la-la...

8. mart!!
Jos jedan Dan zena «okomio» se na drustvo; nekome na vrat, nekome u krilo, nekome na um, a nekome bogmec i na dusu…
To je dan spomena na Claru Zetkin i ine nam heroine zenskoga roda koje su se usprotivile ugnjetavanju svojih zenskih osoba od strane dragoga nam muskoga roda i ... bla bla bla…, sve znamo o tim povijesnim cinjenicama…, kako politickim tako i socioloskim...
Zanimljivo je to nase drustvo antagonizama medju spolovima. Periodicno se u razmacima od godinu dana postavljaju uvijek ista pitanja: Je li potreban dan zena? Treba li ga slaviti ili sabotirati, popljuvati? Sto je s danom muskaraca? Nije li svaki dan svaciji?…i tako dalje i tako blize.
Kroz drustvenu su nam povijest, pa i sadasnjost a na zalost i buducnost, (pre)poznate cinjenice o postojanju ekstremnog patrijarhata, o ugnjetavanjima i nipodastavanjima «slabijeg» spola, kao i djece, samo na osnovi i po povodu  kromosomske kombinacije…, ali isto tako su poznate i cinjenice o materijarhatu, zenskom sovinizmu u odredjenim sferama drustva, ekstremnom feminizmu po kojem si «cijenjena» zena samom mogucnoscu iskazivanja nekom muskarcu u brk da je, recimo, glup, tup, bezvrijedan itd… Ni u kom od ovih slucajeva argumenata koji opravdavaju neko odredjeno medjudjelovanje, ponasanje, naravno nema, samo jako puno strasti, subjektivizma, nepotrebnog medjusobnog nadmetanja poradi koristi, poradi nekospolne dominacije i manipulacije. Cini se kao da neki od kromosomske pripadnosti odredjenome spolu pokusavaju stvoriti fetis...
Odakle se to pojavila tako silna potreba za medjusobnim dokazivanjem muskosti, zenstvenosti te ljudske vrijednosti uopce pomocu metode negiranja drugog ili drugacijeg?? Dogadja se medjuspolna manipulacija atrubutima u kojoj neki teze ka potpunom izjednacavanju, a neki ka sto vecoj razlikovnosti. To je naravno bitka bez pobjednika, jalova i besmislena, jer svaka medjusobna slicnost i razlicitost imaju svoje «zasto i zato» u prirodi i nikakvo umjetno utjecanje tu ne drzi vodu. Muskarci i zene se mogu medjusobno pribliziti u nekom sudjelovanju, ali niti muskarac moze biti zena, niti zena muskarac i to je dobro, jer i ne trebaju biti i jedno i drugo da bi imali jednaku ljudsku vrijednost postojanja u ovom Univerzumu, i to vrijednost u slicnostima i razlicitostima. Uostalom, sve je zapisano u nasim kromosomima i bilo kakvo isfuravanje i dokazivanje nekakvim drustveno-nametnutim (ne)djelima apsolutno je apsurdno, jer je priroda nadredjena drustvu…
Ponukana ovim danom bas nesto malo pomislih na sebe kao ljudsko bice, odnosno na sebe kao zensko ljudsko bice… Jesam li osvijestena jaka zena iako me razveseli cestitka ili cvijet (ili snickers maybe :D) ili bilo koji drugi znak paznje od strane muskoga roda na ovaj dan…, ili sam glupo slabo zensko koje kakti jedva ceka Dan zena da bi dobila neki znak paznje kao priznanje da je vrijedno ljudsko bice, iako zenskog roda?? Treba li me paznja na ovaj Dan uvrijediti ili razveseliti, trebam li je prihvatiti ili odbiti??
Osobno me svaka paznja veseli; kako na ovaj dan, tako i na svaki drugi…; kako ona koju darujem, tako i ona koja mi je darovana… Dovoljno sam osvijestena kao ljudsko bice, kao zena, koje zivi i ima svaki dan, pa i ovaj dan, kao sto sve te dane imaju i svi drugi. Ako svoj Dan imaju drzava, dijete, zemlja, zivotinja, bolest, navika, status, stanje, …i svi i sve sto je oko nas…, zasto i zena i muskarac ne bi imali svaki malo vise svoj Dan medju svim svojim danima?? Vidi li tko tu problem??:DD

U sredistu zbivanja ove price jedna je zena...
A mozda i nije prava ona, mozda nije zena..., vec samo njena sjena...
Cini se da je dusa te zene poput pjene...; bijelo blistavilo duginih boja...
Titrava je to varka...; nepostojana porozna preosjetljivost svakoga sloja...
Na prvi pogled opcini ostale duse ili mozda samo njihove sjene..., pa odjednom samo iscesze kao pjena bilo koja...
Sloj po sloj do zadnjega sloja...
Na mjestu blistave pjene ostanu praznina i mrak..., te duse samo vlazan trag...
Kroz vrijeme iz te vlage, kap po kap, nastane novoga zivota zapjenjeni slap...
U vrtlogu sjena stvara se nova zena...
A mozda i nije prava ona, mozda nije zena..., vec samo jos jedna njena sjena...; preporodjena dusa kao iscezavajuca pjena...

To pitanje mi se vec dugo namece samim bivanjem mojih kombinacija nula i jedinica u prostoranstvima virtualnog oceana.
Kada bih se kojim slucajem nasla u vodama tog oceana u camcu s prozirnim dnom, vidjela bih sarenilo zivota s distance. Sve bi mi izgledalo kao nijemi film prepun sarenih osebujnih likova, ciju bih fabulu pokusavala iscitati iz pokreta figura, a size bi mu bio sama moja masta. I da, vidjela bih nesto samo u plicacima uz obale poznate mi realnosti, a cim bih zaplovila prema dubljim vodama slika bi se mutila i gubila, a ostajala bi samo tajanstvena prostranstva ispod mene u kojima nista ne vidim, vec samo naslucujem buran zivot.
Znatizelja je iskocila iz zastite camca i zaronila u zivot tog oceana tajni.
Plivajuci tako, sirom otvorenih ociju, dogodila se spoznaja o vec vidjenom. To je samo puka, vec manje-vise poznata realnost, samo kodirana po kljucu u kombinacije nula i jedinica. Nista vise, a ni manje!
I pitam se, treba li covjek biti razocaran vidjevsi svu tu cistu neocekivanu rutinsku realnost na mjestu ocekivanih i zeljenih neotkrivenih tajnovitosti?... Ili mozda ipak, kao odraslo dijete, i dalje traziti bajku tamo gdje ipak stvarnost caruje??
Ne znam kako tko od vas razmislja o tome; ne mogu ni znati, vec za neke mozda samo prisilno naslucivati. Osobno me ne zanimaju bjegovi iz stvarnosti i povrsni zaboravi kao ni frustracije i paranoje razno-razne; nemam vremena za tako nesto! Volim stvarnost bas takvu kakva je u svoj punoci zivota koju nam nudi. Za mene je ona dovoljno izazovna i tajnovita i nemam vremena ni potrebu za iz(s)msljanje bajki. U punoci stvarnog zivota ne vidim smisao niti u horror i triler zanrovima, niti u tragedijama ili teskim dramama...; bilo kao scenarist, bilo kao akter, bilo kao tema ili size.
To ne znaci da ne bih mogla, kada bih htjela, vidjeti sebe osobno na bilo koji nacin i u bilo kojem scenariju, u svakoj napisanoj rijeci i u svakom opisanom dogadjaju… ili da ne bih mogla osmisliti ili sudjelovati u predstavi bilo kojeg zanra. Pa to se uz zelju, volju i potrebu radi iz raznih razloga svagdje i uvijek; na poslu, u trgovini, u tramvaju, na ulici.., u vlastitome domu..., pa i u oceanu virtuale.
Mene pak u tim kombinacijama nula i jedinica zanima i veseli samo igra i razbibriga…; kolut naprijed, kolut nazad, stoj na rukama…, picigin… To zelim, to i dobivam... U pravilu: nista osobno!!
Logika je jednostavna; svi smo mi ljudi ovakvi ili onakvi, s manje-vise istovrsnim dozivljajima, iskustvima i poukama, samo na razlicitim mjestima i u razlicitim interakcijama ovoga svijeta! Po tome se medjusobno jako dobro poznajemo i sami stvaramo, gradimo i njegujemo svoj dinamicni eksterijer.Sami postavljamo granice po svojim vlastitim zeljama i interesima gdje god se nalazili. Ponekad u stilu fus-majstora «a je to» napravimo dar-mar od vlastitog eksterijera, ali nista cudno: tko radi taj i grijesi. Cudno je samo zapustiti, napustiti i ne popraviti nespretnoscu izazvane kvarove, vec nastaviti zivjeti u sfusanom okolisu.
Glupo mi je onda ekstremno se cuditi bilo kojoj kombinaciji nula i jedinica vise nego sto se cudim ljudskome rodu i zbivanjima na ovome svijetu uopce..., bilo kad i bilo gdje..., jer, kad se pogledam u zrcalo virtuale, i ja sama po sebi i svome djelovanju sam samo jedna od kombinacija tih istih nula i jedinica...; po kljucu kodiran jedan pripadnik ljudskoga roda koji ima svoj odraz i u zrcalu stvanosti.
Tko zna, zna..., pa njemu, u jednome, podjednako stvarna i stvarno lijepa svijeta dva! ... (ono nekaj kao jedan gratis)...:-)))))))))))))...
...a tko ne zna...zao mi je...:-((

...svaka je suncana zraka uzela sebi u zadatak razbiti po jednu molekulu magle...
Sivo jutro se pretvorilo u suncan dan i to mi skroz che che...
Volim tu akciju/reakciju ranoga jutra..., sto, naravno, ne znaci da sam agresivka...:-))