me, my self & I

bezveze....već drugu godinu za redom, na samom kraju, kada svodim račune, sabirem i oduzimam...shvatim da sam u "debelom minusu"...ne na računu u banci...već onom doista bitnom...u mojoj glavi...duši i srcu...
ne znam što se zapravo zbilo...i kada sam počela gledati i težiti unazad a ne naprijed...ne znam gdje sam zapravo izgubila sebe...i kako mi jednostavno ništa što napravim nije polazilo od ruke...i ništa nije bilo dovoljno dobro...
mislim da nikada nisam bila tužna kao danas...
želim vama, a i sebi, da Nova godina donese neki novi početak...želju i radost...veselje i ljubav...
pusa svima i SRETNA NOVAAAA!!!!!
 

i ove godine...Božić je malo...samo na kratko...navratio i u moje drago Sarajevooo...
malo slobodnije, malo duže nego prije...mada opet ne u punom sjaju...ne onakav kakav bi trebao biti...još je tu straha...bojazni...zlobe...kiča...ali idemo...naprjed i naprjed...
Božić u Sarajevu...znači šarene kičaste ulice koje su po komandi uređene a beskrajno kičaste...lampice i borove na ponekom prozoru...ulice pune bijeloga snijega...znači promrzle rukice, obraze i usnice u čestitanju...polnocku s mnogo mnogo mladih (i političara... i ostalih koji trebaju biti viđeni...) par kafica i 2-3 privatna tuluma gdje se "raja" okuplja poslije ponoćke...sve to i puno više...radost, sreća, smijeh, zajedništvo...ljubav dragih ljudi...cijeli dan s obitelji u smijehu i opuštanju...
o kako volim Božić u svom dragom gradu...
svima vam od srca želim neka Božićna radost u vašim srcima i srcima bližnjih traje cijelu godinu...
pusaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

kako mi nedostaje...ljubav...
oni žmarci u stomaku...misli koje lete samo njemu...koje mi ne daju misliti ni na što drugo...a opet su izvor energije za sve...
kako mi nedostaje...topli zagrljaj...duge nježne puse...njegova jakna kad mi je hladno...tople ruke koje griju moje...usne koje kupe pahuljice s mojih obraza...
kako mi nedostaje...ne on...jer ga nema jer ne postoji...jednostavno mi nedostaje...ljubav

sve bilo je tako lijepo...jednostavno...čisto i jasno...ne potpuno...ali sam se osjećala gotovo sretnom...
a sad....večeras...preplavljuje me beskraj tuge...opet...duboka crna jama tuge i suza... ne želim dolje a ne mogu gore...
:(

ne mogu vjerovati da još nitko nije kavicu donio....
eeee ajde navalite...evo ima čajić s mentom i s kamilicom, kavice s smeđim i običnim šećerom i s natrenom, s mljekecom i bez...nekoliko kroasana s čokoladom i bez... pa navalite :)))
i da dobro jutro i pusa svima :))

...mislim da ih ni jedna plavuša ne voli...vrijeđaju nam inteligenciju ;)
ali ti kompjuteraši su zaista zaista... ja osobno jako malo znam o računarima...znam ih koristiti (ponekad ponešto i pokvarim ali pssst) no zato sam sretna jer imam par poznanika i prijatelja kompjuterasa :D...i malo mozga pa ih ne moram puno gnjaviti...oni meni malo objasne što da radim i ja to sama odradim....
ali ovaj put sam preskočila davno naučenu lekciju...nikad isto pitanje ne postavljati dvojici kompjuteraša...dobit ćeš sasvim sasvim suprotne odgovore...tako sam ja do sada: jedno pitanje jedan kompjuteraš...i to je funkcioniralo (bar se meni činilo da jeste...) ali ovaj put...prvo mi je jedan usadio bubicu o problemu...ono outlook ti šteka imaš neki virus...pa je probao očistiti (neuspješno) pa sam pitala drugog (koji ovog prvog smatra notornim idiotom) pa je on nešto pokušao (sasvim suprotno) pa nije upalilo, pa trećeg...e ovaj misli da su svi ostali kompjuterasi nadobudni idioti...i opet ništa...pa četvrti...pa smo dogurali do ideje da me samo format c spašava...i da dva kompjuteraša više uopće ne razgovaraju... i tako dalje i tako dalje...i pitam ja vas što sad da radim? kome vjerovati....aaaaaaaaaaaaaaaa
kompjuteraši svih ideja ujedinite se!!!! i onda mi recite što da radim!
ps. zašto još ne volim kompjuteraše...zato što se već par tjedana  trudim ispraviti komplekse koje je jedan tek završeni informatičar mlad i zelen nabio 55-godišnjoj doktorici mojoj mami...na zbog posla obaveznom kursu...svojim ljigavim stavom....pfuj

...i dok sam ja muku mučila s emocijama prema tebi...prebirala...mrzila svijet...i sebe...hrvala se i othrvala...život je prolazio pored mene...
...6 mjeseci...mojih 6 mjeseci prošlo je pored mene kao kroz maglu...drago stvorenje, koje sam otjerala od sebe...tražeći da me pusti da u miru ližem rane...nije mogao više trpjeti udarce i otišao je...
...prošla je bol...ne zanimaš me više...otišao je on...više me nema tko uznemiravati... ne osjećam ništa...osim samoće...
ali sretna sam...jer ne boli više...i neću dozvoliti da više boli...
a samoća...proći će...jer sutra je novi dan...
 

dala sam sama sebi rok...zaboraviti te u 6 mjeseci...do 2.11 izbrisati svaki tračak ljubavi prema tebi...izbjegavati nova emotivna uplitanja dok se ne "očistim" od tebe...
ne mogu vjerovati da sam točno na ovaj dan, prije 6 mjeseci spoznala kakav si gad i slabić...da si na ovaj dan, prije 6 mjeseci zgazio moju ljubav...da sam na ovaj dan, prije 6 mjeseci, suznih očiju bježala doma, što dalje od tebe...eh...
6 mjeseci je prošlo...dugih...teških...bolnih...a zatim sve lakših...jednostavnijih...običnih...mislila sam da ćeš me uništiti...slomiti...dijelom možda i jesi...ali još sam tu...puna volje i energije...
provela sam ovih 6 mjeseci uistinu čisteći se od tebe...povrijedila jedno drago stvorenje...ne dozvolivši mu da se približi...ali preživjela...
i da...mogu reći da sam tužna danas...ali samo kad pomislim kako sam mogla voljeti takvog jadnika...za tobom...za tobom više ne žalim...
ovu porculansku vazu moga života razbila sam u prah...i bacila daleko...
zbogom ti...zbogom zauvijek...

nedostajete mi...niste više tu...a opet jeste...jako često u mojim mislima...iako sam raskrstila sa svima...u svom srcu...više me nitko od njih ne može povrijediti jer sam rasčistila sve...
to nije ljubav...to nije obitelj....to su jadni licemjerni ljudi koji kao pijavice žive iskorištavajući druge...makar emotivno...makar kao mjerilo vlastitog uspjeha...cijelo svoje djetinjstvo trudila sam se biti dio te obitelji...a uvijek sam bila autsajder...kao i moj otac...on je naravno bio zreliji i pokušao meni svojom ljubavlju dati do znanja da to sve ne mora biti tako i da ne mora tako boljeti...a vama snagom svog autoriteta ne dozvoliti da me maltretirate...
svaki praznik, svaki raspust...provodila sam mahom kod vas s ostalim rođacima...umirala za tim da me prihvatite...a to nikada niste znali...uvijek sam bila posljednja...kupila mrvice...nisam bila  tako dobra, tako draga kao ostali...a tako sam se trudila... no sada znam da vi niste...i da nikada niste mogli prihvatiti da sam drugačija...da se ne mogu pokoriti...da ne mogu varati...da se ne mogu smijati kada mi se plače...hodati okolo nalickana i napirlitana "za pokazivanje"...
o da sad sam odrasla...dosta toga se promijenilo...odrasla sam...puno toga naučila...nadasve ne pokazivati koliko sam ranjiva...ne vama...nikada više...
ne mogu reći da mi je djetinjstvo bilo zbog svega ružno...bila sam dijete...vrijeme provedeno s vama u malom gradiću na velikoj rijeci uvijek čuvam duboko u srcu...i puno je lijepih trenutaka...
naučili ste me voziti bicikl...raditi zvijezdu...raditi kolače...popravljati ogradu...gajiti pčele i još mnogo toga...ali isto tako i lagati... pretvarati se...naučili ste me kako boli kada daš sve od sebe ...a oni koje voliš to uopće ne vide...
danas...danas je sve drugačije...danas vas nema više...i to me boli...volim vas...nadasve...
bol i praznina koju mama osjeća jedino je što boli i mene sada kada ste vi u pitanju...ostalo sve apsolutno me se ne tiče...kurtoazija je ono što ispunjava svaki susret s bilo kim s te strane...i nije mi stalo...
naučila sam da to što smo tata i ja od vas drugačiji nije naša krivica...i sretna sam...i mama je sretna jer ima mene i tatu...bez obzira na sve ostalo...
i iskreno rečeno ja vam doista više ne zamjeram ništa...očito drugačije niste znali...oprostila sam sve...i uz svoje djetinjstvo vežem samo lijepe uspomene...
ali ponekad ovako kao danas kada odem na vaš grob (izbjegavajući one druge naravno) osjećaj ljubavi pomiješa se s gorčinom ...teškom gorčinom...
volim vas bako i dida...počivajte u miru...

vrijeme stiže samo one koji su spremni za smrt...

danas se srušio još jedan djelić mog života...kao kula od karata...sve pada...a ja nemam snage zaustaviti ili oduprjeti se
 

prvi snijeg je pao mmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmmm sve je bijelo... šareni šalovi...kapice rukavice...vreli čaj u drhtavim rukama...zagrljaji...samo onako da ne bude hladno... :)
bijelina snijega inspirira...
jest da će jako brzo biti sivi snijeg...al... ja ga vooooooooooooooooooooolimmmmmmmmmmmmm
jupppppppppppppiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
 

VRATILAAAAAAAAA SE JAAAAAAAAA TRALALALALALAA
J

nakon svega...nakon niti jednog dana godišnjeg.....grrrrrrrrrrr rečeno mi je da nikako ne mogu dobiti sutra i prekosutra slobodno...jerrrrr naime je frkaaaaaaa....
grrrrrrr naravno uz pitanje: "Ne shvaćam li ja svoj posao ozbiljno?????????" grrrrrrrrrrrr
i tako dragi moji...ugašen je i posljednji tračak nade da ću moći sutra doći u GAP...vidjeti vas...upoznati neke, doista prijatelje, s kojima već dugo komuniciram...veseliti se i uživati s vama...
grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr
ljuta sam i tužna istovremeno :((((((((((((((((((((((((
pusa ...

... ni u ludilu!
daklem, nedjelja, moj jedini dan za odmor, moja mila mama, i njenih milijun ideja...kao i svaka mama valjda u vječitoj borbi protiv umjetnih proizvoda s puno konzervansa...naumila je svašta lijepoga i zdravoga nakuhati za svoje najmilije...i spremiti nam veeeeeeeeeliiikuuu zdravuu domaću zimnicu...
doista lijepo od nje...difno i predivno...da te svoje bajne ideje može ostvariti sama... hehe...
daklem od ranog jutra kupovina, pravljenje rusvaja na pjaci...kakvog samo moja obitelj može napraviti...i dan za štednjakom...uz čišćenje, guljenje, pečenje, mješanje, kuhanje...uz svu moju silnu nespretnost...hehe
i maminu sreću što njeno zlato dijeli s njom bar nekad taj intimni ženski prostor - kuhinju...
eh...preživjeh...sva naparena i ukuhana...samljevena i smoždena....
i odlučih! kuhinja i ja smrtni neprijatelji...štednjak opasan po život...never again...
a tebe draga mama volim beskrajno al kuhinji ne prilazim... za moje i njeno dobro :)