NJEŽNOST

Nisam gledala BB, sve do večeras. Nekako mi zadnje dvije sezone više nisu bile niti zanimljive, niti sam se mogla ufurat kao prve sezone za koju jedino mogu reći da sam relativno redovno pratila. Ovima ne bih znala ni imena nabrojat. Ok, ovoj četvorci večeras da, ali onima prije ne.

Teorija koja se od prošle sezone povlači je ta da žena kod nas neće nikada osvojiti mjesto pobjednika Big Brothera.

Iako mi je išla na živce, ja bih dala Tanji pobijedu i to samo zato šta je jedina cura do sada koja je imala muda posexat se u BB kući. Hm, barem je ona otvorila sezonu sexanja, kako su mi rekli. Imala je muda, a vrijeme će pokazati da li je imala i mozga (pdv nije uračunat u komentar).

I sada se ja pitam... jel to stvar mentaliteta ili je to zato šta najviše šiparica zove i glasa za svoje simpatije??!?

Željela sam posaditi stablo magnolije ispred prozora. Neka mi miriše. Samo se nisam mogla odlučiti hoću li bijelu ili onu ružičastu.
Bijela magnolija ne gubi listove zimi, znači da izgleda živo tokom cijele godine. Znam da bi mi bilo krivo gledati je zimi kako trpi hladnoću i nikada nisam prihvatila da su to SAMO biljke, navikle na udare prirode. Ako je nešto živo, tada i osjeća. A ako osjeća, tada nešto može i boljeti.
Onda s druge strane, ružičasta mi je tako lijepa. Nekako posebna. Iako ima strašno puno stabala sa ružičastim cvjetovima, njeni su mi posebni, kao i cvjetovi lopoča.

Da, lopoč. Htjela sam izgraditi ribnjak u vrtu ispod terase. Ne toliko zbog riba ili ptica koje bi možda ljeti mogle doći na vodu, koliko zbog cvjetova lopoča koji vjerojatno ne bi mogli preživjeti ovu klimu. Sam pojam ribnjaka izbacuje moju sanjarsku i romantičnu stranu van iz mene. I ne treba kamena ili od kovanog željela klupica do njega, dovoljno je samo da je ribnjak prisutan sa malo 'zdravog šljunka' oko sebe. I vrba, da baca hlad na vodu.

Vrba. Patnja. Stablo koje ne donosi sreću onima koji žive blizu nje. Istočnjačke kulture paze na protok energije, a vrba većini ljudi donosi i zadržava negativnu. Mnogi niti ne shvate kako vrbe posađene blizu kuća na neki način donose nesreću obiteljima. Ali prekrasne su. U svoj svojoj tuzi i sjeti, uz kakav ribnjak ili jezero, slika romantike. I da, ispod nje, kada naraste, stavlja se klupica. Ne neka robusna ili moderna, nego klupica za Romea i Juliju.

Da, tragičan kraj mladih ljubavnika. Najgore je kada se strah uvuče u veze, dok pritisak raste sa strane. Ljubav sve pobjeđuje?
Da, ali u nekoj drugoj dimenziji.

Poslije svega, stiša se glazba,
umire se otkucaji srca, žumor glasova se smanji,
i zapuhne ledeni zrak kada netko otvori vrata
koja vode u svijet van ova četiri zida...

Tada je sunce žuće i toplije;
dani su dobrodošli vjesnici novih mogućnosti;
ljudi su neminovni suradnici,
a noć je doba za odmor i san.

Ponekad se pitam da li je stvarno sve vrijedno silnog truda,
kada koji put čak i pogled ili riječ bole više od šamara.
Onda opet, imam i drugi obraz, ima mjesta za još udaraca,
i nekako s vremenom shvatim da će me uvijek boljeti.


Neke stvari ni vrijeme ne može promijeniti,
neke ljude život ne mijenja,
nekima su voljeni na prvom mjestu,
a drugi su sami sebi uvijek prvi.


Neke događaje samo lobotomija briše,
dok većina patnika broji ožiljke u sebi.
Kažu da čovjek uči cijeli život i da je sve škola,
ali ponekad poželim da sam odlična učenica otporna na riječi i djela.

Svojevremeno sam se jako trudila s Nocturnom u e molu od Chopina. Ne odsvirati ga školski, nego unijeti sebe u to. Nakon savladavanja tehnike, odsvirati to da se vidi da sam cijela u tome, da se osjeti i čuje da sviram s dušom.

Naime, svirala sam klavir u muzičkoj školi... ups, današnje bi dijete reklo: 'Sviram glasovir u glazbenoj školi' :)) Ne zamjerite šta više ne znam ni pravilnu upotrebu riječi.

Hvala Bogu, pa note nitko ne mijenja... i dalje postoje iste note, crtovlje ima 5 glavnih linija,... snizilice, povisilice, violinski ili g ključ, te bas ključ su i dalje na broju.... a i legato, stacatto i ostale naznake tempa i jačine ostali su isti.

Dakle, taj Nocturno je tako predivan i ako ste imalo voljni i imate barem trunku simpatije prema klasičnoj glazbi, to je moja posebna preporuka. Ok, ako vam se baš i svidi, onda poslušajte i valcer u c molu od istog skladatelja. Ipak, mislim da je najveći gušt to predivno odsvirati. Onda ste potpuni.

Onome tko je barem jednom pokušao svirati na klaviru koju etidu ili sonatu, pa do složenijih djela kao gore spomenuti nocturno i valcer u c molu, zna koliko mu je napisan prstored iznad nota jako bitna. Bez njega legato u određenom taktu ne bi ispao legato, ako ste krenuli svirati takt s krivim prstom.

Određene note nekada je bilo užasno teško naći. Ali ne bilo koje, nego baš one koje su mi bile u programu za godinu u muzičkoj i bez kojih nisam mogla. U Beogradu i Ljubljani tiskale su se, za kupiti ih je bilo sve manje, a muzička je imala svoju arhivu iz koje se mogla unajmiti koja knjiga, ako ste imali vezu jer bi svi primjerci nestali odmah na početku godine. Tada nije bilo kopiranja kao danas, nije bilo neta pa da iz amerike naručiš određenu partituru, platiš karticom i za par dana stiže ti na kućnu adresu. Tada smo se snalazili kako god smo znali. Sjećam se da sam čak i na ruke prepisivala sonatinu od Debussya. Ah, ta vremena.

Prednost (ili mana) je bila u tome šta mi je tata plovio i šta je svaki music shop u nekom gradu kada bih bila kod njega na brodu, bio moj. Tako sam '86. bila u New Orleansu. Woooow, koji su oni music shop imali!! Moja mama, koja inače obožava klasičnu glazbu i opere, oduševila se kada smo pronašli CD (bacite pogled na godinu, jer tada se tu kod nas još uvijek opako presnimavalo po kasetama) od Pogorelića, sa snimkom 1. koncerta u b molu od P.I.Tchaikovskog.

Tada sam nakupovala nekoliko knjiga nota, klasike, rocka, popa, cijelu knjižurinu od Scotta Joplina ( za glavnu temu iz filma Sting ste sigurno čuli, on je bio jedan od tata jazza i bluesa). Sve moguće kemijske u obliku čela, nota, klavijatura, figurica, narukvica s oznakama bendova, ma, svega je tamo bilo. Još sam bila dijete i sve me moglo oduševiti, ali znam da i danas da uđem u takav store, oduševila bih se odmah.

Uvijek sam više voljela svirati poznate skladatelje jer osim navedenih, i List i Bethoween, pa i Schubert i Tchaikovsky su mi najdraži, a tu je i tehnički najzahtjevniji Bach od kojeg samo neke skladbe volim. Ima ih još meni dragih, ali nema ih smisla sada nabrajati.

Mana je bila u tome šta kada bih krenula svirati Mjesečevu sonatu na mom pianinu Petrofu, moja mama bi stala vikati da mi to sigurno profesor nije zadao. Mama je uvijek bila majstorica klasične glazbe, ne zna note ni dan danas, ali da joj otpjevuši prvi takt neke skladbe, odmah odvali tko je skladatelj. A školske etide i sonate su mi bile stvarno dosadne. Ipak, poslije završene muzičke, dosta tih školskih sam razdijelila, znajući kako je teško meni bilo doći do njih.

A ove, od vrsnih majstora imam i danas. Istina je da su te knjige danas kupusi stranica, ali u kojima se i dalje jako dobro snalazim. Kako više nisam u mogućnosti svirati svaki dan, a i nokte pustim tu i tamo zbog jačeg dojma ženstvenosti, razmišljam da zapičim do Engleske ili Amerike, ako ništa drugo, onda zbog izbora nota. Poseban je feeling listati note, stati na određenoj partituri i usred dućana desnom rukom svirati u prazno u zraku zamišljajući klavir i gledajući note. Mda...

Osim nota, instrumenta i nekakvog znanja sviranja klavira, kada kreneš s pravim prstom svirati, sve ide kako je sam skladatelj zamislio. A još kada uneseš i dušu u to.... ma, to je onda pravo... zvalo se to muzika ili glazba, dlačice na tijelu se ježe.

Some people get by with a littel understanding,
some people get by with a whole lot more.
I don´t know why you gotta be so undemanding, one thing I know…
I want more! I want more!

And I need all the love that I can´t get to, and I need all the love I can get,
and I need all the love that I can´t get to.

D´you get scared to feel so much ? To let somebody touch you ?
So hot, so cold, so far so out of control, hard to come by, and harder to hold.

Some people get by with a littel understanding,
some people get by with a whole lot more.
I don´t know why you gotta be so undemanding
I want more! I want more!

And I need all the love I can get, and I need all the love that I can´t get to,
and I need all the love I can get, and I need all the love that I can´t get to.

There are parts of me that don´t get nervous not the parts that shake,
you won´t get what you deserve you are what you take,
learning to cry for fun and profit I`m not done yet,
counterfeit dollars or the englisch zloty anything I can get.


Sisters Of Mercy

Skrivena u kutu sobe, u grčevitoj pozi preplašenog djeteta, čekam da noć konačno ode od mene i dozvoli mi da dišem smireno. Da se sakrije na drugu stranu planete, da nekom drugome donese mrak, da konačno mom srcu mogu objasniti da je sve u redu i da može prestati lupati tako čudnim i nepredvidljivim ritmom. Ali čekajući, shvaćam koliko je uporna ova noć i da tako potrebno jutro neće doći brzo.

Minute se vuku sporije i od puža koji slini po travi i zemlji, vjerujući da ide najbrže od najbržeg šta je ikada išao. Sati se čine kao nijemi film koji se neprestano vrti i prikazuje u nečijoj glavi, s nezaobilaznom glazbenom podlogom klavira i pijaniste predanog svom sviranju. Čak je i zidni sat stao, i nije bitno šta su mu baterije prazne, koliko bode činjenica da je stao baš noćas.

Zvuk kapi koje stalno padaju podsjeća na never ending story, na vječno prokletstvo svih koji mrze kišu, a imaju je svaki dan. Vlaga je toliko prisutna i jaka, da se bojim da će me otopiti. Ne, nisam kockica šećera, niti smotuljak ružičaste šećerne vune koja svojim postojanjem stavlja dječici osmijeh na lice. Količina usamljenosti je dovoljno jaka da se čini kao da ću samu sebe otopiti.

Primičem se prozoru s mišlju ima li smisla čekati jutro?! Ta, nisam odmorna, a ni sposobna prevaliti cijeli dan bez barem sata spavanja. Hodati kao ljuska bez sadržaja i nije mi najbolje rješenje za sutrašnji dan, samim time šta sadržaj daje stabilnost i težište toj ljusci. Zato je meni san najljepši dio dana, jer tada ne moram misliti i truditi se samu sebe odvratiti od tih misli koje mi sada kradu noć, san, i mene cijelu.

Odustajem od čekanja divnih boja zore, znajući da boja neće biti, barem ne onih koje meni trebaju i koje moje oči žele upijati. Sivi tonovi i onako su mi postali nezanimljivi i prazni, ne trebam ih da s njima dočekam dan. Liježem svijesna da usnuti neću, barem ne brzo kako bih željela, samo se sklupčam u pozu djeteta zaštićenog majčinim tijelom i tjeram misli od novog dana, da ga očistim od svega prljavog i štetnog za njega.

Krenuti putem sunca, da, to bih htjela, uz društvo nemirne i bistre rijeke koja mami sve živo svojim predivnim brzacima i svojom ledenom tekućinom kao eliksirom vječne sreće. Imati moć razbiti tmurne oblake jednim trzajem snažne munje, voljela bih raditi iz hira. Noćas iz potrebe, htjela bih mjesecu obraze pokazati, tamnim pogledom svjetlucavu loptu na nebu gledati i onako dječje i nevino lagano se smješiti, znajući da je sve u redu jer je on tu.

Dok su neke vile koristile čarobni prah za pokretnost krila i sam let, njezina su trebala običan dnevni sjaj. Sunce, u svoj svojoj toplini i veličini. Osim leta, taj žuto-crveni planet donosio joj je i smijeh. Let bez smijeha, kao i smijeh bez leta bio joj je nemoguć. I dok se neki uznemire samim letom, ona bi tek tada bila mirna. I dok se neki gibaju smijući se, ona kao da je disala smijeh, zračio bi iz njezinih očiju, lica, iz cijele njene osobnosti, te bi joj donosio mir. Da, treća stvar koju bi joj dao sunčan Dan, bio bi tako cijenjen i potreban mir. Mir u njoj. Mir u duši, osmijeh u očima i na licu, te lahor u krilima. Vila Sunca, tako su je neki zvali.

Međutim, preokret se dogodio. Nije bilo Sunca. Nije bilo ni Dana. Samo mrak i beskonačna Noć. Netko joj je ukrao Sunce. O, znala je ona dobro tko ga je ukrao. Samo bez leta, smijeha i mira, bila je preslaba. Iz dana u dan, stanje je bivalo sve gore, svega tu i tamo bi nekakvom dobronamjernom lukavošću uspjela dobiti tračak svjetla, slučajni obljesak, šta bi ju samo nahranilo za naredno kraće vrijeme. Istina je da Lopovu Sunca nije zamjerala. Shvatila je ona, da on ni ne može drugačije jer ne zna, nitko mu nije pokazao. Bilo je kasno da ga ona preodgaja i vodi na drugi, onaj pravi put.

Lopov je nekada bio veliki prijatelj Vile Sunca. Divne dane su provodili zajedno, on je bio očaran njezinim šarmom, ali ponajviše osmijehom. S mirom u sebi i tim zvonkim zvukom uvijek bi ga oraspoložila. Voljeli su se i poštovali, dok Lopov nije odlučio imati ju samo za sebe, ne dijeliti je s nikim. Postajao je ljubomoran kad bi i list divljeg kestena dobio njezin pogled. Jedini način da postane samo njegova, bio je oteti joj Sunce da ne može letjeti. Prvo je danima naguravao Oblake, teške i sive, pune Kiše, Tuče i Snijega. Vila Sunca je i dalje mogla letjeti, brzo bi se umarala, letjela bi samo kraće relacije, ali još uvijek nije bila samo njegova. I tada je odlučio, jedini način je Noć. Sklopio je pakt s Noći, Zvijezdama i Mjesecom. I bi mrak.

Prošli su mjeseci, godine čak. Vila Sunca je kopnila. Nije više vidjela ni tračak svjetlosti u svojim mislima, a kamoli kakvu trunku nade. A bez osvjetljenja, krila joj nisu bila pokretna. Lopov je sve to gledao i mislio da mu se ona više inati, nego što u biti pati. Pokušavala mu je objasniti koliko joj je potreban Dan, i nije da joj nije vjerovao, ali nije mogao uslišiti njezine molbe, jer je njegova želja za posjedovanjem bila je jača od njega. Znao je on, čim bi se Sunce pojavilo, pa makar to bila i Zora, Vila Sunca ne bi više bila samo njegova. Već na samoj granici izdržljivosti te svoje patnje, pojavila se nada.

Hodajući labirintom, uporno tražeći izlaz, stalno ulazimo u slijepe dijelove. Kad sjednemo, odmorimo malo i krenemo po labirintu besciljno i pomalo apatično, uvijek nađemo izlaz. Našla ga je i Vila Sunca. Pojavio se tako nenadano. Činilo se čak i slučajno, iako ona nije vjerovala u slučajnost. Ponudio je Noći nagodbu za koju su Mjesec i Zvijezde navijale, i bi Svjetlost. Lopov se naljutio, pokušao ga ocrniti pričom, probavao je sve, samo da Vila Sunca ostane uz njega, ali je shvatio da je gubi. Rekla mu je, da ju je davno izgubio, još onog dana kad je ukrao Sunce. Oblake mu je ionako odmah oprostila. Oprezno je zamahnula krilima i konačno uzletjela, odlazeći od njega. Od tada, Lopov i Dobra vila više nisu bili prijatelji. Oni su spadali u prošlost.

Nosila je zahvalu u srcu i duši, u krilima i smijehu, svog, kako ga je iz milja zvala, prijatelja. Nije mu se svidjelo da ga tako zove, zvučalo mu je preopćenito, pa ga je prozvala Mirisni. Mirisao je na optimizam, sreću, veselje, novi početak, kao i na podršku, iskrenost, odanost i slobodu. Vila Sunca je zavoljela njegov miris. On je zavolio njena krila i njen let. Već cijelu jednu godinu Vila Sunca miriše na Mirisnog, a Mirisni na Sunce. A nad svijetom se i dalje pravilno izmjenjuju Dan i Noć.

Gledam si lice. Starim. A opet sam i dalje mlada.
Gledam si oči. Gore od života.
Tijelo umorno, duh vesel, zaigran i mlad.

Ipak nakon neprospavane noći (jer sam spavala samo jutro) podočnjaci su tu, a borice oko očiju trebaju malo više korektora. Duh je isto pospan, nezainteresiran za išta, samo ono pusti me na miru fura. Tijelo vrišti za horizontalom. Jedino su oči i dalje željne novih spoznaja. Mozak radi punom parom i odbija se isključiti; zbraja-oduzima, kalkulira, razmišlja, slaže nove ideje u meni nepoznate pretince prostorije zvane pamčenje, koja s vremena na vrijeme se zaključa, kada se tijelo i duh strmoglave u sobu zvanu nesvijesno. I znam, sigurna sam, da je mozak glavni krivac za moju nesanicu.

I vrtim se kao na nekom ringišpilu, samo nema onih veselih konjskih faca, one muzike starog vergla, slatkog dječjeg smijeha i šećerne vune. Nema nasmijanog, a ni tužnog pajaca. Samo ja, sama sa sobom, kao u nekoj sivoj zoni, pokušavam smiriti misli i zaspati. Počnem konačno tonuti u san, nekako svijesna da ću uskoro zaspati, ali vjetar se diže. Vrata počinju lupati. Dižem se, zatvaram ih, liježem opet. I on je budan. Ni on ne može zaspati.

Pa kako prikratiti vrijeme negdje oko 3-4h u jutro?? Preranim doručkom? Kavom? Pričom? Ma ne. Postoje jednostavnija rješenja. Izmori tijelo, zadovolji duh i omami mozak. O, da!! Djeluje.

Znate li da poljubac ima pozitivno djelovanje? Ma, naravno da znate. Tko se ne voli ljubiti?! Ne poznajem takve ljude. Možda samo oni koji se boje intimnosti, ali velika većina sigurna sam, uživa u toj vrsti intime. Problem je jedino ako se često ljubite s više njih, jer onda se magičnost poljubca smanjuje, a to nije dobro. Međutim, ono što se rijetko spominje je sličnost između ljubljenja i zen meditacije. Oh, da!

Tokom zen meditacije, vrlo brzo osjećate se bolje, dobivate utisak potpune prisutnosti i intenzivnije proživljavate taj trenutni momenat. U prijevodu, uživate ovdje i sada, gdje god i kada god to bilo. Niste u mislima izgubljeni u prošlosti, niti očekujete dobre ili loše stvari u budućnosti. Vjerovali ili ne, ali sličan efekat ima i lagano ljubljenje. ----Poljubi me, iako nisam ni sladak ni mlad--- pjevala je Daleka obala.... a fakat istina.

Meni je poljubac najdivniji i najintimniji doživljaj u kojem uživam s osobom koju volim. Totalno otvaranje duše, predaja ega i inata, ulazak u zajedničku energiju, kada mozak pustim na pašu, i samo upijam osjetima kao leptir svojim ticalima. Koji puta poljubac mi je jako potrebno maženje moje duše, koje ne završava i vođenjem ljubavi kao sexom, nego čisto punjenje moje emocionalne košarice. Nježni dodiri, duboki pogledi.... i poljubac, prije, sada i poslije. Stalno.

Opet, to je i način ulaska u predigru za sexanje, i dok se neki tokom sexa baš i ne ljube, meni sex bez poljubaca nije zanimljiv, nije moj način i definitivno to ne prakticiram. Budući da tu mislim na vođenje ljubavi, a ne na punjenje i pražnjenje tijela, mislim da će te se složiti, da je poljubac onaj s kojim započinje i završava sve vezano uz vašu ljubav i osobu koju volite.

Ima trenutaka kada smo previše obuzeti svojim poslovnim, financijskim i inim poslovima, pa ni taj poljubac nije tako uspješno pozitivno pranje mozga i predavanje osjetilima. Treba znati sam sebe natjerati odmaknuti sve probleme, kada nije vrijeme za njih. A, kada vaša ljubav stoji pred vama spreman zaronit svojim pogledom u vaš, definitivno nije vrijeme za ništa više, osim njega i vas. Tu preporučujem, po vlastitom iskustvu, terapiju laganog ljubljenja s voljenom osobom, i brzo će vam izbiti iz glave sve negativne misli, samo ako to dozvolite.

Ono šta se zadnje vrijeme svugdje piše, da poljubac stvara i koktel hormona koji vam popravljaju raspoloženje i zdravlje, kao i činjenicu da se ljubljenjem pojačava imunitet, jer se izlažete određenoj dozi raznih mikroorganizama koje nemate u vlastitom tijelu. Ima toga još, ali googlajte sami.

Uglavnom, sjetite se svega toga kada sljedeći put pomislite da nemate vremena za bilo šta drugo osim kratkog poljupca.... možda ćete ipak odlučiti da imate vremena za jedno predivno uživanje..... U pravom poljubcu....

Jučer, hladno u Rijeci. Bura dere, a ja glumim ranu jesen po odjeći u kojoj sam se spustila do centra. Obavim banke, papire za firmu i shvatim da sam opasno raspoložena.... jako opasno... za trošenje novaca!!! I sve se mislim, kako ću nadmudriti samu sebe i zbrisati na prvi bus za doma. I tako se ja mislim.
I krenem prema busnoj. Puše jako, zima mi je. Već mi je koža poprimila naježeni oblik kao normalan. Kosa više nije bila uredna, sve i jedan pramen plesao je iznad moje glave neki svoj energičan ples, zapličući mi vlasi sve više. Mora da sam izgledala kao glasnik iz pakla. Duga crna kosa u zraku i opak pogled mojih tamnih očiju. Naravno, pogled nije bio toliko opak. Oči su mi bile stisnute zbog udara bure, a pogled je bio samo vidiljiviji dio mene kako se borim da odem na bus, a ne u prvi dućan kojih ima i ima na tom Korzu.
Naravno, bilo mi je prehladno, a i eto, naletjela sam na fini dućan hodajući onuda. Mda, baš sam ušla samo malo se zgrijati. I snimim carstvo kišobrana! Jao... znala sam,... ne gine prvih par stotica! Kupila sam dragome veliki, crni i skupi kišobran. Neki dan je bio potop, a on ima jedan u firmi. Kako smo mi bili doma, nije imao niti jedan, pa mu je mama posudila neki na cvjetiće (!?!), jer mama ima samo takve. Ok, nije mi žao te love za njega, čak ni danas, dan kasnije...
Tjednima se već mislim kako mi stvarno treba jedna crna torba. Imam već neke, ali su stare i olinjale. I tako bih neku novu. I slučajno, baš na putu do stanice, bio je i taj dučaničić. Pronašla sam strava torbu, sjela mi je na prvu loptu. Ono, nisam ni pitala koliko košta, samo sam rekla -ovu ću-. Uh, koji je to dobar feeling. I postala sam vlasnica predivne i velike crne torbe. Bravo ja!
A onda i kraj dućana šuza prolazim i sve se mislim kako mi trebaju i neke papuče. Zahladilo je, a meni je veći dio stana u ploćicama.... i tako, kupim si neke fora, mekane sa gumom... ful udobne... i narančaste! Čisto da u sivim i hladnim danima, barem me papuče asociraju na toplo sunce.
I konačno stižem do stanice, kad tamo dućan s kozmetičkim stvarčicama. A meni treba nova maskara. Pa, kad već imam love u novčaniku, a i bus neće još sigurno 10 minuta, uletim, kupim i sva sretna hvatam broj 11.
I na kraju. Nisam šopingholičarka. Nisam! Nisu sve žene šopingholičarke! Nisu! Moja kupovina je bila neplanirana za taj dan, ali vas uvjeravam, doma nisam stigla s ničim šta mi stvarno ne treba. Poklon je poklon, stoga, to ne računam. I uostalom, tko ili što je šopingholičarka???

To je gutačica reklama! Većinu freakova za reklame čine žene. Prepušta se potrošačkom trash režiseru, koji joj garantira glavnu ulogu na jumbo plakatima, uz mali uvjet.... da kupuje sve te krpice kako bi opravdala status velike zvijezde. Voli igre na otvorenom u kojima pobjeđuju. Ona uvijek pobijeđuje, laganim dizanjem obrve, smijuljenjem ili padanjem u nesvijest na nečiju 'out' kombinaciju... davanjem savjeta 'modno bespomoćnim i neosvijštenim' poznanicama,....sa zadovoljnim smiješkom na licu, kad utvrdi da ju svi sa zanimanjem promatraju nadajući se da je neka od promatračica i ljubomorna na njezin izgled. Igre u kojima je neodoljiva svim muškarcima, a frendicama ikona modnog imperativa.
Takve se prozivaju trendsetericama, ne kužeći da su samo plagijatorice raznih časopisa i marionete dobro iskonstruirane igre modnih brendova i medija. Sa zadovoljstvom će progutati jadne slogane kao što su 'Nešto sasvim osobno!' ili 'Samo tvoja!', jer osim što taj reklamni scenarij savršeno koegzistira s njenim narcisoidnim mentalitetom, uvijek je prva na kasi dućana kada stigne nova sezona odjeće, gdje sa žarom u očima pegla svoju karticu, kako bi osvojila prvo mjesto u originalnosti na subotnjoj kavi. Pravi takmičarski duh!
Mda... nije bitno šta je u paketu, nego kako je paket obmotan i koje je boje mašna na njemu.

Ne tako davno gledala sam film o tipu koji chata i uživa u cyber sexu. Ah da, mnogi se nalože. Poslije mi je bilo jasno da je bio podosta zagoren jer mjesecima se nije sexao sa ženom budući da je ova bila silovana od nekog kretena koji sada glumi teticu u haljinama u ćuzi. I šta sad?? Lik je tipkao, pa mu se svidjelo i jedina greška je bila u tome šta je tipkao s nekom opakom frajericom kojoj se on previše svidio. I bila je malo poremećena i vrlo spremna ući u njegov život na velika vrata.

He, he, he... smijeh me uhvatio kada ga je žicala broj telefona da ga nazove. E, tu su naši dečki, navodno, puno pamentiji od ovog. Ovaj je dao svoj kućni broj!!! Ajme, budala!? Naši dečki (tako se barem mnogi hvale) daju broj moba, pa vidiš tko te zove i ne moraš se javiti. A ako neka ženska postane i naporna, samo se kupi drugi broj. Investicija teška par stotina kuna, ali barem mir u kući.

A ovaj sirota sa filma, imao je sve samo ne mira. A čak jadničak, nije ni posexao za pravo.
Očito u Americi to ne ide tako lako kao u nas Hrvata.;))

I kao šećer na kraju, tu psihopaticu sredi njegova žena??! Hej!!! Žena !

Ma znam ja da bi naši balkanci to sami mogli sve riješiti... zato ih i tako volimo.... ;DD

Otrgnut ću latice tog uvelog cvijeta,
napraviti obris krune na papiru,
zalit sa ljepilom da ostane trag,
a miris ću pospremiti u sjećanje.

Noktima ću pokidati svu paučinu s tavana,
nemilosrdno tjerajući stalne stanovnike,
dlanom obrisati prašinu sa starih knjiga,
nadajući se pronaći onu koja mi treba.

U prozračnoj spavačici plesati ću na mjesečini,
raširenih ruku radit ću krug,
sa povjetarcem u raspuštenoj kosi
i sa tvojim imenom na usnama.

I za kraj,
zasvirat ću pjesmu koja na tebe me podsjeća,
uskladit ću ritam i melodiju,
prizivati slike naših sretnih dana
i sa suzama na licu molit ću za zaborav.

I hate the world today you're so good to me
I know but I can't change tried to tell you
but you look at me like maybe I'm an angelunderneath
innocent and sweet.
Yesterday I cried you must have been relieved to
see the softer side
I can understand how you'd be so confused.
I don't envy you
I'm a little bit of everything all rolled into one.

So take me as I am
this may mean you'll have to be a stronger man
rest assured that when I start to make you nervous
and I'm going to extremes
tomorrow I will change
and today won't mean a thing.

Just when you think you've got me figured out
the season's already changing
I think it's cool you do what you do
and don't try to save me

I'm a bitch, I'm a lover
I'm a child, I'm a mother
I'm a sinner, I'm a saint
I do not feel ashamed
I'm your hell, I'm your dream
I'm nothing in between
you know you wouldn't want it any other way.

A. Morrissete

She was born in November 1963
The day Aldous Huxley died
And her mama believed
That every man could be free
So her mama got high, high, high
And her daddy marched on Birmingham
Singing mighty protest songs
And he pictured all the places
That he knew that she belonged
But he failed and taught her young
The only thing she's need to carry on
He taught her how to

Run baby run baby run baby run
Baby run

Past the arms of the familiar
And their talk of better days
To the comfort of the strangers
Slipping out before they say
so long
Baby loves to run

She counts out all her money
In the taxi on the way to meet her plane
Stares hopeful out the window
At the workers fighting
Through the pouring rain
She's searching through the stations
For an unfamiliar song
And she's pictures all the places
Where she knows she still belongs
And she smiles the secret smile
Because she knows exactly how
To carry on

So run baby run baby run baby run
Baby run

From the old familiar faces and
Their old familiar ways
To the comfort of the strangers
Slipping out before they say
So long
Baby loves to run


Sheryl Crow


a meni je baš tako došlo... pobijeći daleko od svih...