesno, no, baš zbog takvog razmišljanja sam ostavio sam sebi mogućnost da mi se dogodi da jednom i upoznam «onu pravu». Jer iščekivanje…ah…kamo to vodi?!?
Ona, Fiona, je moje sve. Tako sam sretan bio, kad sam je prvi put samo zagrlio. Sretan poput malog djeteta koje se veseli običnoj zvečki. Satima je nisam ispuštao iz zagrljaja, strah me bilo ako stisnem jače, da ću je slomiti. Pravi porculan, moje ruke su mazile. Fiona, Fiona, Fiona!!! Sve moje si. Volim tvoje bijelo, tako nevino tijelo. S tobom seks, nije obični seks, jebena ševa, s tobom seks je ono što neki ljudi tako olako nazivaju «vođenje ljubavi». Volim tvoj sjaj u očima, kojeg imaš dok gledaš u obični kolač od višnje. Volim tvoj lepršavi korak, i buni me to što ne znam što te to sprječava da ne poletiš?!?
Fionu, čuvao sam samo za sebe. Ponekad bi mi se učinilo da je zapravo ona nestvarna. Da sam je u svojoj zgužvanoj glavi izmislio. Jer koji to muškarac u srednjim, «kriznim» godinama nema halucinacije o «ljubljenoj, jedinoj»?!? Događalo mi se to jer sam je previše čuvao. Sakrivao. Od svih, no i od samog sebe. Shvatih to prekasno.
Morao sam je imati svakog dana, a njoj nisam dozvoljavao da vidi dan. Morao sam je ljubiti svake noći, a njoj nisam dozvoljavao da osjeti noć. Imao sam je golu u svojim rukama, a njoj nisam dao da se osjeti živom. Sebičan sam bio. I sve to zbog nje, njene ljubavi, njenog osmijeha, pogleda, dodira, usana, koraka. Trebao sam znati da njoj nije stalo?!? Zašto mi se cijela prepustila?!? Zašto tako olako, sigurno dala cijelu sebe?!? Poput ruže cvala je, jer su je moje ruke i moje usne zalijevale. A mogla je biti samo još jedna obična kučka u životu mom, kao i njegovom.
Fiona, otišla je. O ljubavi sada pričati, bilo bi kao da pričam o nekoj arhitekturi, a nisam arhitekt. Napustila me, iako sam joj darovao svoj život. Unio u nju svoju krv. Sretan sam!  Sretan, jer odlučila je imati moju krv pokraj sebe. Sretan sam, jer će je čuvati biće moje krvi. Sin moj krasit će njen život.
Fioni, za kraj, rekao sam; Nek se dijete zove kao ja!
 
NASTAVLJA SE…    

Moja i tvoja. Bila su sva. Čarobni dodiri ti. Čarobni poljupci svi. Čarobni pogledi. Čarobni treptaji. Čarobni čak i sami drhtaji bili su.
Kao da nitko i ništa ne postoji, osim nas samih. Kao da ničeg više nema, kad smo zajedno. Nismo kao jedno biće. I ne želim da to ikad budemo. Uostalom zar je to uopće moguće?!? Ostvarivo?!? Da, kad bi se kojim slučajem pretvorili u animirane likove i kad bi svijet oko nas bio jedan crtani film za odrasle. Što bi htio biti tada?!? Koji lik?!? U koga / što bi se pretvorio?!? Bio bi nesretni, stari žabac, a ja zahrđala lutkica na baterije koju nitko neće. Život nam se mijenja, kada te ja zarobim. Dopuštaš mi da te otmem, jer ne želiš biti više sam. Poklanjam ti svoj prvi poljubac, te tako razbijam stogodišnju našu začaranost. Poljubac nam oboma podari ljudska bića. Ja princeza bivam, a tebe pretvaram u  napola muškarca, napola ženu. Dajem ti tvrde, male sisice, taman za moje male, nježne rukice, a u gaćama ti naručujem po posebnim mjerama tvrdi, uvijek spremni kurac, samo za moja gladna usta i željne, mokre usnice. Dragi, samo sam maštovita. Dobro, priznajem, kriva sam za svu perverznost. Kaznit ćeš me?!? Daaaaaaa!!! Kazni me!  Ovo je molba! Eto, sad znaš da i molit znam. Sve za jedan, sočan liz tvoj. Ah, kako to dobro radiš. Toliko dobro, da moj klićo takvo lizanje ne može izdržati. Toliko puta sam ti rekla; ne. Ne! Ne! Ne!  A zapravo takvo lizanje trebam. Moja pičkica treba. Trebam tiha biti. Jer pičkica kao da čita ove moje riječi, moći se, pulsira, stišće mišiće, sama od sebe. Gladna te je. Gladna sam te.
Imam jedno pitanje za tebe. Nemoj se ljutiti na mene što ti ga na javnom mjestu postavljam. Čitateljima će to biti samo smiješno i nedorečeno. Uostalom, obazirati se na kojekakve komentare, niti hoćemo, niti budemo.
Misliš li, da bi se tvoj kurac i moja pička mogli vjenčati?!? Moja guza, moj šupak bi kumovao. Da, vjerovao ili ne, prosim te! Iako nisam pala na koljena, iako smo u virtualnom svijetu i ovo sve oko nas ne odiše tradicionalnom romantikom, koja je obično prisutna u takvim, ovakvim trenucima, zahtijevam odgovor. Što misliš o tome?!?
Ah, da…i meni se čini da sam skrenula s teme. Dekoncentrirao si moje misli, mašta moja razuzdana je sva. Bez tebe, eto samo dišem. Za tebe postojim. S tobom živa sam.
Reci mi, vidiš li ona mala, slatka, crvena srca, od sapunice što nastaju, te nas okružuju svaki put kad se dodirnemo, svaki put kad se poljubimo?!?  Zbog nas su tu. Zajedno ih stvaramo. Sve je to zbog čarolije. Da, zbog čarolije! Sudbina nas je spojila, a čarolija osvojila i zarobila. Bez pritužaba smo se prepustili tim čarobnim jutrima.
Volim kad me hraniš svojim mirisom, svojim usnama. Dovoljan je bio jedan tvoj poljubac da me osvojiš zauvijek. Možeš mislit što je tek učinio tvoj kurac, kad si mi ga gurnuo u mokru pičku moju?!? Mislila sam, srce nikome ne dam, ni duh svoj ne dam, a ni pičku pogotovo. Da, mislila sam, do prvog našeg jutra. Već prvo bilo je čarobno. Olako sam prihvatila što si mi uzeo srce bez pitanja, no muči me to što si i pičku moju ukrao. Zarobio! Tvoja je! I teško mi se s tim pomiriti. Zašto?!? Jer je do jučer bila samo svoja. Svoja i ničija!
Hm, mislim da znaš, vrlo dobro znaš, koliko te samo voli tvoja pička. Budi dobar prema njoj, usluži je onako kako njoj to treba, samo pazi da te ne proguta. Jer ako te proguta, ispljunut će te kao poslušnog roba, no tada ne bi bio u crtanom filmu za odrasle, već bi čarobna jutra postala čarobni život naš.
 
 
NASTAVIT ĆE SE…

Na Zapadu ona bila bi samo još jedna «material girl» u podužem nizu.
 
Sve je zapravo počelo još u ranom djetinjstvu kada je Patrišin otac, koji je novce zarađivao krvavim radom u toj velikoj, stranoj zemlji, ne viđajući svoju kćer, ne bijući joj otac svakog dana, u zamjenu za ljubav slao joj darove. Na prste jedne ruke mogao bi zbrojiti dane u godini, koliko je zapravo vremena provodio s svojom jedinom kćerkicom. Patriša je već sa dvije godine naučila svoju prvu pjesmicu. Ta ista pjesmica obilježit će njeno, susjedovim okom gledano, skromno postojanje u cijeloj vječnosti. Slatkim, umiljatim glasićem, ne pjevajući, već recitirajući, odzvanjale su riječi te preko telefonske žice, puneći ne samo očevo dlakavo uho, već njegovo gladno srce…već s dvije godine, znala je što želi; …Tata kupi mi auto, bicikl i romobil…
Godine su prolazile, prebrzo, mislili su odrasli. No, Patriša nije htjela da je vrijeme, kakvo god ono bilo, zaobiđe. Samu sebe je tjerala u koštac s vremenom. Hodala je ulicama jeseni, penjala se brdima zime, trčala je stazama proljeća, plivala morem ljeta. Iako su je mnogi doživljavali kao jedino, razmaženo dijete imućnih roditelja, nije ju to sprječavalo da živi život između dva svijeta. Njenog i njihovog.
Patriša se je znala poistovjetiti sa mnogim svojim vršnjakinjama, no, nije htjela biti jedna od mnogih. Laknulo bi joj, znajući da nije jedina takva, no, priznati to pred drugima nije dopuštala. Još kao djevojčica razmišljala je, poput svih njenih prijateljica,  što želi biti kad odraste. Već tada, željela je imati sve. Apsolutno sve. Dok su te njene prijateljice lutale i olako odustajale od rezerviranih maštanja svojih, Patriša ni pod koju cijenu nije htjela izgubiti taj dio sebe. Ako je u njihovom svijetu mašta registrirana kao iluzija, ona je odlučila pečatiti svoj život kao takav, te tako spojiti dva različita svijeta u jedan. Čudno, no, društvo i okolina dopuštali su joj sve. Kao da nisu marili za tim njenim propustima, kojih je u dane nekakvog bitnog događanja u zavičaju u kojem su odrastali svi zajedno, bilo previše.
Patriša više nije bila djevojčica. Iako se nikada, nikamo nije žurila, prije svojih prijateljica postala je žena. Tako su tvrdili neki. Ponekad bi im uzvratila pucnjavom pitanja, zamarajući ih sve do granica boli, jer kako netko može znati kad je za što vrijeme?!? Samo zato jer su stariji od nje, dopuštaju si takva razglabanja. Za nju je to bilo stravično i baš radi takvih brzopletih zaključaka i starijih, ali ne i odraslih ljudi, ona je postajala to što je postajala. Čudovište?!? Glumica?!? Mudrica?!? Lukava i sposobna, složila bi se njena mama s tom tvrdnjom.
Nikada ništa materijalno Patriša nije ukrala. Ništa vrijedno novaca. Ponekad bi joj se zalomilo, tj. previše bi se zanijela i predugo zadržala na jednom mjestu, te bi muškarac koji je u tom istom, spomenutom vremenu s njom dijelio krevet, ostao bez srca. No, ništa je nije zaustavljalo da se okrene za sobom, da se osvrne oko sebe, osim ako bi u svojoj blizini nanjušila kreditne kartice. Ništa Patriša nije dobivala besplatno. Sve u životu ju je koštalo. Iako je imala prekrasne plave oči, iako su mnogi padali na njene roze, pune usne, ništa na račun svog izgleda i svoje ljepote ona nije dobila. Ne da nije mogla,… hm, kako su godine prolazile i ona postajala starija, ali ne i ružnija, trebala se više truditi da bi osvojila zaželjelo. Krivi su bili domaćini koji su ju predstavljali pred strancima, onim nepoznatima, kao ženu koja svoje želje pretvara u stvarnost i bez onog čarobnog zamaha začaranim štapićem.
Iako su joj bezbroj puta podapeli nogu, baš onda kad bi zagazila desnom nogom prema naprijed, objema rukama bi se dočekala na zemlji, zemlji po kojoj su koračali zajedno, zemlji koja je dozvoljavala da je različita stopala dodiruju; ona kriva, ona prava, smrdljiva, nažuljana, glatka, nježna, muška, ženska, dječja, ubojičina, sponzorušina.
Dozvoljavala je da joj okolina sudi, ne mareći za svoju budućnost. Jer na vrijeme si je počela osiguravati sve potrebne vitamine, proteine i bjelančevine da bi doživjela zdravu starost.
Ona je samo brinula za svoj izgled. Onaj fizički, ali i za onaj unutarnji. Koliko god se većina pred njom krila, bježala, njene duge noge svakog su sustigle i stegnule.
Patriša sada živi samo kao priča. Priča koja je svake godine u trendu. Zbunjujuća priča, jer joj se svaki put nešto doda ili oduzme, dok je nečije nečiste usne pričaju.
Tako ću i ja sada, da se ne razlikujem od ostalih, prepričavajući ovu priču dodati nešto sočno za kraj.
Patriša nije život provela sama. Vezala je svoj, vječno mladi život za čovjeka koji joj je davao sve što je htjela, pa i ono što nije htjela. Bio je sretan pored nje takve. Bio je sretan poklanjajući joj sve novaca vrijedno. A nju je sve to ispunjavalo. Svaki poklon davao je njenom životu, još jedan život. Znala je Patriša što znači bol i suza. Boljelo ju je, čekajući mjesec dana dijamantnu ogrlicu samo za nju skrojenu, plakala je, suze lila za malim, crvenim Ferari-em.
Čovjeku kojem je dala pristup svom životu, recitirala je, baš kao što je to kao mala činila svom ocu…
Kupi mi ljude, kupi mi more, kupi mi svijetlo, kupi mi boje, kupi mi sve što mi treba, kupi mi plavo od neba, i tek tada voljet ću te ja…Kupi mi skupo, kupi mi pravo, kupi mi sunce, žuto i plavo, kupi mi sve dijamante možda me u život vrate i tek tada voljet ću te ja…Kupi mi zime, kupi mi bajke, kupi mi ptice, kupi mi grane, kupi mi sve misli moje, sve drugo nek' bude tvoje i tek tada voljet ću te ja…
Da sam živjela kada je Patriša živjela, vjerojatno bi poput bračnog savjetnika imala ovakvo mišljenje: «…Neka strahuje Čovjek koji dobije ruku jedne žene, ali ne i njeno srce…»
 
NASTAVLJA SE…

Fluorescentna boja njene kose isticala ju je među svim tim maskama. Bila je nevina koliko je bijelo samo po sebi nevino. Mašna oko vrata stezala ju je do one mistične slatke boli. Osjećala je svaki svoj gutljaj, koji je doslovno tjerala niz suho grlo. Vlažila je usne, vlažila usta hladnim isparavajućim pićima. Znala je da je sve to privremeno. Privremeno poput svake maske na svim tim tuđim licima. Nije ju zanimalo tko se krije ispod tolike šminke, ni ispod zastora. Bilo joj je dovoljno što je znala tko je ona sama. Tko ga ona predstavlja. Za kim se povela.
Imala je malih problema sa tim sitnim krpicama što ih je nabacala na sebe, te tako prekrila one najzanimljivije dijelove, svakog ženskog tijela. Sve ju je to nekako usporavalo, a tijelo joj je gorjelo za malim, brzim, sitnim koracima, seksipilnim pokretima. Znala je da izgleda odlično. Iako je ispod šminke sve bilo kao i obično. Lijepila je tuđe poglede na sebe. Krala ih. Uzimala bez pitanja. Bez dozvole. Sami prekršaj učinila je već pri samom odabiru te večernje garderobe. Imala je opravdanje. Maskenbal dozvoljava ne samo njoj, već i ostalim nevinim civilima da budu ono što žele tj. ono što ne žele. Zašto ne iskoristiti taj jedinstveni dan i pokazati se u svijetlu ili mraku. Pred samim sobom i pred drugima biti ono što možda već jesmo, no nekako nam svi ostali obični dani, čak onih 364 ostalih, ne dozvoljavaju da se kao takvi i predstavimo. Pa eto, koristimo taj jedan, po svemu sudeći vrijedan dan, da budemo baš To. Stvar ili Životinja. Plastika ili papir. Mrtvi ili živi. Glumac. Smećar. Tarzan. Superman. Prosjak. Beba. Oblak. Upitnik. Dimnjačar. Filipović. Kurvi uvijek ima najviše.
Svi ti njeni sugrađani, susjedi, rodbina, prijatelji, poznanici, prolaznici, gledali su u nju, kao u neku strankinju, iako su znali tko se krije iza tih tamnih, okruglih očiju. No, teško je bilo priznati da je jedna njihova, susjeda, prijateljica, rodica, sestra, djevojka, u stanju učiniti tako nešto. Prerušiti se u jednu umiljatu otrovnicu. Prekriti svoje mlado tijelo s tim sitnim krpicama. Pokazati se, a ne pokazati se. Na glas se je smijala. Pozdravljala ih sve redom. Dopuštala da joj glade taj mali, bijeli repić, koji je tako javno krasio njenu guzu. Manjina je oklijevala, no, manjina se pridružila većini koja nije mogla odoljeti, a da ne osjeti taj mali, čupavi, dlakavi, uredno počešljani repić, u svojim gladnim rukama. Stenjala je zadovoljno, dok su je sve te gladne ruke, gladile po njenoj tvrdoj, prćastoj guzi. Plesala je u svom izmišljenom ritmu, trljajući samu sebe svugdje po tijelu. Mazila se prstima po glavi, mazila te duge, uske uši. Odavajući tako svoju erotsku točku. Željela je da svi znaju, gdje da je diraju. Trebala je poglede, koliko i same dodire. Sjedala je slobodno svima u krila. Otvorena sva su krila, samo zbog nje bila.
Najpokriveniji dio njenog tijela bile su ruke. Skrivale su ih te crne, svilene rukavice. U njima ona bila je sigurna. Sigurna poput oružanog zaštitara. I sama se je čudila tom svom stanju. Mogla je da je htjela skinuti se gola, bez trunke srama i straha. No, u rukavice se ni ona sama nije usudila taknuti, nakon što je njima obukla svoje ruke.
Korzet na njoj bio broj manji. Njeno premršavo tijelo, u korzetu izgledalo je još mršavije. No, manji korzet je izbacio njene bijele grudi van. Vani na otvoreno. Stajale su tako njene grudi ne mrdajući se, dok je ona plesala, izvijala, uvijala i tresla svoje tijelo, njene grudi su i dalje stajale na mjestu. Ni lijevo, ni desno, ni gore, ni dolje. Zamazane mirisavim uljem, okićene srebrnim, sitnim šljokicama. Sjale su se te njene nepomične, betonirane grudi.
Odriješila je mašnu s vrata namjerno, dozvoljavajući drugima da ju diraju po vratu. Da diraju njenu erotsku zonu. Htjela je na silu napaliti samu sebe. Nije se mogla više kontrolirati. Njeni prsti javno su je dirali. Otkrivala je pred svima ona ključna mjesta koja su je dovodila do besvijesti. Znala je da sama ne želi doživjeti vrhunac vrhunca. Željela je osjetiti snažno, muško tijelo pokraj sebe. Zgrabila je gusara. Oko koje je prekrio crnim kolutom, probudilo je u njoj potrebu za seksom. Tako sitna, mala stvar izazvala je lavinu, goruće požude u njoj. Jedino mjesto na koje ga je mogla odvesti bio je u nekakvom jeftinom, prenesenom smislu rečeno Weseli Centar ili što bi naš narod rekao WC. Nikada nije vidjela toliko rasvjete u takvom jednom kutku. Pod je bio vlažan. Vlažniji od njene pičkice. Nije htjela, nije trebala nikakvu predigru. Dovoljno je bila napaljena da primi taj njegov gusarski kurac u sebe. Bacila ga je na tu popišanu školjku. Trgala je odjeću sa njega. Popustio je pred njenom glađu. Sa sebe je samo jedan botun otkopčala i pička joj je izašla na vidjelo. Ogoljena, ali vruća. Ćelava i spremna. Sjela je na njega. Tako tvrd i debeo kurac dugo nije imala u sebi. Okrenula mu je leđa, te ponovno sjela na njega. Držala se za njegova koljena dok je divlje skakala po njemu. Nokte je zabila u njegovu kožu. Palila ju je ta njegova tamna krv pod njenim oštrim noktima. Čučala je te krvave prste. Pleskao ju je po guzi. Pleskao da njena bijela guza pocrveni. Napunio je taj prćasti oblik nje krvlju. Čupala je svoje, duge uske uši. Tražila je jače. Vidjela je spuštene gusarove gače, koje su ritmom što su ih oni dvoje zajedno proizvodili, čistile pod. Gače su već bile napunjene spremom. Zalijepljene tom bijelom, gustom tekućinom. Miris sperme udarao joj je u nos. Gurnula je ruku u sve to njegovo proliveno. Sve što je uspjela skupiti tog ljepljivog soka, mazala je po sebi, po svom rumenom licu, po svojim tvrdim bokovima. Bio je glasniji od nje. Glasniji i od samog DJ-a. Prva je u Weseli Centar uletjela Klintesa Nera, koja im se htjela pridružiti, no, kako ćelava plesačica nije htjela podijeliti taj gusarski kurac, već spomenuta se je naljutila i bez nekog većeg oklijevanja dovela je za sobom cijelu gardu tigrova. Ćelava plesačica, odnosno Playboyeva zečica bila je zadovoljena tek poslije cijele garde tigrova. Čak njih dvanaest. Proždrljivica jedna. No, to je priča za neku drugu priču u kojoj ćelavica nije zečica.
 
NASTAVIT ĆE SE…   

Priđi mi s leđa, nasloni se na mene. Nasloni se tim nježnim prstima svojim. Ostavi tragove na mojim leđima. Nasloni se tim mekim usnama svojim. Ostavi ih na meni, zauvijek. Hranit ću ih svojom kožom, hranit ću ih svojim tijelom. Nasloni se tom gustom kosom svojom. Trljaj se od moja leđa. Obilježi zauvijek svoj teritorij. Čvrsto me zagrli. Još čvršće. Udahni zrak od mene. Udahni život od mene. Udahni ljubav od mene. Trebat će ti sve to, za tvoj novi život u kojem mene nemaš.
 
Priča se je trebala zvati «Onaj Kojeg Nema», no, jebi ga i ovo je dobro…
 
Lizao si moje sokove, lizao moju pičku, gutao sve iz nje. Kao da si znao, radiš to sada i više nikada. Hranio si samog sebe mojim tijelom. Usta su ti tako gladna bila. Oči su te odavale. Stenjala sam pod tvojim jezikom. Uvijala i izvijala svoje tijelo u tom metru kvadratnom. Šake su se same grčile. Tražila sam nešto da u svoje gladne ruke stisnem. Zgrabila sam te za kosu, zgrabila za glavu. Tražila sam da me ližeš jače, željela sam osjetit pravi zalogaj od tebe na sebi. Grickao si moje vlažne usnice. Bole su te moje sitno, izrasle dlačice na njima. Palilo te to. Smočio si me cijelu. Smočio mi i malu guzu svojim lizanjem, svojom pljuvačkom. Sise su moje bubrile ispod grudnjaka. Osjećala sam kako naramenice neće izdržati sav taj pritisak. I sama sam pucala po šavovima pod tvojim jezikom, pod tvojim prstima koje si gurao u mokru pičkicu moju. Tako sam se jako htjela nabiti na tvoj kurac. No, htjela sam ga prvo imati u svojim usnama. Među svojim razmaknutim zubima. Skupljala sam pljuvačku samo za njega. Željela sam ga izbaliti kako treba. Da i on bude mokar kao i moja pička. No, preduhitrio si me. Tvoj kurac je sam ispuštao sokove. Klizave, ukusne sokove. Sve sam polizala. Sve progutala. Htjela sam brzo, nisi mi dao. Polako, rekao si. Polako, ponovio si. Polako, čula sam te. Ruke su moje bile gladne. Baš kao i usne i pička. Sjela sam na tvoj špicasti kurac. Sjela još jednom. Zavrtjela sam bokovima, nabijajući se tako dublje. Toliko sam otvorena bila, da ga nisam baš osjećala u svojoj pički. Stiskala sam mišiće u pički, stiskala te u sebi. Gledao si me u oči. Držao si me za struk. Plesale su tvoje ruke po meni u ritmu kojeg sam ja proizvodila. Zaustavljao si me. Sprječavao samog sebe da prodreš dublje u mene. Strah te bilo da se ne utopiš, ne izgubiš. Kolutao si očima poput neke rastopljene ženskice. Zjenice su ti se punile krvlju. Usporena sva bila sam na tebi. Tek su dvije – tri minute prošle, kad ti si svoj kurac trljao od moga kliću, te se tako ispraznio po nama. Pravi bijeli namaz skupa smo napravili. Dlake su tvoje upijale tu ljepljivu spermu. Miris me je palio. I dalje sam stenjala. Iako si svršio još uvijek sam se nabijala, sad već na tvoj mlohavi kurac. Tvoje mirno tijelo, tvoji mirni pogledi, tvoji mirni uzdasi zaustavili su moje ne dresirane osjećaje. Pripitomio si me. Pripitomio moje želje i moju maštu. Polako sam se spustila na tvoja prsa, dajući samoj sebe dozvolu da barem na trenutak osjetim ono malo nježnosti, što si je toga dana pokušavao mi nametnuti. Mazio si me. Govorio mi svojim pokretima. Pričao priču svojim nježnim, mekim dodirima. Još uvijek si u meni i sad kad te nema.
 
NASTAVIT ĆE SE…
 
 

Priča bi mogla imati više naslova.
 
Go, Go, Go Johny, Go!
O.B. je O.B.!
Klizi poput svile!
Evo zore, evo dana, Nije htio Jure poslije Bobana!
Darija i Blankica to su para dva, ljubile se grlile se sve do pola dva!
Prošao je kroz crveno!
Na zadnjem sjedalu Jurinog auta!
Tresla se guza, otvorio i šupak!
Pravila su tu da se krše!
 
Moram se zaustaviti, jer mogla bi ovako nabrajati i nabrajati. A Vi što me čitate ne kužite ništa. Malo Vam je sve to skupa smiješno. Totalno Vas kužim. No, budem ja to sve u fino pojasnila. Zar sam nekad zakazala?!? Vjerovali ili ne, od svakog ovog naslova bi se mogla napraviti neka sočna pričica, ali ja imam samo jednu. Jednu i to vrijednu! Da, moja mašta je sposobna u svako doba dana ili noći činiti svašta. Pa da krenem…
Da preskočim predigru?!? Da opišem samu ševu?!? Stavio mi ga je više od dva puta. Stavljao i vadio. Gurao. Turao. E ne, neće moći ove noći…što bi naš nevini narod rekao… Bitni su detalji. Bitna je ta jebena predigra. Koju smo doslovno obavili na semaforu. Koliko je trajala?!? Koliko uopće traje crveno na semaforu?!? A koliko traje «crveni val» kad vas zahvati?!? Hm, skrenuli ste s puta Vi što me čitate. Ova predigra na semaforu, nema nikakve veze s naslovom «Prošao je kroz crveno». Moram Vas opomenuti, jer bilo bi loše kad me ne bi kužili. Bilo bi mi na neki način i žao, jer tako bi htjela, a znam da su mnogi u stanju da se cijeli užive u moju priču. Bit će drkanja. Svršavanja po tastaturi, monitoru, iskrici. Hm, možda bi trebali odmah sad pripremiti jedan ručnik ili komad čiste pamučne krpice ili možda vlažne maramice. Tako da poslije izbacivanja sjemena, da budem pristojna, možete ostati mirno ležati u toj iskrivljenoj, škripavoj fotelji. Još kad bi na vrijeme obavijestili neku vašu jebačicu, koja bi drage volje, besplatno sve to ulijepljeno i proliveno s tastature i monitora, uredno počistila, sve polizala. Žene moje, molim Vas bez komentara!
Sve je počelo jednog lijepog digitalnog dana. Sve je završilo u sinoćnjoj realnoj noći. Završilo je s jednom starom narodnom poslovicom; «Tko se zadnji smije, najslađe se smije»!
Ah, Johny moj. Tako mi nedostaješ! Tako te je bilo lijepo pušiti. Znam da sam to dobro radila. Rastao si u mojim ustima. Rastao u mojoj pički. Ostao živ nakon što si prošao kroz crveno. Htjela bi samo znati, jesi li zdrav danas?!? Vidiš kako mislim na tebe! Moram, jer bio si tako dobar prema mojoj mačkici. Nisi je mazio, već si je rasturio. Zgazio! Živio Gospodin koji je izmislio Nivea soft kremu, nježnu poput ljetne kiše.
Žene moje, ako ne vjerujete meni, vjerujete tom jebenom Cosmu, kojeg svakog mjeseca obvezno kupujete. U njemu Vam lijepo piše, u ovom zadnjem broju, kako je orgazam za vrijeme menstruacije zdrav i potreban. Sad ćete se ševiti za vrijeme onih krvavih dana u mjesecu?!? Da, znala sam! Barem nešto pametno od tog Cosma. Moj mali savjet, mala tajna velike jebačice, da to tako preformuliram…Koristite O.B. tampone, koji klize poput svile, samo pazite da se ne zagubi negdje u vama, jer toliko otvorene i toliko napaljene niste bez menstrualnog ciklusa. I još nešto, što je užasno važno znati, tampon NE ostavljajte na ženama vidljivim mjestima, a znamo da su sva mjesta takva, prema tome, ne preostaje vam ništa drugo nego lopatu u ruke i zakopajte ga u crnu zemlju, samo pazite da ne napravite grob od njega, jer… Tu se sad uklapaju Darija i Blankica. Darija dušo, kad bi barem znala da je potrebno 160 nabijanja na kurac za pravu ljubav, a ne 160 simbola. Vjeruj mi, lako se to da prepravit! Blankica dušo, ti si prava mala «krležica», bez uvrede! Hvataj taj ego. Jebate, jebala bi te s jezikom u tu pičkicu, samo radi tih jebozovnih kockastih naočala. Da li bi mi dala?!? Nije ovo šala!
Vikala sam, stenjala, za mog Johny-a. Sve za njega. I guzu mu dala. Širila i otvarala sve rupice. Svugdje je bio. Sve moje probao. Sokovi se miješali. Glasovi sudarali. Njegova jaja i moja mala guza tako se slatko ljubili. Svu ljubav svoje pičke za Johny-a sam dala. Rekla sam mu da ga volim. Nisam lagala! Nisu usne lagale, nije pička lagala. I sad mi u glavi odzvanjaju riječi te; Go, Go, Go Johny, Go…  Ušao si u moje sise. Ševio i njih. Bola sam te žicom od grudnjaka, palilo te to. Izlila ulje po nama, da sve bude vruće i klizavo. Jebao si me na tom zadnjem sjedalu Jurinog auta. Vectra je auto?!? Jure, dušo…znam da nisi dugo ševio u autu, vidi se to. Kako ?!? Pa da jesi, vozio bi Mercedesa. Ili bi barem podmazao i popravio ta jebena sjedala. Eto sad znaš/te zašto se mi žene palimo na auta. Ako nema mjesta na zadnjem sjedalu, kako da se volimo?!? Gdje je tu ljubav?!? Da nije duhovito, bilo bi smiješno. Kad smo već kod Jure. Došao i on na red. Sladak mali. Slatka faca. Kako ševiš?!? Htjela sam te to pitati. Ma koja neugodnost, daleko od toga, već pobjegao si mi…otišao…prohujalo s vihorom…Ima zore, ima dana, Bit će Jure i poslije Bobana!
Gurnuo si mi prst u šupak, osjetila sam to. Tresla mi se guza, otvorio šupak. Gurno si jedan?!? Ili dva?!? Kako da znam?!? Nemam oči na guzi. Kako me to palilo. Kako sam se samo smočila kad si me guznio. Na koljenima sam te molila da ga nabijaš duboko. Da ga vadiš sve do ulaza. Stiskala sam pičku. Stiskala i guzu. Drkala sam kliću. Sve za malo slatkog trzaja. Bacio si me na leđa. Digao moje noge u zrak. Stopalima brisala sam vlagu s zamagljenih prozora. Vikala sam; jače. Vikala; snažnije. Glavom sam udarala u vrata, dok si me ti svojom glavom udarao u pičku. Nisi više mogao. Iako si znao da nam je to prvi i zadnji put. Jer pravila su pravila. Zlobnici bi rekli da su tu da se krše. Svršio si po meni. Svršio po mom trbuhu. Zalio me cijelu. Zamazao svojim ljepljivim, gustim sokom. Bio je to Kraj bez Kralja!
 
NASTAVLJA SE!

Samo jednu jedinu riječ, tražiš od mene da ti kažem. Ne trebam uopće razmišljati, koju da ti u te rane sate, prikladno za Dobro jutro, od srca poklonim. Zašto to onda nisam učinila, pitaš se?!? Umjesto jedne, poklanjam ti jedan umotani paket riječi. Sigurno si pomislio da je sve to «besmisleno». Znam, sad bi me ispravio i rekao da nisam u pravu. Iskreno, znam da ne misliš tako. Slobodno biram da ti malo proturječim, jer tako  slatko je «natezati» se s tobom.
Htjela sam da skreneš lijevo. Sklopila sam oči i u mislima te smjestila na taj put k meni. Dođi mi i uzmi me, vikala sam na sav glas u sebi. Čuo si me. Čuo si moj glas. Čuo moje želje. Čuo moje osjećaje. Drhtala sam u tvojim rukama. Drhtala na tvom tijelu. Drhtali su naši pogledi. Bili su to oni pogledi bez kojih nisam mogla vidjeti. Tako sam te trebala. Tako željela.
Znam da me osjećaš kroz ove riječi. Iako znam da sve ono što osjećam za tebe ne mogu i ne želim smjestiti u jednu pričicu. Žao mi je što sve te osjećaje darujem ti oblikovane slovima. Sigurna sam, ti ćeš ih spremiti baš tamo gdje ja sve ono tvoje, od tebe, spreman. Trebaš to. Trebaš me. Trebaš moj jedan poljubac. Nije to poljubac smrti, već je to poljubac Života. Poljubac kojeg ćeš udahnuti od mene, zajedno sa mnom. Gdje će nas on odvesti?!? Sigurno dalje od Afrike. I nikad se više nećemo vratiti kući. Jer gdje smo mi, ja i ti, ti i ja, tu je naš Dom. Zar je nužno dodati, da ništa više neće biti kao prije?!?
Znam, pomalo zvučim poput meksičke sapunice, jer sam eto i ja puna «strasti». I sad se pitam da li i za mene vrijedi ona stara narodna: «Pametnima nedostaje svaka nada, a glupi su ispunjeni strašću…» ?!? Malo šale na moj račun. Da barem na trenutak ne mislim na tebe. Znaš li da moje radno vrijeme sada traje 24h?!? Kako nisi znao da sad non-stop mislim na tebe?!? Skupo će te to koštati. Ne boj se, neću ti uzeti ni oduzeti ništa silom. Ništa što nije moje. Moje je tvoje srce?!? Ne, ne želim kameno srce. Mrtvo srce. Ako ti dam jedan vrući, topli poljubac i udahnem ti Život, ti ćeš mi uzvratiti kamenom, kamenim srcem?!? Znam da ću otopiti i probuditi sve u tebi. Kako znam?!? Zar trebaš pitati?!? Znam, jer želim to. Želim te svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim, svom vlažnom pičkom svojom. Nasmij se jednom za mene sada. Trebam to. Da! Da, baš takav smiješak. Ah! Tako te…
Neka se priča nastavi u javi. Tamo gdje ćeš nasloniti svoje usne na moje. Poklanjajući mi tako prvi poljubac. Prvi tvoj poljubac. Za kojim slijedi odmah i drugi. Za njim i treći. Četvrti. Peti. Šesti. Ne, nisam zaboravila. Želim svih 333.

Budim se, jutro je već otišlo. Ostala sam sama. Ja i moje divlje misli. Šetam tako po hladnom stanu gola, grijući se samo svojim pogledom na moje otkriveno tijelo. Stojim tako dosta dugo ispred prastarog ogledala, gledajući se očekujem iskrivljeni prikaz same sebe na tom odrazu, što mi ga tako iskreno daje to moje prastaro ogledalo. No, za uzvrat dobijem sliku, koja ne mijenja oblik, već samo prikaz slike. Mičući svoje tijelo korak naprijed, dva nazad, okrećući se stupanj po stupanj obrnutim krugom od kazaljke na satu, dobivam za uzvrat prirodno grijanje od svog prastarog ogledala, koje zapravo koristi moje golo tijelo, te me tako snabdijeva istinskom toplinom. 
Diram se prstima, diram  mislima. Muzika što se čuje iz susjednog stana pokreće moje glatke noge da skaču, da plešu. Izvijam cijelo tijelo u tom ritmu. Plešem s mislima. Isto kao što i sad plešem s riječima. Tako je vruče. Tijelo mi gori. Obrazi i usne pune se vrućom krvlju. Iako sam gola, još uvijek mi je vruče. Zar vama nije?!? Ne osjećate tu toplinu, kao ja!??
Hm, možda bi me šetnja gradom ohladila. Ako ne tijelo, barem ove misli. 
Uzimam ključ od stana i izlazim van. Gola. Već u hodniku zgrade susrećem svoju susjedu, stariju, sijedu, školovanu gospođu, koju kao inače ljubazno pozdravljam, no, ona drhtavim pokretom svoje desne ruke stavlja križ na sebe, gledajući me buljavim očima. Uputih joj osmjeh, te tako napustih zgradu. Hodam tako svojim kvartom. Tiho je. Osjeća se samo miris domaće spize. Suhog mesa, kiselog kupusa, fažola. Moje tijelo se polako hladi. Primjećujem kako su mi se čak bradavice polako napele. Vjerojatno od vjetra. Dozvoljavam da me dira. Slobodno. Jer je pristojan. Nije napastan. Nije divlji. Čak je i hrabar, jer me dira tamo gdje drugi ne smiju. Sve dok me hladi, dopuštam mu da mi to svojom slobodnom voljom radi. Ljudi me zaobilaze. Smiješni su mi. Ma ne čudim se tim njihovim čudnim pogledima, već se čudim što je zapravo njih sram mog tijela, mog golog tijela, kojeg sam tako hrabro i tako skromno izložila javnosti. Prilazim prvom prolazniku. Muškarac u tridesetima; otvorenog pogleda; iskrenog odraza lica. Prilazim mu, ustvari zaustavljam ga te ga upitam; koliko je sati?!? On me gleda. U oči. Oči u oči. Ne trepće. Ne diše. Ne miče. Skamenio se. Dotaknem ga rukom. Otopim ga dodirom. Pita me; zašto?!? Ja mu kao odgovor ponudim šetnju sa mnom. Ubrzo napuštam i njega. I dalje sama, hodam svojim gradom. Oblaci na nebu divljaju. Ni zrake sunca nema. Odlučih usporiti svoje korake, jer brza kretnja bi me mogla još više, još jače ugrijati. Vikala bi, skričala bi na sav glas koliko mi je vruče. Gledam u nebo, ljutim pogledom dozivam kišu. Nek' me polije, nek' me zalije. Nek' me ohladi već jednom nešto. Čujem glasove, čujem smijanje. Mame su djecu odvele iz parka, žene su muževe odvele s ulica i iz kafića, samo su babe ostale na svojim drvenim klupama. Uperenih očiju u moje tijelo, još više su me grijale. Žestile moje misli. Vrijeme je da im se pridružim.
Drage moje bake, i ja imam baku vaših godina. Tako je volim. Tako mi je draga. Volim njene pripovijetke. Volim njene savjete. Brbljam tako ja. Samo ja. Bio je to monolog, nikakvi dijalog. A tako sam htjela čuti što oni misle. O kome o čemu?!? Pa ne o HDZ-u, već o mom pravu da slobodno gola šećem ulicama našeg grada. I ne samo ja, već svi oni kojima je vruče, te si tako dozvole prirodno hlađenje, besplatno hlađenje.
Čujem sirene. Vidim plava svijetla sirena kako se mi približavaju. Čujem kočnice. Škripu kočnica. Dernjavu. Ništa nisam razumjela. No, vidim da su palice i pištolji prema meni upereni. Dižem ruke u zrak. Osjećam kako me nešto zagolicalo po guzi. Zatim po ramenima. Gledam prema nebu. Vidim bijele pahulje. Bijele male pahulje. Srebrni snijeg je zasuo ulicu…Napokon nešto hladno. No, na kratko. Jer već slijedećeg trenutka imala sam lisice na rukama i sjedala sam u taj jebeni policijski auto. Wow, koje vruće misli su mi padale napamet. Nikako ja da se ohladim. Na kraju me je spasio zatvorski tuš i zatvorski čuvar. No, to je priča za neku drugu priču.
 
NASTAVLJA SE…