hodam kroz zidove

jednom smo ja i moj rob zastali kraj jednog drva i pišali skupa.. izvadi kmica svoju debelu mrcinu, vidim ja da on ima veći kurac od mene. pogledam ga malo bolje, lep kurac je imao, crni, dugi, debeli. ma cijeli je bio viši od mene, mlađi, snažniji, ljepši i teško mi to reć i pametniji..odmah sam mu zapišao obje noge zbog toga..sve sam se nećkao da izvadim svoj pimpek, ali mora sam pišati.. da je prasnuo u smjeh, ubio bi ga ka zeca, bez obzira što sam ga skupo platio..ako ćemo iskreno, ja bih treba biti njemu rob, ali fala bogu, nije tako.. uzmem bič i ošinem ga po tom velikom kurcu. na pizda ti materina, sad jebi s njim ako možeš..rob u čudu, cvili jao, jao, drži se za dugi kurac i poskakuje..poskakivao je u ritmu valcera, a to me odmah podsjeti na lijepi plavi Dunav.. nekad je bio moj cijeli Dunav, ali mi ga zlikovci oteli..ošinem ga još jedared za ove suze za Dunavom.. pa zašto gospodaru, ništa nisam uradio..? mršš, jebem ti mater debilnu, kuratu, ti ćeš se meni kurčiti..nastavio sam ga tuć dok me ruka nije zaboljela. onda sam mu naredio da se dalje sam tuče i lupa kurcem u kamenje i trnje.. uto proleti šareni leptirić, ja se odmah raznježim i potrčim za njim. ali on se ne da uhvatit.. stoj leptiriću, naređujem ti da staneš, ali ovaj me ne jebe 5 %. brzo naredim robu neka ga uhvati.. ovaj ga učas uhvati svojim snažnim rukama i zdrobi.. ako tad nisam ubio boga u njemu, nisam nikad..satro sam ga.. e, nisam vam rekao, kupujem novog roba ili još bolje, robicu.. jel ima neki-a..obavezno mora imat malu ćunu ili biti bez nje..? ubi me ova moja zavist.

kad sam ja bio mali, ali onako jako mali, kad nisam mogo nosom do pola kredenca, kad sam tati bio do jajca, kad sam bio manji od kutije za jabuke, koja nam je služila kao kuhinjski stol.. e baš tada je naš tatica, ostavio mene, majku i još šestoro braće i sestara..nije nam bilo teže nego s njim, dapače lakše..on nam je uvik sve pojeo prvi, napio se i gađao nas ciglama i kamenjem..gasio je opuške na nama, tetovirao nas kuhinjskim nožem, pišući po nama, TITO, Zagor te nej, Đon Wejn, Tarzan, Partizan i ostale gluposti..bili smo uskraćeni samo za to zadovoljstvo..vrijeme je prolazilo i mi smo rasli, što od zraka, što od trave i šljunka koji smo pasli sa prascima..onda jednog dana kada sam bio lijep, stasit i zamusan mladić, mislim da je bila srijeda 24.12.1928. oko 12, 45 minuta..ja sam odlućio da pronađem biloškog oca, da vidim tu gnjusobu, ako je još živa..tražio sam ga po kontejnerima za smeće, ciganskim svratištima, po grabama i svugdje gdje se vucara ološ..mnogo sam ga dugo tražio i kad sam već odustao, upoznao sam jednu stariju simpatićnu tetu, koja mi se svidjela na prvi pogled..kako volim starije ženske, malo pomalo i zaljubio sam se preko ušiju u nju..prohodali mi i planirali svadbu, dok mi ta moja izabranica nije priznala, da je nekad bila muško, i dok nisam shvatio da je to u stvari moj otac..mislim, pa kaj onda, mene to ne smeta, možda malo, jer će ljudi svakaj pričat..ali tko jebe ljude, ljudi su zavidni i zli..ako si mi odgovaramo i ako bi mogli zasnovati svoju malu i sretnu obitelj. domaće je ipak domaće, ako mama bude ljubomorna i zavidna, kaj joj budem ja, kad nije znala sačuvati tako dobrog muškarca..nek si nađe sad drugoga, ovaj je moj, pardon moja...pa nitko nije savršen, kaj vi mislite..

sve se ovo desilo u hipu, dok kažeš paradajz, piksla, rajsnidl, umbrelo..na putu u zatvor, u plavom kombiju..a dobro su znali da mi žuta boja kombija više odgovara, no neka, doći će i mojih 5 minuta. nepravedno osuđen na 30 g robije, za 56 dokazanih silovanja..tužiteljstvo nije bilo zadovoljno, tražili su više, ja nezadovaljan, tražio sam manje..i sve to, samo zbog mog zdravog interesa za suprotni spol..jedino tko je bio zadovoljan, to su bile onih 56 sretnica, jer trudio sam se svaku da zadovoljim..nisam bio kao neki, zadovolje sebe i odu..nisam ja taki..tko će te silne žene sad zadovoljit kad mene ne bude..misli li itko na to, misli kurac, nećemo vako u eu.. kad bolje razmislim, to se u stvari sve desilo kad mene nije bilo, kad ja nisam bio tamo..da, tako je..nisam bio prisutan, želim ponovno, pošteno suđenje..sve se dešavalo bez mene, mnogo godina poslije moje smrti.. ni mrtvog me nisu mogli smisliti, šta je ljudska zloba i opačina..moj prvorođeni muški sin, rođen kao muško, i sa 4 tjedna zakašnjenja od termina, kojemu to nikad nisu zaboravili i oprostili..pa što ako je kasnio, sve kasni i nikome ništa, ali njemu se gleda u zube, samo zato što je moj..srećom umro je nakon 120 godina, kao žensko i mnogo poslije svih njih..evo im skupa pišamo svima na grob..mutus, nomen, detid, kokis.. anselmo, no anselmo, diđiđiđi, amiđiđi, lupus de kupus, šljunak..kaj vi velite na to..jesam li ja stvarno prepreka ulasku rvatske u eu, ili je sve to zavjera interesnih skupina, od šačice 4 miliona rvata..

nekad davno, davno, kad sam bio mali, kraj mojeg sela je bila velika rupa. Zvali smo je fuj graba..tu su ljudi bacali smeće, rabljene žene, stare pjesme, uspomene, bludne misli, fičeke, yugiće, peći plamen, potrošene austronaute, zalutale svemirce, drogu, alkohol i ostalo..u susjednom selu, u kojem ja nisam bio mali, postojalo je visoko brdo, jako visoko, nema riječi u našem jeziku za tako visoko brdo..ali zato postoji u kineskom i zove se nekako da ni napisat ne znam.. na to brdo su djeca dolazila i sanjkala se kad je bio snijeg, a kad ga nije bilo, nisu se sanjkala. ja nisam dolazio jer u tom selu nisam bio mali, ne mogu biti mali u oba sela istovremeno, tamo sam bio veliki. na tom je brdu kaže legenda, Sizif gurao svoj kamen. ali pošto legenda često laže, nebi se štel mešati u te priče..meni je dida svašta napriča za tu legendu, uglavnom nikaj dobroga. no da ne odem u širinu, vako gladan, napomenuo bih da je postojalo rivalstvo između naših sela..uvik su se seljani svađali i ratovali. mi smo se njima rugali da imaju žute zube, prijetili da ćemo ih sve pobacat u našu fuj grabu, oni opet da će nas zakopat u visoko brdo, da bude još više.. pita sam ja svog pametnog didu..zakaj se ljudi uvik mrze i ratuju..eee, vako mi je pričo on.. ljudovi su zvjeri, mrze sve što je drugačije od njih.. prvo ratuje zemlja sa svemircima, pa kontinent protiv kontinenta, onda jedna država protiv druge, rasa protiv rase..vjera protiv vjere, pa unutar države, ratuju po regijama i pokrajinama, onda unutar grada po kvartovima, ulica protiv ulice. unutar ulice, susjed protiv susjeda. unutar obitelji, muž protiv žene, brat protiv brata, sestre..i na kraju svaki čovik sam unutar sebe ratuje sa sobom i zlodusima u sebi.. to reče moj dida i premine..mnogo pametan bijaše, tko će sad tako pametno govorit, a ja to ne želim..baš mu se idem ispišat na grob, ali moram pazit da me ne zaskoče punkeri, jer sam stao na stranu rokera, kad su ih napali ovi sa skinhedsima, koji opako mrze cigane na kraju ulice..a cigani opet proganjaju navijače lokalnog kluba, ne pitajte me zakaj..

bila je zima, snijeg, studen velika..prozorska stakla su bila zamagljena, inje se lovilo za drveće..sve je bilo nekako čarobno, nevino bijelo i lijepo, ali samo uz vatru kraj toplog kamina..pustom ulicom teturao je dječak, skromno obućen i promrzao..odjednom je pao na snijeg i ostao ležati..ja sam stajao uz prozor i čekao..čekao sam godinama, nosa pripijenog uz staklo..čekao sam svoga sina..odmah sam istrčao na snijeg do palog dječaka.. možda je to moj sin..? uhvatio sam ga za malu promrzlu rućicu u kojoj je još jedva bilo malo života..brzo sam ga unio u toplinu kuće i smjestio na ležaj kraj peći..uskoro mu je toplina vratila boju u obraze..pogledao me svojim velikim nevinim okicama i nastavio buljiti u mene..ja sam gledao u njega i nisam mogao glasa izgovoriti..onda je dječak zatvorio oči i zaspao..osjećao se ugodno i sigurno..sjeo sam uz njega i zagrlio ga..suza mi je sama potekla..tko je taj dječak..sigurno nečije dijete, dali sada netko pati i strahuje za njega..dali ga sa zebnjom očekuje..maleni je spavao i nije mi mogao odgovoriti na to pitanje..ma vjerojatno da ga nitko ne očekuje, tko bi ga pustio slabo obućenog, gladnog na ovo vrijeme, ma sigurno nema nikoga..odlućio sam da bude moj sin..ja sam ionako čekao svoje dijete, i dalje ću ga čekati, ako ikada dođe, imat će se s kim igrati..možda mi dođe čovjek, a ja čekam dijete..ma ne, ne može doći čovjek, od mene je otišao kao dijete, takav se mora vratiti..možda je ovo dijete zamjena za njega, ali kod koga je moj sin..hoće li ga taj voliti, kao što ja volim ovo nepoznato jadno dijete..? kakva je ovo igra, čija..tko se igra sa očinskim osjećajima. odjednom i meni se prispavalo, ali moram se boriti protiv sna.. u zadnje vrijeme sanjam opako grozne snove..u tim snovima se izobličim, budem krvav, jedem malu decu..o bože, što ako je to istina, što ako to nije san, što ako sam pojeo vlastitog sina, sina kojeg čekam godinama. ne, nesmijem zaspati, neka netko probudi ovo dijete, neka netko probudi mene..još se sjećam da sam prije sna zavikao, bježi dječaće, bježi..

jednom je počeo padati snijeg, a ja sam odlućio da neće padati..eee,, paHULJO, neš padat, ako ti ja to ne odobrim..uzeo sam kosilicu i svega ga pokosio. uto je naišla sisata učiteljica sa cijelim razredom i počela me grditi, ta kako sam mogao djeci uništiti veselje i radost prvog snijega..ej ljudi, meni malo treba, a njoj puno i ja sam joj ga stavio na puno..dahtala je kao riđa kobila tamo pred djecom i svršavala kao da smo u tišini doma, a ne na pokošenom snijegu, kraj radoznale djece, s tim da jedno dijete nije bilo radoznalo..no to je bio mali od Puškarića, znam ja takve, takvima ništa nije sveto i dobro, takvi imaju duple sjene...u taj čas netko je pogurnuo nebo i zamračilo se..dvije bosonoge zgrade su protrčale kraj nas, pričajući sa ogoljenim stablom Jablana o recesiji i silikonskim grudima..tu sam malo načulio uši, onako kao zec koji priča, kaj te muči njofra..?..prijatelj od poštareve mame je gurao ogromni kišni oblak, a nečija tjeskoba je stiskala za vrat sjenu od Koko Billa debila..onda se spustila vruća magla i sve prekrila, no dobro nije sve, Bandić i Vice Vukojević su ostali nepokriveni, gurali su si dildo u analni otvor i hihotali se, a Alka Vuica je vikala na glas.. ružna sam, glupa, radodajna, odurna, iritantna i ogavna baba i ko mi kaj može, dajte mi svoj potpis..to je čuo na lijevo uho japanski ninđa, koji ima samo desno uho i jednim potezom joj odsjeko glupavu, glavatu glavu..dobro joj se potpiso ninđa, ako neko zna, ninđa zna..svi koji smo se zatekli tamo, stisnuli smo ga za ručicu, i burno mu zapljeskali, klap-klap..a bilo nas je hoho-ho, što je mnogo više nego hihi-hi, a da o haha-ha ne govorimo...a još su nam samo falili, Gustafi, Neven Ciganović, Jadranka s kosom, gay dečko Smradnader, Mirna Berend, kotlokrpa Miroslav Kutle, krivousti Tudjman, zagorac, primorac, podravac, Nikolina Pišek, lovočuvar iz šume Striborove i jedan kinez..ali reko je japanski ninđa da će i njih pronaći, jer kineza ima ko govana, a ovaj mu je na piku.

jednom sam se izgubio u pustinji Mohave, i još mi pukla guma na biciklu...došao sam do nekog raskršća sa putokazom.. na jednom je pisalo, budalo skreni lijevo, na drugom, kretenu skreni desno, na trećem produži ravno nosonja, na četvrtom, mrššš, vrati se odakle si došao, na petom, skoči gore ako nisi pičkica, na šestom, siđi dolje ako imaš muda, na sedmom, ne idi nikuda, vrti se u krug, na osmom, najebo si kaj god da izabereš..rukama sam prošao kroz bujnu kosu, koju sam izgubio prije 20 godina, malo se zamislio i malo se nisam zamislio..šta bi sad pametan čovik uradio, izabrao, ali niđe pametnog čovika..samo ja i pijesak..oslonio sam se na sebe, ali kako sam slab oslonac, sa jednom bolesnom nogom, pao sam u pijesak i zamislio da čujem nebesku glazbu u daljini, a u blizini Halida..pas mater, šta je meni ovo trebalo, a mogo sam biti poznat fudbaler , sileđija, napasNIK, nego se ja vozikam na starom biciklu po pustinji..dok sam tako brojao prste na nogama i rukama, kraj mene prođe dječarac, od par ili nepar godina..onako sav crn, kao da je zaspao na suncu i izgorio..još nisam vidio crne ljude, a kamoli djecu..ejjj mali zagoreni, kamo ćeš ti, a kamo ću ja..?? ja ću do Alaha kaže mali, a ti ćeš u pizdu materinu..izreže si stomak, izvadi bombu i aktivira je. meni bilo zanimljivo kako si on reže stomak, tako da nisam s njim explodirao, a mogao sam, dan je bio prekrasan za to..posli sam pokupio iznutricu od maloga, pomješao sa pjeskom i šljunkom, na brzinu to prizalogajio i odlućio se za putokaz, skoči gore..nadam se da nisam pogriješio, ipak nisam pičkica..ako jesam, opisat će to Krleža u nekom od svojih djela ili nedjela..ja nemam vremena, zemlja je u kaosu, idem ga povečati..bože, što imam velika jaja..

jednom davno, davno, na brdovitom balkanu, ja i Boško buha, jurišali smo na švabski bunker..ja goloruk, depiliranih prsa, sa pločicama, ma prekrasan, on nosat, zarastao sa žutim zubima, nekoliko granata i praznom flašom Pana....kad su nas švabe vidjele onako bjesne, dali su odmah petama vjetra, trčali su tako jako, da su se nogama lupali po guzici..onda je Boško buha dezertirao i otišao glumit u jednoj pornjavi, a ja sam kao savjestan borac, sam opkolio njemačku i držao švabe u obruču 3 godine..kad su već malaksali i ostali bez hrane, pića, svježih pereca, kifla, paradajza, mahuna, štapića, čipsa, tv-e programa, euro supera 95, higijenskih uložaka, predali su se i kazali, radi s nama što želiš, predajemo ti se, protiv takve sile smo nemoćni.. ja skorman kakav jesam, tražio sam samo svaku dobru sisu, što su mi mlade sisate švabice s oduševljenjem dale..nagrizo sam se bijelih, Helginih sisa, ma ono pravo puno..poslije me nazvao bludni Boško buha i jadao se kako ja završio na snimanju sa muškarcima, gdje su se jebali tko koga stigne..pojeo se od bijesa, što nije ostao sa mnom do kraja u opsadi..guzica mu bila razvaljena, željan sisa i zavidan što sam ih ja toliko imao..pouka iz ove priče glasi, kad nekoga držite u obruču, uradite to do kraja, ako jako želite sise, u suprotnom guza jako boli..

ima jedna mlada žena, mjesecima je išla u crnini na groblje. a bila je pička i pol, ma i više od toga. znao sam da za nekim žaluje, ali crnina joj je dobro stajala, baš kao što je i meni moj dobro stajao kad bih je vidio. zaljubio sam se u tu ženu u crnom, jest da sam u duši darker, ali bila mi je onako napeta..slijedio sam je, kad je došla do jednog neuglednog groba, koji je imao samo jadan križ i ništa više..tu je zastala, plakala i nešto mrmljala..mene je uzbudilo to kako ona plače i trese sisama i guzom, danima sam je ponovo slijedio i drkao na njen plač i tugu..jednog dana sam se zanio drkajući na njen plač, kad me prene lopata od grobara po glavi..opaučio me da sam zvijezde vidio po danu..ubrzo su dotrčali drugi grobari i počeli me ganjat..teško mi je bilo trčat sa spuštenim hlačama, ali sam im nekako pobjegao.. poslije toga se više nisam usudio ić na groblje, moj sexualni život je na nuli, uzbuđuje me samo groblje i plač..nikako si doma to ne mogu simulirati, kaj da si napravim vlastito groblje..možda to nije loša ideja, moram nešto pudezeti, ne mogu više bez drkanja na groblju..pričaju mi kolege neka probam jebat, da je to jedan poseban doživljaj, jedan viši nivo drkanja, ali nije meni do toga, više se na svjetu drka nego jebe, da je bolje jebat, bilo bi obratno..nebu mene niko jebal, a nebum ni ja nikog..možda opet odem do groblja, grobari su pijanci, možda su već umrli od alkohola, a novi grobari me ne poznaju..samo šta je sa ženom u crnini, čeka li me još, plače li za nekog drugog..nebi bilo ok. ja sam zbog nje plakao, ok i zbog lopate, ali sam plakao..neka uđe u zapisNIK da je ovaj NIK bludNIK plakao..

veli crkva neka ne slavimo noć vještica..da je to poganski običaj..majku im ga spalim, sad nek mi ne slavimo, ono kaj su oni započeli..koliko su vještica spalili i ljudi mučili..jadne žene iz povjesti, u čast tih žena ja ću da slavim.. žene iz povjesti, majke,djevojke, trudnice, tinejđerke, bake preljubnice, ljubavnice, priležnice, kmetovice, žene dugih noseva, u vašu počast, slavim noć vještica i palim svjeću u bundevi.. kad narastem, kupit ću si žuti bager sa 6 brzina, sa klimom,  i srušit sve crkve na svijetu..umri crkvo, umrite talibani.. nisam prorok, zovem se josip, ali vjerujte da će se ta vremena iz prošlosti, vratiti  da budu budućnost..užgite crkve, prije nego ona užge vas..apropo, jeste primjetili kako je moja glava duguljasta i ovalna, a vaše su male i nepravilno okrugle..poradite malo na tome, nije da mi smeta, ali razlikujete se od mene..

ne, nije mi ništa, stvarno mi nije ništa..samo trebam malo vremena za sebe. pustite me da budem tu sa strane, neću nikom smetati. pravite se da me ne vidite. evo tu ću da sjedim i buljim u zrak..izvini zrak, nije ništa osobno, razumit ćeš..kad te zaboli reci, buljit ću u pod, pod nikad ne prigovara..dobro, osim ono jednom, ali nebi ni tada, da nije bio izazvan..izazvalo ga moje prezime, a nebi ni ono, da mene nije uhvatila tjeskoba, izazvana sjeveroistoćnim vjetrom..netko je podvukao crtu, a netko je rekao..pusti ljude, ljudi svašta pričaju, evo ti lijepo skoči u bunar i sve si riješio.. buććć, bućććć...

ja cONAN i moja horda barbara, osvojili smo jedno selo..prvo smo sve silovali, mlado staro, pokretno, nepokretno, ovce, mace, koze, neke muške..onda smo počeli piti, roštiljati neprijatelja, i zabavljat se mučenjem preživjelih seljana, koji su preklinjali boga što su preživjeli..krici umirućih i mučenih, bili su melem za naše divlje uši..ja sam držao dvije mlade seljanke za gole ogromne sise. jednu sam nasadio na svoj golemi ud i tjerao je da skače i vrišti..slobodnom rukom sam uzeo sjekiru i gađao, privezanog kmeta u glavu..što zbog pohotnosti, što zbog alkohola, nikako da ga pogodim u glavu..onda sam natjero kmetovog sina, da mu on rascijepi glavu..mali je nerado pristao, ali kad sam mu odrezao lijevu ruku, desno oko i uho, odmah je ispunio zapovijed..to me podsjetilo, da nema dobrog vođe bez sile i opačine..milosrdni vođa ne vlada dugo, a ja želim, stvarno želim, biti veliki vođa..kad mi je bilo dosta svega, uzeo sam u ruke fender stratocaster gitaru, i tužno zapjevao iz E-mola, pjesmu punu radosti..ovako nekako..kmee, kmee.. 
netko me zove, ne nije ona, ne, ne.. ne, nije ona, ne, ne, nebi ona nikada ne, moje ime prevalia više preko usana svojih..neka samo bude, dovoljno daleko, dovoljno visoko, dovoljno nečija, dovoljno svoja, a sve manje moja..ništa me više ne veže za nju, ništa osim uspomena, a i njih sam se spreman odreći, ostaviti na nekom zaboravljenom mjestu, gdje ne zalazi nitko, gdje je vječiti mrak, jesen, zima, gdje ne caruje proljeće, gdje ne postoji ljubav, gdje ne stanuje ona. starac sam u duši, što voljeti više ne zna i ne ume, u meni samo vjetar i tužne melodije, nikako da se sjetim one naše, kako li je ono išla..znam, sjetio bih se, kada bi me dodirnule ruke njezine, ruke nježne, ali ja to ne želim, odbijam, ne, neee.. ne nisam siguran u sebe..bojim se sebe, bit ću slab kada je vidim, kada je čujem, a želim biti jak, ljudi vežite me, spasite od mene..želim da bude prošlost, zaboravljena sjena, da nebudem lutka njena, sve to želim, a prošlost me sustiže, steže, kako da se odbranim.. jednom, kada umrem, kada me nebude, neka te probude, neka me dodirnu, tvoje ruke mekane..neka dodirom prekinu, moj vjećni san, neka mi vjećnu noć, zamjeni dan..netko me zove, to nije ona, ne, ne..
 

sad kad bi netko rekel da ja mrzim Talibane, to bi bila istina..mrzim i njihove ninđa žene, jebeš ženu kojoj ne vidiš sisu, nogu, guzu, ruku, nogu, novčaNIK, ništa osim vreće ili crnog platna..jednom sam kao mladži stopirao bespućima istoka i stao mi neki jako dobar čova, Taliban samoubojica, čovik bomba..nisam ja znao njegov identitet, pa sam unišao u njegovo vozilo..vidio sam da je sve puno nekakvih štapina, za koje mi je rekao da su mirisne svijeće i da čuvaju okoliš..oko vrata je imao neki lančić koji je stalno stiskao i pohotno se cerio..čuj njofra, a kaj se stalno ceriš i diraš taj lanćić..hihihi, veli čovik bomba, vidiš budaletino da je tu i ključ i to ne kakvi god, nego ključ od raja..a tamo me čeka 100 djevica..hmmm, velim ja, a kako znaš da te tamo čeka 100 djevica..znam, zato imam ovaj ključ..u jebate, jel mogu s tobom..moš kurac nevjerniće, one su samo moje..ok. nebi se štel mešati, ali ako nebuš mogel sve pojebati, sjeti se da sam ti nesebićno ponudio pomoć..a kaj moraš napraviti za to.? ma nikaj kaže on, sitnica, samo se moram s autom punim dinamita zaletiti u dječji vrtić..stvarno sitnica kažem ja, jako dobra ponuda, dobro si ugovorio posao, pohvalim ga ja..ovaj se još jače naceri, ponosan na sebe i svoje umijeće poslovanja..čuj njofra, ajde stani malo da se ispišam..stane on, a ja odem iza grma i pobjegnem..sad neki su pričali da sam se uplašio jebavat djevice, i da sam zato pobjego, a to nije istina..malo kasnije sam čuo strašnu exploziju, ode vrtić i djeca u pizdu materinu..kraj mene je proletjela njegova nacerena glava, uskoro i batrljak noge, čunu nisam vidio, bez toga se nadam nije otišao u raj, ta kako će retardinjo u svatove bez kurca..budimo realni, kad se sjetim da su ta djeca isto buduća djeca bombe, ni mi bilo žao..žao mi samo milog čovika, jadan sam mora jebavat 100 djevica..bem ti ja svoj slabi mjehur, da nije njega, sad bi i ja s njim jeba.

jednom na godinu se perem..igrom slučaja, to je bilo juće. rabljenu bačvu od nafte, napunim kišnicom, skinem sve sa sebe, pa čak i čarape i skočim u bure. za svaki slučaj na ruke si stavim plivice..voda je neprevidiva i nije se za šaliti sa njom..nekako mi se gadi voda, ne volim se prati, ne volim je piti, zazirem od nje, ali došlo je vrijeme za ženidbu pa moram jednom..imam strah od te bezbojne i bezmirisne tekućine, mora da sam u prošlom životu radio na TitaNIKu..kako je svemogući stvoritelj mogao stvoriti tako bljak tekućinu..ljudi su pametniji, napravili su vatrenu vodu, gemišt, pelinkovec, delanec, rakijetinu, pivo, sve je to sa mirisom, bojom i okusom..ne ostavlja te ravnodušnim kad to popiješ..najrađe bih se u rakijetini okupao, ali šteta je dobre šljive..skrenuo sam s teme, ali kad me ta mrska voda uvik razljuti..tata mi je našao curu i sad se ženim..još je nisam vidio, ali tata ju je isprobao i kaže da se dobro jebe..zašto ne vjerovati tatici..živit ćemo jedno vrijeme kod mojih u šupi, dok se nama ne iskopa zemunica..malo sam ljubomoran, kaj ako mi tata i dalje bude prašio mladu. ma reći ću ga mami, a i od žene ću tražit povjerenje, nek mi sama kaže..tati baš puno ne vjerujem. tako je i bratu jebavao ženu non stop..dok brat nije popizdio i zaklao ženu..tata se brani da i dan danas, njemu njegov tata jebe ženu, da ćemo i mi tako kad budemo imali sinove..jedva čekam to vrime, da ja budem tata i da sinu jebem ženu. ma imat ću puno sinova, šta puno, mnogo,,, možda čak 2 sinova..

serbus dragi zabreg moj, kaj se skrivaš v megli toj, kak da bi se nekaj sramil, pa ti se sramit IMAŠ kaj..Zabreg je zlo rvatske. ja ću ga užgat..sve kaj vrijedi i sve novce iz ostatka rvatske je povukao k sebi..tu su sva predstavništva, ministarstva, škole, selebriti, umjetnici, nazovi sportaši, LOPOVI, gangsteri, mafija, kurci palci, sve kaj živi na državnim jaslama sa ogromnim plačama..kad je koji prazNIK, turističke agencije su pune izletničkih, skupih inozemnih aražmana, ima se novaca.. ja jadan nemam za naftu za traktor, da odem do svog vinograda..jednom riječju, gro zagreba živi svjetski i troši novac ostatka rvatske, koji grca u neimaštini..e sad, ja ću pozvat Koko Billa debila i sve popucat, samo one oko kontejnera neću.. ili ću kao Neron užgat zabreg i skladat mu pjesmu, nek peva onda, ako mu bude do pjesme, nek se skriva u dimu, a ne u megli....jebem im centralističku mamu, zabreg je meni ko nekad beograd..lapaju lopine kao nekad oni..namnožilo se tih čončika u silnim ministarstvima, sa ogromnim plaćama, i kako se koja garnitura smjeni, donesu neke nove nebulozne promjene, koje nemaju veze sa stvarnošću.. prvo sam mislio da je cijela rvatska sranje i da sve treba užgat, onda sam progledao i uvidio da je dovoljno užgat samo zabreg i koprivnicu proglasit glavnim gradom..mene proglasit velikim vođom, jer stvarno ne vidim nikoga, tko bi nas mogao osim mene, izvući iz tih sranja..iznova uspostaviti sve i jedino tako krenut u bolje sutra, a sutra je petak..      zahvaljujem sponzorima, bez kojih ovaj blog nebi bio to što jeste, slijedećim redom: Podravka, konzum, šumarija koprivnica, kaznionica lepoglava, zdravstvena ustanova Vrapče, štefu puškariću, poštarevoj mami, tati od drageca, NIKu praskatonu i INIma..