Čarobni brijeg

(... nade, vjere, ljubavi, snage, volje, prijatelja, love, nekretnina, zuba, zdravlja, kičme, riječi, pojma, šansi, ljubavnicu, mira, televizor, smisla, ideja, plana, inspiracije, talenta, rođaka, auto, stan, kuću, radosti, milosti, šarma, karizme, zanimanje, ambicija, braće, šećera, soli, kriterija, cipela, posla, zime, zlobe, sreće, hrabrosti, konkurencije, sliku, komentara, namjeru, opravdanja, profil, stranku, problema, vremena, informacija, bolova, razloga, veze, dozvole, očekivanja, zvuka, slike, program, tremu, iskustva, strategiju, mogućnosti, granica, poroka, elana, poruku, snove, jahtu, kontakt, morala, uzora, dvojbi, doma, zamjerke, prava, rak, nadimak, karijeru, posao, mlijeka, traume, odgovor, pitanja, zraka, zvjezdicu, kredit, karticu, život, apetit, naslov, potrebe, briga, adresu, opcija, spoznaja, muža, osjećaj, srebra, zlata, iluzija, srca, samopouzdanja, sluha, signal, bolove, daha, škole, živaca, strpljenja, tolerancije, ime, cilja, naviku, sponzora, susjeda, majstora ...)



...
Je li to sad sve?
Mogu li sad dalje po starom?
'Alo?
Uključi sliku, zvuk, to sam ja.
Jesam li odradila?
Ne mogu više. Budi drug.
Otpusti me.
...
Hvala.

Nije mi jasno kako ne vidi, kako ne shvaća da je sve to uzaludno. Sve te žrtve, popuštanja, poklonjeno vrijeme, sve u ime nekog sadašnjeg i budućeg mira. Sve u ime nevinih, slabijih, rječitijih, glasnijih.
Glupača.
A lijepo joj govore: nemoj, vrijeme je da opustiš, misliš na sebe. Ne sluša ona, ili sluša ali sebi govori kako ne može, kako to ne bi bila ona, pronalazi racionale, odmahuje rukom, duboko udiše i baca se u još jednu zamku.
I dokle tako?
I preko grubih riječi. Preko prijezirnih pogleda, preko očitih laži i manipulacija. Guta ona bajke, guta basne ako treba. Zna, negdje duboko u sebi, zna ona da je istina negdje ispod žita, naslućuje je, ali misli da ako je ne gleda, ni istina neće vidjeti nju.
Autistično.
I sve što ikad kaže, ispuni. I svako joj je obećanje, ma usput izgovorena ideja, svetinja za koju se u vatru baca. Jer, tako je rekla. Tako mora biti. I bude ako nije drugome na štetu. Njoj je dovoljno da je istrajala. Stisnula do kraja, ispunila.
Glupača!
Zašto misli da će drugi shvatiti što ona jest i što radi i za koga? Zašto se zavarava da će bar netko, jednom posegnuti rukom kroz magleni veo i opravdati joj sve što radi protiv sebe? Zašto bi to netko uopće želio?
Krpa ostaje krpa.
Pa da je i zlatom vezena, krpa upija smeće, prolivenu žuč, briše i suze i krv. I kad se natopi, kad se jednom uprlja do kraja, više je se ni oprati ne može. Niti se to isplati. Smeće je njezino odredište. I sudbina.
Glupača!

Mda, nije neka vijest, istina.

Vjerojatno smo se svi bar jednom prepustili iskusnim, profesionalnim rukama. Ne računaju se one ljubavničke, međutim, to uglavnom služi kao uvod, a nije svrha sama sebi. Ali, masaža na plaži? E, to ću si sutra priuštiti.

Dvoumim se dugo. Naime, ima šator desno i stol lijevo od staze do plaže. Desno je djevojka, lijevo su dva od godina i bevande otežala galeba. Dilema nije u parama, isto košta. Na desno me vuče činjenica da cura ima šator, pa je i neka privatnost osigurana i ne bum od sunca izgorila za tih sat vremena, jer ionako na suncu nisam nego pola sata ujutro ili predvečer. Ova dvojica nude stol i nema ni suncobrana. Ali, glasno izvikuju ponudu popusta za ljepotice. Hm, tko na netu nije proveo nekoliko godina, možda bi i dopustio taštini da pomisli da to zaista i misle.

I sad, po svemu ispada da je bolje kod cure pod šator.

Ali, iskustvo kaže da su ženske ruke čvornate, krute i ostavljaju masnice. I danima se nakon masaže ne mogu ni nasloniti na stolac i jastuk me žulja. Jest da procirkulira, ali boli.

A muške su ruke meke i mesnate i senzualne i stišću baš onako, taman jako i na pravim mjestima. I nakon toga nema plavica. I kako sad odlučiti?

Međutim, hvalabogu da mi je ovo jedini problem danas.

Čempresi.

Zelene jajolike kuglice posmeđe, ispresjecane fraktalnim pukotinama koje se neprimjetno otvaraju poput svemirskih portala: izdignu i rašire i ispuste sitne sjemenke u obliku trostrane piramide. I tako suhi i prazni, ispunivši svoju svrhu, drže se čvrsto, čvrsto tvrdih grančica na kojima su izrasli.

Ona ih voli. Svakoga dana iznova im se čudi i divi. I prikuplja ih u kutije, u vaze, na pladnjeve, preslaguje i tepa im. Svakoga dana iznova zaboravi da ih je jučer isto tako mazila i spremala. I svakoga dana su ti češeri naljepši na svijetu. I iznova u sebe upija njihovu ljepotu.

Voljela bih da ima čempresa ondje kamo ide.

trčim
u polju makova
između znakova
crvenih zabrana
u mislima sabrana
trčim
prema šarenom gaju
i rijeci u raju
gdje laste najavljuju
i ljubav prijavljuju
trčim
iz mrtvila, pakla
s rasutog stakla
od bezdana dana
otvorenih rana
trčim
u buduće vrijeme
gdje tuge su nijeme
a naša bi tijela
zauzdat se htjela
trčim

Na vrhu otoka vjetar valove razbija o šiljate, mlade stijene. Ne skakućem s kamena na kamen, premda me privlače, jer danas ne želim krv.

Voda je smaragdni žele zbog bijelog, krupnijeg šljunka na dnu koji se prosuo sve do stijene koja omeđuje plažicu i daruje mi spasonosni hlad. U kamen uklesanim stubama spuštam se na žal. Pod stopalima se razmiče šljunak, okrugao, uglačan i bijel poput oblaka. Nikog više nema na plaži. Ovaj dio svemira samo je moj.

S desna pružila se poviša stijena sve do duboko u more. Moglo bi se i skakati s nje. Još jutros su se na njoj izredali mladići gonjeni željom da polete do vode, da letom zapečate svoju hrabrost i svoj dar. No, stijena je napuštena. Ispod nje pećina. Do pola u vodi. Sa žala ne vidim koliko je duboka. Stalo bi u nju i desetak parova, da su ovdje.

A sunce je cekin što zrije prema horizontu u koraljni zalaz.

Nedostaje plavo. S iskrom pod trepavicama.

I priča koju ćemo utisnuti u slanu noć

za mamu

(kaže da je mislila da samo ona zna tu pjesmu)

Link

Ne znam kako vi, ali ja mogu gledati hororce, pa i one najgore (čuj, one "gore" fakat, engl. mislim) bez problema i skanjivanja. I ratne filmove. I operacije na dokumentarcima. Ništa. Ne padam u nesvjest na prizor krvi, ni vlastite. Pa čak ni otvorenog mozga serviranog u drugom dijelu Jaganjaca.

Mogu slušat i gadljive viceve; smješniji su mi oni čije se face krive od gađenja kad ih slušaju. Istina, ne pričam ih baš, ali i inače ne pričam viceve jer ih zaboravljam (ha! vidi slabost!).

Sad, logično bi bilo zaključiti da blokiram vizualnu memoriju, sve te slike ne doživljavam, pa me ni ne diraju previše. Možda, who cares?

No, međutim i ali, postoji nešto što ne mogu gledati. Ni uživo, ni na ekranu.

Zmije.

Posebno klupko zmija. Ili gnijezdo.

A njima dobro. Ugodno. Super im je. Kažu oni koji su dirali da nisu ni ljigave, ni gadne.

Ali, ja ne mogu to.

I gadi mi se, majke mi, kad me zvizne asocijacija na klupko. Gadi.

Bljak i fuj i pfew i horor i Discovery Channel i utihla jagnjad.

I samo će me čista znatiželja natjerati pogledati, ipak.

I ovo nije blog o Freudu.

zaspat će vihori,
rastopit se kiše,
u ugljevlje
demoni se
satrat
jednom kad
posvojiš jad.

(polarni mjesec,
blistav i suh,
sanjama sažgan,
bdije.)

bezbolno, bezumno
privini
na prividni
drum
trudne ti duše
ovaj šapat
i šum.

(vidim: stope u pijesku,
kameni trag,
naprijed,
kroz ćumur i sol.)

na kraju sata
blatnjave bitke
u korice
ratnici
vraćaju bol.

(vidarice ispiru um.)

Podcijeniti bol znači stati u red pred plamena vrata.
Podcijeniti sreću nije ništa pametniji izbor.

Podcijeniti sebe neoprostiv je grijeh.
Podcijeniti druge neoprostiva greška.

Precijeniti ljubav oprostiva je slabost.
Ali, precijeniti prijatelja izdaja je samog sebe.




A htjela sam napisati blog o slabostima.
Svojim.
Ali nisam našla dobar razlog za to.
Svi su ti razlozi sebični, a to mi je jaaako ne sviđa.

A blogovi su kao vrtovi oko naših kuća.
Sadiš ili ne sadiš.
Jorgovane, oleandre ili zelenu salatu.
Po prčiji, naravno.

U budućim TV kalendarima bit će zabilježeno da je era svemirskog čunka iliti raketoplana (space shuttle) završila na dan 21. srpnja, 2011., slijetanjem Atlantisa. Točno 42 godine i 7 sati nakon Armstrongovog išetavanja na površinu Mjeseca, također na dan 21. srpnja, 1969 (iako se sletjeli dan ranije).

Eto.

42.

Go figure. Ili čitajte Adamsa.

A za one koji se pitaju o svrsi naslova a nisu znali prije:
http://urbanlegends.about.com/library/blgorsky.htm

Jer, ovo je pristojan sajt, ne? :))))

Sjedimo nad morem.
Aerosol nam pročišćava dah i u pluća poput udarne bušilice nabija optimizam. Djevojke popravljaju bretele, a mladići hvataju morske plodove bežičnim mrežama u okolici. Do vode i slobode tek je vodoravna drvena greda ograde terase, nova, uglačana, lakirana, tek podsjetnik na okove.
Sa svakim dodirom vrućih prstiju rastemo.
Kofein u bijeloj, nesimetričnoj šalici obećava mi isto što i tebi uredni stupovi mjehurića što se podižu u velikoj čaši ohlađenog piva. Feeling glad, got sunshine in my bag ... jer sunce ...
Sunce pleše.
Poput perzijske bajadere raširilo je plisiranu haljinicu žutozlatnih zraka kroz rub oblaka. Lepeza svjetla na zapadnom nebu. Izmučeno poluoblačnim danom smiješi se sad krezubo nad metalnim morem.
U oku ti vidim sjaj.
Pratiš mali sportski avion koji akrobatno kruži nad kanalom, privlači pažnju glasnim motorima i uvlači se u svaki razgovor. Sveprisutan. Slobodan.
U tuđem gradu kraj mora čekamo povratak.

A popodne je blistalo nad pustopoljini gdje smo pronašli mir.
I jedno drugo.
Ponovo i iznova.
Kao svaki put.

... što je na moju pristojnu zamolbu mailom odblokirala nepravedno od komentara baniranog milenog blogera koji zbog toga iz principa nije htio otvarat novi nick, jer on to ne radi.

očito rade na preporuku :)))

Između malog i prstenjaka
moje lijeve šake
sipe zrnca.

Prošlost i budućnost,
desetljeća, godine
i sate i minute
razbila sam na sitno.
Na sad.
Na podnošljivo.
Na prazno, jadno
i na beznadno.

U noćima kad mjesec
prikriva ludilo
s kojim smo rođeni,
sve tvoje
blijedi,
sve naše
posustaje,
sve moje
nestaje.

I priče sahnu.

Ostaju tek dvije
rascvale grane
grimiznog i bijelog
oleandra
jutrom
na prozoru.

A nisam ti ja ona koju majke vole.

Nikad ni nisu. Mislim, majke onih koji su mene voljeli. Onih s kojima sam provodila godine, dekade, čak. Ne znam zašto. Zapravo, znam, ali nije bitno. Mislila sam da će ipak prevagnuti razum nad majčinskim, zaštitničkim osjećajima, da će jednom shvatiti da im sinovima nije loše sa mnom. Prihvatiti me. Al' uzalud.

Prva je aktivno rovarila protiv mene. Stvarno, ne lažem. Govorila je sinu, tad tek na pragu dvadesetih, da za njega nije žena poput mene. Da nađe mlađu, sitniju, sivlju mišicu, da ga ona neće ugroziti, neće tjerati po svome. Isprva se nije dao, skrivao me od majke, dovodio k sebi kad bi otišli na vikendicu. Svijeću je zapalila kad smo se razišli. I sljedećoj mišici kupila papuče za po njezinoj kući drugi dan nakon što ju je doveo u kuću. Nije to trajalo. Ali, dvadeset godina kasnije njegova je majka progutala ponos i došla mi u kuću zamoliti me da joj ga vratim u Hrvatsku. Znaš, nije joj to bilo lako.

Druga me je pasivno ignorirala previše godina nego što se želim sjećati. Niti me pozivala u kuću, a ni vikendicu nikad nisam vidjela. Nisam joj valjala, nisam se uklapala u svjetonazor kršćanske obitelji. Ništa o meni nije znala, niti je željela saznati. Pretvorila me u crnu mrlju i uspješno me izbjegavala sve dok joj se muž nije razbolio. A moja je prijateljica specijalist baš za to. I ona je progutala ponos i tražila me uslugu. Ni njoj to nije bilo lako.

Znaš, vrijeme sve pokaže. Tko jest i tko nije. I ispravlja nepravde, premda obično prekasno. Ali, znaš, prvi puta je konstelacija, reče Asimov, drugi puta koincidencija.

Treći put, konspiraciju, neću čekati.
Ne vjerujem više u majke.
Ne, lažem ti.
Ne vjerujem više u bajke.