me, my self & I

hm... od jutros sam na godišnjem... cijeliii tjedan... nevjerojatnooo  i ludo i supeeer...
ali... naravno da ima ali... nije ni moj godišnji samo odmor, odmor i odmor... eeee ima tu i svadba... skromna dalmatinska s 300 uzvanika :D hahaha nadam se da neće biti baš toliko ;)
elem... ja spremna... haljinica tu... accessories također... štiklice i svi potrebni detaljčićii... još samo da zatancam... huh... a tko je rekao da je ovo odmor? :))) u mojoj užoj familiji ima nas preko 50 hahahahhahaha ma valjda ću preživjeti :))) nadam se ;))))
a posao... vec se smrznem pri pomisli da se moram vratiti... eh...
noooo to teeek nakon odmora.... :)))))
pusaaaaaaaaaa
 

kad sve srušim...kad sve uništim... kad sve ponizim... povrijedim...
kad padnem...
nema nikoga da me zagrli i pruži mi ruku... eh...

Kliknite na link i slijedite uputstva dolje... i da vidimo koliko ste inteligentni... :)
http://igloo.its.unimelb.edu.au/funny/movies/IQ-River.swf
     Evo pravila :Samo kliknite na veliki plavi krug.Ovaj test se daje zaposlenicima po firmama u Japanu.Pravila su sljedeca: - svi moraju preci rijeku- samo dvije osobe istovremeno mogu prelaziti na splavi- otac ne smije ostati s bilo kojom kcerkom bez prisustva majke, jer ce je otac udariti- majka ne smije ostati s bilo kojim sinom bez prisustva oca, jer ce ga majka udariti - lopov (onaj u prugastom odijelu) ne smije ostati bez policajca, jer ce istuci bilo koga (ovi Japanci trebaju na lijecenje...)- samo majka, otac i policajac smiju voziti splav- za pomicanje osoba kliknite na nju- sa pomicanje splavi kliknite na crvenu kuglu- lopov nece pobjeci ako ga ostavite samog               
Rezultat:              
- 4 minute: vi ste genij              
- 6 minuta: iznimno ste inteligentni              
- 10 minuta: vrlo ste inteligentni              
- 20 minuta: prosjeeno ste inteligentni              
- 25 minta: malo ste spori              
- 30 i vise minuta: KATASTROFA!"
 
I? koji je vaš rezultat?

kažu stari ljudi... i čini se da su u pravu...
nisam znala što želim s tobom i tjerala sam te na sve načine...željala da sve prođe...da si daleko...ma nisam ni sama znala što želim...dok... dok nisi otišao...
večeras kada sam te srela...tako sam željela stati...saznati jesi dobro... jesi sretan... pricati s tobom...dotaknuti te...poljubiti... a prošli smo jedno kraj drugog kao potpuni stranci...doduše pogledao si me...ali nisi zastao...ništa rekao...
a to bi trebalo biti ono što sam željela... zašto sam onda tužna?

zašto su svi muškarci prasci?????????

uvijek sve što kažem ispadne krivo????????????????
 

vjerovala sam da sam prerasla situacije u kojima pokusavam spojiti prijatelje iz različitih segmenata mog života...djetinjstva, škole, faxa, posla i napraviti ekipu za dobar provod... naučila sam da to ne ide i odustala od toga davno...
no vjerojatno kao i većina imam jako jako bliske osobe koje jednako volim... a one one su tako različite... dvije najbolje prijateljice... s jednom dijelim sjećanja i lude provode... s drugom shoping i mnoge životne ambicije... i sve je savršeno... dok ne dođemo u situaciju da izađemo ili se negdje nađemo zajedno... grozno... stravično... iskre frcaju...riječi lete...kao da žele jedna drugu što više uvrijediti...poniziti...omalovažiti...
doista mi nije jasno...volim ih obje...beskrajno...obje znaju o meni najintimnije detalje...moje misli...osjećaje...želje... ali u ovakvim situacijama pretvaraju se u nešto što mi se čini da uopće ne poznajem u njima...
najmanje od svega je što su pokvarile večer meni i ostalima...najgore ovaj mučni osjećaj koji osjećam... i koji će me mučiti i sutra kad ih obje nazovem...
molila sam obje nekoliko puta da se suzdrže jer prilike u kojima se nalaze skupa su samo nekoliko puta godišnje... no ne pomaže...
što činiti? šutjeti i preći preko svega ? inzistirati na nekom rješenju? imam li ja uopće pravo na to... u krajnoj istanci zbog mene se i nalaze u takvim situacijama... ahm... ne znam doista...
volim ih obje... jako jako...
 

I was five and he was six
We rode on horses made of sticks
He wore black and I wore white
He would always win the fight
 
Bang bang, he shot me down
Bang bang, I hit the ground
Bang bang, that awful sound
Bang bang, my baby shot me down.
 
Seasons came and changed the time
When I grew up, I called him mine
He would always laugh and say
"Remember when we used to play?"
 
Bang bang, I shot you down
Bang bang, you hit the ground
Bang bang, that awful sound
Bang bang, I used to shoot you down.
 
Music played, and people sang
Just for me, the church bells rang.
 
Now he's gone, I don't know why
And till this day, sometimes I cry
He didn't even say goodbye
He didn't take the time to lie.
 
Bang bang, he shot me down
Bang bang, I hit the ground
Bang bang, that awful sound
Bang bang, my baby shot me down...
(Nancy Sinatra)

i trebam zagrljaj... poljubac... trebam nekoga... samo veceras...

postoji li granica ljudske zlobe?
 
 
 
i dovoljno bolan način da se ona kazni...

Daklem cure drage... prije svega kafica za sve...
A onda recite mi što mislite i kakva iskustva imate s muškim striptiz performansima...  ja sam sinoc prvi puta nakon davne rane mladosti :))) otisla... na nagovor... puna skepse...
IIII bilooo je luuudoooooooooooooo ...
no (ako koji decko ovo cita da odmah razjasnim) nije stvar u samom skidanju... u komadu polugolog mišićavog mesa...pih...to uopce nije bitno... veccc cijela atmosfera...gomila veselih cura...ples zafrkancija... smijeh...hahahaha...decki koji ne plesu iza resetaka :)) vec medju posjetiteljicama... ma koma skroz...
I (opet za decke info) ne idu do kraja ;)))
dakle cure kakva su vaša iskustva...da organiziramo nešto takvo s dečkima s iskre?? :))) vragec? cat? devil? ostali :)))

prije dva dana razgovarala sam s jednim dečkom...ništa posebno...osim mirisa...diesel...bijeli ... plus plus...ništa posebno...kako kome...meni da...
miris moje prve prave veze...miris njega...kojeg sam voljela mislim kako nikada više neću moći...bilo je to davno...sve je prošlo i ničega nema... ali opet miris...taj miris...tako me podsjeti na njega... i na ljubav koju smo tada dijelili...na sreću za koju sam vjerovala da je vječna...
otprilike prije godinu dana ušetao je ponovno u moj život...nakon 7 godina šutnje...obostrane...ušetao ponizan i tužan...tražeći naklonost...djelić onoga što smo imali...par dana kasnije saznala sam da je i tada bezočno lagao...jer čekala ga je djevojka...trudna...
sve je to tako odvratno... i tako daleko... a opet taj miris u meni budi samo najljepša sjećanja...

ja ne plačem...u principu ne...mogu biti beskrajno tužna a ne pokazati to ... a kamoli suzu pustiti...ja ne plačem...ne zbog sebe...
ali...nešto je moralo zatvoriti ovaj tužni dan...i što? film "cold mountain" ... saga o ljubavnom mitu...o ljubavi istinskoj i pravoj...dubokoj i tako čistoj da ne može preživjeti ovaj svijet... o ljudskom jadu i dubokoj nesreći koju sami činimo i izazivamo...
i savršena prilika za mene da suzama zalijem ovaj tužni dan...ali ne zbog mene...tja film je bio tužan... a ja zbog sebe ne plačem...
:(((((