Pogled iznad tipkovnice

            Kad nešto napravimo u životu, nešto pozitivno, zdravo, sagradimo, stvorimo i uljepšamo, napravimo li sve to zbog sebe ili se samo želimo dokazati i pokazati pred drugim?!? Biti svoj, zbog sebe, teško je. Koliko puta vam se dogodilo da se u nečijem prisustvu osjećate ugodno, ali ne i opušteno, osjećate kako je sva pažnja posvećena samo vama, osjećate žive i upitne poglede, tijelo vam gori, u glavi vijore šarene, poderane zastave vaših razmišljanja, usta su doživotno zapečaćena; toliko dugo žvačete ni riječ niste samljeli, a progutat cijeli komad odjednom značilo bi kraj za govornika?!? To niste vi. Vi ste sasvim nešto suprotno od takvog predstavljanja pred drugim. Odglumili ste savršenu ulogu u životu. Sjetite se na trenutak djetinjstva u kojem ste maštali da ćete kad odrastete biti glumac. Nažalost sve je ostalo samo na mašti. Ionako nikad niste imali toliko slobodnog vremena da si dozvolite upis na tečaj glume. A i okolina bi vas ismijala, svakako ne podržala.  Ovako je mnogo lakše. 24 sata ste glavni glumac, ponekad samo u jednom filmu, u vašem životu, a ponekad se toliko uživite u glumu, da nesvjesno, no, možda namjerno glumite sporedne uloge u više filmova, u tuđim životima. Mnogi bi od vas rekli da je teže priznati sebi grijehe, nego pred živim dušama. Isti ti lažu. Samo da za sebe dobiju bod. Priznati da im je teže pred dušom se otkriti, pokazati pravo lice svoje duše, značila bi kazna. Naravno, lakše je javno se izjasniti da im je važno biti čist samo pred samim sobom. I cijeli život prođe, doslovno proleti ispred nas, dotakne nas u nekom svom letu, okrzne grubo ili nježno, svejedno ostane vidljivi ožiljak, a mi i dalje ukopani, zagazili bi taj jebeni korak prema naprijed, ali da li mi to uistinu želimo?!? Jer nekako je lakše biti tamo gdje već jesmo. Ne micati se. Bez obzira koliko avanturističkog duha u sebi imali. Bez obzira na obećanu pustolovinu. Taj korak naprijed poremetio bi težište našeg svemira, povukao bi za sobom drugu nogu, koja se ne bi spojila već samo susrela u prolazu s prvom nogom, krenuvši tako prema naprijed ne mareći za njom. Odnekud se stvori «ali» i mi smo spašeni. Čemu se opravdavati kad je svima tako ili barem većini. Što znači da nismo sami, da nismo jedini, pa kad se ne brinu drugi, kad je drugima svejedno, čemu tolika galama o pravom življenju, kad je svima bitan obični opstanak.
Raširili smo široko ruke, jer izdaleka nam onaj treći izviđač javi da nam u susret ide Život, vjerujemo mu, jer dobio je informaciju iz prve ruke drugog izviđača, a naravno drugi iz prve ruke prvog izviđača, sva sreća da nismo toliko udaljeni od samog centra zbivanja, sva sreća što nismo gluhi, sva sreća što smo pismeni, tješimo se jer smo kvalificirani za taj zadatak. Stojimo i dalje ukopani, iako su nam noge slobodne, no kao da su zahrđale, ne mičemo ih. Stojimo tako raširenih ruku, vjerujući da nas ni orkanski vjetrovi ne mogu maknuti, ne mogu otjerati. Kažu, Život se približava, no mi ga ne vidimo. Vjerujemo. Tu je. Samo što nas nije. Sklopimo ruke u zagrljaj. Čvrsto. Toplo. Lica su nasmiješena. Srca jako udaraju. Vruća krv vrije. Stiskamo se. Grčimo. Sami. Otvorimo otvorene oči. Proširimo raširene zjenice, boreći se sa silnom svjetlošću. Ne vidimo ništa. Ne vidimo nikoga. Tužni samo na trenutak, jer već slijedeći netko nas časti s kockicom punjene, na pola rastopljene čokolade. A trenutak ispunjen čokoladom znači da je slijedeći trenutak ispunjen seksom. Čemu se kažnjavati. Važno je uživati. Uostalom koga to ne pali prizor gdje tri ženke razmazuju rastopljenu čokoladu po golim tijelima. I sve je nekako lakše kad hormoni divljaju, kad se napalimo, jer znamo da ćemo biti jebani ili ćemo jebat, što znači da će biti i svršavanja, redovitog pražnjenja. Nakon čega nas hvata «mala snaga». Faza u kojoj nismo u stanju djelovati razborito. Faza u kojoj nema kazne, jer smo upravo zbrojem svih bodova dosegnuli vrhunac vrhunca.   …život je da se živi, životu da se divi, život je da se proživi, u život da se uživi, sa životom da se saživi, život je da se preživi…
 
NASTAVIT ĆE SE…

            Izgledala sam neredno i zgužvano, nakon dugog puta, nakon višesatnog sjedenja u autobusu. Znala sam što me čeka. Znala sam da se neću moči namjestiti u tom tvrdom, ofucanom sjedalu. Svako pola sata, raspoloženje sam dizala čokoladnom napolitankom. Vrijeme je sporo prolazilo. Maštala sam. Kad već nisam mogla sklopiti oči za san, sklopila sam ih za snove, za maštu. Toliko slika ispred očiju. Zapravo, sve su to bile želje. Želje pune nježnosti, pažnje, ljubavi, dodira i seksa. Zanijelo me sve to, odnijelo u neki drugi svijet. Moj izmišljeni svijet. Nikad do tad nisam voljela bajke. Jer sam jedna od onih koja želi osjetiti osjećaje, duboko proživjeti, i na kraju preživjeti baš sve, ma koliko god to boljelo. Žena sam. Iako ponekad ne želim biti toliko krhka, plaha, s građom poput gitare, gdje moje žice svi vole, svi žele dirati. Oni što me maze pogledom i nisu toliko opasni, iako im u očima vidim koliko si zapravo dopuštaju i nije da ne bi smjeli i znam da bi me htjeli, čupali bi moje žice, grebali noktima po njima, jednu po jednu isprobavali koliko su zapravo čvrste, sumnjajući da ću sama sebe na kraju izdati, dopuštajući im da puknu moje žice, znajući tako da su me imali. Ipak su to obični pogledi i ne bi me trebalo biti strah i nije me strah. Ne volim što me svi ti osjećaji, emocije toliko obuzmu, da me fizički oduzmu, baš onda svaki moj korak je lebdeći, i dugo mi treba da se prizemljim. Zapravo moja krila dotaknu sunce, naslone se na njega i doslovno se sprže. I onda se dogodi da me nikakva druga sila ne može zaustaviti u zraku, više ne lebdim, već prebrzo padam prema tvrdom, vlažnom, hladnom, stvarnom tlu. Prljava zemlja, istrošeni asfalt, prometni znakovi, gužva na cesti, zagađeni zrak, buka, slučajni dodiri, plaćanje, trošenje, sve me to vrati u stvarnost, u javu, među ostale smrtnike.
            Već sam stigla. Sretna jer sam napustila taj prljavi autobus. Nezadovoljna jer sam poput Pepeljuge, sva zaprljana se našla u metropoli. I nisam izgledala kao Djevojka sa sela, niti sam se tako osjećala, već sam samo bila prljava. I ne samo moj vanjski izgled, već i moja unutrašnjost bila je sva zamazana. Nisam se smirila, dok se nisam sredila. Barem taj vanjski, fizički izgled. I rekli bi zlobnici, da si nisam uopće pomogla, da se nisam prljavštine riješila, da se varam ako mislim da jedan obični vrući tuš i malo mirisave kupke može odnijeti toliko prašine i učiniti me čistom i urednom. Neki ljudi i dalje me vide i vjerojatno će me uvijek vidjeti, svu blatom zamazanu, koliko god se ja puta oprala, koliko god kupke, šampona, sapuna, gelova, krema i ulja, prolila po svom mladom tijelu, neće biti dovoljno da me čistu ugledaju. Lagala bi kad bi rekla da me to ne muči. No, razmišljati o tome što netko misli o meni i gaziti se s takvim mislima, jednostavno nema smisla. Uostalom, zašto dozvoliti da mi netko sudi?!? No, opet, boli, jer sam sve to potisnula unutra, duboko u sebe i sigurna sam, živim u uvjerenju da će to kad – tak isplivati na površinu. I možda se upijem izvući da sve svoje godine života ispunim pravim stvarima, jer svaka moja godina života je vrijedna življenja. No, onda ću, kako se ono kaže, «po stare dane», puknut, ispalit na živce. I znam, većina će reći da je to normalno, da je to dozvoljeno. Ja mislim da je svaka takva baba, vjerojatno zaslužila da pukne, jer u mladosti si je učinila nešto, ne toliko loše za druge koliko za sebe.
            I dalje kao Pepeljuga, dočekujem noć. Izlazim van s, sad bi ga trebala nazvati svojim princom, no, ne doživljavam ga kao takvog. Te noći bio je moja trzalica. Trzalica kojoj sam dopustila da me dira. Da svira po mojim žicama. Trebao je naštelati sve moje žice. Trebao je jednu po jednu isprobati. Svugdje me dirati. On moja trzalica, Ja njegove žice, da stvorimo, da ispišemo, da skladamo, najljepšu melodiju, glazbu naše ljubavi, ritam naših srca. Trebao je, ali nije znao ili nije htio. Pravdao se. Rekao da leti i on. Čudno mu to, kaže. I nije ga sram što me ne svira, kako bi trebao, kako bi druge svirao i dirao. Želi me, a ne može me?!? Nezadovoljna, sva smušena, ne ispunjena, pojavljujem se na tulumu, ne kao pička Charlize, već poput Pepeljuge, koja je  imala svega nekoliko sati slobode, napuštajući bal točno u ponoć, eto ja sam se pojavila točno u ponoć.
 
NASTAVIT ĆE SE… 
 
 

…Ufff, još se nisam probudila! Nisam baš u stanju sastavit dvije pametne. Da, sad bi zlobnici rekli da nisam nikad ni bila u takvom stanju:)))… Htjela sam samo među prvima čestitat iskrici rođendan, da nam živi 49023409234 godina:)))) … Večeras pijmo u to ime…i u naše zdravlje…Dok ovo čitate ja sam već na putu za Zagreb. Jebi ga, ipak ću biti ona s podočnjacima:(. Nekolicina meni dragih ljudi ima moj broj moba, kao i ja od druge nekolicine nevinih civila, pa valjda ćemo se čuti. Valjda nas telekomunikacije neće razočarati, ma zamislite samo da nastane neko zagušenje ili pad mreže, jebali bi ježa svi…:))
Vidjela sam da je prije tuluma nekakvo okupljanje u Medvedgradu, hm, znači ipak će biti nekakva okupljanja u grupicama i onda ja ka' brale serem kad kažem da vidim orgije:))))…Okej, sad stvarno moram ići… Vidimo se ekipa!

Usuđujem se baciti pogled u budućnost. Barem jedno oko. Slike se miješaju. Jedno je sigurno, dvije tisuće ljudi definitivno ne stane u taj klub. Vjerovali ili ne, zrak oko svih tih nevinih civila je čist, nema nervoze ni one napetosti, previše se popilo, previše toga svih ovih mjeseci na iskrici se ispilo. Masa se uklopila. Većina zadovoljnih. Sve ženke zadovoljene, jer mužjaka je trostruko više na okupu. Sve pičke vlažne! Svi kurci napeti! I šta se sad tu ima pričat?!? Šta uopće za reći?!? Tijela sama govore, jebimo se do zore…:))) (čista poezija)…
Bacam i drugo oko, nek analizira ostatak te digitalne noći, napokon provedene u realnosti. Sad već i detalje vidim! Smanjio se broj nevinih civila. A tek je ponoć odzvonilo. Neki su se prepustili prvim dodirima, prvim pogledima. Ostali još uvijek nešto u nekom traže. Vrijeme leti! Parovi se miješaju. Vidim ljubav među istim spolovima. Žena mazi ženu. Pogledom! Usnama! Ne, ne vidim da muškarac tako javno voli drugog muškarca. Kukavice! Ne vidim, ali ih njušim.
Šetam se, moj njuh je moj vodič. Ispred očiju nova scena; mnoštvo okupljenih, miješano društvo, prevladava ružniji spol, njušim napaljene kurčeve. Tvrde! Žene moje, zar ste sve ćorave, okrenite se oko sebe, jeste?! Pokušajte još jednom, vidite li sada mašineriju ispred vas?!? Zar vam ih ja prstom trebam pokazati?!? Derem se! Kričim!! Vičeeeeeeeeeeem!! Nitko me ne čuje!
Slijedeći prizor; mijese se sise, gnječe se jaja, puši se živi komad mesa, zdravije je. Hm, ovi su prezaposleni bolje da ih ne prekidam.
Ne vidim nickove. Vidim sva lica. I svi su mi kristalno jasni. Kažem vam, sve mi to skupa miriše na pravu jebačinu. Cijeli GAP je napunjen punjetinom.
Ako nekoga zanimaju detalji, tj. što još vidim, samo pitajte, čitam digitalnu budućnost te noći  besplatno:)))…
 
Btw… all_or_nothing…tebe vidim:))    
 
I OVO SE NASTAVLJA…

Da, još dva križića preko datuma u ovom mjesecu, na malom kalendaru sto ga nosim sa sobom i svanut će i taj Utorak. Dvije tisuće ljudi razdijeljeni po cijeloj Lijepoj Našoj spojit će se u jednu cjelinu tog Utorka u 20:00h, no dobro bit će i onih neodgovornih koji će kasnit namjerno, no od silnog uzbuđenja sviju nas, nitko im neće zamjeriti.
Nekolicina vas zna kako mi je sve isplanirano za taj tulum propalo. Ja svejedno dolazim, htjeli vi to ili ne:)))… Iako sam ljubomorna na ljepši spol koji živi u metropoli, jer bit će sve naspavane, odmorenih lica, bez podočnjaka. No, za dobar provod ja ću se žrtvovati tih 400 km.
Eto baš sad pregledavam listu prijavljenih za tulum i čudim se malom broju (na prste ruku i nogu nabrojah tek) prijavljenih Dalmatinki, točnije Splićanki?!? Još nisam stigla do ružnijeg spola, valjda će splitskih šminkera biti više:)))…
Mene zanima, jeli netko organizirao put Split – Zagreb?!? Ili da pitam: ako netko ima mjesta u svom limenom ljubimcu, pa makar u gepeku:))), za moju malu guzu, da me poveze?!?
Iskreno, ne ide mi se samoj na tako dalek put, sedam sati šutnje bila bi prava kazna za ženku ka' šta sam ja:)))…
Okej, znam da nema ništa besplatno…plaćam put… ćemo se već nekako dogovorit oko plaćanja, ne:)))?!?
Ponedjeljak mi je radan, normalno, završavam u 22:30h… utorak sam free … pa ja sam mislila putovat ponedjeljak noć ili najkasnije, naravno utorak jutro…Ide li netko tada?!?
Zainteresirane molim da mi se jave porukom, detalje se dogovorimo preko poruka i moba…

Da, još dva križića preko datuma u ovom mjesecu, na malom kalendaru sto ga nosim sa sobom i svanut će i taj Utorak. Dvije tisuće ljudi razdijeljeni po cijeloj Lijepoj Našoj spojit će se u jednu cjelinu tog Utorka u 20:00h, no dobro bit će i onih neodgovornih koji će kasnit namjerno, no od silnog uzbuđenja sviju nas, nitko im neće zamjeriti.
Nekolicina vas zna kako mi je sve isplanirano za taj tulum propalo. Ja svejedno dolazim, htjeli vi to ili ne:)))… Iako sam ljubomorna na ljepši spol koji živi u metropoli, jer bit će sve naspavane, odmorenih lica, bez podočnjaka. No, za dobar provod ja ću se žrtvovati tih 400 km.
Eto baš sad pregledavam listu prijavljenih za tulum i čudim se malom broju (na prste ruku i nogu nabrojah tek) prijavljenih Dalmatinki, točnije Splićanki?!? Još nisam stigla do ružnijeg spola, valjda će splitskih šminkera biti više:)))…
Mene zanima, jeli netko organizirao put Split – Zagreb?!? Ili da pitam: ako netko ima mjesta u svom limenom ljubimcu, pa makar u gepeku:))), za moju malu guzu, da me poveze?!?
Iskreno, ne ide mi se samoj na tako dalek put, sedam sati šutnje bila bi prava kazna za ženku ka' šta sam ja:)))…
Okej, znam da nema ništa besplatno…plaćam put… ćemo se već nekako dogovorit oko plaćanja, ne:)))?!?
Ponedjeljak mi je radan, normalno, završavam u 22:30h… utorak sam free … pa ja sam mislila putovat ponedjeljak noć ili najkasnije, naravno utorak jutro…Ide li netko tada?!?
Zainteresirane molim da mi se jave porukom, detalje se dogovorimo preko poruka i moba…

Žalim svaku ženku koja će sa sobom ponijeti «stvari» na iskricin rođendanski tulum…žalim sebe…:))))… No, kroz crveno je najslađe proći….:)))

… kako da kažem HALO, HALO…
 
Maznim glasom, javim se na telefon, koji već nekoliko minuta ne prestaje da zvoni. Zora je. Sviće novi dan. Sunce se probija kroz rolete do mog kreveta. Po mom golom tijelu šetaju sunčeve zrake. Mazu me. Osjećam kako me griju. Prevrćem se po krevetu. Budim se nervozna, jer sam sama. No, ipak, netko me želi, netko me treba. Iako ga ne mogu vidjeti, osjećam napetost između mene i mog sugovornika, kojem je dah tako jak, da svaki put kad udahne pa izdahne kroz moje tijelo prođu oni trnci, poput malih mravi. Njegov glas me pali. Tako je oštar i pomalo hrapav. Iako ležim, osjećam kako mi se donji dio tijela polako oduzima. Cijelo tijelo je lagano poput pera. Nježna sam. Na brzinu stisnuh mikrofon na telefonu i stavih ga na razglas. I tako sebi oslobodih obje ruke. Ruke koje su me tu zoru trebale dovesti do samog vrhunca. Ruke su mi bile sve. Ruke i njegov glas. Mazila sam se. Prstima dirala usne. Lizala ih, vrhom jezika. Primijetih da sam totalno zapostavila sugovornika, udarih samu sebe po vanjskoj strani desne bedre. Kaznih se, zbog neposluha. Rekla sam mu da se sramim. Tražila sam da me kazni. Rekao je da ne vjeruje da ću ga poslušati, da ga stoga ne gnjavim takvim glupostima, jer ono što ne vidi svojim očima, u to i ne vjeruje. Još jedan nevjernik! Ljutila sam se. Koliko na njega, toliko i na sebe. Iako nisam trebala, htjela sam mu dokazati, no sve se vrtjelo preko riječi. Od njega sam dobivala pitanja, na koje sam mu ja odgovarala nekakvim nabiflanim napamet rečenicama. Nije mi trebalo filozofiranje, već kakva takva jebačina. Uostalom, kroz glavu mi prođe, on troši, on plaća impulse, pa kad mu je već do takvog, jadnog buđenja, nek' mu bude. Nisam imala volje za neko uvjeravanje, a po njegovom glasu osjetih kako ga zapravo trebam saslušati. Pretvorih se iz kurve u časnu sestru. Nije mi to bilo prvi put. Imala sam iskustva s takvima. Već viđeno! Odlučila sam saslušati ga. Kukao je i plakao nad svojim životom. Saznao je da ga žena vara, s kolegom na poslu. Otišao bi što dalje, ali žao mu je djece. Gradio je kuću, gradio obitelj. Sad mu se sve ispred očiju ruši, poput kule od karata. Njihov pješčani dvorac ruši taj hladni vjetar koji sa sobom vuče snažne kapi kiše, da stope i zadnje zrno pijeska, pretvorivši na kraju sve u jednu duboku lokvu blata i gliba, kojeg ona svih dvanaest godina redovito maže po svom i njegovom tijelu, kao i po braku. Dvanaest godina s jednom ženom, nikad je nije prevario, iako je mogao, imao je prilika. Ali ljubav prema svojoj ženi, djeci i obitelji bila je jača od jednog prljavog seksa. Uostalom, razmišljao je: «…ako ja poželim drugu, netko bi mogao poželjeti moju…», to ga je boljelo. Volio je on tu svoju ženu. Osjetila sam svu tu njegovu ljubav, sad već kao gorčinu svedenu na prljave riječi, pokvarene misli. Uvijek je bila ljubomorna, otkrivao mi je. Ljubomorna na sve žene u susjedstvu, ljubomorna na njegov uspješan rad na poslu. Zapravo tek sad vidi koliko je ona bila bolesno ljubomorna i čudi se kako mu to prije nije smetalo. Sam sebe je uvjeravao da je  ljubav razlog te ljubomore. Ona mene voli i zbog toga je ljubomorna, i zbog toga je sve moje boli. Moram je razumjeti. Pa i ja pjenim u sebi kad se neki tip okrene za njom na ulici. Ili kad je netko u prolazu dotakne, s namjerom da ispadne slučajno. Šutjela sam. Iako sam mu imala toliko toga za reći. Bila sam sigurna da bi ga moje riječi i moje mišljenje još više uzrujalo. Bilo mi ga je žao. Ali svejedno sam htjela što prije završiti priču svakog drugog građanina lijepe naše. Uostalom, mislim da on nije trebao moje mišljenje. Da me je upitao za njega, rekla bi mu da se ne čudi, da se ne grize, da što prije zaboravi na taj kaos. Zbog svog zdravlja. Zbog djece. Da, definitivno to treba izbaciti van iz sebe. Rekla bi mu da ne bude osvetoljubljiv, već da se počne brinuti o sebi. Nek' zadovolji sve svoje potrebe, sve svoje želje, sve ono što se tih dvanaest godina nagomilalo i već sad postalo ogroman teret na njegovim leđima. Ako želi kurvu u krevetu, neka je plati, ako želi odvući tajnicu u krevet neka odu zajedno na službeni put preko vikenda i neka je tuca tri dana i tri noći bez prestanka. Jer čemu spašavati takav jebeni brak?!? Zbog djece! Žrtvovati se i sve zbog njih. Pitam se, jeli njegova Jedina mislila na djecu dok ju je kolega s posla u WC-u guzio, u nekoj njihovoj izmišljenoj stanci?!??? Rekla bi mu da ne krivi sebe, neka krivi njenu pičku koja nije mogla odoljeti drugom, tuđem kurcu. Rekla bi mu da nije kriv ni taj njen kolega s posla, jer on je samo još jedan u nizu malih Muja. Uostalom, ona je ta koja je širila noge, nudila mu mokru pičku. I ako ju je on prvi pitao, ona je mogla odbiti, s razlogom naravno, no očito nije, bez ustručavanja, bez straha i srama, bezosjećajno, dala mu je. Neka ne misli da takav seks ili takav kurac nije imala kod kuće i da je zato otišla drugom i da se zato popela na drugog, jer to nije nikakvo opravdanje, a i sam sebe bi s takvim mislima ukopa dva metra pod zemlju nakon nekog vremena. Uostalom, ako se ševila s nekim drugim, definitivno će biti i treći i četvrti i deseti. A ako ne bude mijenjala mužjake za ševu, onda će definitivno rasti broj ševa. Žena mu je očito svjesna da ima samo jedan život!
Vjerojatno sam zaspala, jer probudila me kukavica na telefonu što je tako jako kričala preko mikrofona. Bila sam još uvijek vruća i napaljena. Sretna jer me moj sugovornik nije bacio u depresiju. Nema smisla razbijat glavu činjenicom kako su sve žene kurve, kako su svi muškarci isti, iako svaki ima drugačiji kurac i laže svaka žena koja kaže da joj je jedan dovoljan ili da joj je njegov najdraži. Jer sve bi mi htjele baš svakog imati, baš svakog probati, dovoljno samo jednom.
Jeste li znali da bik samo jednom jebe jednu kravu i više se nikad ne vraća u rupu gdje je već bio?!? Nikad!
Maznim glasom, javim se na telefon koji već nekoliko minuta ne prestaje da zvoni.  Podne je. Netko me želi, netko me treba! Ah, još ništa nije izgubljeno. Još dan nije propao. Moj novi sugovornik je napaljen…    
 
NASTAVLJA SE…

Zar mi je potrebna škola tj. diploma za svaki posao koji bi ja htjela raditi?!? Znam da moram imat nekog predznanja kad se upuštam u nešto novo, uostalom kako da budem sigurna u samu sebe i kako da većina bude sigurna u mene, ako ja zabušavam i ako se pravim da znam posao, a zapravo nemam blage veze. Onda me hvata nervoza, pa mi se tresu ruke, koljena klecaju, glas drhti, obrazi rumeni, pogled stakleni, jezik zapliće i potiho u sebi čekam da se raspadnem i u prah pretvorim i sve to zbog srama, kojeg sam si sama servirala ružno na kičastom pladnju, i onda opet sama, na silu sve to pojela, jer tko bi drugi?!? Rekli bi; pokrij se ušima, podvuci rep i sakrij se da te nitko ne vidi. Ja kažem; sve je to za ljude.
Većina radi posao kojeg ne voli. Ja se pitam zašto? Kako netko može godinama radit nešto što ne voli, što mu ne leži, u čemu se ne vidi?!? Mislim da nije opravdanje, a ni neki razlog, kad javno na glas tumače kako se teško živi, kako je problem naći posao, i onda spuste ramenima i pomire se sa nekom njihovom činjenicom da im je u životu dozvoljeno samo životarit. Neki se zabiju u jednu firmu i u njoj provedu trećinu svog života, sve do penzije, a svakog dana nabrajaju jedne te iste rečenice tipa; dosadno mi na poslu; šef je glup, strog, nema on pojma; koliko radim a plaća već godinama ista; slijedeći mjesec su mi obećali promaknuće (slijedećeg mjeseca netko mlađi, zgodniji, ne zasluženo, normalno preko veze dobije tu obećanu fotelju) i tako svake godine jednom obećaju, a nevini civil se drži stare narodne; tko čeka taj i dočeka. Nekima je najvažniji radni staž, da se redovito zbraja, da se svaki radni dan pribroji, hm , pitam se; a što je s prekovremenim radnim satima?!? Da, koja ekstra kunica će biti u plaći. Utješno! Prefrigano! Većina će reći da je za sve kriva država i vlada koja ne funkcionira kako bi zapravo trebala, koja je sebična, koja ne živi i ne radi kao one zapadne države u kojima se točno zna od kada do kada se radi, tko je glavni, tko sporedni, tko smije, tj. svi smiju, gdje je sve dopušteno, ne baš sve legalno, ali se zna što je dozvoljeno, jer sve je to uredno zapisano crno na bijelo, pečaćeno, zapakirano kao gotov proizvod. U tim istim državama nema redova, nema čekanja, i zbog jedne male neljubaznosti prema kupcu, mušteriji, klijentu, pacijentu, dobiješ otkaz. Normalno, s razlogom. Da usporedim takav događaj s istim koji se odvija tu u lijepoj našoj, hm, taj kupac, mušterija, klijent ili pacijent definitivno ne bi bio u pravu, još bi se ispričao u svoje ime, ni kriv ni dužan, osramoćen pred drugima, zaboden nožem u prsa, pogledom oči u oči, napustio bi scenu. Danima bi prepričavao svojim najbližima kako tako nešto nije u redu, tješila bi ga njihova podrška, a onda bi upao u fazu kad bi poslije tih dana, druge dane sam u sebi ponavljao cijeli događaj i na kraju zaključio da možda, ne sigurno nije bio u pravu, jer isto bi postupio da je on bio na službenikovom mjestu. Normalno čovjek više nije normalan.
Sad se moram zaustavit, jer zapravo nisam htjela o tome pisati. Iako volim filozofirati i dramatizirati, no mislim da mi takve stvari baš ne leže kad pišem, jer glava puna zbrkanih misli, prsti prebrzi, a negdje duboko u podsvijesti skriva se ona mala doza erotike, pornografije, koju želim izbaciti van, otisnuti kao pravi trag, bilo gdje. Zbog slučajnosti, sve te moje priče završe na jednom mjestu. Tu na iskrici. Iskreno, meni je svejedno, najvažnije da se ja ispucam tu među ovim tipkama na tastaturi, jer obožavam samu sebe kad tipkam. Znam sad zvučim još i umišljeno. Pitam se zar je to zabranjeno? Ne, nije zabranjeno, već samo kažnjivo. Bilo kako bilo, priču pod ovim naslovom sam započela i dovršit ću je u svom stilu, iako se uvod ne uklapa, brisati ga neću. Zapravo u uvodu sam htjela reći, da sad skratim; ovim mojim pisanjem dozvoljavam sebi malo neozbiljnosti, prepuštam se mašti i upuštam se, iako većini izgleda kao samo jedan posao, kurva bez granica, ja se definitivno dotaknem i uživim u svaki posao (kojeg spomenem u pričama)…No čemu se objašnjavati?!?
 
Spremna!
Spremni?!?
Kamera ide!
 
Želim biti zubarica! Zašto ne?!? Zbog jebene diplome koju nemam?!? Ma daj?!? Školovat se puste godine, zaboravit mladost, izlaske, zabave, tulume, prijatelje, ljubavnike, zbog knjige?!? Ne dolazi u obzir! Tko voli nek' izvoli! Ja ne! Bit ću kurva bez granica, jer samo tako mogu bit zubarica!
Obukla sam se sva u bijelo. Dopuštam si to, jer jedini događaj koji bi mi to dozvolio je moje vlastito vjenčanje, a za taj događaj odabrala sam drugu boju. Osjećam se nevinom u toj bijeloj boji. Nevine su moje misli. Nevine želje. Prljava mašta polako se ispravlja. Ne želim biti takva. Moram izdržati do kraja. Zbog njega. Obećala sam mu, imat ćeš me u toj jebenoj uniformi, imat ćeš me kao svoju zubaricu. Uostalom trudio se čovjek, pa je nabavio neke instrumente, pa čak i zubarsku fotelju. Stavljam te male kockaste crne naočale, bez dioptrije, onako za šminku, da budem profesionalka do kraja. Sama sebi izgledam poput krležice. Rukom iskidam suknju na sebi, da je malo skratim, jer čemu suknja, ako se ne vide moja koljena, moje bedre. Duboki dekolte, naravno. Crni čipkasti grudnjak, definitivno. Još da skinem gaćice i film se može snimati. Ulazim u svijetlo plavu prostoriju. On mirno sjedi na zubarskoj stolici, čeka. Malo sam nervozna, jer ne snalazim se baš među svim tim spravama. No najgore tj. najteže je započeti. Prilazim mu s leđa, prebacujem preko njega zaštitu, u slučaju nekakvog štrcanja krvi i fleka, da ga ne zaprljam. Dozvoljavam sebi na trenutak malo analize. Krupnije građen, srednjih godina muškarac. Tek sa nekoliko sijedih u toj gustoj crnoj kosi. Pune usne. Veliko čelo. Okruglo lice. Ne znam zašto, ali moj pogled zalijepio se na njegovu glavu. I zapravo ostatak tijela nisam ni promotrila, a kamo li ocijenila. Prilazim mu sprijeda. Osjećam da se iznenadio ugledavši me takvu. Zamaskiranu. Njegov pogled mi je rekao da me istog trena želi skinuti i jebati. Bez ikakvog glumatanja. Bez nekog pregleda. Bez priče. Njegov pogled bio je jasan. Palilo me to. Poklonila sam mu smiješak, da ga malo smirim, opustim. Iako sam i na njegovim usnama mogla pročitati koliko su zapravo njegovi hormoni podivljali. Pune usne mijenjale su iz sekunde u sekundu boju. Nisam se suzdržala, polizala sam ih, vrhom jezika. Odmah, kao šlag na početku. Zatim mu ozbiljnim, službenim glasom rekla da otvori usta. Pregled je počeo. Bijeli zubi. Gornji uredni, donji malo iskrivljeni. Definitivno jedan mora van. Ruke mi se tresu dok pripremam injekciju. Čitam s papira kako da to uradim. Na brzinu štrcnem mu u meso tu stvar tj. tvar. I već nakon minut – dvije on mi potvrdi da je počelo djelovati, da su obrazi ukočeni, da su cijele usne utrnute. Sad si moj! Slatko se u sebi smiješim. Skinem sa sebe gornji dio uniforme, podignem suknju i sjednem na njega. Jedva je čekao. Zgrabio je moje guzove, čvrsto. Dao mi je znak da sam sad samo njegova. Ljubila sam njegove utrnute usne. Micao je glavu, nije mi ih dao. Jer me nije osjećao. Baš zbog toga htjela sam ih ljubiti, gristi, čučati, jer mogla bi biti divlja, ne bi ga boljelo, istina ne bi ništa osjećao, ali… Mijesio je moje sise. Izbacio ih iz grudnjaka van. Ispalio je, jer nije mogao čučati moje brade. Divlje sam se smijala. Ljutio se na mene. Pleskao me po licu. Htjela sam skinuti naočale, nije mi dao. Rekao mi da skinem sve sa sebe, a da naočale ostavim, jer me želi jebati samo s njima. Cijela scena odvijala se na toj zubarskoj fotelji, koja je za seks definitivno bila nepravilna. Niti ja mogu na njemu skakat, niti on može mene od straga zadovoljit. Pa kakvu ćemo mi to jebačinu imat, ako su te dvije poze neizvedive?!? Ovo će kratko trajati, proletjelo mi je kroz glavu. Stavio je svoj kurac u moju klizavu pičku. Zabijao ga trzajima, sad polako i nježno pa divlje i surovo. Bio je previše napaljen, htio je da traje, pa je često mijenjao ritam, položaje svog kurca u meni i sami tempo. Htjela sam mu dati jednu injekciju da mu i kurac utrne. Da, bilo bi to divno za moju pičku, jebala bi se satima, on bi mogao dugo, a svršio bi kad injekcija prestane djelovati. Idealno! Ali ipak ne. Moram se zadovoljiti s ovim što imam. Čupao me za kosu, dok sam skakala po njemu. Okrenula sam se i sjela ponovno na njega, ovaj put okrenuta leđima prema njegovom licu. Uhvatio me, grubo objema rukama za guzu i u različitim ritmovima nabijao me na svoj kurac. Sise su u istom to ritmu skakale. Vidjela sam svoju pičku, vidjela sam kako je puni. Palila me cijela ta scena. Stiskala se moja pička, stiskala njega. Držala ga tako čvrsto u grču. Drkala sam kliću cijelo vrijeme. Štrcalo je iz moje pičke. Sokovi su se cijedili sve po zubarskoj stolici. U jednom trenutku zgrabila sam rukom cjevčicu koja ispušta vodu, za ispiranje, naslonila sam je na kliću, voda se cijedila. Šetala sam s tom cjevčicom po svom tijelu. Prala svaki centimetar svoje bijele kože. Izludio je. Osjetila sam kraj. Skinuo me sa sebe. Čučnula sam ispred njega, raširila noge i drkala sama sebi. Rastezao je taj svoj kurac, sad divlje, brzo. Vidjela sam kako mu se trbuh grči, jaja skupljaju. Otvorila sam usta, da mi ih napuni, iznenadio me, štrcao je po mom licu, nije htio usta, štrcao je po mojim naočalama. Nisam ništa vidjela. Oči su me pekle. Iako ne zadovoljena, ipak na kraju zadovoljna, jer bila sam i zubarica…
 
NASTAVLJA SE…   

(još jednom)…
 
A ja ponekad mislim da te imam,
pa se sjetim da te nemam,
pa se tješim da ću te imat,
zatim shvatim da je to san.
Pa te mrzim!
Pa te volim!
Toliko toga ti želim reći,
a ne mogu ni riječi izustiti.
Prisjećam se kada sam te imala,
da li sam te uistinu ikada imala?!?
Bila bih sretna da imam samu sebe,
ali ni to nemam!
A TI meni si se darovao,
A JA «guba», neću da tebe – tebi vratim…
 
Čekam da se malo smirim, da osjećaji splasnu, da srce jednakim otkucajem počne udarati, da nestanu trnci što me tako divlje bodu svugdje po tijelu. Čekam tako nijema, svakog dana, do kasno u noć, kad oči otvorene gledaju mrak, gledaju u san, kad tijelo drhti pred slikom, koja se odvija ispred očiju, kad tijelo ukočeno, nepomično leži, hladno u ugrijanom krevetu, jer san je zbilja. Želim svoj glas nazad. Ne želim ove grčeve u trbuhu. Sabrati misli, složiti ih tako da stvorim jednu cjelinu, teško mi je sad. Danima sam zapisivala, na sad već zgužvanim papirićima, riječi koje su opisivale moje osjećaje, osjećaje što mi ih je On dao. Zgužvani papirići sad su ispred mene, između monitora i tastature na kojoj divlje klapam, jer htjela bih se isprazniti, htjela bi disati normalno, sad je sve ubrzano, sad je sve tako bolno. Sama sam to tražila. Znam da moram biti jasnija, da bi me Vi nevini civili shvatili, da bi razumjeli svako moje ispisano slovo. Riječi te koje ne mirišu, riječi te težak su teret. Sad želim pisati, izbaciti sve to van iz sebe. Sad želim priznati javnosti, jer znam da ću tako priznati i sama sebi, onu Iskricu na Iskrici, što smo je istovremeno, obostrano, dotakli Ja i On.
Pišem priču s naslovom «Nenadana», dodala bi još riječ koju većina množine često koristi, riječ koja je zbog silnog spomena postala ofucana, istrošena, praznovjerna, u mnogim očima, riječ ta zove se «Ljubav». Ljubav koju nisam dodala u naslov, već je želim ispisati tu u samom središtu priče, jer riječ ta nije beznačajna, osjeti «ljubav» u svakoj mojoj riječi, pa čak i u onoj neispisanoj, osjeti «ljubav» među razmakom, u zarezu, pa i u navodniku. I nije naslov slučajno takav. Usudila sam se spojiti moje i njegovo ime…Nenad i Ana… Usudila sam se, još samo jednom, zbog ove priče, priče koja će ostati nedovršena, priče u kojoj će on prepoznati sebe, nas.
Nije mi do nagrade, nije do nikakve slave. Pročitat ću sama sebe, kad završim pisati, iako znam da se neću dovršiti, jer kraja nema. Sve dok živimo Ja i On, iako je mrtvo «Mi», živa je i sama priča koja kraja nema. Kad umrem Ja, kad umre On, živjet ćemo Mi, u dovršenoj priči sa sretnim završetkom. 
Teško je kad shvatiš da se zbog jedne igre u virtualnom svijetu, promijenila cijela atmosfera u realnosti. Nesvjesno, a opet namjerno, odlazila sam u taj virtualni svijet zbog njega. Isključivala stvarnost oko sebe, dok sam se spajala, prislonivši se sa dvije zdrave ruke na tu digitalnu žicu, dok su moje noge čvrsto stajale na drugoj adresi. Rastrgana, na dvije strane, lutala sam tako, živjela dvostruki život. Igrala se kao malo dijete. Zaprljala se u toj igri, igri bez vode i zemlje, bez blata. Ranila samu sebe i njega u toj igri, igri bez noža, bez pištolja. Začarala njegovo srce bez moči čarobnog štapića, već s nekoliko mišjih klikova. Sad tražim lijek, tražim protuotrov, da odzdravim njega, da izliječim sve njegove boli. Sad molim, ne za sebe, iako je glupo kažnjavati se poslije svega, jer nema smisla. Sad molim za njegov mir, molim za zdravlje njegove duše. Još uvijek njegovo srce leži na mom dlanu, puhnut ću u njega, jednom, puhnut toplim dahom, puhnut svu svoju ljubav na njegovo srce, jer jedino tako mogu ga otopit, da ponovno počne kucati, da bude živo i zdravo, za neku drugu spremno, za neku drugu ženu, koja će to zaslužiti, više od mene.
I znam da ću ispast smiješna, kad kažem da je sudbina htjela da ga upoznam, da nas je sudbina spojila, ali vjerujem da je tako, iako sam do jučer vjerovala u slučajnost. Sad znam da ništa nije slučajno, sad znam da je sve s razlogom.
Nije me briga za druge, nije mi važno što drugi misle, iako znam da se većina našla u sličnoj situaciji. Znam da će većina, čitajući me, misliti da pričam njihovu ili tuđu priču. Znam da ima i nevjernika. Ma nije me briga! Eto, opet uhvatih sebe, kako odlutah, skrenuh s teme. Teško je pisati, jer nije da samo pišem, već osjećam toliko toga i kidam se pri svakoj pomisli na tebe, kao jedan list u cijelosti, sad već rastrgana na dva dijela, teško se sastaviti, ali ne želim više biti dvolična, ni sebična i barem jednom, samo zbog tebe, jer zaslužio si, barem jednom ću pokušati, iako znam da su ovo samo riječi i da su daleko od djela, ali… Barem jednom ću bit TEBIČNA!!!
Oprosti mi što sam se poigrala s tvojim srcem. Oprosti mi što sam tako ljigavo pljunula na cijelog tebe. Vjerojatno ću ofucati ovu riječ «oprosti», ali ne znam kako da te vratim tebi, jer mene ne mogu dati tebi. Dala sam se drugom. Obećala drugom. Jer tako lakše je. I priznajem tu pred svima da sam kukavica, priznajem da nemam hrabrosti za «ljubav», snage za samu sebe, sreću za tebe. Nisam škrta. Ispadam skupa. Uklapam se u svijetu u kojem ništa nije besplatno, u svijetu u kojem sve košta. Koštala sam te srca. Evo ja plaćam svojom dušom, što je iznosim ovim riječima, nek' do kraja života budem samo hladno tijelo, hladno krvavo tijelo, hladno raspadnuto tijelo i nek' tako sama hodam, sama sa svojom crnom sjenom, toplim ulicama, šarenim gradom, među dobrim ljudima, jer tada, boljet će najjače, najviše, zbog neuklapanja u takvu okolinu.
Ovo mi je škola…jednom je netko rekao… Neću filozofiju u ovoj priči, jer toga je bilo previše između mene i tebe. Ne znam ništa o tebi, ne znaš ništa o meni, toliko puta smo si to rekli. Iako smo se, svjesno jedno drugom otvarali kroz priče te, stosatne priče koje smo vodili  svakog dana, tih mjeseci. Pokušala sam nekoliko puta prekinuti sve to što se odvijalo među nama. Pokušala sam svom snagom. Pokušala razumom. Borila se u sebi, sama sa sobom. Mrzim sebe, jer razum i srce nisu jedno. Rekao si mnogo puta da imam «genijalni um», znam da mi se nisi rugao, možda samo ljutio, jer se nisam prepustila, jer se nisam zanijela, jer nisam slušala svoje srce. Znam da ćeš sumnjati u moju ljubav, u mene, u ove riječi. Jer do sada ti nisam ničim dokazala suprotno. Oprosti što i sad nisam u stanju. I nisu krivi podivljali hormoni, ni ovo zgužvano vrijeme, možda samo svijet u kojem živimo Ja i Ti, jer taj svijet je digitalni svijet, u kojem nema ničeg živog, stvarnog, digitalni svijet bez boje, mirisa, okusa, svijet kojeg ne možeš dotaknuti, uhvatiti, zagrliti, ali i svijet kojeg osjećamo na sebi, svijet koji nam se rapidno uvukao pod kožu, zabio u kost, ostavio ožiljak. Teško je pobjeći iz njega. Zarazi i onog najzdravijeg čovjeka, imunog na sve bolesti. Jednom će se netko sjetiti i osnovati komunu za sve zaražene ovisnike digitalnog svijeta, sigurna sam da će zaraditi i obogatiti se s tom ustanovom. Problem je što manjina priznaje, a samo je jednina svjesna bolesti tj. zaraze. Opet odlutah! Na trenutak! Jer drugog lijeka nemam za sebe, i nekako mi je lakše kad skrenem s puta i nađem se u rješivom labirintu. Htjela bih ti toliko toga još reći, nazvati te, da ti čujem glas, da čujem kako izgovaraš moje ime. Htjela bih! Mučiti te! Opet! NE!!! Znam, ovakve kao što sam ja, nekada su kamenovali ili na lomaču palili. Možda bi to bilo jedino rješenje, kako da uništimo zajedno Ja i Ti ovu Vješticu u meni?!?
Zaustavit ću se sad. Prekinuti samu sebe. Moram! Želim! Neka ova nenadana priča bude pročitana bez suza, jer dovoljno je isplakano dok je pisano. Ne želim da se ove ispisane riječi ocjenjuju. Niti se natječem za ispričanu najsočniju, najmoćniju priču. Jedinu nagradu koju želim, oprosti mi što na samom kraju ponovno bivam sebična, jedinu nagradu koju želim, su tvoje oči, je tvoj pogled dok budeš čitao ovu priču, prepoznavajući sebe u svakom ispisanom slovu. O.M.Š.T.J.U.V.N.N.S.
 
NE NASTAVLJA SE!!!
 
…priča za Iskrice na Iskrici…

    … ovu priču posvećujem Stranger-u, samo zato jer je to on tražio… Guštaj!
 
Dobre djevojke, idu one u raj baš sve, Loše djevojke idu kudgod požele…
 
«Zaboravit ću cijeli prethodni mjesec. Po ničem dobrom ga ne mogu pamtit. Ma nije sve tako crno, koliko zapravo može bit. Nadam se da će u ovom mjesecu biti barem malo ružičastog.» Da, i tako ja sama sa sobom, sebi u bradu, pa ispred ogledala u oči, tješim se, uvjeravam se, nije da mora bit drugačije, već jednostavno ne može bit isto. Dosadno! Naporno! Nejebano! Šugavo! Ofucano! Monotono! Vrijeme je za promjene! Ako mislite da osnivam neku novu političku stranku (jer u điru su izbori), NE, to Vam se samo čini, srž je svega toga unutra, a ne na površini. Iako mislim da bi se snašla i u takvom svijetu, jer volim bit jebana i volim jebat, a zna se da je politika sjebana, pa prema tome, mislim da bi se uklopila bez nekog većeg stršenja, no o tome, nekom drugom prilikom.
Da, vrijeme je za promjene! Jer kukat i plakat za izgubljenim poslom nema smisla. Dignut glavu visoko, ispravit leđa, izbacit guzu, podignut sise, uvući trbuh i hrabro sa smiješkom na ikartanom licu  zakoračit prema naprijed. No, prvo Oglasnik u ruke. Listam! Tražim! No, svi su mi oglasi isti, bez boje, mirisa i okusa. Dozvoljavam sebi da biram. Zašto bi se opet gušila u nekom poslu kojeg ne volim. I ponovno se svakog dana vračala kući nadrkana, živčana, izgledajući kao da sam 24 sata u PMS-u. I tko bi me takvu jeba?! Osim mog desnog kažiprsta!?! Koji me nikad nije napustio, iznevjerio, a ni prevario. I osim svih mojih umjetnih pomagala, da ih sad ne nabrajam, jer neke bi mogla zaboravit, pa da mi se to poslije ne razbije o glavu. No, opet, jebala bi samu sebe. Nervoznu! I vjerojatno ne bi ni svršila. Što bi me dotuklo. Lako je kad pred muškarcem odglumim taj jebeni orgazam, ali pred samom sobom, pred mojim desnim kažiprstom, pred svim tim umjetnim pomagalima, nema smisla. Ili bi se toliko isforsirala, da bi drkala tj. jebala se satima, čekajući taj vrhunac, sva u grču i sve to za K., jer od tog vrhunca ni traga ni glasa, a klićo je toliko nažuljan, da je promijenio oblik i boju, više ga ni moj desni kažiprst ne prepoznaje, a pička se osušila, prokrvarila i promijenila miris. Jednostavnim opisom, usmrdjela se čekajući taj vrhunac – vrhunca. Ili… Nije priša uvatila miša, već strpljivo čekanje i dugo vrebanje… Uostalom, zašto da nekog krivim, kad ne mogu sama sebi da se divim…
Svejedno, jer vrijeme je za promjene. Uhvatih to vrijeme, čvrsto u ruku, zarobih ga nježno u šaku. Spremna na sve! Pročitah oglas, citiram: «Traže se mlade, atraktivne, fine djevojke za foto snimanja.» Da, zašto ne?!? Zvuči skroz jednostavno. Mlada sam, atraktivna, ovo «fina» malo me zbunjuje, no, nemam nekog kompleksa zbog kojeg se ne volim slikati, naprotiv, obožavam se slikati, snimati, a i nije naporni posao, možda se još i zabavim. Obavih razgovor. Dogovorih sastanak. Sredih neke meni bitne detalje, na mom tijelu, najvažnije da sam uredna, čista, friško obrijana i to je to. 
I moram odmah reći da mi je cijela ta stvar na samom početku bila sumnjiva. Posao je bio dosta «otvoren». Sve se događalo u centru grada, među poznatim poslovnim objektima. Poznata adresa, nova zgrada, sve bijelo, previše uredno, ni mrvica prašine, mramorni pod, zatamnjeni ogromni prozori, umjetno cvijeće, koje tako živo izgleda zasađeno u pravoj zemlji, velika bijela blindirana vrata sa zlatnom bravom, hm, kuc – kuc?!
Kaže da malo pričekam, smjestih se u kut kožnog trosjeda, pomalo nervozna, tapkajući nesvjesno desnom nogom od stakleni pod. Da, stakleni pod! Odzvanjalo je hodajući po njemu. Nabildani, ćelavi muškarac, faca koja mi je otvorila vrata, ponudi me s čašicom žestokog, kao da razbijem tremu, kaže on meni. Zarumenili su se obrazi, sva krv iz tijela bila je u glavi, u obrazima, ruke tako hladne, noge ukočene od hladnoće, srce smrznuto, hm, ovo je definitivno znak da trebam gibat dalje. Intuicija tako kaže! No, za hladnu ruku me uhvati opet onaj nabildani ćelavac, da, sigurna sam da je isti, iako je na sebi imao drugu odjeću, hm, možda mu je slaba točka jebena garderoba, ne, ipak ne, pored njega je stajao još jedan nabildani ćelavac, tj. onaj koji mi je otvorio vrata i ponudio pićem. Hm, definitivno blizanci. Jednojajčani! Wow! Slatko ih je vidjeti! Odlutah! Da, uhvati me taj nabildani ćelavac za ruku, stisne je kao znak pozdravljanja, predstavi se i uvede me u svoj ured, crveni ured, sa velikim svilenim, prozračnim, crvenim zavjesama, koje nisu bile obješene na prozor, prozor koji je bio otvoren za tuđe poglede, već obješene bile svuda oko nas. Šetajući po prostoriji dirao je te zavjese, prstima, tijelom, glavom, nekako su i mene povukle, mamile, molile su me da ih dotaknem, da ih pomaknem, pomazim. Opuštajući trenutak prekinuo je tej nabildani ćelavac, zahtijevajući od mene da se koncentriram na nekoliko listova papira, koje sam pročitala u desetak minuta, shvaćajući sve i ništa. Pitam ja njega da mi objasni neke nejasne detalje s tog dokumenta, kao npr. kakvi su to «dodatni poslovi» osim snimanja, pa o kakvoj «putovnici» se uopće tu radi, tko i gdje putuje?!? Nabildani, sad već ljubazni ćelavac, mi odgovori da su dodatni poslovi, zapravo samo možda snimanja, dva – tri više, a putovnica je kao u slučaju da se ja predomislim, tj. da prihvatim ovaj posao za stalno, kad ću potpisati drugačiji ugovor i dobiti tu metaforički rečeno «putovnicu» da napredujem tj. da stvorim karijeru u tom poslu. Okej! Ostavih autogram na zadnjoj strani tog dokumenta. Lovu sam dobila prije samog snimanja. Sad možemo nastavit, reče meni nabildani, ljubazni ćelavac, dobacivši mi neke krpice koje sam obukla ispred njega. Crveno, čipkasto donje rublje. Ne baš po mom ukusu, no, ako tako želi, nek' mu bude. Kaže mi da se naslonim licem prema zidu. Okrenuh mu leđa. Naguzih se. Vidjela sam bljesak. Upalio je reflektore. Čula sam škljocanje. Namještala sam se. Vrtjela guzom. Izvijala bokove. Doslovno se uživjela. Osjećajući to škljocanje, kao neki ritam dobre glazbe. Tražio je od mene da istaknem jebeni seksipil kojeg imam u sebi, na sebi. Namještao je moje noge. Širio ih. Skupljao. Spustio naramenice od grudnjaka. Plazila sam po zidu. Mazila se sa zidom. Okrenuo me prema naprijed. Sad sam vidjela njegov objektiv i njegov objekt. Stršio je u tim tijesnim gaćama. No, nabildani ćelavac nije se dao smesti. Hm, profesionalac?!? Dirala sam se. Guzu naslonila na hladni, hrapavi zid. Prstima štipala već napete brade na sisama. Tražio je od mene da skinem grudnjak. Bila sam poslušna. Strgnula sam ga sa sebe. Svidjelo mu se to. Nasmiješio se. Sad sam već podivljala. Izbacila sam jezik vani. Lizala sam prste. Vrhom jezika dotakla bradavice. Svaki novi bljesak aparata palio je u mom tijelu vatru. Gorjela sam. Žestoko. Naredio mi je da se opet okrenem licem prema zidu. Učinila sam to. Prišao mi je s leđa. Naslonila sam guzu na njegov dignuti kurac, koji je i dalje bio spremljen u tijesnim gaćama. Plesala sam guzom po njemu. Uzeo je moje ruke. Dignuo ih u zrak. Nisam ni primijetila da su na tom zidu bili okovi sa katancem za ruke, moje su ruke već bile okovane kad sam zapravo vidjela te silne sprave što su tako stajale naslonjene svuda oko mene, spremno, čekajući da ih se upotrijebi. Bilo me strah. Nabildani, sad s strogim glasom, ćelavac, rekao je da sam sve to zaslužila. Da se ne bunim. Opusti se, bit će ti slađe, reče. Vrištala sam u sebi. No iz pičke se i dalje cijedio onaj klizavi, jestivi sok. Umočio je prst u moju pičku i razmazao sok po mojim usnama, tvrdeći da se film još nije počeo odvijati, pa tako ni snimati. Čula sam glasove. Nekoliko različitih muških glasova. Pridružili su nam se. Jedan po jedan prilazio mi je, naslanjajući se licem uz zid, da ih vidim. Svi sa smiješkom. Zadovoljnim. Bilo ih je pet. Svaki od njih čvrsto me uhvatio za guzu. Ostavljajući tako otiske po meni. Toliko ruku po mom tijelu, igralo se. U jednom trenutku sve rupe na mom tijelu bile su napunjene, a neke po prvi put i izbušene. Vrištala sam na glas. I dalje sam vidjela, ali i osjećala bljeskove aparata. Jedan od njih je šetao oko mene s malom kamerom u ruci. Čula sam priču koja se odvijala među njima. Govorili su kako će me izjebat. Kako će jebat moju pičku. Moj šupak. Divljali su im glasovi. Žestili su se od same priče. Nekoliko zapaljenih svijeća složili su na polici poviše moje glave, točno namjestivši da kap po kap voska pada na donji dio mojih leđa, cijedeći, kotrljajući se po  mojoj guzi, koju sam izbacila, protiv moje volje. Ispalila sam od tog vrućeg voska. Izluđivao me. Tad mi je prvi prišao s leđa i zabio ga u mene, u moju pičku, naglo, divlje, duboko. Ispustila sam gorki krik iz sebe. Volio je to. Volio je tako. Osjećala sam kako se mijenjaju. Iako ih nisam vidjela, kad je koji bio unutra, znala sam da sam probala svu petoricu, tj. da ih je moja pička imala sve, jer svaki je bio priča za sebe. Totalno različiti, drugačiji jedan od drugih. Jedno im je bilo zajedničko. Svi su bili divlji. Divlji i Surovi. Dok me jedan jebao, ostali su navijali. A onda sam ga dobila u guzu. Nauljili su moj šupak. Namazali cijelu guzu. Nisu popustili ni kad su bili u drugoj rupi. Stiskala sam šupak. Tako žestila sebe. Jedan je čučnuo ispod mene da mi liže i da jebe moju pičku. Kamera je šetala. Mijenjali su se. Ljutili jedan na drugog, misleći da je svaki od njih bio više od drugog u mom šupku. Svaki od njih, sad je već imao nekakve gumenu, crnu rukavicu na jednoj ruci, sve do lakta. Jebali su me s tim rukama. Istovremeno u obje rupe. Stavljajući non- stop ulje među moje noge, tako da što više i što dublje ulaze unutra. Jedan je svršio po mojoj lijevoj nozi, po bedri, cijedila se ta jebena lipljiva sperma do i po crnoj lakiranoj cipeli. Izuli su me. Morala sam polizati sve s te cipele. Sise su mi bile izgratane od hrapavog zida. Oslobodili su moje ruke. Bacili na hladni stakleni pod. Ležala sam na leđima. Jedan od njih, dignuo je moje noge visoko i gurnuo mi ga duboko u pičku. Ostali su nas okružili. Navijajući za jebača, koji mi je svršio po sisama, zatim sve to razmazao po mom trbuhu, utrljavajući kružnim pokretima, dok moja koža cijeli taj sok nije popila. Nabildani ćelavac napunio je svoje tijesne gaće, zatim me uhvatio za glavu, skidajući sa sebe namočenu robu, tjerajući me da sve to poližem. Lizala sam i s staklenog poda nečiju spermu. Ni ne sjećam se više svih detalja. Mantalo mi se od svega. Htjela sam zaustavit taj jebeni film. Ljuta na sebe, jer ja nisam dominirala?!? I stvar bi bila drugačija da sam ja bila glavna?!? Jebate, pa ja i jesam bila glavna. Glavna uloga! Svi su se oni vrtjeli oko mene. Jebali mene. I još mi platili, iako ne za taj posao, ali dobila sam dobru lovu. Kukat i plakat zbog svega toga, nema smisla. Izdrkat na tu temu, uvijek. Znam da sam prespavala cijeli dan na toj adresi. Ujutro me čekao bogat doručak u društvu nekoliko ljubaznih, finih djevojaka, koje su mi bile na usluzi, iskoristivši ih koliko sam mogla. Doznavši na kraju, da su sve doživjele tj. prošle istu stvar, isti film. Opuštena, jer nisam bila jedina, možda najbolja fina djevojka?!?
 
NASTAVIT ĆE SE…    

Da mi je biti morski pas, svakom muškarcu koji zagazi u moj teritorij odgrizla bi kurac, a svakoj ženki bi polizala pičku!!! Baš bi se počastila:))). 

Kasnila sam tog prvog radnog dana u tjednu na posao. Prethodne noći se u miješanom društvu do ranih jutarnjih sati raspravljalo o ženskim pravima. Uopće za dobit pravo glasa nas četiri ženke, iako nas je bilo više na broju od muških, morale smo glasno vikati i doslovno izgubiti glas da nas se uopće čuje. Najgore od svega, što smo nas četiri vadile iz rukava kojekakve dokaze o ženama koje su se borile za sve nas, koje su ostale zapamćene po djelima, koje i poslije smrti žive i živjet će vječno među nama, a oni, a ružniji spol, se grezo smješkao, lokajući pivu za pivom, drkajući po daljinskom upravljaču, nadajući se da će naletjet na neki svježi pornić na televiziji i onda onako cinično nam pokazati, za što su žene rođene, tj. stvorene, da šire noge, dižu guzu, a pravo glasa imaju samo dok i kad stenju.
Iako sam budilicu namjestila čak i pola sata ranije nego što sam se uopće trebala ustati, nisam je čula. Kad sam odlijepila kapke bilo je prekasno i za tuširanje i za neko posebno sređivanje. Vani sam izletjela cijela u crvenom i nekako sam odudarala ne samo od nevinih civila koji su grabili ulicu hodajući tik uz mene, već sam odudarala od svega, jer bio je tmuran kišovit dan, sivilo je pokrilo ne samo nebo, već i ulice, kuće, pa tako zavilo i ljude, koji su se savršeno uklopili i nisu odskakali iz tog crno – bijelog svijeta, kao ja s tim crvenilom.
Nabacila sam slatki smiješak na lice i sigurnim, brzim, crvenim korakom hodala prema autobusnoj stanici. Sva sreća da sam imala naočale koje mi pokrivaju pola lica, pa se nisu vidjele natečene oči. Na stanici sam popravila frizuru, uljepšala lice i usne s malo šminke, naravno crvene, pa kad je bal nek je maskenbal. I čekam, čekam, pa čekam, a autobusa ni za pomirisat. Pa to je nemoguće. Zar ću bit pegula cijelog dana?!? Tko čeka taj i dočeka, malo sutra, morala sam poduzeti nešto, a što drugo nego dignut taj jebeni palac u zrak i u sebi molit da me netko normalan skupi, bez neke veće priče, u udobnom sjedalu da se smjestim i opustim od glave do pete, osjećajući da sam u sigurnim rukama, koje znaju upravljat tj. koje znaju koliko njihov limeni ljubimac može postići, dati na cesti.
Dvojica se zaustavljaju, s novim citroenom C3 u crvenoj boji, suvozač otvara prozor i kaže da upadam ni ne pitajući me dokle idem. Što mi je bilo nekako ponižavajuće, ali nisam imala nekog izbora, pa sam ga bez razmišljanja i poslušala. Sjednem na zadnje sjedalo, na mekano sjedalo. Poželjeh sklopiti oči, jer uspavao me miris svježeg auta, a i mjuza je bila opuštajuća, vjerojatno bi me njih dvojica i pustili da odrijemam, da ja nisam prozborila riječ, dvije. Za početak im prvo objasnim dokle idem, kako kasnim na posao, da nije neka priša, da ne moraju žuriti, jer ima debila po cestama…
Nije mi dugo trebalo da shvatim da su njih dvojica u nekom rodu, jer dosta toga su imali sličnog i u fizičkom izgledu, i u mentalnom sklopu. Disali su kao jedno biće. Pohvalila sam njihovog limenog ljubimca i usput im dobacila da je to ženski auto i odmah pregrizla jezik, jer nije mi trebao nastavak na ono sinoć. No, ova dvojica nisu baš trgnula na to što sam rekla, možda je ipak prerano za takvu raspravu. Primijetih kako obojica ne skidaju pogled s mene, a moje oči zalijepile su se na vozačev pogled u retrovizoru. Vozač je bio stariji, iskusniji, koliko za volanom toliko i s ženama, jer više je pričao, šarmirao, dok je dosta mlađi suvozač non – stop okretao glavu prema meni, gledajući me preko naslona za glavu, puštajući samo zvuk osmjeha kojeg nije skidao s lica, na što ga je vozač nekoliko puta opomenuo, ozbiljnim glasom da se ne okreće.
Brzopleti zaključak, otac i sin!
U jednom trenutku primijetih kako otac jezikom oblizuje vanjski rub usana, gledajući prema meni, oštrim, a opet nekako blagim pogledom. Postajali su napeti ti njegovi pogledi, primijetio je kako ga promatram, analiziram, pa je nervozno treptao očima, još nervoznije grickao donju usnicu, očito nije bio svjestan koliko me to njegovo ponašanje zapravo pali. Jedva sam čekala izaći iz auta, uhvatiti malo zraka, umiti se hladno vodom, popiti prve gutljaje crne kave. Počinjem mrziti samu sebe, što si uopće dozvoljavam da me obični prolaznik u jednom danu, u jednom dahu može toliko napaliti.
Toliko sam se zanijela, da nisam ni primijetila da smo skrenuli s puta, da smo u nekoj sporednoj ulici, zaustavili se ispred niza trgovina, točno ispred salona namještaja. Bila sam zbunjena i ljuta, no, objasnili su mi da na kratko moraju tu svratiti do nekog prijatelja i da im je to bilo usput, da se ne ljutim da će brzo krenuti prema gradu. Okej! I tako kasnim. Sat kašnjenja manje ili više, u čemu je razlika?!? Neću se nervirati, ako je to najgore što mi se može dogoditi. Obojica su krenula prema ulazu salona. No, otac se zaustavio na vratima, nešto rekao sinu, minut – dvije su raspravljali, sin je ušao u salon, a se otac uputio prema autu. Naslonio se na haubu, meni okrenut leđima, zapalio cigaretu i tako mirno stajao. Mislila sam se da li da izađem, da mu se pridružim, da ne budem sama ja, da ne bude sam on. Odustala sam, ostala sam sjediti u autu. Čemu uopće započeti neko upoznavanje u danu koji baš i nije započeo kako treba. Zatvorenih očiju sam tako sjedila nekoliko minuta, kad sam čula otvaranje vrata auta, odjednom se ukočila, jer otac je već sjedio pokraj mene.
Zašto ne?!? Prihvatila sam njegove dodire. Naslonio je desnu ruku na moje prekrižene noge, lagano je stiskao moju glatku kožu. Nasmiješila sam mu se i tako odobrila njegovu namjeru da me zavede, da mu se prepustim tog jutra. Nisam htjela pričati, iako mi je u više navrata ispred očiju zabljesnuo njegov vjenčani prsten. Ljubio se tako nježno, iako sam ja htjela divlje. Htjela sam mu dati ono što nema svakog dana. Spustio je svoju glavu na moje grudi, podigao mi je majicu, otkrio moj trbuh, poljubio moj pupak. Ovaj muškarac zna kako se žena skida, sav višak odjeće koji nam je smetao, s mene, skinuo je jednom rukom, dok mu je druga bila u mojim ustima. Čučala sam mu prst po prst, lizala cijeli dlan, grickala kožicu između prstiju. Stavila sam svoje ruke u njegove hlače. Bio je spreman. Bio je mokar. Izbacivao je iz tvrdog kurca sokove van. Spustila sam glavu i primila ga usnama. Dva liza, dva kruga mog jezika preko njegovog glavića, dva usisa i isisa i on je već bio gotov. Zaklela bi se da je sve skupa trajalo minut i 36 sek., da usudit ću se pogodit i potrošene sekunde, dok sam mu ga pušila, ako se to uopće može nazvati pušenjem, jer samo sam ga naslonila na svoje usne, i on je već svršio. Svršio je po mojoj ruci, po svom trbuhu, po košulji, i sve se to cijedilo među njegovim nogama, po crnom sjedalu novog automobila.
I da sam zahtijevala da on mene zadovolji, da sam mu i platila, mislim da ne bi ništa dobila, jer bio je toliko ljut na tu fleku na sjedalu, fleku koju je luđački brisao s nekom polu-mokrom jelenskom kožicom, fleku koja je iz minute u minutu postajala sve bjelja i kao da se uduplala. Za inat mu nisam htjela pomoći, iako sam u svojoj torbi imala nekakvo sredstvo s kojim bi sigurna sam otklonila ili barem zamaskirala tu jebenu fleku.
Odustao je do čišćenja, ponovno sjeo na haubu i zapalio cigaretu, još uvijek nervozan popravljao je odjeću na sebi, često rukom prelazeći po kosi, kao da mu je svršavanje poremetilo frizuru. Da, nisu me lagali, sin se nije dugo zadržao u salonu. Kad je ugledao oca, primijetio je promjenu raspoloženja. Pošto su sjeli u auto, sin je osjetio i neki novi miris i na brzinu zaključio, kako se osjeća da je napokon žena sjela u novi auto, kaže osjeća se miris žene. Htjela sam mu detaljnije objasniti, reći mu da je to jebački miris, ali čemu. Neka sam uči. S ocem nisam uspjela uspostaviti kontakt preko retrovizora. Izbjegavao je moj pogled. Čak je i na gasu bio divlji. A sina je samo još jednom upozorio, strogo, misleći baš tako: «Ne okreći se sine!»
 
NASTAVIT ĆE SE…    

Dotakao mi je rame, čvrsto. Poljubio u obraz nježno. Nisam ga dugo vidjela. Osjetila sam vruću iskru koja je na trenutak stresla moje tijelo. Dugo se nisam tako osjećala, tako živom, stvarnom. I kao da ga nisam vidjela samo jedan dan, a zapravo je prošlo čak jedno desetljeće. I nekako sve te osjećaje potisnuh duboko u sebi da barem na kratko pomislim da je moguće zaboraviti strast koju sam osjećala prema njemu, za njega, zbog njega. I baš onda kad zapravo počinjem prihvaćati hladnoću koja me obgrlila cijelu, baš onda kad dopuštam samo buri da mazi moje tijelo, baš onda kad se pomirim da ću samo jednom u životu doživjeti toliku i takvu strast i da sam već ispucala taj bon, baš tada ponovno sve ispočetka, osjetih opet i kao da nikada taj čudni otrov nije otišao iz mog tijela, kao da je na neko vrijeme bio zamrznut i kad se pojavio On otopio je i ponovno pokrenuo sve u meni. I nova krv kao da je počela kolati mojim venama. I sve ono između što se događalo dok njega nije bilo, bila je klinička smrt.
Sudbina ili slučajnost, nakon toliko godina, sreli smo se na tuđem vjenčanju, zajedničkih prijatelja. Prijatelja koje on nije godinama vidio, ali ostali su u kakvom takvom kontaktu da se usudio odazvati pozovu na njihovo vjenčanje.
Nisam ni bila svjesna svog ponašanja, neprirodnog. Iz ruke nisam ispuštala čašu koju sam punila smrznutim kockicama slatkog likera. Iako je moje tijelo gorjelo, nisam dozvoljavala da se kockice leda otope u čaši, već sam se prstima poigravala, miješajući ih, a ponekad bi mi se kao slučajno zalijepio jezik za koju kocku leda i onda bi pustila malo pljuvačke, malo svoje sočne sline, koje je bilo i viška u mojim usnama i to sve zbog njega.
Nisam skidala pogled s njega i drugi su to primjećivali. Ali nije me bilo briga. Željela sam nadoknaditi svaku godinu u kojoj ga nisam vidjela. Promatrala sam njegovo lice, usne su ostale iste, glatke, crvene, čak s drugog stola sam mogla osjetiti njegovu blizinu, njegov dah. Čudno je ta kemija, fizika u našim tijelima. Čudno je to osjetiti. Čudno je kad mozak nije u stanju funkcionirati kao svakog drugog običnog dana.
Morala sam se zaustaviti s opijanjem. Htjela sam ga zagrliti, ljubiti. A smrad alkohola bi ga mogao otjerati od mene. Konobaru sam nekoliko puta dobacila provocirajući smiješak i pogled i već nakon nekoliko minuta mogla sam od njega dobiti sve što sam tražila. Tako sam ga ljubazno zamolila da mi donese zdjelu voća, koja obično dolazi na kraju slavlja, pred jutro, kad bi već možda bilo kasno. Voće me osvježilo. Iako sam bila napuhana od tolike tekućine i šećera, ali barem nisam smrdjela.
Ne znam kako, ne sjećam se točno kada, ali pridružio mi se za stolom, sa čašom napunjenom bijelog vina u jednoj ruci i punom bocom tog istog vina u drugoj ruci. Napunio je moju čašu, tražio da nazdravimo mladencima, nama, susretu, dobroj zabavi. Pričao je o sebi, o poslu, pa se kao slučajno vratio u školske dane, u vrijeme kad smo ja i on ljubovali, a bili smo djeca i nismo znali dalje ni više od poljupca i sve mu je to bilo smiješno. Čula sam, ali ne i slušala sve te njegove priče. Htjela sam ga povaliti odmah, tu, na stolu, u sali, među svim tim nevinim civilima. I nisam bila pijana, samo malo opuštena i malo puno napaljena, mokra i moje crne gaćice imale su bijelu fleku po sredini. Osjećala sam miris svoje pičke i da smo bili sami, vjerojatno bi širila noge da i on osjeti, da me poželi.
Sudbina ili slučajnost, uhvatila sam buket.
Sudbina ili slučajnost, uhvatio je podvezicu.
Otplesali smo zajednički ples, stisnuti jedno uz drugo. Uvukla sam ruke ispod njegove košulje, koju je on izvukao iz hlača, koju je raskopčao cijelu, jer odjednom i njemu je postalo vruće. Naslonila sam svoje grudi na njegovo golo tijelo, glavu prislonila na rame, okrenula glavu prema vratu, usnicama čučala njegov vrat, zubima grickala njegovo uho, noktima grebala njegova leđa, zakolutao je očima, osjetila sam kako mu koljena klecaju. Stvar je bila brzo gotova i odjednom je plesni podij bio pun, to je bio dobar znak, očito nismo previše privlačili pozornost, ili su ljudi bili toliko pijani i bilo im je samo do opijanja da nas nisu primjećivali.
Mladenci su imali iznenađenje za sve nas. Morali smo napustiti salu. Nebo je bilo osuto zvijezdama. Čuo se prasak. Da i nebo je zbog njih gorjelo te noći, u svim bojama, počelo je s crvenom i završilo nakon nekoliko minuta s crvenom bojom. Bio je to kratki, ali prekrasni vatromet.
Dotakao mi je rame, čvrsto. Poljubio u obraz, nježno. Uhvatio me za ruku, povukao za sobom, trčali smo, dalje od svih, trčali smo, zbog nas. Mladenci su izabrali prekrasno mjesto za slavlje, restoran je bio svega nekoliko minuta udaljen od plaže. Bosa sam hodala po žalu. U plićaku sam smočila noge, skinula sam gaćice i ispred njega se popiškila u plićaku, očito mu se to i te kako svidjelo, jer u cipelama je zagazio u more, prišao mi s leđa, zgrabio rukom malo mora i počeo prati moju pičku. Sjeli smo odjeveni na ohlađeno žalo u moru. Rastrgao je hlače sa sebe, podigao me i snažno nabio na sebe. Koljenima sam gratala žalo. Bacio me na leđa, stavio glavu među moje noge i jezik gurnuo duboko u mene, nosom je kružio po mom klitorisu, više bol od kamenja nisam osjećala. Ponovno je ušao u mene. Bio je tako tvrd. Često ga je vadio van iz moje pičke pa je more ispralo svu moju sluz i onu klizavost. Žuljalo je. Boljelo je. I njega. Glavić mu je pocrvenio. Peklo nas je zbog soli. Divljali smo usnama. Stenjali kao jedno. Izašli smo iz mora. Naslonio se leđima na tamaris, a meni dao znak da se spustim glavom prema njegovoj glavi. Kleknula sam, primila ga rukama, pljucala ga divlje, dok ga nisam skroz smočila. Drkala sam ga sve dok nije postao suh. Zatim sam polizala sol s njega, usnama sam gutala njegova tvrda jaja. Rukom mi je čupao kosu i istovremeno u nekom dobrom ritmu gurao moju glavu na svoj kurac. Pušila sam ga divlje, pušila sam ga dobro, pušila i istovremeno sebi drkala kliću. Zubima sam gratala po njegovom kurcu, od korijena prema vrhu. Svidjelo mu se to, tražio je još. Uhvatila sam ga objema rukama čvrsto za guzove, zabila sam nokte u njega, usnama progutala cijeli njegovo kurac. Držala sam ga tako u usnama dugo, dražila ga jezikom i zubima. Pljuvačka se cijedila s mojih usana niz vrat po mojim grudima. Razmazivao je sve te sokove po nama. Gutala sam njegov kurac. Htjela sam ga zagristi. Ne odgristi, samo zagristi, jer bio je užasno jestiv. Osjetio je tu moju želju, osjetio je da sam izgubila kontrolu nad svim tim potezima. Pokušao me zaustaviti. Nije bio toliko ustrajan i na kraju se prepustio, dao mi ga cijelog, vikao je da mu ga uzmem, vikao da ga odgrizem, vikao da me voli, pa i zvijezde s neba je skidao samo za mene dok sam mu ga pušila. Jebate šta sve žena ne može dobit dok zadovoljava tako muškarca. Htio ga je primiti rukom i izdrkati po mom licu, nisam ga dala van iz mojih usana. Nabijala sam ga u sebe do grla. Osjetila sam kako se grči njegovo tijelo, trbuh, guza. Napunio je moja usta, progutala sam sve što je izbacio van, jezikom polizala sve s njega. Najslađi je bio kraj. Rukom je stisnuo moje obraze, usne su mi se napućile, jezikom je polizao moje usne, usne su nam se spojile, slatko je zagrizao moju donju usnicu kao i ja njegovu gornju i nekoliko minuta smo se u toj pozi sisali. Pravi, mali, slatki, kratki…ugriz zadovoljstva…       

Moje tijelo drhti. Usne se tresu. Grlo je suho. Oči trepću brzo. Jezikom se oblizujem. Želim da taj trenutak traje, želim ga pretvoriti u vječnost. Ne želim ga zamrznuti. Ne želim ga hladnog. Ne želim ga u reprizi. Ni kloniranog. Ni kopiju. Želim ostati pribrana do kraja. Iako teško izvedivo. Jer sve mi to On radi. Čini mi se da je sve što radi namjerno. Sve s nekim razlogom. Što želi od mene?!? Mokra sam. Gola. Napaljena. Željna Njega. Željna dodira. Dodiruje me, mazi, nježno i opet sve to namjerno. Osjećam njegove prste na tijelu, po leđima kako klize do guze. Naslonio je dlan na moju guzu. Raširio je dlan. Čvrsto me uhvatio za guzu. Stisnuo, jako. Gleda me u oči. Traži, želi vidjeti to što osjećam, što dobivam od njega. Mazi mi guzu, kružnim pokretima u suprotnom smjeru od kazaljke na satu dodiruje sve brže i brže. Rukama mi je razmaknuo guzove. Raširio me cijelu. Želi vidjeti moje otvore, moje male slatke rupice. Moći me jezikom. Oblizuje preko pičke do guze. Gura taj mokri jezik u mene. Smočio je i prste, da lakše kliznu, duboko. Stavio je jedan prst u moju pičkicu. Mislim da je bio srednji prst, nisam mogla vidjeti, bila sam mu okrenuta leđima. Naslonjena preko plišane fotelje. Na prstima izvijala sam svoje tijelo. Cijela ukočena, cijela zategnuta. Toliko me palio i žestio, nisam se mogla kontrolirati, nisam mogla glumiti i ne pokazati mu prave osjećaje, zapravo sam ja njega htjela izluditi. Ali nekako je sve to krenulo prebrzo, nisam očekivala, nisam se ni nadala da će biti takav, pravi muškarac. Ustvari koliko je pravi, to ne bi znala, ali je definitivno drugačiji od drugih. Možda je zapravo pročitao na meni, na mom licu, na mojim pokretima, što očekujem, što ustvari inače dobijem, pa je u tom trenutku odlučio iznenaditi ne samo mene nego i samog sebe. Poželio je da oboje doživimo nešto novo, ne toliko strano, već samo poznato iz tuđih priča. Želio je vladati nad mojim golim tijelom. Ruke su mu bile jake. Dodiri tako snažni. Koža na rukama gruba, oštra. Znao je da me dodiri bole. To ga je palilo. Pleskao mi je guzu. Cijelu. Pocrvenila je. Odjednom sam osjetila kako nešto vruće klizi niz moja leđa. Prolio me s nečim. Slatko je mirisalo. Rastrljao je sve to po mojoj guzi. Bila sam cijela klizava. Pokušala sam ga dotaknuti. Pokušala sam ga ljubiti. Promijeniti pozu, izvući se iz fotelje. Nije mi dao. Nije puno pričao. Iako je komunicirao, samo ne riječima. Vezao mi je ruke, jer za njega sam bila divlja, ustvari više nervozna, nemirna, jer nisam vladala situacijom. Osjetila sam strah. Nisam mogla ništa predvidjeti. Sjeo je na pod, ispod mene, još malo mi raširio noge i gurnuo jezik u moju pičku. Lizao je tako dobro, htjela sam drkati, meni, njemu. Nije mi se sviđalo to što nisam mogla micati. Zbog toga se nisam mogla opustiti. Samo sam stenjala. Osjetio je moju napetost, pa je divlje stiskao, čučao moga kliću, to me je izludilo. Gurnuo mi je nešto hladno u pičku. Nešto veliko i hladno. Ljutilo me to što nisam mogla vidjeti što mi radi. Za svaku riječ koju bi izgovorila on bi me kao kaznio i divlje, grublje nabio tu stvar dublje u mene. Pička mi se smočila. Otvorena samo za njega, gledao ju je, gledao kako cvjeta, kako se širi. Trajalo je to neko duže vrijeme. Onda je ustao s poda, skinuo sa sebe robu i naslonio se na moja leđa. Osjetila sam njegov kurac među mojim guzovima. Bio je tvrd, spreman. Trljala sam guzom. Plesala na njemu, samo za njega. Da su mi ruke bile slobodne, uhvatila bi ga, i gurnula u sebe, ali ne, nije mi dao. Previše sam pričala, previše molila, tražila, zahtijevala, vezao mi je usne maramom, vezao mi i oči. Bila sam u mraku. Nije me trebalo biti strah, jer bio je nježan, iako mi je sve to učinio, nekako surovo, ali bio je tih i nježan, bez naglih pokreta, sigurnog pogleda, trebala sam se opustiti, ali kako, trebala sam se prepustiti njemu, dati se cijela tog trenutka, ali nisam znala kako, sve mi je to bilo novo, strano, viđeno sam na filmu.
A on, on je bio tako siguran u sebe, u sve to što mi radi. Dirao mi je grudi. Mijesio ih. Stiskao. Štipao bradavice. To me palilo. Grizla sam maramu zubima. Nisam mogla glas pustiti. Disala sam ubrzano kroz nos. Čulo se samo to moje disanje. Znojila sam se. Osjećala sam kapljice znoja po mom tijelu kako klize. Lizao me. Lizao cijelu. Grickao mi vrat. Gurnuo jezik u uho. Jebao mi uho jezikom. Čekala sam kad će mi stavit kurac u pičku. Nije mi bilo jasno zašto odugovlači. Pomalo čudno koliko zapravo može izdržati a da mi ga ne stavi. I zašto ga uopće uspoređivati s većinom, koja bi nakon toliko provedenog vremena uz jednu mokru, klizavu, podmazanu, jebačku pičku već i svršila, možda čak i dvaput.
Izluđivao me. Trljao svoj kurac po cijelom mom tijelu. Pleskao me po pički s njim. Gurao ga među noge, sise, svugdje mi ga naslonio, svugdje, samo ne u nju. Iz pičke mi se cijedio sok. Prolijevala se cijela. Osjetila sam njen miris, koji je i njega izludio. Maknuo me s fotelje. Ruke mi ponovno svezao, samo ovaj put s leđa. Stajao je ispred mene. Stajali smo skupa na nogama. Ljubio mi usne preko marame. Jezikom sam pokušala probit maramu, da ga dotaknem, da ga poližem mokrim jezikom, ali nisam uspjela. Kružio je oko mene. Stavio mi je svoj kurac u moje vezane ruke. Želio je da ga na trenutak osjetim. Kako je tvrd. Klizav. Sokovi su izlazili iz njega. Drkala sam ga. Htjela sam ga iščupati. Palila ga je ta bol. Postajao je sve tvrđi, veći. I u mraku sam mogla vidjeti, osjetiti kako je nabrekao. Dohvatila sam mu jaja. Stiskala i njih. I ona su bila puna. Pustio je glas. Stenjao je. Osjetila sam njegov vrući dah. Ugrizao me za rame. Kriknula sam u sebi. Nije stajao. Grizao me cijelu. Uhvatio me ispod ruke. Rekao da hodam. Vodio me nekamo. Osjetila sam hladne pločice pod nogama. Čula sam ventilator. Bili smo u WC-u. Odvezao mi je ruke. Gurnuo, naslonila sam se na zid. Htjela sam skinuti maramu s očiju, nije dao. Jednom rukom jebao je moju pičku, divlje gurao prste. Drugo ruku neko vrijeme nisam osjetila na sebi, sigurno ga je drkao, da, jer stenjao je. Spustio me na pod. Kleknula sam na koljena. Žuljale su me hrapave pločice. Osjetila sam ispred sebe školjku. Htjela sam ustati, maknuti se. Nije mi dao. Sve se nekako brzo odvijalo. Gurnuo mi je glavu u školjku. Rukama sam tražila izlaz. Odguravala ga od sebe, tukla jako, no bio  je jači. Pustio je vodu. Pustio je vodu po meni, mojoj glavi. Smočio me. Zgrabio za mokru kosu, uspjela sam osloboditi usne i oči. Raskidala sam marame. Sjedila sam guzom na podu. I gledala u njega dok je stajao ispred mene. Drkao ga je sve brže. Rukom je privukao moju glavu. Stisnuo mi obraze, otvorio usta i izlio se po njima. Štrcao po mojoj mokroj glavi. Okupao me cijelu. Tresao se dok je svršavao. Tresla sam se i ja. Isplivale su prave sirove strasti.
 
NASTAVIT ĆE SE...