Dnevnik jedne plavuše

Prežderavam se čokoladom od riže i već mi lagano kuha u želucu kad ispred vratiju od dućana stane tip i nateže jajca..
Ja znam da je to neki vaš muški nagon..al zar se zaista nemožete suzdržat, barem kad ste na javnom mjestu?????????

Jučer,umorna nakon posla istrčala sam na kišu. I dok sam se tako vukla gradom gledala sam sve one crvene mašnice, lampice i loptice i sjetila se svih onih trenutaka sa Kantride kad su nas, Riječane, nazivali komunistima. Na usnama mi se pojavi blag osmijeh i baš pomislim kako ta boja baš i stoji ovom gradu i baš mi se tako sviđa. Crveno!!
Ljeno sam sjela u auto i okrenula kjuč dok su se brisači micali ljevo-desno. Odrazi svih tih svjetla i auta na mokroj cesti bili su zapanjujući ako si imalo date mašti na volju. Inače moja noga divlja po gasu a jučer sam nekako tu papučicu jedva doticala..najradije bi bila zauvijek stajala na semaforu i gledala kako pada kiša.Na otvorenom je sviralo..nešto, kako bi ja rekla..nešto što nas emotivce kljuca u mozak.
Zamislila sam samu sebe na Riječkom klizališu tik do mora..kako ležim nasred leda, raširenih ruku gledajući onu kuglu koja se vrti iznad mene..nema nikog,samo miris kuhanog vina sa okusom klinčića..
Lude misli :)

Jedva sam stigla na posao danas.Gužva kroz grad je nepodnošljiva i u zraku se već osijeća blagdanska groznica.Parkirala sam Bogu iza nogu i trkom prešla Korzom,usput svratila do Kraša i kupila griotte i dvije šibe.
Jedva sam čekala da ostanem sama i da izvučem kutiju-kitnjača- kako sam pred par dana nazvala sve one ukrase kojima kitimo sve moguće ovih dana.
Sad sjedim i uživam u učinjenom,slušam neke Božićne pjesmice i pijem ness.Nastojim bit ljubazna sa svima koji dođu i još uvijek mi nije jasno kako ljudi u 21.stoljeću,vremenu tehnologije i kompjutera mogu bit tako glupi..uf.

Ako vam idu na žifce tmurne zimske i jesenje boje priključite se mom klubu pod gore navedenim nazivu i uživajte u trenutnom zelenilu :)
Pozdravlja vas kikica

Dolazi iznenada i nenajavljeno.I vjerojatno ne postoji osoba koja na tren nije razmišljala o njoj.Namjernoj ili slučajnoj,nije ni bitno. Podsvjesno je uvijek uz nas.
Svakodnevno nam nekog otima..i tko bi mislio da kad sjedneš u auto..da je to odlazak na neki drugi svijet..
Dok se moja mama radovala mom dolasku na svijet i uživala u svojoj novoj trudničkoj haljini,stiskala ga je u naručju onako kako to majke znaju,radujući se što ću mu uskoro praviti društvo.Dva smijeha,četiri oka,puno briga,malo nevolja i mnogo radosti.Moji roditelji bili su ispunjeni srećom.
I odjednom..došla je,nenadano i iznenada..otela mi brata.Ta prokleta smrt.To malo biće krupnih očiju postao je anđeo i vjerujem da mi danas sjedi na desnom ramenu i čuva me.Bol koju i danas osijećam zbog gubitka osobe koju nisam ni poznavala je golema.Znam satima sjediti kraj njega i pričat mu.
Nedostaje mi...moj veliki brat.

Jeste li ikada bili tužni bez nekog posebnog razloga.Već satima osijećam grč u želucu i sve se nadam da će prestat.I sam pogled kroz prozor tjera mi suze na oči.One velike i snažne suze.Najgore od svega je što sam na poslu a najradije bi se zatvorila negdje i dobro isplakala.Prolazi me neka hladnoća ..slušam .. ma bem ti tugu
A samo zagrljaj trebam,da ova tuga prestane
Već mi je bolje,hvala :)

..ispričana dok se sunce stapalo s morem.Galebovi su letjeli sa stijene na stijenu a on je bio negdje daleko.U mislima i snovima.Na licu mu se naslućivala bol a jecaji gotovo kao da su bili nečujni.Toliko toga se nakupilo, a želja je vodila samo k jednom cilju.Prema kraju.
Poželio je zaspati,ne probuditi se i vječno sanjati.Nju,djevojku anđeoskog lica koju je silno volio.U njemu su se u istom trenu mješali ljubav i bol.Ti toliko silni osijećaji razdirali su svaki komadić njegove duše.On više nije postojao jer sve što je ikada bilo njegovo sada je pripadalo njoj.
Život je kao knjiga.Okrenuti stranicu i započeti s novim poglavljem ili je spaliti?Svaka nova stranica donosi neke nove ljubavi,sreću,radost,tugu i bol..naš život satkan je od sijećanja i nadanja .
Dali će si ikada više dopustiti zavoljeti nekoga kao nju?Dali će moći ljubiti neku drugu a sanjati njene usne?Suza mu kane niz obraz..bila je to posljednja suza za djevojku anđeoskog lica koju je silno volio..
Ostalo je sijećanje na jednu ljubav,dodire i poljupce...

Kiša.Zapravo čekam da nebom zaplešu snježne pahulje i da ljudi počnu njurgat zbog snijega,a ne zbog kiše,bure ili sunca.Snijeg barem izmami osmijehe na dječja lica..
Danas sam na posao išla busom.Šteta što je Rijeka tako mali grad pa brzo dođeš tamo kamo si se uputio.Već su mi se oči počele sklapat i pomislim kako bi bilo lijepo vozit se negdje daleko i razmišljat o svemu onome što prolazi kraj mene.
Na semaforu se upali crveno i na tren pomislim da sam stigla.Pogledam kroz zamagljeno staklo i na ulasku na Riječku zaobilaznicu ugledam starijeg čovjeka kako stoji sa cigaretom u ruci,raskopčanog kaputa i sa ogromnom torbom kraj lijeve noge.Pogledala sam malo bolje nebih li vidjela dali ima kakvu smijernicu svog putovanja.Ništa..pretpostavljala sam da mu je odredište Pula ili tako nešto.
Autobus krene..mislim da nema te sile koja bi me natjerala da stojim negdje kraj puta i čekam neku dobru dušu da se smiluje i pokupi me.Negdje u daljini nazirali su se bijeli vrhovi Platka i pomislim kako bi bilo lijepo sjedit u planinarskoj kućici i ispijat topli čaj.Nažalost, kočenje velikog mercedesa me vrati u stvarnost,a mene dočeka hladnoća Riječkih ulica.Neka lagana kišica koja obećava susnježicu samo ako se temperatura spusti za koji stupanj niže.Ljudi pored mene užurbano su trčkarali Korzom zamotani u svoje šalove i rukavice.Božićne dekoracije na lampama zbog predstojećih blagdana izmamio je osmijeh i nemir u meni..Vrijeme darivanja.Heh,za mene je svaki dan vrijeme darivanja.Ne treba mi nikakav poseban dan da bi razveselila svoje najbliže,prijatelje.Najveća radost mi je kad klincima iz ulice podijelim krafne, kolače i slatkiše.
Misli mi odlutaju na tren..kutije,moram ih podhitno nabavit.Slažem pakete da darujem djecu u jednom selu u hladnoj Lici..igračke,odijeća i nešto slatko.Samo da mi je vidjet njihov osmijeh i ništa mi više nije potrebno.Djeca su tako bezbrižna,dobra i iskrena..baš onakva kakvi su veliki ljudi odavno prestali bit.....

Iva i ja zajedno smo išle u srednju školu.Naši stavovi bili su na istoj valnoj dužini,pogledi na svijet kretali su se u istom smjeru..ocijene su nam bile odlične.Ona;crnka,mrvicu niža od mene,možda dvije,tri kile viška ali zgodna.Ja;plavuša,ne pretjerano visoka,skladno građena sa upadljivim plavim očima.Njen krug prijatelja sačinjavale su uglavnom babe tračare,a ja sam se više voljela družit sa dečkima jer sam u njima pronalazila prave prijatelje.
Nikad nisam bila zavidna i nikoga poprijeko gledala.Prihvaćala sam ljude sa svim njihovim manama i vrlinama jer je to sastavni dio njihove ličnosti,i sa odobrenjem gledala njihove uspone i padove jer za sve postoji neki razlog.Jedina "mana" koju su zapravo meni spočitavali od početka mog školovanja je požrtvovanost za razred,prijatelja i čovjeka.Često sam završavala u uredu ravnatelja i psihologice jer sam se borila za naše stavove,prava i želje.Iako možda nekad i nisam bila u pravu,mada sam tada čvrsto vjerovala u to, zadobila sam veliko povjerenje gotovo svih profesora u školi.Iva je s druge strane puno pričala,ali nikad nije poduzela niti jedan korak da bi te svoje naume ostvarila.
Zbog toga se i nismo baš voljele ali smo se izuzetno cijenile.Naše razmirice nisu bile svađe,nego raspravljanja.Zapravo nikad se nismo posvađale, gledale smo se nekako čudno..ja nju kao curu kao može i koja stane kad netreba,a ona mene kao djevojku koja će i glavom kroz zid.
Ponekad se sretnemo u gradu.Nasmijemo se jedna drugoj i popijemo kavu,prepričavajući dogodovštine iz škole.Onih njenih prijateljica gotovo pa i više nema.Svi su krenuli svojim putem.Moji prijatelji su još uvijek tu negdje.Telefonski razgovori,poruke i susreti..moji prijatelji ostali su u mom srcu i mislima.
Iva i ja smo bile tako iste a tako različite,buntovnice svoga doba.Ona u zaleđu a ja na početku kolone..suparnice sa osmjehom na usnama,lijepom riječju i puno poštovanja.

Oprosti mi..što želim te.Zar je voljeti grijeh?
Gledati snijegom prekrivene planine dok se more bori sa burom vjerojatno je nešto što nisu svi vidjeli..Čarobno plavo nebo gotovo je nevjerojatno dok snježne pahulje plešu u ritmu vihora.Lijepo je živjeti na moru i uživati u ovim neobičnim kombinacijama.
Nekada davno pisala sam pjesme.Onako nesputane i bez puno razmišljanja,riječi su izlazile brže nego što su je olovka mogla zapisati..rime je pojelo neko drugo vrijeme a sad imam osijećaj da nemogu prestat pisat kad počnem..primoram se stavit točku na kraj iako me luda želja vuče da pišem i pišem i nikad ne prestanem.Mogla bi tako pisat satima i danima..stranice,romane..
Točka.

Cijelu sam noć osluškivala huktanje bure.Imala sam osijećaj da će taj snažan vjetar polomit sve grane drveća u mom dvorištu.Još onako pospana,u piđžami i bosih nogu izletila sam na terasu da vidim ako je sve na svom mijestu.Jedini nered bile su štipaljke razbacane uokolo..
Ušla sam u sobu i na hladna stopala navukla najtoplije čarape koje sam našla u ormaru.Hladno je...napravila sam si ness,zapalila vatru u svom novom kaminu i gledala kako pucketa.Poželjela sam tako ostati cijeli dan.Pomisao da kroz par sati moram na posao,u grad,kroz gužvu i na tu hladnoću još me je više natjerala da uživam u trenutku.Moje misli nakon dugo vremena bile su mirne i spokojne.Zapravo već su neko vrijeme takve i moram priznati da se osijećam gotovo pa savršeno.
Lijeno sam se digla s kauča i zavirila na mjesto gdje bi trebale stajat rukavice,šalovi i kape..nešto rozo i nježno za danas?
Često sam pogledavala na mobitel ali i on kao da je odmarao..nije mi smetalo što nema zvrckanja poruka i poziva,jedino mi je malo nedostajao čovjek plavih očiju kojeg sam nedavno ljubila.Vrijeme praznika se približava i teško mi je pomislit da njegove usne možda više neću dotaknut.Ionako sam samo živjela za tren u kojem sam uživala i u kom mi je bilo lijepo..po prvi put ne želim razmišljati o nečemu što će bit ili neće..sjećat ću se samo tog poljupca..strastvenog i nježnog u isti mah..
Dignem pogled i nasmijem se onome što vidim..neispavana žena sa podočnjacima i kapom Djeda Božićnjaka na glavi..tako sjetna provirim kroz prozor i pogledom uhvatim pahuljice snijega što ih vjetar nosi..pomislim..beskrajno romantična i dovoljno luda..iz mojih misli čujem.."neke davne strasti sad u meni opet budiš ti,u riječima tvojim uvijek novo more zapjeni i stare vatre svojim dahom pališ ti..."
Idem u zimu, s mislima o čovjeku plavih očiju,dok mi snježne pahulje miluju obraze..

a ja bi se samo..malo ljubila :)

Jutros me budila zima,zavukla se u svaku poru moje kože a ja sam se sa sjetom prisjećala onih toplih dana.Zatvorim oči i osijetim njegove poljupce..tako slatke i neočekivano nježne..nasmijem se prisjećajući se svoje geste.Sjedila sam nasuprot njega i promatrala ga.U mojoj glavi vrtio se neki film..tako sam ga željela poljubiti.Prislonila sam svoju hladnu ruku na njegov obraz i naše su se usne stopile u jedne..rukom mi je mrsio kosu a ja sam poželjela da nikad ne prestane..
Moje misli,želje,sijećanja i snovi..

tko je uopće izmislio da se mora napisat naslov..ja baš nebi,kad počnem pitaj boga kako će završit..ili se naslov doda na kraju??
Ma..sad mi je zapravo jasno zašto knjige imaju poglavlja..lajk maj lajf :)
Ono poglavlje u nedjelju je bilo dobro..možda još nije gotovo,možda se nastvai,hahaha..možda se ponovi.A možda su u šumi :)
I kaj sad da napišem za taj jebeni naslov??

pitam se:
hladno ili toplo??dan ili noć?........slatko ili slano??mama ili tata??muškarac ili žena??dodir ili poljubac??
kiša,sunce??bijelo ili crno??dugo,kratko??duboko ili plitko??mrziti,voljeti..smijati se il plakati??
Biti svetica ili kurva??
Jer ja sam samo vrag u liku anđela.....