Čarobni brijeg

3. siječnja 2007. godine, u 23.26, na profilu CrystalClear izašao je ovaj tekst:
https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=6820&log=144932
ili ako vam se ne da slijedit c/p link:

ROUND ROBIN - ILITI PRIČE U ZAJEDNIČKOM SVIJETU

Round Robin je stilska vježba ili zabava, kako hoćete, za ljude koji uživaju u pisanju. Radi se o dogovorenoj suradnji po određenim (vrlo labavim) pravilima da se pišu pjesme, priče ili čak romani, ako svima krene, naravno. Prijedlog ove igre na Iskričinom blogu je slijedeći:
- pišu se poglavlja standardne dužine bloga, naizmjence, prema dogovorenom rasporedu
- prethodni log određuje likove, seting i sve ostalo, dakle, ne može se mijenjati prethodno postavljeni odnosi likova i radnje
- dopušteno je svako proširenje, dodavanje likova, prošle epizode, sjećanja, nove situacije, dok god su unutar karaktera priče i likova zadanih u prethodnim poglavljima
- rok za postavljanje nastavka nije dugačak, ali je dovoljan
- svi nastavci objavljuju se na blogu nicka VirtualGeisha, prvi dva nastavka nisu potpisana, ali tko želi, može se potpisat ispod svog poglavlja
- sve je ostalo stvar dogovora, dakle, nije fiksirano
- pridružiti se mogu svi, s time da se jave meni na pvt radi redosljeda, dapače, pozvani ste svi :))) posebno dečki koji misle da je naša započeta priča preslinava, presapunjava i da je treba rasturit :))))

Igra je trajala od 3. siječnja 2007. do 17. siječnja 2007., dakle otprilike dva tjedna. Napisano je i objavljeno 19 nastavaka na temu sapunice s naslovom "Nema".
Druga je igra trajala od 29. rujna 2008. do 5. listopada 2008. i na profilu VirtualGeisha objavljena su 3 posta na zajednički naslov "Jaja na oko, paradajz i kava s dušom", četvrti, moj, obrisala sam kad je objavljen na drugom mjestu na mom blogu i peti je na svom blogu objavio sagittariusclassic 29. rujna 2008.

Sudjelovalo nas je i beskrajno zabavljalo desetak blogera (uglavnom se ne zna čiji je koji post, ali tad to nije bilo ni bitno) i svi su imali password za VirtualGeishu kako bi lako mogli stavljati svoje postove kako su ih pisali. Tijekom igre su postovi, naravno, i komentirani. Sve je tamo još uvijek. Neki potpisani tim nickom VirtualGeishe kad su na njega bili i logirani.

Međutim, svi su znali tko sudjeluje u igri, sve je bilo javno i transparentno, sve se da isčitati iz komentara i svaka šala izvedena na blogu tada, uključivši i legendarnu cjelodnevnu javnu konverzaciju s napaljenim veseljakom koji je dobro znao, jer mu se reklo otvoreno, jasno i glasno, na tom istom blogu, da se taj dan na Geishinom profilu i u komentarima smjenjuje petoro ljudi redom kako se tko umori. Nikad se nitko nije požalio da mu se VirtualGeisha lažno predstavljala, izvlačila podatke, telefonske brojeve, cimala nedužne i sve ostalo što je u međuvremenu ovdje postalo svakodnevnica. Ružna.

Ovaj je tekst ionako predug, a i ne treba mu mojih komentara.

Premda sumnjam da će mi itko vjerovati, nisam ljubomorna. I dokazat ću to onom jednom iznimkom koja potvrđuje pravilo.

Ako je ljubomora nemogućnost zaboraviti neki događaj koji nam je stisnuo srce, probudio ugriz zavisti i želju da smo mi sudionik, a ne promatrač, ovo je moj primjer: jednom, davno, slučajno sam naletjela na riječi potpisane dragim imenom. Riječi nisu bile upućene meni, zapravo, mene tad niti nije bilo u njegovoj slici. No, napisao je, da parafraziram, da je našao svoju kraljicu herc i stavio njezino ime. To ime nije imalo lice, nisam je poznavala, pa možda je zato moj ispad ljubomore tada bio zadržan u okvirima posve bez reakcije.

Osim što se svako malo sjetim toga. Ne mogu zaboraviti. Žalim ponekad, na sekundu, dvije, što to ime nije bilo moje. Da to tad nisam bila ja. Žalim za tim jednostavnim izrazom divljenja i potrebom da to cijeli svijet zna. Žalim za tim osjećajem da si nekome toliko važna, da će tvoje ime staviti u središte svog srca. I nije važno što sam naknadno saznala da je to on morao napisati, jer je ona inzistirala, u svojoj ljubomori i posesivnosti, da sve druge maknu prste k sebi. Što definitivno nije dobar razlog za taj tekst i za moju ljubomoru.

I tako, pronašla sam tu emociju u sebi. Tek toliko da znam kakva je. Upoznala je. Odbacila. Da je nikad ne koristim, ne gajim i ne potičem, ni kod sebe, niti kod drugih. Nikad. Nisam ljubomorna. Ne prema drugim ljudima.

Ali, jesam na tvoj jastuk, na koji svake noći obraz spuštaš.
Na ogledalo koje te jutrom pozdravi.
Na šalicu kave koju prinosiš usnama.
Na vodu koja ti se uvečer, pod tušem, prelijeva tijelom i mjehuriće pjene što te miluju.

Žalim što to tad nisam ja.

Zaslijepljen nebom davnim
posrćeš,
zaglušen se riječima praznim
osvrćeš,
otupjelim jagodicama me ne
osjećaš.

U oku mi ne čuješ rijeke,
u kosi mi ne vidiš iskre,
u srcu mi ne ćutiš zore.

I sad već znaš kako se
čavlima
na metež ploče snova
pribija
ovaj hod po usijanim
ranama.

A neman se lijepo, milo naziva

bezglava,
bezumna,
bezuvjetna.





(... ostani.)

Vidjela sam sebe kao zelenog pajaca, kao dvorsku ludu sa zvončićima na kapi.

Vidjela sam se očima sokola, odozgora; vidjela sam zidine od ružičastog kamena.

Palaču.

A unutra vrt. Zibave, titrave breze, magnolije, jorgovani mirisni, japanske trešnje u cvatu. Stazice i klupice u sjeni. Jarko zeleni meki travnjaci s otocima četverolisne djeteline. U košarama pod voćkama obrano probrano zrelo voće. Grmovi zrelih lješnjaka uza zidove. U kutu sjenica pod netaknutim snijegom, na sredini bistro, osunčano jezerce sa šljunčanom plažom.

Vrt bujan, vrt koji živi u svim četirima godišnjim dobima u isto vrijeme. Zaustavljeno.

A ja? Stajala sam ispred otškrinutih vrata, skakutala i zviždala. Zvončićima na ludinoj kapi, šarenim klaunovskim haljama privlačila sam pažnju prolaznika. Da uđu, da probaju, da uživaju u ljepoti i obilju. Da probaju moj raj.

Stajala sam ispred vrata, na prašnjavoj ulici, leđima okrenutim vrtu.

I shvatila. Na krivoj sam strani zidina.

Zamku postavi
u praskozorje poznanstva.
Okliznut se lako.
Tek laska il' dvije, svjedočanstvo,
obećanje, lažne nade, hval.
Stasit je i zavodan glas
vještog vješca i vještice
nabubrio od miline.
Klopka za nesmotreni gaz
kroz prašnjava slova.
I stupica se sklapa.
Zvijerinjak se puni.

Gomila u transu skandira za krv.
Na skapular osušenih uški dodaje se par.

Panem et circenses.
Ceterum censeo Candelinem esse delendam.

"Da nema prijateljica, mi ove muškarce danas ne bismo preživjele."

Tako, samo misao na oceanu.
Ljuljuška se neodlučna kao peklar pred španom.
Ne tone, jer voda je potmasta.
Ali se prilučila džinovskom kelpu.
Pa skviči, kriči,
zriče, riče,
pirliće, ćirliće,
krišti, vrišti,
sikče, cikče,
mekeće, krekeće,
guče i cijuće.
Zabigiliše ponekad k'o slavuj na sindžiru.
Tronuš sebi u šloproku pravi.
Proćuzorje.
Pogor ohotnosti.
Palingezija patarena.
Dies caniculares.

Odihaj mi daj, odmjenu čak.
Ljiljci mi prhuću na prozoru.
Nevidenčiće sanjam u vrzinu kolu.

"Zapalili su vatru oko koje su sjedili u tišini, duplje u kojima su se okretale oči psa i oči idiota i nekih drugih ljudi žarile su crveno poput ugljevlja. Plamenovi su lijegali i ispravljali se pod vjetrom, žeravica blijedila i žarila i blijedila i žarila poput pulsiranja krvi nekog živog bića rasporenog na tlu ispred njih, a oni su promatali vatru koja uistinu sadrži nešto ljudsko utoliko što su ljudi bez nje manjkavi, odvojeni od svog počela i prognani. Jer, svaka je vatra sveukupnost vatri, prva vatra i posljednja koja će ikada biti."
(BM, C.McC., p. CC)

(Hvala I. Slamnigu na hermetici, jer vrebaju nas ... strepimo, sestrice.)

ako jedne tople jesenske večeri
pogledaš kroz svoj prozor,
a nebo bude već tamno,
bez zvijezda,
i ako pogledaš dolje,
na klupu ispod stare breze,
naći ćeš dvije u mojim očima.

iza zastora je svjetlo upaljeno
od sumraka do rane zore.
bojiš li se mraka,
najdraži?
poslat ću ti iskre
što ukrala sam kaminu
dok se vatra tek raspaljivala.

a kraj klupe ostavit ću pjesmu,
ispisanu prstima po zraku,
nevidljivu, al' glasnu,
opomenu
onoj koja tek dolazi,
da ne sjedi predugo na klupi
pod tim osvijetljenim prozorom.

... ali mene je probudilo :)))

i nadam se da će netko to napravit i na hrvatskom :))

Link

Večeras sam, prvi put nakon studentskih izlazaka, pješke išla s Gornjeg grada na Trešnjevku. Kući.
Noću i sama.
I osjećaj je bio isti kao onda, isti put, iste ulice, iste zgrade uz poneku novu, ljepši neon i pokoju reklamu više. Upeglanije. Bolji auti. Bolje cipele. Manje straha od budućnosti.
Jer ta nekad užasavajuća budućnost je sad. I strah se pomaknuo za pedalj dalje.
U pekari sam kupila doručak, na kiosku novine. Toga tad nije bilo. Sve se zatvaralo rano. Osim one kod placa, a to mi nije usput.
I neki su kafići još radili, terase su ugodne ovog indijskog ljeta. Šetači su šetali pse.
Zaustavio se auto, vozač je tražio ulicu. Zajedno smo je pronašli na mobitelu. Nekad sam znala imena svih ulica u kvartu.
Dva put su mi put prekidali pozivi. Onda smo se dogovarali tjedan dana unaprijed, jer neki ni fiksni telefon još nisu imali.
Stigla sam prije ponoći.
Drugi ulaz, drugi lift, drugi kat.
A sve tako poznato, meko, tiho, mirno, s daškom prošlosti pod petama.
S mirisom jesenskih voda.
Uz titraj strune što me sad povezuje s nekim drugim gradom.
Mnogo godina poslije s pregrštem riječi za prosuti pred vama.

Rekao mi je jednom:
Znaš, razgovaram s tobom svaki dan.
Premda nije.
Ne više od nekoliko puta u sve te godine.
Razgovaram s onom iskrom koju si ostavila u meni.
Sve joj pričam, i dane i snove.
I ona mi odgovara, kaže isto što bi i ti rekla da si ovdje.
Ali, nisam bila.
I nisam znala.
A potražio me nije.
Iskra mu je bila dovoljna.

... a probala sam i ja, ali to nije dijalog, već recitacija, jednostrana i predvidljiva, ubrzo nedostatna, besmislena ... ne pokušavam više, ne sjetim se danima, mjesecima čak, da negdje uspavan, među triljunima impulsa mojih sinapsi, planduje i gasne tvoj duh u meni ...

Rekao mi je jednom i da me voli.
Pitam se koju od nas.

I nedostaje mi to, nemilo.
No, svaki put kad je poželim izraziti, stanem i predomislim se, pa krenem u neke posve druge vode, opisujem ono što se događa, što mislim, a ne što osjećam.
I osjećam u zadnje vrijeme kako je to pogrešno.

... a noćas sam, bez sna, čitala riječi, tisuće, milijune riječi prosute po eteru, na raznim mjestima, prikrivene istine poluistinama, likove izmišljene i stvarne, detalje ovakve ili onakve, svejedno, izmiješane riječi, priče osobne i priče tuđe, one pisane svojim stilom ili one koje tek oponašaju prave autore, uspješno ili neuspješno. Kolaže. O autorima. O tome što su doživjeli, kako su zamišljali svoje ljubavi, istinite osjećaje s izmaštanima. To su duše, ogoljene a istovremeno skrivene do neprepoznatljivosti ...

I preplavilo me. Taj osjećaj, toliko poznat, toliko puta proživljen, toliko često me je obuzimao - osjećaj da pišući o nekome, zapravo jesmo s tom osobom, da smo je za sebe oživotvorili jer je nema pored nas, i to nije ta osoba, već konstrukt naše čežnje i želje za nedohvatnim.
Prečesto sam to radila. I prepoznajem to u tekstovima. I ne zavidim, nego sam nostalgična istovremeno znajući da ti milijuni riječi stoje kao zamjena za one dvije, one koje se prečesto izgovaraju bez značenja, ali nose u sebi zapretene svjetove koji se tek rascvjetavaju onda kad više nema onoga kome ih želimo izreći.
Samo nam je ljubav potrebna? I kad nekog volimo, ma kako senzibilni jesmo mi svi koji pišemo, riječi presušuju i skupljaju se u one dvije, jedan glagol i jednu zamjenicu, i mislimo da je dovoljno izreći ih i da ništa više nije potrebno. I vjerojatno je tako. Nisam sigurna.
Drugo lice istog novčića je bujica koja provaljuje kad te riječi više nemaju vrt koji bi oplođivale. I to boli. Boli toliko jako da iz nas vadi najbolje što imamo ponuditi svijetu. I boli i tješi, i vida ranu i otvara je neprekidno da bol izlazi iz nas.
I toliko je jako da čeznemo za takvim olakšanjem čak i kad smo sretni. Čak i kad su one dvije riječi tu za nas.
Prokleti smo tom čežnjom. Svi mi. I ponekad biramo, usred najdivnijeg odnosa, spustiti se spiralnim stubama do tog pakla. I potražiti za to razloge, prekopati ladice, otključati škrinje, samo da bismo se još jednom, nakratko makar, poigrali zlatnicima, draguljima i pjesmama sa izvora čežnje za nekime.
Ne kaže se uzalud da sretni ljudi teško pišu. Da je bol ono što stvara i otvara. Da ljubav nije ako ne boli dok uzvisuje. A prva je želja svih normalnih bića biti sretan. I opet dihotomija: svjetlo-tama, dobro-zlo, sreća-nesreća. Ništa novog, znam.
Ali, nedostaje mi to.
Ali, nikad se ne bi mijenjala za ovo što imam sad.
Obožavam ih, ali ne želim pisati čežnju i ljubav koja odlazi u eter. Želim pisati one koje se mogu primiti.
Sad. Ne sutra.
Jer znam da to svima nedostaje. Ma koliko se svakodnevnica ili mrakovi u nama petljali u naša emocionalna stanja, nedostaje nam. Nedostaje nam ona ljubav koju jasno i glasno možemo primiti a ne je samo posrkati iz sjećanja. Ili je potražiti negdje drugdje znajući gdje joj je kraj već i prije nego zapravo počinje.
I da, umjesto da sad napišem pjesmu ili par redaka proze, sretne riječi da taknu dušu, ja pišem analize.
A trebala bih se skupiti u vatrenu kuglu i rasprsnuti ljubav poput novogodišnje rakete nad gradom.
Pogrešno je što to ne radim.

Mike Oldfield
Music of the Spheres, 2008

Harmonia Mundi
Link
Harbringer
Link



pa Songs of Distant Earth
Link

Crystal Clear
Link

Ma ne gade mi se.
Šišmiši, mislim.

Otkad stanujem na višem katu nego većinu života, često ih vidim kroz prozor kako lete između zgrada. Znate, onako isprekidano, neobično, ne ravnomjerno kao ptice, više kao leptiri. Lepet, lepet, pa skrene. Pa opet. I oku je to teško pratiti. Čini se kao da su stalno na rubu vidnog polja. Vidio si, a nisi siguran. I još su crni. Ili tamno sivi, ovi veći primjerci. Nije čudo da su ih ljudi s vampirima povezali. Jer, danju ih nema, naravno. Kažu da spavaju. Viseći sa nekog stropa. U većim skupinama. Titrajući i pijučući. Crna piletina s krilima koja leti poput leptira.

Mnogima su grozni.
Valjda zbog priča iz djetinjstva kako se zapliću u kose i onda grebu i štipaju i laprdaju i sve nešto užasno.
Prilično sam indiferentna prema šišmiševima.

Osim kad zalutaju na moj balkon. Dva puta u tjedan dana. Dva različita. Jedan veći, sivi, drugi manji crni. I onda ne znaju sami pogoditi otvoren prozor, jer je roleta spuštena do pola i ne da se podići. Do jutra ih više nema.

I sad se nadam da su izašli, ipak.
Da mi na balkonu nije gnijezdo, negdje među kramom.
Jer, ako su i zaštićeni zakonom, neka lijepo otprhuću u neku podsljemensku špilju. Kod svojih.

Ni ja ne hodam njima po stanu.

Čaša je orošena sad otopljenim smrznutim slutnjama.

Ako je strast vruća, a i ljubomora i ljubav,
jesu li čežnja, nostalgija i čekanje hladni kao polarni krug?
Kao raj?
Jer pakao je usijan, suprotno je onda studen i pjenušavi oblaci neba?

Ništa od ovog nema smisla, znam.

Mrtav je dan.
Lešina mu se tromo provlači kroz čemprese.

Promašene bajke.
Empatija napuhana do sna.

Zaglušit će nas porfirne gorgone
i sedefna jutra bez dodira.

Iza nas ostat će tek zakrpljeni krpeni lutak
i plesačica na plastičnoj gondoli.

Slutim.
Smrzavam.
Snatrim.

... safari lanena minica, koral šifon haljinica, maron lycra najlonke, bazalt sjenilo, mimoza pamučna potkošulja, aprikot majica bez rukava, admiral baloner do poda, azur šarenice, puder večernja torbica, losos svilena košulja, skrlet šal i kapa, karmin mat ruž, cimet olovka za obrve, senf kratke hlače, vanilija marama sa šarama, slijez pašmina, mango ručnik za plažu, limeta pareo od gaze, led ogrlica od opala, sedef naušnice, slonovača narukvica, pistači kožni remen, suncokret posteljina, šafran bandana, jantar privjesak, tabak capri hlače, šampanjac fotoaparat, bakar tunika sa šljokicama, cinober presvlaka za fotelju, rubin sjajilo, karmin stolnjak, terakota tegle, ciklama tuš zavjesa, fuksija špagerice, porfir zimski kaput, lavanda ljetni sako, indigo vuneni kardigan, nebo vesta, kobalt proljetni pulover, ultramarin pločice, šljiva broš, petrolej dolčevita, kadulja tunika, smaragd lak cipele, čempres sandale, maslina natikače, čokolada japanke, kesten samsonite kofer, mahagonij kožni ruksak, dim samostojeće, pepeo grudnjak, metalik lak za nokte, golublje saten gačice, čađavi svileni negliže, antracit čipkani šlafrok ...


a, kao, ja volim crnu boju …