Pogled iznad tipkovnice

Nikakvom magijom. Nikakvom fizikom ni kemijom. Već običnim riječima. Poigrala sam se sa jednim golim kuharom. Iako sam nekoliko dana prije našeg umiljatog sastanka, imala i držala u rukama taj čisti papirić, kojeg su popunile bitne stvari, ovaj namirnice, koje sam morala, naglasak na ovo morala, nabaviti. Sve mi je to bilo smiješno i užasno zabavno. Sama pomisao da ću zavezati pregaču oko svog čistog tijela, palila je u meni vatru i tako unaprijed sam kuhala samu sebe, pripremajući tako jedan sočan desert, za mog uzvanika, inače kandidat za golog kuhara. Prijateljica, inače urednica emisije ….khm…khm… bolje da pregrizem prste… I tako i tako su svi oni i previše eksponirani. Sad sam ja na redu. Sad ću ja biti malo izložena i vjerojatno pritom i spržena pred svom tom javnosti.
Preko debele veze, te moje prijateljice, ja i moja crvena, drvena kuhinja, kao i ostatak stana,  trebali smo ugostiti jednog od kandidata za glavnu titulu golog kuhara. Užasno su me nervirali svi ti ljudi, koji su tih dana, slobodno šetali po mom stanu. Pripremali su scenu. Premještali moj namještaj. Jedino pozitivno, što je ujedno i uljepšalo moju kuhinju, bilo je novo posuđe. Tako se sjajilo. Stalno sam ga gledala. Prvi put da sam vidjela kako lonci i teče zapravo izgledaju. Prvi put sam vidjela da su različiti. Prvi put shvatila razliku između lonca i teče. A tek tepsije. Koliko oblika. Svi oni raznih dimenzija. Koliko sam zlobna, usudila bi se napraviti malu usporedbu crnog posuđa sa nama ljudima. Sigurna sam da većina nas žena, nema dvije iste teče u kuhinjskom ormariću. I kad biramo novo i kad tražimo nešto posebno, svaki put se doslovno uhvatimo u koštac sa samim željama i mogućnostima. Sve bi mi žene htjele, da je svaka teča, nova, čista i totalno različite od onih što tako mirno stoje jedne pored drugih, složene na policama. Zatvorene u mraku. Korištene prema potrebi. Zapaljene. Zamašćene. Razbijene. Zagorene. Smrdljive i nečiste. Izgratane i isfrižane. Ponekad sa sjajem, ponekad i neoprane. Vrlo lako se odričemo te stare, već dosadne teče. Kontejneru okrećemo leđa, ne vraćajući se po to blago. Ah… kako je dobro… vidjeti te opet… nasloniti glavu na tvoja ramena…za sva vremena…
Odlutah. Zanesena sam tim tečama, kao i ljudima. Toliko se trudimo biti različiti jedni od drugih. Toliko se borimo. Namjerno. Mučimo. Maštamo. Plačemo. Plaćamo. Prolete te godine mimo nas. Ode i zdravlje. Odu zubi. Ostanu bore. Ostanu dlake. Zagorimo. Smrdljivi i nečisti, umremo sami, ako smo pod sretnom zvijezdom rođeni, umremo s voljenom, živom rukom u ruci. Mijenjali bi tuđu dušu. Mijenjali i tuđi izgled. A sebe, nikad ne. …. Kompromis je iluzija jedne davno napuštene planete.
Vratimo se mi mojoj priči. Žao mi je što na kraju nudim samo priču. Video zapis je izgubljen, tako mi je rečeno. A repriza snimanja bi bio prevelik trošak. Ha-ha!!! No, što sam mogla i očekivat od jedne tako ozbiljne produkcijske kuće. Oni su prvi zabranili puštanje porno filmova u ionako kasne sate. Znam da osjećate moje nezadovoljstvo. Da se definiram?!? Zar je uopće potrebno?!? Nije mi žao što sam iskoristila mog gosta – kandidata, već mi je žao, što se ionako snimljeni film, neće prikazati na tv-u. Uzalud vam trud kamermani. Kamermani koji su, nek ostane ovdje zapisano, napustili svoje radno mjesto, bez obrazloženja. Podvili rep, zbog jedne pokazane pičkice. I oni sebe nazivaju sposobnima za snimanje inače sto posto gledanih emisija. Od kad pornići nisu gledani?!? Zar je uopće potrebno provođenje ankete među nevinim civilima, koji bi, sigurna sam većim djelom dali svoj glas za gledanje porno filmova. Pa i oni što imaju malu djecu, koju tada samo za sebe, smatraju «smetnjom», upalili bi taj kasni program porno filmova.
…………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………
Točkice su moji koraci. Prošetala sam da se opustim i smirim. Malo sam nabrijana. No, već sad se lakše diše. Svaka priča ima svoj kraj. Evo ovoj priči kraja:
Gost – kandidat je došao prije vremena kod mene. Opravdao se činjenicom, da mora upoznati moju kuhinju i domaćicu, prije nego se upali crvena točkica na kameri. Kako bi sve izgledalo opušteno i jednostavno prirodno. No, sve je to bila jebena varka. I laž. Sve umjetno. Sve namješteno. Previše ušminkano. Jedino što je znoj naših tijela odavao mukotrpan rad da bi se sve dovelo do savršenstva, koje bi vi dragi čitatelji, jednom kao gledatelji, gledali i divili se. No, znoj ne bi nanjušili. Scenarij, scenarij i opet scenarij. Okreni se na ovu kameru, nasmiješi se na onu kameru, pogledaj u ovu kameru, pričaj onoj kameri. Zamahni bokovima. Uozbilji se. Uvuci te sise. Još malo šminke. UFFF!!! STOP! Ne može to tako. Ako sve treba biti prirodno i spontano, onda neka bude. Neka se vide moje napete bradavice. Smanji tu šminku, neka se vidi prirodno crvenilo mojih vrućih obraza i sve to zbog njega. Neka se vidi njegov dignuti kurac. Koji stoji tako već duže vrijeme. Slučajno sam u prolazu pomazila ga svojom guzom. Kuhinja je tako mala, pa kako da ga zaobiđem?!? Neka se vide te moje sline, soče zbog njegovog nabildanog tijela. Ako se već bira goli kuhar, zašto moj kandidat mora biti obučen. Svucimo ga. Ah, to tijelo. Ah, ti mišići… ah…rekao je Bah, dok je jeo grah i igrao šah, ispustio dah i rekao samo AH!!! Jebe mi se. I kad mi se jebe, želim se jebati. I.
Iako su kamermani otišli, kamerama smo se poigrali ja i moj kandidat. Sigurno su scene tipa; kad mu ja pušim, kad me on liže na kuhinjskom stolu, kad me jebe na hladnim kuhinjskim pločicama, kad svrši po svom tom svježem, krvavom mesu, dobro ispale. Iako je tehnika, ta mračno, dobra digitala odigrala svoju ulogu, glumci su i te kako nadmašili cijeli scenarij. Drago mi je da sam odglumila svoje, drago mi je što sam sudjelovala u jednom takvom proizvodu. Žao mi je što sam na kraju ispala samo Čavka!
 
NASTAVIT ĆE SE…
 
 

Borba je trajala svih pet rundi. Izgubih po drugi put od domaće pičke. Izazvala sam je, ne bi li uspjela izjednačiti rezultat i ujedno se pokazati ratobornom ženkom. Nije mi uspjelo. No, svejedno, bila je to gladijatorska borba. Nadjačavale smo se poput; robova, vojskovođa i vitezova. Sve smo ponudile, sve od sebe dale, osim prave, svježe krvi. Moja protivnica je ipak izgradila moćno tijelo, no, nekako sam imala osjećaj da ja imam psihu razarača. Hm, na kraju ipak pokleknuh pred tim njenim udarcima, spustivši svoj gard. Izazivala sam sudbinu i dobila po nosu. Razlog tog poraza nije u bioritmu, ni u lošem danu, razlog poraza bila je moja prepotencija. No, pozitivno je to što sam iz te borbe mnogo naučila. Kao prvo, protivnik u borilačkim sportovima ne smije se nikada podcijeniti. Upravo to sam ja učinila sa svojom protivnicom, koja je možda objektivno slabiji borac od mene.
Oduvijek sam se palila na Bruce Leeja i Jean Claudea Van Dammea, eto sada ja nastupam u gladijatorskim arenama u kojima pokušavam napraviti karijeru koja bi odzvanjala u mom selu. Presrest ću vaše brzoplete zaključke o mom izgledu, te vas tako ispraviti ako mislite da sam dječačke građe, ipak se mogu pohvaliti svim svojim atributima.
U borilačkim vještinama užasno je bitna taktika i tehnika. Stoga, od samog početka bavljenja tim sportom upijam poput suhe spužve na dnu mora, svu teoriju i praksu od svih svojih trenera, registriranih i onih uličnih. Neizmjerna volja i nevjerojatna upornost moje su mane ili vrline, kako tko uzme. Još uvijek sam u amaterskim vodama, tako će vjerojatno i ostati. Koliko god zapravo ja bila spremna za neku jaču borbu, reći ću; Ne, hvala! Mnogi misle da u takvom sportu treba unovčit krv i trud. No, takvi isti se ne bore, to su oni koji se nalaze van ringa.
Dvoboj je bio s pičkom teškom 63kg, pička koja vrlo lako diže nogu do mog pupka, koja zna udarati rukom i nije joj potrebna nadljudska snaga. Sparirala sam mnogo puta sa tom mojom protivnicom. Zapravo, svaki trening. Blizu smo po kilogramima i to nas je spojilo. Ukrotila me je s udarcem nogom u jetru, a potom i lijevim direktom u lice. Ono što najviše boli, nisu slomljene koštice u mom tijelu, već jebeni ponos. Koliko god je, na kraju borbe, taj umjetnički smiješak uljepšavao moje oznojeno lice, unutra, duboko u sebi bila sam još uvijek eksplozivna. Željela sam protivnicu izazvati u parteru. Inače hrvanje je meni i njoj bilo strano. Samo viđeno. No, imala sam osjećaj da bi je na podu mogla imati. Zapravo sam je divlje htjela jebati, na taj način pobijediti i osvojiti je na kraju.
Iskoristila sam vrijeme poslije borbe. Poražena, bila sam sama u toj garderobi, odgađajući tuš koji bi me vratio u stvarnost. Osjećala sam se prljavo i svježe, istovremeno. Moje tijelo premazano uljem u kombinaciji s ljepljivim znojem još nije tražilo čistu vodu. Moje tijelo trebalo je dodire. Nisam ni čula kucanje, kad se ona (moja protivnica) pojavila ispred mene u garderobi. Pokušala je ne odisati pobjednički. Pokušala je suzdržavati se. Zrak oko nas je smrdio. Što od izmiješanog, mog i njenog znoja, što od nekog vruće – hladnog trenja među našim tijelima. Nervozno sam pjevušila. Osjećajući se još gluplje. No, svakako sam htjela izbjeći razgovor s njom. Bila je tako nježna. Pokretima je lebdjela oko mene. Kao da se uopće nije borila. Stajala je gola ispred mene. Bradavica napetih, kože naježene. Sve to zbog naglog hlađenja njenog tijela. Htjela sam je zagrijati. Zaključala sam garderobu. Vidjela sam da kriomice prati moje pokrete. Pravile smo se da jedna drugu ne primjećujemo. Čula sam svoje srce. Osjećala tako jako njen miris. Ne samo njen znoj, koji me isto palio, već i miris njene oznojene pičke. Tijelo joj je tako glatko. Moram je imati. Misli, mašta me izluđivala. Moram je izazvati. Još jedan dvoboj. Još jedno jebozovno spariranje. Ne smije me odbiti. I nije. Prihvatila je moje dodire. Lizala me tamo gdje je prije nekoliko minuta udarala moje tijelo. Svi ti njeni poljupci poput prve pomoći, samo za mene. U trenutku mi je kroz glavu prošlo da možda sve to ona radi zbog neke jebene krivnje savjesti. Nisam si to mogla dozvoliti. Grubo sam je zgrabila za ruke i odvela nas pod hladni tuš. Stenjala je. Tijela su nam se zajedno tresla pod tom hladnom vodom. Divlje sam je grizla, ostavljajući otiske svojih zubi po njenom bijelom tijelu. Udarala je rukama i nogama u toj tijesnoj tuš kabini. Udarala je te hladne kapi vode, tjerajući ih da ne padaju po njoj. Zabila sam joj udarac u obrijanu pičku. Nije imala zaštitnu gumu u ustima, pa je zagrizla svoju donju usnicu, puštajući jednu kap krvi, koju sam joj divlje oduzela. Oči su joj bježale u stranu. Zjenica raširenih kao da je pod dopingom. Zapravo i bila je, poda mnom. Treptala je očima kao da gubi svijest. Zapravo je svršavala pod mojim jezikom. Kao da nije htjela, sprječavala je taj žestoki val orgazma. Gubila je. Gubila se. Popuštala je mojim udarcima. Popuštala mojim lizovima. Tukla sam je po tom rozom klići. I tako je odvela do sam kraj borbe. Udarila je desnom rukom u te vlažne, hladne pločice i tako prepustila borbu. Da je ova naša borba bila pod nadzorom sudaca, mislim da bi procijenili da sam ipak ja u ovoj borbi bila dominantna. Izlazeći iz tuš kabine, podignula je visoko moju ruku u zrak.
 
NASTAVIT ĆE SE…
 

…sve je dobro kad se dobro svrši…
 
Ako je to najgore što se moglo dogodit, onda i nije toliko strašno! Koliko god može biti bolje, toliko može biti i gore. Prema tome, zadovoljiti se moram s ovim što imam. Ne očekivati ništa. Nadati se svačemu. S takvim stavom trebam živjeti, zar ne?!?
A što se zapravo dogodilo?!?
Nedavno sam prihvatila novi posao. Nije baš za pohvalit se, ali dok god stiže redovito lova na ruke, nemam razloga da se žalim. Unaprijed ću presresti one mozgove koji misle da je ovo samo još jedna priča tipa; …šef napastuje svoju radnicu… radnica iskoristila u seksualnom smislu, svog šefa… ili …na suđenju zbog upucavanja na radnom mjestu… Ne i ne i ne!!! Ne radi se o tome. Nitko nikoga neće tužiti. Eto, samo ću se ja malo tu ispraznit i skrušeno s vama, tu u digitalnom svijetu, podijelit nešto iskreno i otvoreno, nešto što je samo moje. Cijenili vi to ili ne. Svejedno. Na kraju neka ovo ostane samo još jedna, u tom ogromnom nizu nedovršenih priča.
Posao je dosadan i monoton. Jebi ga, kad nešto ne voliš, jednostavno zbog toga nemaš ni volje to raditi. Sve je to jedno s drugim povezano. Vrlo dobro znam koliko je teško dobit bilo kakav posao. I jedna sam od onih, kod kojih i kad spavaju u ušima odzvanja, ona stara, narodna; …tko radi, ne boji se gladi… U svom životu, koji je još uvijek jako mlad, radila sam sve i svašta i vjerojatno ću do kraja života biti takva. Što zbog nekih svojih principa, što zbog dobre, stare, loše navike, što zbog sudbine, što zbog ove zgužvane države. Kako je lako, za sve imati krivca. Uostalom, teško da bi sebe mogla zamisliti kako radim dvadesetak i više godina za jednu firmu, jedan te isti posao. Pa čak ni silna promaknuća me ne bi duže ostavila u jednoj firmi. Nemirnog sam duha. Vrckastih ideja. A u zvijezdama mi je zapisano doživotno traženje. Koga – čega?!? Nemam pojma. Možda nikad ni ne saznam. Nije me ni briga. Bit ću zadovoljna dok god radim.
I sad se sjećam kako su me roditelji odgajali, kako su me upoznavali s ovim svijetom. Hm, da, mama je bila ta koja mi je za vrijeme mog odrastanja, uvijek odvajala dobro od lošeg, uz silna objašnjenja. Poštenje, poštenje, poštenje i samo poštenje. Opet poštenje?!? Zakačilo se to poštenje na nju, moju mamu. Zalijepila joj se ta «krvava» riječ, na njena tako čista usta. Toliko puta sam je pitala; mama jeli ovo pošteno, mama jeli ono pošteno, mama jeli On pošten, mama a Ona?!? Zanimljivo je to da niti jednom od moje mame nisam dobila potvrdan odgovor. Što me totalno zbunjivalo. Tako da sam nesigurno koračala svojim dugim nogama po ovoj našoj planeti. Čekajući noć ili dan, kada će i mene opaliti meteor nepoštenja. Ne shvaćajući zapravo da sam onda kao takva prema samoj sebi nepoštena. Ah, ta moja mama! Da me sad čita…
Nije dugo vremena trebalo proći, da shvatim kako zapravo «loši» ljudi najbolje prolaze u životu. Ne želim nikog vrijeđati. Ali… Da definiram ovo «loši»?!? Negativci. Huligani. Kriminalci. Lopovi. Mafija. Lažovi. Ubojice. Silovatelji. Da nastavim?!? Znam, kužite me… Zlobnici bi sad demantirali s izjavom, tipa; …svi oni, kad – tad završe tamo gdje im je mjesto, ako ne na ovom svijetu, onda tamo negdje, gore, neka im Onaj veći sudi…Hm, pošteno?!? Jebi ga, činjenica je da su; lopovi užasno bogati, mafija je Bog i Batina, Ubojice slobodno hodaju, poput nevinih civila. Ne mislite li da bi silovateljima trebalo odrezat kurac?!? Kad ih se već ne može trajno lišit slobode. Možda bi to bilo najpoštenije?!? A lašci. Da, oni su mi onako posebno dragi. Samo što ih ima više. To je ono najjebenije. Bila bi kučka, kad bi rekla da nikad nisam lagala. I sama, kao takva, spadam u te «loše» ljude. Na kraju kad se sve zbroji, zapravo sam samu sebe zavarivala s tim slatkorječivim lažima. No, sve su to sitnice. Problem nastaje kad se osoba zakači, tj. navuče na te laži. Pa laže čim zine. Svaki čovjek laže barem jednom u životu. Laže se iz nužde, laže se zbog nekog jednokratnog osjećaja moći. Najgore je kad pravda i poštenje nadmaše sve negativno. No, ponekad zbilja bude kasno?!? Što znači da se zapravo trebamo najviše plašiti vremena.
Mislim da je sad vrijeme da opravdam ovaj naslov priče.
Odrađujem svoj posao kako treba, iako ne dajem sve od sebe. No, za sad nitko nije primijetio da sam površna. Nitko se ne buni. Dapače. Čak me i pohvaljuju. Sve će to trajati dok meni ne dosadi. Tada ću se ljubazno zahvaliti i zauvijek oprostiti. Ljudi koji sa mnom rade nisu baš upoznati s ovim mojim stavom. Nije da se krijem. No, bilo bi malo bezobrazno od mene da se postavim kao neka kučka kojoj takav posao nije napet, radže ću biti ona kučka koja će znati iskoristiti sve i svih u tom poslu dok ne pukne. Jer žuganjem i kukanjem nigdje neću stići. Pa ni taj seksualni odnos s šefom mi ne može naškodit. Vjerojatno mi neće ni pomoći. Ali barem sam dobar liz dobila. Do nedavno sam samu sebe zamarala s mislima, kako to da se uvijek meni šefovi upucavaju?!? Kako to da su me svi oni htjeli jebat?!? Do nedavno sam mislila; svi su oni isti, svi žele samo jedno, svima je seks bitan, slobodnima i zauzetima, nema ograničavanja… Zapravo sam nesvjesno sama to tražila. Jebi ga, kad tako zračim. No, treba se znat nosit s tim. U prijevodu bi to značilo; treba znat kome možeš, a kome ne, svoju pičku dat… Naravno, jer sve ima svoju cijenu. Nije svaka osoba čelične građe da može podnijeti svu tu žeravu koja se prije ili kasnije počne pretvarati u vruću lavu, metaforički rečeno… Što bi u prijevodu značilo; nije svaka osoba spremna na istinu… Koliko god to jednostavno zvučalo.
Evo ja kroz ovo pražnjenje, što bi u prenesenom značenju značilo pisanje,  zapravo podnosim to što mi je šef za vrijeme ševe rekao, citiram; «…još jedna s push up-om…» Jebate, šef mi je pošten!!!   
 
NASTAVIT ĆE SE…  
 
 

…Cijela je srž. Srž života. Kapljice ljubavi. Dosta seksa. Zrnca suza. Ciničnog smijeha. Zavidnih pogleda. Naivnosti. Lažne nevinosti. Zaraznog zijevanja. Uglađenog tijela. Pretilosti. Grijeha. Ovakvi paketi se redovito isporučuju. Najmilijima i neznancima. Bez srama. Bez grižnje savjesti. Podmuklo. Maštovito. Bogato…
 
Iako sam davno završila školu, još uvijek sam učenik. Još uvijek se i ocjenjujem. Nezgodno je samu sebe ocijeniti, iako, svjesno ili ne, većina nevinih civila to čini. Ostale ocjene znaju bit dosta kritične koliko i pozitivne. Ocjenjuju me roditelji, ocjenjuje rodbina, ocjenjuje me prijateljica, ekipa, ocjenjuju tuđi pogledi, ocjenjuje me šef i njegova tajnica (zajedno)?!?, ocjenjuju me susjedi kao i totalni stranci, prolaznici, ocjenjuje me dečko pa i ljubavnica. Ocjene ne upisuju niti zapisuju, iako, definitivno ostaju zabilježene u njihovoj memoriji. Ocjenjujem se kroz razne rubrike; zalaganje, rad, red i mir…uz još neke dodatne rubrike, tipa; kuhanje, izgled, govor, seks, kako jedem, koliko jedem, kako hodam, koliko pričam, kako drkam, kako ljubim, kako dišem, kako zijevam, koliko novaca trošim, koliko zarađujem…?!? Najgore su bombe, aktivirane kroz test. Svaki dan jedan test, organizam drži na životu. Testiraju me svi od reda. Bez pitanja, da li uopće smiju. Kad se svi testovi, koje sam odradila, milom ili silom, zbroje, uglavnom zadovoljavam nekom prolaznom ocjenom. Nisam glupa. Možda malo luda. No, zar nismo svi?!?
Najslađe su mi bombe koje si sama spravim, u svom malom laboratoriju (mom mozgu). Aktiviram ih kroz testove…sam svoj majstor… Slijedi primjer jednog takvog testa.
Žena sam koja vjeruje u ljubav; koja voli voljeti; koja želi osjećati, sreću, radost, smijeh, dodire, pa i bol i suze, ako i kad zatreba. Vjerujem u dobru, staru, svima nam znanu poslovicu; daleko od očiju, daleko od srca… No, prevario me život, izigrala sudbina i podvalili mi u zagrljaj «čovjeka-stranca». Stranger kako ga volim zvati od milja, živi u dalekom, hladnom i vlažnom gradu. Nekoliko puta smo se vidjeli. Stotinu puta poljubili. Dirali se i mazili, rukama, pogledima i srcem. Tijela si spojili dvaput, i duše se spojili i još ih nismo razdvojili. Toliko je jak i snažan taj njegov duh, da ga i sad dok ovo pišem osjećam pored sebe. Sve se to nekako prebrzo odigralo među nama. No, činjenica je da moj duh nije miran od kako sam upoznala to biće. Rješenje ovakvog testa leži u spajanju, ne samo naših tijela, već u spajanju naših duša. Čini se lako i izvedivo. No, ja sam ponudila drugačiji odgovor, tj. rješenje.  Otišla sam k njemu, a da nisam bila s njim. Došla u njegov grad, prošla njegovim ulicama, udisala njegov zrak. Nisam ga vidjela. Nisam htjela. Mazila se njegovim glasom. Drkala za njega, jebala se vlastitim prstima, na istom onom krevetu na kojem smo se divlje ševili. Svršila zbog njega, bez njega. Izdržala sam čak nekoliko dana u takvom ludilo. Sama sebi se divim. Na samu sebe sam ponosna. Osjećam se sposobnom. Da ljubim i da uništim. Poput svakog drugog bića. Uklapam se među ostale. Što je pozitivno?!? A danas…ne prođe niti jedan dan da ga se ne sjetim, da ga ne osjetim kraj svog tijela, da ga ne nanjušim tako lako, iako sam užasno zbunjena, ne želim sebi dozvoliti toliko žrtvovanje za one kapljice ljubavi i dosta seksa. Jer život je više. Puno više. I sad zvučim da nas kažnjavam, možda i jesam, vjerojatno ću na kraju svega biti ocjenjena. Pa i s negativnom ocjenom moj život neće stati, niti se ugasiti. Moja baklja gori dok god ima života u meni. Jer srž je svega toga unutra, a ne na površini…
 
NASTAVIT ĆE SE..

Nisam varalica. Nisam gubitnica. Nisam naivna, ni nevina. Sude mi, jer sam ubojica! Oprostio mi Bog, oprostila i mati, oprostili civili, zar nećete i Vi Gospon Sudac?!?
Ispred Vas kleknut ću, dolje na koljena i objasniti Vam da sam ubila, jer nisam bila voljena.
Ne molim za milost, iako se kajem, ovim putem svoje tijelo dajem, da mi sudi čovjek koji nikada nije bio voljen. Samo takav, jednak kao ja, može znati o čemu govorim. Samo takav može donijeti pravomoćnu presudu. U moju korist?!? Možda! (mrzim dvosmislenost te riječi)…:)
Ah, ta luda glava moja. Voljela bi da je nosi neko drugo  bijelo-tijelo. Hm, možda je vrijeme da je promijenim?!? Da je oglasim?!? Mijenjam glavu, prekrasnu plavu, zbrkanu, zdravu za dva – tri kila soli, da moje srce više ne boli!!! Sol je zapravo za uroke. Zgodno, nisam izgubila smisao za humor ni nakon klasičnog horora kojeg sam sama producirala. Oni koji me ne poznaju, brzopleto će zaključiti da volim dramatizirati. A oni koji me poznaju hladnokrvno će zaključiti  da je to samo još jedna u nizu, od mojih igara. I jednim i drugima, ovim pismenim putem tvrdim da bi svijet bez mene bio samo crna rupa na sviralu bez onog zgodnog svirača.
Laka srca priznajem svoj grijeh. Nikoga ne izdajem, ni sebe ni ostali svijet. Voljela sam oči smeđe, voljela ih ludo voljela, a sada sam bez njih ostala. Nisam kriva ja, nisam kriva sama, kriv je i on što je na kraju ispala tragi-drama. Što se zapravo dogodilo?!? Dala sam sebe, dala sve svoje, samo za malo njegove želje i volje. Gospon Sudac, pravi se mudrac, pije tu toplu pivu, dok sluša ovu moju šugavu rimu. Rima ne štima?!? Zar i zbog Vas da budem samo osušeni klas?!? Zar da opet glumim sve dok ne poludim?!? Zar tu pred svima, ovim čitateljima, što me glasno čitaju i još glasnije pitaju; Koji je tebi vrag?!? Ma, kažem Vam; Mrak!!!
Ljubio me jedan stranac, ljubio neznanac. Noćima i danima se slatko – kiselo mazili, nikada nismo pazili, niti se čuvali dok su se ostali muvali, da vide te naše scene kratke, sočne, ne bi li njihove patke odjednom postale moćne.
Tik – tak, tik – tak, netko je vrijeme krao, netko je nekome lovu na ruke dao, samo da me osude pa da više ni mene ne bude. Imala sam i ja svoje doušnike. Udrem nogom u pod, u tu kamenu ploču i sise mi klopoću, jer neće moći ove noći, neka me svi čuju, do kraja, pa neka poslije pljuju, kad prođem ta vrata raja.  
Gdje sam ono stala?!? Da, sebe sam drugom dala. A on?!? Da, sve mu je bilo milo. Pod njegovim rukama i mojim trbušnim mukama, voljeli smo se mi, te kasne jeseni. Dani su odlazili, ljudi pored nas sumnjivo prolazili. Sve je zapravo bilo živo i zdravo, ali njemu kao da nije bilo pravo. Osjetila sam hladnoću. Osjetila mraz i led. Osušio i zalijepio se na meni sav taj med. Med što ga je on mazao – slatko, te lizao s mene jezikom – kratko. Zar zbog nedostatka meda da mi dade leda?!? Zar prazna boca staklena, da osudi da naša ljubav bude paklena?!?
Dosta!!! Zaurla Gospon Sudac. Neću više takvu prodiku u moju butiku. Malo smiri svoje živce, uzmi koje pivce, bit će ti bolje – oko moje. Khm, khm, khm. Vidiš što mi radiš, sad i ja riječi gladim. Završi mudrac.
Glave, male, lude, one što mi sude, da mi bude, drogirano i šokirano, doživotno, kažu da ću se spasiti samo ako se dadem na vrijeme ugasiti. Ako je tako, udahnut ću i izdahnut, jednom bit će dovoljno, jer samo to je za sad povoljno.
Ne znam da li mogu biti toliko kratka i jasna, zar je samo to je ono što se traži od mene?!? Još uvijek sam ispunjena ljubavlju, još uvijek sam nježna i topla. I sad poslije svega, spremna sam. Spremna za sve. Voljela sam oštro. Voljela polako. Voljela jako. Voljela tako. Dobila poljubac, dobila golo muško tijelo, dobila čvrste ruke, snažne dodire, no sve to za kratko. I ništa besplatno. Hrabra sam bila ja, hrabra do neba. Zvijezde smo skupa krali, zvijezdama sebe dali. Bili smo oboje snažni, ljubavi gladni, usana uvijek vlažnih. Nisam znala ja, da sve je to bila samo jeftina laž. I nisam samo sjela na njegov kurac, već sam nasjela i na njegove igrice. Zapravo kasno sam shvatila da sam zaglibila sa Facom koja smišlja play station games. I ja sam mu trebala biti kao neka inspiracija?!? U meni je tražio neki novi lik, tipa Lare Kroft?!? Da mi je barem rekao, da je barem bio iskren od početka. Dopustio mi je da se zaljubim, da totalno za njim poludim. Ukrao mi srce, ukrao poljupce. Dobio moje dodire, dobio i pušenje. Odjednom mu dosadila igra ta, zar sam zato opet kriva ja?!? Njegova mašta očito nije bila redovito podmazana, da radi svašta.
Zaslužio je svaki udarac, zaslužio taj bodljikavi bič. Dopustila sam mu da me gleda dok ga tučem. Dopustila sam da moli za milost, za oprost. Darovala sam mu suzu po suzu, za svaki udarac. Poljubac po poljubac za sav moj gnjev. Zaustavila bi se da sam u njegovim očima vidjela strah. Ali nisam. Hladan je bio. Hladan i mio. Ne bi ga bičevala da sam u njegovim očima vidjela ljubav. Vikala sam ja. Plakala ja. Molila ja. Voljela ja. I na kraju ubila.
 
NASTAVIT ĆE SE…  

…ne poželi tuđeg ženidbenog druga…
 
Teško je uopće pisati i iznijeti svoje mišljenje, kako u realnosti tako i tu u digitalnom svijetu, o preljubu. Teško je zbog tmurnih pogleda, zbog rigorozne osude koja uslijedi nakon nekoliko običnih, izrečenih ili napisanih rečenica. Činjenica je da nitko ne voli biti prevaren. Nikada nitko ne bi glasao za preljub. A toliko je varalica među nama. Rijetki tj. samo se prevareni, samo oni koji preljub osjete na svojoj goloj koži, pitaju; Čemu takvo (zlo)djelo?!? Stotinu je razloga. Opravdanih?!? Hm, neka dignu ruku u vis, svi oni koji me sad čitaju, kao znak da su varali dok su ljubili. Samo me zanima kako se osjećate kad shvatite, ako ikad shvatite, što ste zapravo učinili?!? Jebena moja znatiželja. Nikad do sad zadovoljena. Toliko toga je u ljudima. Toliko zloće, mržnje, zlobe i ljubomore. Sve to dolazi skupa u paketu. Jedno bez drugog ne ide. Znam da nije sve toliko crno. Znam da se negdje, iza jednog od svijetlih uglova, krije zrno po zrno dobrote. Kad ćemo sakupiti sva zrna zajedno, te ih tako ujediniti, da se Dobrota jednom i zauvijek pomiri s Zloćom?!?
Pišem ovo kao neutralac. Ne kao varalica ni kao prevarena. Stoga bez nekih predrasuda dok me čitate.
Preljub je jedan od čimbenika Zloće. Ne opravdava ga niti jedan razlog. Preljub iz osvete, samo zato što je preljubnik bio i sam prevaren je krvnički preljub. I sami ste sigurno mnogo puta opravdali takav preljub samo zato jer je izazvan tj. zaslužen. Sramite se! Preljub zbog pijanstva, nažalost takvih su najbrojniji. Najtragičnije u takvom preljubu je to što se preljubnik 99%, već sutradan ne sjeća gotovo ničeg. No, koliko god takav preljubnik to negirao, (zlo)djelo se dogodilo i povratka nema. Svaki preljubnik živi u uvjerenju kako je najteže i najgore na glas priznati partneru taj grijeh. Zapravo ni sam nije svjestan, da će više i jače boljeti njega nego partnera. Tek kad preljubnik izgubi svog vjernog partnera, shvati zapravo što je cijelo vrijeme imao, da je partnera volio, zatim žali i dugo mu treba da shvati da je izgubljeno ono čega se sam odrekao. Preljub zbog samoće, okomit ću se na ljepši spol. Partner je pomorac, vojnik, trgovački putnik ili neki terenac, nema ga danima, tjednima, mjesecima. Jeli to razlog koji opravdava preljub?!? Pička svrbi, ne možeš izdržati, sama si, nema te tko zadovoljiti?!? Njega nema, daleko je. Sve ćeš uredno isplanirati, nitko nikada neće saznati. Trebam li naglasiti; Istina uvijek izađe na vidjelo!
Dušmani će suditi!
Pakleno je suđenje ovakvom zloćinu. Kazna je doživotna. Žig je prepoznatljiv. Teško je uopće biti s nekim preljubnikom u vezi. Preljubnik koji je jednom davno prije vas varao. Sretni ste ako uopće saznate da ljubite takvoga. Barem na vrijeme možete sami sebe preispitati da li možete vjerovati, pa i ljubav žrtvovati ne znajući da li ćete živjeti sretno zauvijek.
Kad muškarac vara ženu… sjetila sam se; nedavno je jedna iskričanka (neka mi oprosti, što se ne mogu sjetiti njenog nicka, iako sam i sama sudjelovala u komentiranju) napisala blog baš o ovoj temi. Ustvari nju je zanimalo koji su «simptomi» tj. kako prepoznati kad muškarac prevari ženu. Neću se ponavljati, neću opet bit toliko perverzna i zalutati među te sitne detalje koji uistinu govore tj. otkrivaju varalicu. Reći ću samo da u više slučajeva kad muškarac vara ženu okrivljujem «ženu» s kojom je prevario svoju ženu, od milja nazvanu «ljubavnica». Ljubavnica je kriva samo ako zna da je muž u vezi / braku. Jer zna da je zabranjeno voće najslađe voće. Ljubavnica koja se nije mašila zabranjenog voća nema titulu «ljubavnice». Ljubavnice se ponose sobom. Hm, a zašto muž nije kriv?!? Samo zato što je muško?!? Digao mu se kurac na neku drugu pičku. Pičku koja nije njegova. Pičku koja se otvara kad je on u njenoj blizini. Daje mu se. Nudi. Besplatno. Samo će joj glavić umočit. Samo jednom. Uostalom pička je to sama tražila. Izazivala. Zna da je oženjen /u vezi. Kad njoj to ne smeta, onda će joj ga i zatući. Njemu se uostalom samo jebe. Vjerojatno mu njegova žena nije bila u blizini pa je stavio prvoj koja se ponudila. Normalno da to nije opravdanje. Ja bi mu vjerojatno kurac odgrizla i na ražanj spržila, pred njegovim očima. Neka se zagrca svaki onaj koji se nasmijao mojoj kazni, mojoj osveti.
Monotone žene, ljubomorne žene, žene koje žive samo za svoju karijeru, žene kojima je sve ostalo ispred svog vlastitog muža, žene koje ne daju redovito pičku svojim muževima, zbog jebenog principa, zbog lažne glavobolje, grintave žene, lajavice, imam dvije riječi za vas… najebale ste… Muž će vas, ako već nije, prevariti. Čin ne možete obustaviti.
Pametne, ljubazne, fine, kulturne, zgodne, uredne, čiste, muž vam je sve, dajete mu se, prepuštate se, volite se, imate divlji seks, obožavate iste stvari, smijete se i smijete se, volite se i smijete se, imam dvije riječi za vas… najebale ste… Muž će vas prevariti. Ima sve što mu treba, sve što valja, sve što je zdravo, no ipak želi probati nešto suprotno, nešto totalno drugačije od onog što ima, od vas. Jebi ga. Činjenica je da svaki treći brak uspije izgurati do kraja. Dok ih smrt ne rastavi. No, što se događa u tom braku i ovim drugim koji su pred rastavom to sam Bog zna. Preljub je sigurno jedan od razloga koji razara brak. Nažalost!  
 
NASTAVIT ĆE SE... 

…brzo vrijednost gube; stanovi, auta i jahte, kad je Žena noću sama ispod plahte…
 
Pitam ja Vas, zar je Žena samo jedan neprocjenjivi ukras oko sočne pičke?!?
 
Koliko sam samo puta čula od susjeda, pa i od slučajnih prolaznika kako je muškarcima lakše u životu. Zašto?!? Zbog jaja koja redovito, javno češkaju, bez srama, osjećajući se kao najmoćnija stvorenja, čineći tu stvar ujutro najranije ili navečer u samom lovu pred svom tom publikom.  Žena se uvijek bori za sva svoja prava. Gotovo uvijek se mora dokazivati, opravdavati i objašnjavati. Sve to zbog predrasuda prema ljepšem spolu. Ako je žena lijepa, onda je glupa. Ako je žena glupa, onda je definitivno ružna. Seksi žena je kurva. Žena s kratkom kosom, odrezanim noktima, obučena od glave do pete sva u zlato, nema niti malo ženstvenosti, što joj odmah oduzima titulu Žene. Najjebozovnije žene su plavuše. Umjetne plavuše ispred prirodnih. Neka britanska istraživanja su dokazala da će se do 2020. god. istrijebit  prirodne plavuše, tj. da će ih umjetne zasjenit. Možda bi već sad trebali razmišljat o nekakvom muzeju, ne o zoološkom vrtu, u kojem bi valjalo smjestiti sve prirodne plavuše, te ih tako sačuvati, očuvati, da nikada ne postanu ugrožena vrsta. Uvijek spremne množiti se, te tako produljiti vijek trajanja. Jeste li znali da ima žena, pa čak i onih tamnih, koje su prirodne plavuše u duši?!? Svi znamo kako razlikovati prirodnu plavušu od one umjetne. Kako?!? Ako sumnjate i u njene svijetle obrve (jer i one se daju ofarbati), a cijelo tijelo joj depilirano, glatko, bez ijedne dlačice po kojoj bi joj se moglo suditi, zavirite joj među noge. Ako je obrijana, svejedno je plavuša, ali u duši. Ako su stidne dlačice svijetle onda je prirodna plavuša. Ako su ipak stidne dlačice tamne, opet vam kažem, svejedno je plavuša, umjetna, ali plavuša. Žena plavuša, prirodna ili umjetna, eksponirana je više od svih ostalih ženki. Lako je se uoči među svim tim ostalim ženskim tijelima po ulicama što tako hladnokrvno šeću. U mraku svijetli, u tišini je najglasnija, među političarima uvijek dobrodošla, u automobilu prihvaćena samo kao suvozačica na zadnjem sjedalu, zar je uopće potrebno objašnjenje?!? Zanimljivo je da gotovo sve žene u klimakteriju postaju plavuše, jer ih svijetla boja čini mlađom. No, ako mislite da ću se u ovom članku okomit na plavuše prevarili ste se. Ne dijelim žene prema boji kose, ustvari uopće ih ne dijelim. Volim ih promatrat, volim ih dirati prstima, riječima, usnama. Neke ljubim svojim tijelom, neke ližem jezikom, neke ponekad operem i tako očistim u svojim pričama.  Iako moram priznat da svoju fatalnu ženu vidim kao plavušu. Mislim da ljudi nisu svjesni što su zapravo napravili s tolikim gađenjem i istovremenim fasciniranjem plavih žena. Gotovo sve plavuše javno priznaju kako se ponose što su plave, znaju one da im ta boja kose uistinu može otvoriti sva vrata, čak su u stanju poštivati nekakvi redoslijed, prolaze prvo kroz broncu, zadovoljne su i kad prođu kroz srebro, jer znaju da su slijedeća zlatna vrata. Poznajete nekog tko je ikad u bilo čemu odbio plavušu?!? Najslađe su mi one plavuše koje ponekad, s vremena na vrijeme izdaju svoj rod, pa svoju boje kose promijene u neku drugu, tamniju, kao došlo je vrijeme da se malo one prave pametne. No, ubrzo, nakon kratkog perioda, tamno ih polagano ubije. Depresivne, same sebi monotone, vraćaju se, moleći na koljenima milost. A crnke?!? Znaju svi da su vicevi o plavušama kratki samo da bi ih crnke shvatile…:)) šala mala… Da, crnke… Najmisterioznije žene su crnke. Koliko zapravo poznajete prirodnih crnki?!? Ja znam čak tri. Ostale su sve ofarbane, umjetne crnke. Jeste li primijetili kako zapravo crnke više, jače i glasnije ističu da nisu one plavuše (štogod to njima značilo)?!? Crnke definitivno vole isticati jebenu razliku tih kontrast boja. A crvenke, najvatrenije, najžešće. Treba znat nosit tu jaku, divlju boju kao pokrivalo za glavu. I one sve umjetne, odaju ih pjege koje one nemaju, jer prirodne crvenke osute su po cijelom tijelu tim pjegama. Zanimljivo, koliku sam inspiraciju imala da opišem plavuše, a sad sam nekako prazna, bez riječi za sve ostale žene. Mislim da i to nešto govori. Istraživanja se provode nad plavušama, što govori da te žene nešto i vrijede. Sve ostale su u sjeni. Nažalost.
A moja fatalna žena živi zapravo kao muškarac zarobljen, u isklesanom ženskom tijelu. Smiješna sam vam?!? Evo potrebnog, punog objašnjenja. Kažu zlobnici; iza uspješnog muškarca stoji žena. Sumnjate u to?!? Olako prihvaćate?!? Samo zato jer društvo to tako traži?!? Pitam ja vas; koga vidite iza uspješne žene?!? ili Koga vidite uz ženu?!? Reći ćete; ovisi… O kome, o čemu?!? O vama, o njoj! O tome kakva je ona. Odakle je, čija je, koje rase, koje boje kose, iz kojeg plemena, koja krv teče njenim venama, jeli nevina, lajava, upadljiva, oštrog mirisa, lažnih sisa, dlakavih nogu… Fatalna žena mijenja svoju boju kose prema potrebi, ali ne mijenja svoja načela, ne mijenja svoj duh. Utegnuta, zategnuta, u visokim ili niskim cipelama, u koži, čipki ili svili, našminkana poput vampirice ili čista poput nevine suze, samo kao takva opstaje u istom svijetu s ostalim smrtnicima i s njihovim predrasudama. Fatalna žena ne oprašta, jer ne zaboravlja. U borbama ne ranjava, već ubija. Oružje joj je seks. Pička joj redovito pojede gomilu kurčeva. Sve to iz neke koristi. Fatalna žena nije san, već diše i živi u ovom svijetu koji zna samo ratovati. Ona se bori isključivo za ljubav i zbog ljubavi. Ne priznaje poraz, ne prepušta se kraju. Novac joj daje moć i snagu, no zadovoljava je samo jedno kratko vrijeme, sve dok zapravo ne dobije ono za što se bori. A to je ljubav!
 
NASTAVIT ĆE SE…

Puna stranica torture i sve to zbog naše opće kulture…
 
Još jedno čudo ovog svijeta. Vjerovali ili ne, sve što vam treba za bolji život nalazi se baš na tom jednom mjestu, u seksi shopu. Obraćam se nevjernicima. Znači onima koji nikada nisu kročili svojim nogama u uvijek vruću zonu seksi shopa, a ne onima koji su bili, ali to ni sebi nisu priznali, jer su se tako dobro maskirali da ih njihove vlastite oči, kad su ugledali svoj odraz na samom izlogu shopa, nisu prepoznale.  Da, nažalost još uvijek ima konzervativaca. Kaže selo: 100 ljudi, 37483270234 ćudi. Stoga niti ne želim shvatiti zašto je netko cijeli život u zatvoru. Ljudi sami sebe kažnjavaju. Nekad namjerno, nekad nesvjesno, uvijek s nekim razlogom. Koliko god suza prolili zbog boli ponekad zapravo guštaju, uživaju, jer baš to žele, baš takvu bol trebaju, da ih izvuče iz jebene svakodnevnice, da napuste taj dosadni monolog, tada su suze na licu samo zbog tuđih pogleda. Najviše mrzim kad se takvi isti pravdaju. Jer što će reći mama, što će reći tata, što će reći bogata rodbina, tete i stričevi, susjedi i kolege, ako budem toliko jak/a i izbacim svu hrabrost iz muda, divlje izdrkam i tako dobro svršim, od glave do pete tako snažna struja me prođe. Zar da povrijedim svoju jedinu mamu, mamu koja me je dojila čak do moje prve godine života?!? I s tim dobrim djelom mi podarila zdrav život. Zar sam bolestan ako ne živim onako kako ja hoću?!? Zar sam zdrav ako živim po tuđem, maminom repertoaru?!? Ali mama nije tuđa, mama je moja, moja mama najbolje zna što je dobro i zdravo za mene. Bio bi to smrtonosni udarac za nju, kad bi živio kako ja hoću. Možda je bolje glumiti i dalje, praviti se da ništa ne znam?!? Možda je bolje držati jezik za zubima, šutjeti kao zaliven, godinama?!? Čekati novi dan-svaki dan?!? Čekati bolje sutra?!? Nadati se?!? Čekati i nadati se?!? Nadati se i čekati?!? Javi mi kad dođe do neke promjene, kad dođe do jebenog kraja. Ako, ikad!
Mislim da je najlakše i najjednostavnije prihvatiti ih kao takve, jer nije to baš ni teško s obzirom da nam je siromašan mentalitet, tj. društvo smo koje raste, stari i izumire, ne gradimo se, ne izgrađujemo, ne širimo svoje korijenje, ne ostavljamo ništa za sobom, ništa vrijedno spomena. Mislite da će vas se netko sjećati po dobrom kuhanju, dobroj i vitkoj liniji, prekrasnom osmijehu, zbunjenom pogledu ili možda zbog posla kojeg ste vjerno godinama obavljali, zbog urednosti ili neurednosti itd… Ne, ne i ne!!! Ljudi ljude pamte po djelima. Djelima izgrađena preko njihovih čvrstih kostiju. Pričam o unikatima. Jedinkama! Živjeti nakon života, ne kao svetac, već kao prava živa osoba, ne zbog neke reinkarnacije, već kao jedna duša u duši drugog čovjeka. Zauvijek! Forever and ever!
Biti hrabar ili ne, pitanje je sad?!? Biti hrabar i izabrati život od svega ostalog.
Možda se samo manjina složi sa mnom, svejedno, to je samo moje mišljenje.
Moja teorija…divim se samoj sebi, što se otvaram ovako u javnosti, jer većina to nije u stanju. Što zbog srama, što zbog straha i sve to zbog jebenog prihvaćanja njihovog duha i tijela među ostale liberale. Mislim da svako živo biće ima pravo na život.  Suzit ću sva živa bića na ljudska stvorenja i tako si dozvoliti slobodu pisanja u ovom članku. Slobodu riječi.
Da, stala sam kod neke moje teorije za bolji život. Hm, ili da teoriju prekrstim u recept?!?
Potrebno je; za početak svega, samo po malo, hrabrosti, mašte, igračaka, baterija, pitke tekućine…sve ostalo mašti na volju. Seksi shop je prava stvar za bolji život. Sve što vam treba da ta ubitačna dosada nikad više ne pokuca na vrata vašeg života nalazi se na jednom mjestu. Koža, guma, platno, hrapavo, glatko… Bičevi, lisice, ogrlice, pojasevi, perje… za pičke svih oblika; svih veličina; dupli, s dvije glave, tvrdi, mekani, silikonski, metalni, da žulja ili da samo ljulja, u bojama, mirisni, s pumpom, debeli, tanki, veliki, mali, šiljasti, kockasti, glavati, jajasti, krivi i pravi…jedno je sigurno, baš svi su s garancijom i svi su tehničari… u slučaju kvara daju se popraviti, ali i zamijeniti, to je ono što sve pičke čine sretnima, vlažnima, klizavima… always open, never closed!!! A za živi vibrator, inače zvan kurac, nađe se u seksi shopu sve po njegovoj mjeri… lutke; plastične, gumene, dugonoge, plavuše najprodavanije, sisate, guzate, svim otvorenim, podmazanim, širokim, dubokim, uskim, tijesnim, pravim rupama… ili sve na dijelove; najprodavanije su glave, zbog usana, otvorenih, napupčenih, debelih, punih, bez zubi ili s zubima…  za početnike – videokazete; valja se prvo pripremit i naučit štogod za bolji život… za nevjernike – ulaz je uvijek besplatan, ostat ćete svježi i nakon što napustite, do tada vam zabranjen teritorij, nećete se usmrdjeti, možda malo oznojiti, ništa što obična voda s tuša ne može isprati… ono najvažnije; sve su to dodaci, začini koji, ako si to dozvolite uistinu mogu i hoće promijeniti život na bolje… Recite Zbogom; dosadi, nervozi, stresu, frustriranosti, crvenilu, štucanju, nejebici, samoći, kurvi, žigolu, gospodarici, robu, podočnjacima, natečenosti… S osmjehom ćete pozdraviti; dan, noć, zoru, partnera, susjedu, ženu, najvećeg neprijatelja, sreću, svaki novi dan…
U seksi shop za bolji život…
 
NASTAVIT ĆE SE…

U začaranom, kamenom dvorcu zatvorena je bila ona, prelijepa Princeza. Duge zlatne kose, vitkog tijela, glatkih nogu, tankih prstiju, meke kože, oštrih kostiju, srcolikog lica, punih usana, zdravog srca, izgubljene duše, začarana od rođenja, živjela je u najmračnijoj kuli na dvorcu. Nikada svijetlo nije ugledala. Nikada pravi svijet nije upoznala. Nikada ljubila. Samo je pjevala. Pjevala i plesala. Voljela je taj hip – hop. Išlo joj je to sočno nabrajanje. Po danu je spavala, a po noći živjela onako kako samo ona živi. Sama u svom mračnom, začaranom svijetu. Nije se bunila, nije ni molila za bolje sutra, nije ni plakala, nikada ni proklinjala. Nije znala za drugačiji svijet. Nije znala da postoji nešto totalno drugačije od svega što ona ima, od svega što ona zna. Svima se davala, svima svoje skladno tijelo poklanjala. Nijednu rupu na njoj nije izbušena kako treba. Zrno kurca je preslabo za Princezu. 
Sve je zapravo počelo one noći kad je njena duša došla na ovaj svijet. U istom tom, tada najveselijem, najbrojnijem, dvorcu se rodila. Slavlje je trajalo mjesecima. Dvorani se nisu trijeznili i sve to samo njoj u čast. Svirali su Zlatni dukati i Mate Mišo Kovač, naizmjenično se mijenjali sa Zlatkom Pejakovićem i Rafael Dropulićem. Ma nisu ni svjesni bili, da je već prvog dana, vještica na usisavaču, iz susjednog dvorca bacila svoje zle čini na tu malu, slatku Johnson bebu. Svojim zlim, moćnim pogledom začarala je nemoćnu Princezu i to samo zato jer je nitko nije pozvao na slavlje.
 
…živjet ćeš sama, među svim tim ljudima…
…živjet ćeš u mraku…
…bez govora…
…dati ćeš svoje tijelo svima na dvoru…
…umjesto tebe, svršavat ću ja…
…slobodna ćeš biti samo ako te 25cm kurac bude ikada jebao…
 
Kraljica i Kralj su pokušali sve da je izliječe, misleći da je bolesna. No, ubrzo im je jedna dobra plava vila, s idealnim mjerama 90-60-90, rekla o čemu se zapravo radi. I dalje nesretni, pokušavali su da vrate svoju Princezu među žive. Sramili su se. Nisu tražili pomoć od dobrih ljudi. Nisu htjeli da to izađe u javnost. Žuta štampa bi ih dotukla. Svi ti paparazzi ispred dvorca čekali su da prvi fotografiraju Divu, Princezu koja čeka svog Princa, ne na bijelom konju, već s kurcem od 25cm…
Čula – rekla – kazala… Priči više nije bilo kraja. Kružila je. Širila se. Namazana pridjevima, začinjena ljutim začinima. I ptice na granama su pjevale i zidovi tiho šaputali, brodske sirene brujale, automobilske kočnice škripale, protestanti protestirali, homoseksualci se deklarirali imenom i prezimenom, pa i svi građani Lijepe Naše u velikom broju izašli tog jutra na najveći doručak, i sve to zbog Princeze.
 
Vijest je poharala cijeli svijet. Zahvatila je sve kontinente. Svi su se uključili u Crveni križ za pomoć Princezi, jer u suprotnom mogao je izbiti treći svjetski rat. Ubrzo je vijest stigla do jedine osobe koja je mogla spasiti Princezu. Rocco Sifredi bio je taj koji je među nogama imao ono što je Princezi trebalo. Kurac od 25 cm i naravno jaja…
Nije se Rocco bunio, čak su mu Kralj i Kraljica udovoljili da sve to snimi, samo da je spasi. Samo da probudi začaranu Princezu.
 
Upalio je Rocco svijetla, složio reflektore, upalio kameru, oprao svoj kurac i tako se pripremio za borbu protiv vještičinih čini. Princeza je pjevala, nabrajala…ti dam, ti dam, ti dam, ti dam…u hip – hop izvedbi… sve joj je bilo ravno, sve joj je bilo isto, sve već viđeno. Trgnula je prvo očima, a zatim cijelim tijelom kad je ugledala Roccov kurac. Čarolija na trenutak kao da je prestala djelovati. No, Rocco se htio prvo malo poigrati. Pa je nekoliko minuta šetao gore – dolje po sobi, kao Baltazar. Dok je Princeza širila svoje glatke noge i mazila se svojim tankim prstićima po klići. Zatim joj ga je Rocco stavio, prvo u usta. Gutala je njegov kurac, ali samo glavić, jer bio je prevelik za te njene pune usne. Uhvatila ga je objema rukama, stiskala ga jako. Muzla mu je jaja. Naguzio se Rocco prema njoj da mu poliže guzu i šupak. Jebala ga je Princeza jezikom u guzu. Stenjao je Rocco glasno. Dvorani su slušali iza zatvorenih vrata te sobe. Za Princezu spremno čekali, da slavlje započne. U kladionici veliku svotu novaca uplatili na Roccovo ime.
Kleknula je Princeza, naguzila se sad ona za Rocca, za njegov kurac. Prvo ju je pleskao sa svojim kurcem svuda po tijelu, malo po guzi, malo po leđima. Vrtjela je Princeza svoju guzu, uvlačila je guzu, a i izbacila pičku van, na vidjelo, da je Rocco ne promaši. Namazao je Rocco njenu pičku svojom slinom, lizao je svojim debelim, šiljastim jezikom. Čučao njene usnice, usisavao ih među svojim zubima. Nabijala je Princeza divlje na njegovu glavu. A zatim naglo, divlje, Rocco je zabio svoj kurac u njenu pičku. Zvjezdice su padale oko njih, krijesnice su letjele, munje su sijevale, noć se pretvori u dan, bećari su zapjevali, tamburice zasvirale, Kralj i Kraljica zapališe kubu i tako slavlje je počelo. Stiskala se njena pička pri svakom naletu, pri svakom udaru njegovog kurca. Čupala je Princeza posteljinu s kreveta, nabila glavu u jastuk, onako kako noj zabije glavu u zemlju. Htjela je divlje. Htjeli su isto. Lizao joj je Rocco vrat i uho, slinio po njenim obrazima. Gurnuo joj je prst, zatim dva, pa cijelu šaku u njen šupak, koji se otvarao, koji je kao podmazan bio.
U isto vrijeme, na istoj dolini, u susjednom dvorcu, vještica na usisavaču je osjetila seksualno trenje u blizini. Kroz svoj usisavač je vidjela o čemu se zapravo radi. Dimilo je iz usisavača. Raspadao se, polako, postepeno. Ubrzo se u prah i pepeo pretvori, njezin jedini, njezin najdraži usisavač. Znala je vještica  da je to kraj njenoj čaroliji. Bila je nemoćna. Pospe se tim prahom i tako uguši samu sebe.
Princeza je jahala na Roccu. Skakala se po njemu ka' prava jahačica. Rocco joj je držao sise, da ne klapaju dok ona skače tako jako po njegovom kurcu. Izvijala se cijelim tijelom nad njim. Tresla glavom poput prave rockerice. Svršavala je u trzajima. Rocco više nije mogao izdržati. Bacio je Princezu na leđa. Zapovjedio joj da uhvati čvrsto svoje sise, zatim joj gurnuo svoj kurac među njih. Pljunuo je nekoliko puta, da ih navlaži, da lakše klizi njegov kurac, da je lakše jebe među sise. Podignula je Princeza svoju glavu i otvorenih usana čekala Roccov kurac pri svakom drugom naletu da mu ga poliže, da ga poljubi. Guzom se trljao po njenom trbuhu. Rukama drkao njenu vlažnu, klizavu pičkicu. Izlio se po njenim usnama i sisama. Zalio je s gustom, vrućom spermom. Legao na nju, ulijepio se i sam svojim sokom.
Dugo niste vidjeli Rocca?!? Još uvijek je s Princezom, začaran sad on, začarala je njegov kurac… A dvorani, da slavili su danima, tjednima. Sretni jer dokazaše da dobro uvijek pobjeđuje zlo.
 
NASTAVIT ĆE SE..

Kratka ljetna, uska, broj manja haljinica. Osuta cvijećem, više je otkrivala, nego pokrivala. Bosonoga. Gologuza. Vapila sam za divljim pogledima. Da me diraju. Izdali bi s takvim pogledima, svoj duh, a i tijelo. To sam željela. To sam trebala. Da pamtim to zlo, jer dobro je otišlo. Skupa smo najjači bili mi. Zapravo, nikad nisam bila sama. Ja i pogledi. Uvijek i svugdje. Dignute glave, ljutog nosa, oštrog pogleda, vlažnih usnica, izbačenih sisa, prčaste guze, pravilnog držanja, uvijek svježa, šepurila sam se 24h po ulicama divljih gradova. Rijetki su mi prilazili. Mnogi su me htjeli jebat, ali da se ne zna, da ih nitko ne vidi. Sramili se. Sramili se sebe u društvu sa mnom. Sramili se što bi se tako opustili, dozvolivši sami sebi da budu ono što jesu, jer jedino tako su me imali. Bila sam divlja. Napaljena gotovo uvijek. Ne zbog toga što sam bila u toj jebenoj fazi puberteta. Već sam rođena da zapalim ovaj svijet, svojim izgledom, svojim pokretima, svojim djelima. Što god bi radila, bio to neki plaćeni ili neplaćeni posao, bilo to kupanje u slanom moru, bilo valjanje u mokroj pržini, bilo hranjenje svog mladog tijela, oblačenje u oskudne krpice, mazanje te gole, glatke kože, baš u svemu vidjela sam jebozov. Zraku sam dala svoj miris, danu sam dala svijetlo, za noć sam bila ona zvijezda koja ne pada s neba, cvijeću sam dala boje, mačkama svoje dodire, ružnijem spolu svoju pičku. Koliko god me neki pogledi mrzili, kidali me na komadiće, koliko god se ti pogledi trudili zapalit me s onom prostrijeljenom strijelom što su je tako brzo bacili na moje tijelo, a ja toliko vruća, divlje sam gorjela, jako. Još jače s tom zapaljivom strijelom, potpalili bi me do kraja da gorim u najveći plamen, plamen koji se još uvijek nije ugasio, još uvijek gori.  
Kad sam imala 16.
Sjećanje…
Ljeto. Vikend. Noć. Glasna muzika. Bez dozvole, vozim se gradom. Vozim u krugovima. Žestim se s volanom i mjenjačem. Otvorih prozore, puštam taj vrući zrak da grije moje tijelo. Gorim. Sama. Tražim. Želim. Trebam. Spašava me stoper, kojeg skupih s razlogom, ne zbog dobrog dijela, već zbog moje sebičnosti. Pričao je. Brbljao. Cinično sam se smješkala. Upitno me gledao, jer nisam bila ljubazna. Skrenuh s glavne ceste u mračnu bogatu šumu. Nije se bunio. Zajedno u jebozovnom trenutku. Sjela sam na njega. Bilo je to lako izvedivo. Samo suknjicu podignuh, mokru i mirisavu, sve što je moja pička puštala van iz sebe, cijedilo se na suknjicu i na samo, moje sjedalo. Bila sam bez gačica. Guzovi ulijepljeni od slatkih sokova moje pičke. On tako tvrd. Čupav. Dlakav. Hranila sam svoju pičku. Hranila svoja usta. Čučao je moje sise. Grickao moje bradavice. Trgao ih divlje. Nabijala sam se na njega. Duboko, u naletima. Čupala sam sama sebi kosu. Tukla se po guzi. Stenjao je glasnije od mene. Želio  je polako. Želio da ga stisnem s pičkom. Da plešemo u istom ritmu. Udovoljila sam svakoj njegovoj želji, ipak je njegov kurac ispunio svaki milimetar moje pičkice. Najslađi je bio kraj. Vani na haubi. Zamazanoj od našeg znoja, obojanoj u tu ljepljivu boju od silnih naših sokova. Legla sam leđima na ugrijanu haubu. Uhvatila se čvrsto za brisače, koje sam nakon dva njegova nabijanja u mene, iščupala. Šibala sam ga po guzi s brisačima. Dresirala ga za moju pičku. Slinio je po mojim usnama. I auto se jebalo s nama. Bila sam u pravom sendviču. Svršio je po vrućoj haubi i naravno da sam polizala sve do zadnje kapi, jer nakon takve i tolike jebačine, užasno ogladnjeh. Zna se da muškarci štrcaju van, prolijevaju okolo, nešto tako hranjivo i besplatno, treba to iskoristit.
Rekao je da je prevario ženu. Rekao je da je bio bolji drugoj ženi. Meni. Ako već duguje sreću, darovao ju je meni.
Sve je oko nas nestalo, za tren. Imali smo samo nas. Ništa nije postojalo. Nikakav svijet. Šteta što ga se tako rijetkom sjetim, ovih dana kada vrijeme rapidno leti. No, ipak je on samo sjećanje.
 
NASTAVIT ĆE SE…

Bijela vjenčanica, nove staklene cipelice, stare bakine naušnice, plava podvezica, posuđena bijela torbica, ukradena biserna ogrlica. Buket od modrih ruža. Nekoliko cvjetnih mirisa proliveno po mom golom tijelu. Istim tim kapima označih svoj glatki vrat. Ruke zamotah u čiste bijele, rukom izvezene, rukavice. Da ne zaprljam svatove, kad ih moje ruke dotaknu. Nijedan otisak neću ostaviti za sobom, što je tužno. Ipak je to moj dan. Dodirnut ću sve. Čašu sa šampanjcem dignuti visoko za nas. Razbiti je za naše zdravlje, za našu sreću, ostavljajući samo okus svojih usana na komadićima kristala. Htjela bih imati dokaz, htjela bih prepoznati nešto svoje vraćajući film unatrag. Vidjeti samu sebe na video traci, slušati svoj glas, naučene rečenice napamet, koje ću vjerojatno izgovorit kroz odglumljeni plač, samo da dobijem srce-parajuću scenu, koju će gledatelji premotavati, reprizirajući tako sami sebi osjećaje što su ih obuzeli i sve to zbog mog dana. Neće to bit baš najbolji film koji ću u životu pogledati. Režiser će vjerojatno zakazati. Propuštajući najbolje scene da ostanu ne zapisane. Samo proživljene.  
Glazba će umiriti, opustiti i umjetno zabaviti svatove. Zašto su oni pod pritiskom?! Zašto su svatovi smušeni?!? Zašto su tako veseli?! To je moj dan. Moje vjenčanje. Moja stvar. Čemu toliki ljudi?! Čemu tolika panika među njima?! Zahvalna na darovima?!? Možda. Nisu trebali. Zbilja. No, ljudine se drže običaja. Moraju, jer što će reći drugi ako oni budu neposlušni?!? Kaznit će ih pogledima. Kaznit će ih ne pozivanjem na druga vjenčanja. Za njih je to sramota.
Da priznam na vrijeme sve svoje grijehe?!? Da tako čista uplovim u bračne vode. Da li da se švercam?!? Nema smisla. Pokajati se za sva svoja zlodjela, učinjena pa i ona samo promišljena?!? Ne sramim se. Reći ću sve, glasno, ponosno, razgovijetno. Nek me se čuje na sva zvona. Voljela sam puno puta u životu. Volim i sad jednog, dvojicu,… petoricu. Vjerujem samo u samu sebe. Ljubila sam mnoge. Ljubili su i mene mnogi. Dozvolila da mi se rani srce, čak nekoliko puta. Mrzila samu sebe zbog toga. No, i ja sam druge ubijala, ne baš hladnokrvnim pogledom, ali moji naoštreni nokti nisu bili samo za šminku, bili su i oni upotrebljavani za smrtni čin.
Iako ranjeno, ponovno zakrpano srce, još uvijek je na popisu za pravi dar. Svoje srce mogu dati samo onom kome uistinu treba. Ne tebi, ne njemu, ne njima. Ni onima koji tako lako izgovaraju one dvije, već istrošene riječi…volim te… Donirat ću svoje srce, onom kome to bude najpotrebnije. Nitko ga kao živog u meni nikada neće imati. Kad umrem ja, neka živi moje srce u ljudskom biću, koji treba nešto tako živo, zdravo, sposobno da voli i da bude voljeno, eto, u nekom drugom tijelu. 
Kakve mi sve misli prolaze u minuti kad bi trebala koracima uskladit ritam što ga vodu te prastare orgulje, ispunjavajući svim prisutnima njihove škrte, sebične misli.
Korak za korakom, vučem te duge noge za sobom. Ne znam što ide prije. Definitivno moje tijelo nije usklađeno. Tražim glavu. Noge su iza tijela. Ruke prazne. Misli se množe. Stotine, tisuće, milijuni misli. Usne zalijepljene. Sašivene koncem. Ne mrdaju. Lice ušminkano. Lice s šljokicama. Sjajim. Sjajim poput zvijezde, njemu. Samo za njega. Ne sjajim sebi?!? Pokušavam se sjetiti slike, maloprije pred ogledalom sam stajala tako obučena. Nisam se vidjela. Nisam se vidjela. Nisam se vidjela. Odzvanja mi u glavi. Bubnjići pucaju.
Mladoženja mi pruža ruku, da me primi. Otac ispušta moju ruku, daje me njemu. Gledam ga u oči, dok me uzima. Iako mu se ne predajem. Ne mogu. Očima mu govorim da odlazim. Pogledom ga izdajem. Okrećem svoja tvrda leđa cijelom mnoštvu. Dignute glave, skidam sa sebe onaj cvjetni miris, koji nije pristajao mom mladom tijelu. Trgam rukavice, otkrivam svoje ruke, dodirujem ta drvena vrata, vrata sa zlatnom kvakom, vrata koja me dijele od pravog života, moga života. Ostavljam prvi otisak na tim vratima. Zauvijek. Ponovno rođena. Svoja!
 
NASTAVIT ĆE SE…
 

Mogu ja i tiha bit. Iako znam da bi i tada bila dovoljno glasna da me se čuje. Jedna sam od onih koja uvijek ima nešto za reći. Gotovo nikad nisam bez teksta. Čak i kada šutim na neki način govorim. Čemu zadržavati sve te riječi, samo za sebe, u sebi. Takav vrijedan dar treba poštovati, cijeniti i njegovati. Nikada mi se nije dogodilo da sam fizički pregrizla jezik izgovarajući svoje riječi. Nikad nisam zažalila za svim mojim izrečenim riječima. Riječi su mi sve. I one izgovorene i ove napisane. Kroz njih dišem Ja. S njima živim. Od njih živim. S njima stvaram. Izgrađujem tako svoju tvrdu kulu, koja, srećom nije od pijeska, tako da je niti jedan vjetar ne može srušiti. Gradim, podižem, uzdižem, visoko put neba. Nema na njoj katova, ni stropova. Ponekad mi se zalomi pa joj u nekom svom divljem zanosu promijenim oblik. Pretvorim je u životinju. Najčešće joj dam mačji život, jer znam da će živjeti devet života, što je dovoljno da je izgradim do kraja. A kad-kad toj maci dodam i krila, da poleti, da odleti i vrati se k meni s istim darom, darom govora. Svaka moja izgovorena, ali i svaka moja ispisana riječ čini moju kulu sve većom i većom. Gradit ću je sve do zadnjeg uzdisaja. Nitko mi je ne može srušiti, iako je većina seljaka pokušala to sa svim svojim oruđem; motikom, mašklinom, lopatom pa i bagerom. A tek oni genijalci koji prate ovaj moderan svijet, da ne kasne za toliko modernizacijom. Zaludu im sva ta čuda od tehnike, jer protiv mojih djela ne mogu. Nedavno se razboli i moj comp. Imao je simptome danima, odavajući tako da je bolestan, nije se krio, već vapio za lijekom, za reinstalacijom. Nisam ga slušala, a on iz nekog inata, meni na rukama umre tog dana, kad mi je uistinu bio potreban. Nije me slomio, već ojačao. Sve izgubljeno ponovno pronađoh. Sve je još uvijek bilo duboko u meni, spremljeno na moj tvrdi disk, ugrađen kao rezerva, koja je godinama sjedila na klupi čekajući semafor da uključi zelenu boju da se pokrene.
Ljudi koji me okružuju, vjerujte mi kada kažem da ih moje oči vide, da ih moj mozak registrira. Znam da misle da ih ne primjećujem, no varaju se. Vidim. Gledam. Otvorenih očiju. Nije me briga za njih, isto tako njih ne bi trebala zanimati ja. Ali nije tako. Trebalo mi je vremena da shvatim da to što se toliko udaljavam, nije rješenje i neću pobjeći nikada od takvih. Zlobnici bi se usudili pa pred mene, pred moje vruće noge, prije vremena stavili znak stop, da me zaustave, da me kazne, jer oni obučeni u plavu uniformu, drže zakon u rukama, glumeći Boga preda mnom.
Sad ću citirati svog dragog prijatelja, koji više nije sa mnom tu.
…riječi su ono čime mislimo i često automatski pretpostavljamo da postoje bića «izvana» na koja se one odnose. Riječi su nam korisne jer se njima možemo poslužiti da pojednostavimo i «zamrznemo» kaos i složenost naše okoline, ali to je sve što one mogu učiniti. Naša će gramatika nadzirati način na koji nam se misli ustrojavaju, i još dublje od toga, ona će odrediti koju vrst misli uopće možemo imati. …Nietzsche
Moj dragi prijatelj, sad pokojni, bio je taj koji je položio kamen temeljac za moju kulu…
A vi dragi moji budite zlobni do kraja pa tako mene malu mudricu, ironično proglasite filozofskom.
 
NASTAVIT ĆE SE..

Doktori me osudili na doživotno liječenje. Nije me to toliko slomilo, jer rekoše mi da ću živjeti. Dijagnoza je vječna. Toliko lijekova u izobilju, toliko tih malenih, šarenih, smrdljivih, raznolikih tabletica postoji, no, niti jedna me ne može zauvijek izliječiti. Svi doktori, u jedan glas, složni poput prave, krvne brače, tvrde isto. Živjet ću bolesna. Mirim se sa tim. Živjet ću,  to je najvažnije.
Polako se zatvaram u sebe. Gradim zid ispred sebe. Stakleni zid. Neka me ljudi vide, no, neka me ne diraju. Tako ograđena zidom ne mogu mi priči. Nisam zarazna, a ipak svi bi htjela znati sve.
Slomi me priča, koju čuh od svoje bake, kojoj sam jedinoj dozvolila, da uđe pod krov moj, jer svaka njena izgovorena riječ bila je pravi lijek, djelovala je na mene kao da će ozdraviti duša moja.  Kome ću vjerovati, ako ne mogu svojoj baki. Iako sam čula na tisuće njenih priča, priča o borbama, s puškom u ruci protiv ratova, priča bez hrane, kada se želudac punio kapulom i svinjskom masti, priča u kojoj su bose noge hodale po gustoj šumi, priča o prelijepim vješticama iz susjednog sela, priče o subotnjim plesnjacima, zašto ne čuti još jednu, nikada do sad ispričanu. I tako priča meni baka o nekom čudesnom svijetu, na kojem postoji čudesni otok, gdje su svi stanovnici naravno čudesni. Prava bajka. U kojoj je sve moguće. U kojoj je sve dopušteno. U kojoj nema kraja, nema smrti, nema bolesti, nema crne boje. U kojoj je nebo i po danu posuto šljokicama. Pravo malo slatko carstvo. U kojem caruje samo ljubav. I sve je to bilo lijepo čuti za moje uši. Mislila sam, eto, baka je ispričala još jednu priču i tako je dodala nizu do tada prepričanih, ni svjesna nisam bila da ću zapravo ja ispisati proživljenu bakinu priču.
Nagnala me na razmišljanje ta bakina priča, o nekom preseljenju. Sama. Dopuštam si biranje. Pa zašto to ne bi bio neki otok?! Razmišljanje, želje i maštu pretvorih u djela. Već slijedećeg trenutka na starom, zgužvanom globusu, koji se zbog promijenjenog oblika nije mogao okretati, moju staru adresu prebivanja zamijenila sam s novom. Zatvorenih očiju, nabodoh kažiprstom na jedan mali otočić od tisuće njih, koji su ga svojom veličinom tako dobro skrivali. Koferi napunjeni. Putovnica u ruci. Veliki pozdrav svim najmilijima. Put putuje, a meni nije žao iako imam kome reći da me pozdravi…
Smjestih se u nekoj maloj kolibi. Nekoliko mojih nježnih dodira i od kolibe napravih kučicu u cvijeću. Dani su u početku brzo prolazili. Zaklela bi se i sad da na tom otoku vrijeme nije prolazilo kako je trebalo, onako kako je zapisano da prolazi, već je netko ponekad krao minute, a ponekad je bilo i viška minuta. Tad mi je život izgledao, poput nekog filma na video traci, koju netko ili iz dosade ili zbog navike premotava prema naprijed, ubrzavajući moj život, ili ga s pauzom zaustavi, zamrzavajući tako i mene samu. Netko se stalno igrao s tim daljinskim upravljačem.
Dane sam provodila upoznavajući cijeli otok. Ljudi ga baš i nisu krasili. Sve me zanimalo. Željna tolike pustolovine sama sam se upuštala u istraživanje otoka, spremna na brdovite uspone i skliske padove. Stanovnicima je trebalo nešto sitno vremena da se naviknu na mene, na moje bijelo tijelo. Tijelo koje nisam skrivala, poput svih žena u selu. Mislim da me žene nisu ni gledale, jer tvrdile su, ako se kojim slučajem naši pogledi susretnu, da ću ih začarati, da im sigurno ništa dobro neću donijeti. Nije me to mučilo. Bilo mi je svejedno što ti ljudi misle o meni.
Ubrzo sam si našla jebača. Jer koliko god je moj mozak mogao apstinirati, moja pička to nije mogla. Stalno se vlažila. Užasno me svrbjela od nejebice. Tako da sam si jednostavno morala nabavit nekog fuckera, koji je uvijek bio negdje u blizini, kad me zasvrbi da me on počeše.
Cijelu tu moju izgrađenu atmosferu poremeti on. Novi stranac na otoku. Svježi stranac. Sretna jer sam odjednom prihvaćena u domaćih, no i ljuta jer dozvolih sebi da u kratkom vremenu prisvojih otok kao moju zemlju, po kojoj je sad već kročila tuđa muška noga.
Divile su mu se sve druge, iako nisu smjele, pa ni one slobodne, jer znale su da bi ih muške gazde žrtvovali za bolji urod na toj ionako bogatoj zemlji.
Da, bio je zgodan. Iako sam vidjela i zgodnije od njega. No, nije sve u ljepoti. Mene je zapravo s nogu oborio njegov pogled koji me dotakao baš kad je sunce zalazilo iza svetog brda i tada mi je on izgledao poput anđela. Čak mu zbog svoje mašte dodah i krila. Imao me već tada, iako samo u mojim mislima, ali bila sam njegova već tada. Nesvjesno, svaki slijedeći dan živjela sam samo zbog njega. Ne priznajući sebi da sam zaljubljena. Jer bilo mi je sve to previše naglo. Uostalom, ja sam samo jedna pička, željna kurca. Sve se na kraju svede na, prema vlastitom izboru, seks. Mučilo me to, što sam se lako prepuštala njegovim pogledima. Sebe sam uvjeravala da on ima neke moći, da me začarao, sigurna da ću biti samo jedna u  dugom nizu. Ništa nisam znala o njemu. Na osnovu njegova izgleda, mogla sam zaključiti da drži do sebe, da je čist, uredno počešljan, svježe obrijan svakog dana. Ponekad bi šetajući stazicama osjećala njegov miris u zraku, svuda oko sebe, u granama drveća, pa i na nasukanoj kornjači, koja je uvijek na jednom od putova, rado viđena, uvijek pomažena. Ponekad bi mi bilo čudno, disati taj uistinu svježi zrak, a ne nanjušiti njega u njemu. Njegov miris sam krala za sebe. Nosnice bi se ovlažile njime.
Svjesno sam izbjegavala bliski susret s njim. Plašila sam se sebe same. Svoji djela, riječi, pogleda. Svega. Pretpostavljajući da bi mogla ispast smotana i glupa ili kao prava mala kurvica, odvodeći ga u krevet već nakon samog upoznavanja. Zašto mi je toliko stalo do njega i do njegovog mišljenja o meni?!? Nikada do sada se nisam mučila s takvim pitanjima. Što se to sa mnom događa?! Zar je bolest napredovala prema takvom stadiju?! Zašto me nisu upozorili?!? Koga da krivim?!? Mučila sam samu sebe…
Znala sam da ćemo se jednom sresti, ne samo u prolazu. Znala sam da će se dogodit susret prije ili kasnije. I dogodio se prije.
Pogled mi je drhtao dok me gledao. Usne su moje nasmiješeno šutjele. Rumeni obrazi odavali su moju vruću krv i sve to zbog njega. A on, tako siguran u sebe. Siguran u svoje poglede, koje je tako hrabro stavljao na mene. I sad ga osjećam. I sad sam nemirna zbog tih pogleda i  zbog tih čvrstih dodira koje nikad nije skinuo sa mene.
Željela sam ga još onog dana kad je tek došao na otok. Želja je bila toliko jaka da je nisam mogla više kontrolirati. Pred njim sam bila iskrena. Bila sam ja. Ako me želi, imat će me. Zašto se sramiti?!? Zašto zaustaviti?!? Zašto zabraniti svim tim osjećajima život u meni, u nama?!? Želje neka budu stvarnost. Neka živi i mašta. Čemu odgađanja?!? Sve to samo zbog pristojnosti?!? Iako ne umirem, i sigurno mi to nije zadnji seks, moram ga imati, jer nikada do sad nisam bila toliko zapaljiva. Sigurno je osjetio svu tu vatru u meni. Kad bi barem znao da je ona obična žerava koja tinja kad njega nema, a gori u ljuti plamen kad je blizu mene.
Skinula sam odjeću sa sebe, ostala gola pred njim. Svršavala sam samo od njegovih pogleda. I dalje sam šutjela. Neka moje tijelo, neka moji dodiri i moji pogledi govore umjesto usana, koje iz sebe izbacuju samo zvuk koji zapravo tumači što se događa u tijelu, s tijelom. Rukama sam vodila njegove ruke po sebi. U početku mi je dozvolio da se igram. Kao da je znao da mi treba vremena da se opustim. A onda je krenuo. Prvo me lizao. Vlažio svuda. Najviše močio moje usne svojima. Jezici su nam se zapleli. Dahtala sam u njegove usne. Čučala njegovu gornju usnicu, dok je grickao moju donju. Čvrsto sam obuhvatila rukama i nogama cijelog golog njega. Iako je bio spreman, tvrd poput kamena, iako se moja pička otvarala pred njim, odgađali smo zajedno taj prvi čin. Jebali smo se iako njegov kurac nije bio u mojoj pički. Naslonio mi je koljeno na kliću. Nabijala sam se tako divlje da sam u kratkom vremenu naoštrila to njegovo koljeno. Izvijala se pred njim, poput izigrane zmije. Želio je da ga grebem noktima po leđima. Nježno sam ih zabila, ispisujući cijele riječi, ostavljajući tako crveni trag kao neostvarenu želju što da mi sve radi. Čitao me je. Ispunio mi sve. Prvo mi ga je stavio u pičku. Umočio nekoliko puta, a zatim ga tako s mojim sokom stavio meni u usta, da ga poližem. Pička je sve više i više i sve gušče izbacivala sok iz sebe i sve to po njemu, po njegovom licu. Bili smo u pozi 69. Servirali smo jedno drugom pravu hranu. Ni sama ne znam kako smo uspjeli izdržati a da uistinu ne zagrizemo tj. ne odgrizemo si ono što najviše volimo. Ja njegov kurac, on moju pičku.
Kleknula sam, prišao mi je straga, uhvatio me za guzove i naglo ga nabio u mene. Pleskao me vrhovima prstiju svuda po tijelu, tek toliko da me pali, da moja koža pocrveni. Rekao mi da me želi dugo jebati, najduže od svih. Ne zbog nekog takmičenja, rušenja rekorda, već zato jer me želi, jer me voli. Voli?!!!?? Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa kričala sam u sebi, a za njega jebozovno stenjala. Bilo je kratko. Zavrtjela sam guzom nekoliko krugova, stisnula ga pičkom u dva tri naleta i ispraznila ga što sam prije mogla.
Danas, u svom rodnom mjestu, lijepo se je sjetiti da sam tako nešto imala i ne žaliti za takvim. Sretna jer sam bila Ja od samog početka. Bez glume. Bez maske.  
 
NASTAVIT ĆE SE..
  

Davno je to bilo, no,  još uvijek se sjećam svog djetinjstva. Budim ga iz sebe u ove kasne sate. Da oživi barem na trenutak, tu pred blještavilom ekrana, smještam ga tu tik do mene. Žao mi što nismo sada na nekom življem mjestu, na mjestu gdje bi svu djecu svijeta zajedno smjestila u najveći od najvećih lunaparkova na ovoj našoj okrugloj planeti. Pronalazim dječake iz mog dvorišta. Dječake bez suza. Dječake bez glasnog plača. Tada, kao mala, zaklela bi se da te moje dječake nikad nije boljelo. Nikad toliko jako, da puste jednu kapljicu slane suze. Zamazanog tijela, ali čistog lica trčkarali bi cijeli dan. Neumorni do sumraka.  Ni kad bi se međusobno potukli, ni kad bi se sa biciklom razbili, pa ni kad bi se najgore razboljeli, nikad ih nisam vidjela uplakane. Ponekad sam ih molila da puste suzu, da tako uljepšaju svoje lice. Varajući ih, samo da bi zadovoljila sebe. Ponekad bi kapale kapljice krvi, umjesto suza s njihovih mladih, nerazvijenih tijela, kidajući mladu, zdravu, sjajnu kožu, ostavljajući tako na njima doživotni pečat. Tada sam plakala samo ja. Rasla sam tako brzo, brže od njih, od tih dječaka iz mog dvorišta. Prerasla ih sve s suzama. Toliko puta plakala, toliko suza isplakala, ne zbog tuge, ne zbog jada, ne zbog bolesti, ni zbog srama, pa ni straha, već iz neke samo meni znane potrebe, potrebe da osjetim kako se moje lice moči, kako se istovremeno umiva, kako ga perem svojim proizvodom, kako usne vlažim tim suzama, kako ustima dajem okus, kako želudac hranim slanim. Izrasla sam tako, iz djevojčice u curu, iz cure, sad u ženu. Spremam na spavanje moje djetinjstvo. Neka sniva. Kasna je ura. Sva ta djeca trebaju san. Nisam baš pristalica priča za laku noć, barem ne onih «dječjih», stoga ću sada ispričati svoju priču svom djetinjstvu za laku noć.
Radim već duže vrijeme kao novinarka No.1 u najprodavanijim novinama u državi. Ozbiljna sam. Profesionalna. 24 sata dnevno radim. Kad spavam radim, u snu pišem, dok perem zube stvaram novi članak. Hranim se slovima. Igram se riječima. Ljubim se s svježim informacijama. Jebem s glavnim pričama. I ne radim sve to za kruh, za krov nad glavom. Ukratko, to je ono što me čini sretnom. Jedino što me ispunjava, jedino što me održava u ovom životu živom i sposobnom da živim. Užasno sam poznata. Još više umišljena, jer znam da mogu sve imati. Da, baš sve, dobro si me pročitao. Novac, ljubav, zdravlje, posao, seks, nju, njega, njih, šefa, Vin Disela, jebi ga palim se na mišiće…da, sve to imam i ono što mi ne treba i što mi usput zatreba. Ništa mi nije teško, ništa mi nije problem. Bitno da nanjušim dobru priču. Obično mi se dogodi da svršim kad ispisujem sam kraj nekog članka.
Imam frendicu, ne baš najbolju, već jednu od mnogih, čiji je otac glavni direktor najuspješnije banke u državi. Iako sam ga već nekoliko puta intervjuirala, zbog neke pronevjere baš u svojoj banci, i zbog umiješanih političara koji su tako hrabro štitili njegova leđa, tek nedavno sam imala pravu čast upoznati ga osobno, ja kao obična žena, ne kao novinarka, on kao otac moje frendice, ne kao glavni direktor jedne tako uspješne banke. Ugodna je bila večera, ugodne, opuštene teme, ukusno vino udarilo u glavu i u noge. Moje su se širile te noći. Guza se uzdizala. Kukovi se njihali. Žestoko smo se ševili. Iako je bio duplo stariji od mene, iako je već debelo zagazio u krizne godine, mogao je tako dobro, radio je to tako dobro. Stari iskusni jarac. Čak i kad mu se spustio, jer na početku se prepao, znao je što mu je činit. Udovoljio je svakoj mojoj želji. Nije se prepustio padu. Zatim je ponovno bio tvrd, i trajao je dugo tako, u meni, sve dok ga moja pička nije iscijedila do zadnje ukusne slatko-kisele kapi.
Na mjestu sam događaja. Sredina bijelog dana. Iako je sunčan, ne vidim to sunce. Naježena stojim na sred glavne ulice u gradu, sa svom potrebnom opremom, sa rokovnikom, u ruci držim svoju sretnu olovku, trebala bi pisati što vidim, trebala bi sve zapisati, jer ne mogu tolike detalje zapamtiti. Moji oči gledaju u mrtvaca. Moje oči ovog puta ne plaču. Ne puštam ni suze nad tim mrtvim čovjekom. Htjela bih, morala bih, ali ne mogu. Tjeram se da plačem, trljala bi oči kapulom, narančinom korom, ali skamenjena sam nad tim nepomičnim tijelom. Čujem zvukove, sirene, ljude, tuđi plač. Policajac do mene potvrđuje preko radio stanice da je glavni direktor banke ubijen. Isti taj policajac i još nekoliko njegovih kolega zatvaraju glavnu ulicu. Uljepšavaju je žutom, ljepljivom trakom, praveći krug okolo svega. Ostajem unutar kruga. Kratko. Jer već slijedeći trenutak bježim. Zapravo ne bježim, već idem prema samoj priči. Znam da ubijeni direktor je samo početak priče, trebam imat i kraj. Tražim razlog. Odlazim frendici. Koja me ljubazno, gotovo gostoljubivo, raširenih ruku prima. Ona plače. Vidim te njene suze. Koje su tu, na njenom licu samo da se pokažu. Nakon sućuti, nakon tišine, nakon nekoliko njenih jecaja, postavljam pitanja. Zahtijevam odgovore. Ona sve negira. Ništa ne zna. Njezin otac za nju je bio svetac. Da, koji put ju je udario, koji put izudarao malo jače, ali to ne znači da je njezin otac zlostavljač, nasilnik, razarač obitelji. Ja joj otkrivam umiješanost njenog oca u mafiju, zajedno s prefriganom elitom političara. Dokazujem sve to s  kopiranim, zgužvanim, kavom zamazanim papirima, računima, lažnim čekovima, bezbrojnim putovnicama, sve to na ime njenog oca. Ona i dalje sve to negira. Plače. Skriva se iza suza. Osjeća se sigurnom sa svim tim kapima na licu. Priznajem joj sve, cijeli odnos koji sam imala s njenim ocem. Ustvari uveličah to troduplo. Cijeli odnos je zapravo bila samo ta jebeno dobra jedna jebačina. No, njoj ispričah laži. Htjela sam pošto-poto izvući iz nje bilo kakve informacije, prema kojima bi mogla barem krenuti s pitanjem, zašto je njen otac ubijen?!? Ucijenila sam je. Ako mi ne otkrije informacije, napisat ću sočan članak u kojem ću otkriti kakav je njezin otac bio u krevetu. S naslovom, kako je glavni direktor jedne uspješne banke volio mlađe u krevetu.  Izbuljila je oči prema meni. Nema više suza. Proklinje me. Mrzi me. Udara me riječima. Udara snažno pogledom. Odjednom se ispred mene stvori s pištoljem u ruci. Nasloni ga na moje grudi. Hladila me njegova cijev. Borile smo se. Kratko. Jer već slijedećeg trenutka pištolj je opalio. Odzvanjao je njegov zvuk. Odbijao se od zidove, pohranio se u mojim ušima.  Ona je ležala mrtva ispod mene. Vruća, ali mrtva. Znojna. Bez suza. Otvorenih očiju gledala me. Otvorenih očiju rekla mi je zadnje riječi.
Još jedan novi dan će uskoro svanuti. Puna riječi, puna neispričanih priča, gladna glođem, samo zato što nikad više nisam ni riječi napisala.
 
NASTAVIT ĆE SE..

…pleši sa mnom, takva sam i gotovo, pleši sa mnom još se nitko nije otrovao, neće noć cijeli život trajati, ma pleši sa mnom dobro ću ti stajati…
 
 
Prilazim mu s leđa, tihim koracima, iako znam da će osjetiti miris mog tijela, nanjušit će me i prije nego mu se približim toliko blizu, te mu tako vruća dahnem po golom, krupnom vratu.  Sitne korake ubrzam, noge su odjednom ispred tijela. Hrabro kročim prema njemu. Njegova leđa već osjećam na svojim golim grudima. Pružam ruke prema naprijed, širim znojnu šaku, osutom kapljicama hladne rose, dlanovi sad već rascvjetani poput svježe ruže, nokti naoštreni spremni da ubodu, da označe svoj teritorij. Zagrebem prema njemu. Osjetih i sama masu koja je krenula prema njemu. Začudih se samoj strasti koja me obuzela. Ni ne primijetih da su moje ruke, rascvjetani dlanovi, naoštreni nokti, zapravo prošli kroz njega. Previše mi je to izgledalo poput neke neukusne šale. Stoga se i nasmijah na silu, očekujući… nešto, njega, njegov smijeh, stvarnost, javu…
Osjetih nečije prisustvo iza sebe. Okrenuh se za 180° u djeliću sekunde, a zapravo se uopće ne pomaknuh s mjesta. Sve izgleda isto. Iste stvari na istom mjestu. Tako i on opet stoji ispred mene. Ovog puta okrenut licem. Desnom rukom krenem prema njegovom licu, da skinem tu sjenu koja ga pokriva i koja ga skriva, kao da ga čuva, od mojih proždrljivih pogleda, od moje silne strasti i žudnje za njim u cijelosti. Nasmiješi se očima. Na trenutak poželjeh biti njegov vid. Jer kaže selo;… ljubav je slijepa... A ja bi tako htjela biti njegov vid, da ljubi, da voli, i da gleda. Neka vidi. Neka se ništa ne krije. Ne ispred tih očiju, takvog pogleda. Vjerojatno bi si dozvolila da upravljam njegovim pogledom. Bolje pogledom nego srcem. Jer tko sam ja da njegovim srcem upravljam?!? Pa da mi poslije on sudi što sam njegovo srce odbacila od sebe.
I dobih moć, nakon tolike volje za njom. Skitam se u njegovim očima. Pogled usmjeravam prema meni. Bori se protiv tog pogleda. Jača sam. Želim da me gleda. Da me vidi stvarnu. Barem jednom. Sada. Mora mi dozvoliti da kao žena doprem do njega preko pogleda. Sad mi je šansa, da se izborim u njegovim očima. Čuje se neki zvuk. Čuje se glazba. Da, prostoriju smo ispunili muzikom. Srca su nam ritam. Postajemo glasni. I pogledi su sad već tako stvarni i snažni. Osjećam kako me mazi pogledom. Mazim se sama?!? Skidam se pred tim pogledima. Stojim tako gola. On me još uvijek gleda. Mora. Ne dam mu da šara pogledima po prostoriji. Osjećam kako popušta i kako se prepušta meni, mojoj moći. Zna on koliko strasti ima u njemu. Teško mu je priznati koliko dugo ju je uzgajao za…ljubav, mene, divlji seks… Svojim pogledom mu odobravam da me uzme, da me ima, da me može.
Ruke nam se spajaju, kao i tijela u jedno biće. Stopljeni tako u jedno, njišemo se u brzom ritmu kojeg mi proizvodimo. Njegov vrući jezik pleše po meni. Vlaži moje gole grudi. Moči moje napete bradavice. Prstima ubrzava ritam, ulazeći duboko unutra. Puni me svojom glazbom. Želim se nabiti na njega. Njegov pogled usmjeravam prema svojoj pički, neka je vidi, neka vidi koliko je vlažna, koliko otvorena. Ni previše, ni premalo. Dovoljno. Samo za njega. Samo za njegov tvrdi kurac. Gricka me pogledom. Smjestih ga odmah na svog kliću, da ne traži previše. Sav zadovoljan, jer vidi da se moje tijelo giba u divljem ritmu, osjećajući kako moje srce pulsira u tom istom ritmu, u mokroj pički. Sati prolaze mimo nas. Ne dodirujući nas uopće. Zaustavljeni tako u plesnom vremenu, plešemo i dalje…
 
NASTAVIT ĆE SE…