Čarobni brijeg

Jebiga, na to sam već zakasnila.

No sam asocijalna do boli, do same granice samopodnošljivosti.

Iscijedit ću još jedan mah-mah (bože, kako mrzim taj izraz!) za drage ljude i zajahat' Jolly u sumrak. Zoru. Podne. Kajgot.

Taličnost je u bisagama. Tog se ne mogu riješit' da baš jako hoću.

Prst na obodu. Okret u sedlu.

Điha, điha ...

riječi više ne stupaju
kaligama
po zlatnim pločama pakla

rasuta se duga podala
bespomoćna
vrtlogu trostrukog značenja

smješka se smisao
pobijeđeno
s naličja opalih listova

bez sjaja se širi zjenica
mračna je
vlažna tamnica otključana





ps
naslov je, naravno, najcitiranije djelo svih vremena, jer u nedoumici, gotovo da je uvijek "Hamlet", ok, ponekad možda i "Macbeth", recimo: "MACDUFFE, HAJD U BOJ! DA PROKLET JE TKO PRVI VIKNE: 'DOSTA, STOJ!'"

ljudi su poput gnijezda šarenih božićnih led lampica na mojoj polici za knjige.

istobojne se prvo pale lagano, pa gase: plave i bijele razumske odluke.

pa onda nekoliko zelenih poznanstava i prijateljstava polako pojačava sjaj od treptaja do maksimuma kad je već teško gledati u sjaj, pa do nule i natrag, u vječnoj igri potreba za društvom i osamljivanjem.

onda bljeskaju žute sjajem ljubavi i sreće jačim od dalekih sunaca.

na kraju crvene prže retinu; bijes i ljutnja i jad i strah.

i onda sve zajedno rotiraju poput psihodeličnog semafora iznad policijskog svjetla.

neuroni se pale i gase po planu iz nekog čipa zalivenog u maloj crnoj kutijici. na kutijici postoji dugme za mijenjati programe, no neki voze random pa dokle stignu.

promatram gnijezdo-um poput snimke pozitronske tomografije mog mozga kao pod utjecajem nelegalnih kemijskih spojeva.

da su nam lubanje prozirne mogli bismo krajem godine mirno uštediti na struji i poštediti borove.




(bilješka za fašnik: povješati ledice i stati u kut pokraj utičnice. važno je zvati se jelka.)

svima sve najbolje, naravno
ALI
jutros svima želim kao azra da provedu vikend zajedno:

Link

ajd, odsviraj mi to na gitari,
u mraku, kroz dim i
svjetlucanje lažnog bora,
nek' note iz davnine
rastope ironije i igre
kao ozeblo sunce
zaleđena stakla
jednom kad se
probije kroz
mrke brke
zimovitih zora.

evo riječi, zapjevat ću i ja:

"O.K. ludo
moram da te pitam
sto te veze za prijatelja mog
misli na sebe
zagledaj se u mene
provedimo vikend zajedno
ljubav je prica iz laznih magazina
ljubav je miljama daleko od nas
kada me provociras
nalazim da ti se svidjam
ne furaj se djevojko na nas
upamti jednu stvar
u nista nisam siguran
osim da te lose zabavljam
nudim ti sokove
imbecilne tulume
nudim ti popljuvane gradske ulice
nudim ti dosadu peting
i disko muziku
ali nema veze
moze i gore"

do besvjesti razapeta
rastepena mi svijest
o sadašnjosti
otima se i skviči.

prostor ne slijedi
stare dimenzije
već ultranove traži,
one višeg reda,
s prvom znamenkom
iz tvog vremena
i drugom iz moje
rastrgane,
do beskonačnosti
razmnožene,
do ushita
razigrane
misli o nama.

polovi krhotine,
poveži krpice,
potrpaj kratere,
brutalno me protresi
i palucavi, svjetlucavi
kaleidoskop
do neba
uznesi!

Tako je prokleto prazna praznina između galaksija.

Uvukla se studen u kosti koje više nemam,
ali osjećam poput fantomskog dodira dlana
mog umrlog oca po obrazu što je zaspivao
izmučen stotinama rodbinskih i prijateljskih poljubaca.
Nad mramornom rakom zasutom laticama
otpalim s ocvalih vijenaca.

Tijelo moje nepredato je zemlji.
Nesmrvljeno u prah.
Sputano je trakama natopljenim vremenskim formalinom
i ugniježdeno u mliječnobijelu plastiku.
Slijepe oči ne trebaju prozore na poklopcima.

A duh moj hrli, poskakuje planski, proračunato,
od zrnca do zrnca zvjezdanog praha.
I tegli za sobom čelik, aluminij i ugljik,
kavez od svjetlucavih a tako čvrstih niti
što čuvaju, maze i prenose nam svijet
na drugi kraj svemira.

Vozim, dok drhte mi duhovi prstiju,
dok cvokoću sjećanja zuba
i trnci penju na zamišljen zatiljak.

Hladno.
I samo.

Slijedim ti trag bremenitih slova
kroz zgusnute plišane niti.
Crno je i rumeno na horizontu.
Ispred mene obris grada što uzdiše
u ritmu treperavih svjetala.
Iza blagdanskih zidova ustaje dan
i u polusnu mi utiskuje crveni poljubac.

Stižem, ljubavi, kad otkuca posljednji sat.
Donosim zaleđene suze da jutrom ohlade noć.
I dijamante oslobođene pepela
da sjajem prekriju strah.
Slušala sam, čula sam te.
Kad raspe se kristalna pjesma,
krhotine će na tren uspavati bol.

- 'Ajd s nama na planinarenje!
- Može! Jel' ima neki izlet gdje se ne mora hodat'? Uzbrdo?
- Hm.
- Mislim, ono, uživat' u pogledu, kuhat' vino, nazdravljat' s čovjekom koji kuri vatru u domu? Tak neš?
- Hm ...
- Moj deda je bil planinar. I mama se popela na Triglav. Ono, imam pedigre. I nove hlače za snijeg.
- Ti ono imaš i nove zimske gume?
- Aha.
- Savršeno. U tvoj auto ćemo potrpat' sve stvari. Čekaj nas gore.
- He he he, dogovoreno.

I onda ljudi kažu da se nemoguće želje ne ispunjavaju.

Moje ruke u tvojima ...

I dok ti se uvlačim dublje u zagrljaj, privlačim koljena u lopticu želje ... Ruke ti postavljam na moje gležnjeve i vodim ih uz glatku, meku kožu, preko potkoljenica, mekog pregiba koljena ... Pružam noge jer bedro, bedro je sad gladno vrućeg dodira i hladno od vjetra ...

Zaustavit ću ti ruku na rubu haljine i okrenut ti se licem ... U očima ti želim pročitati hoćeš li ići dalje sam ...

Osjetit ćeš kako mi se tijelo uvija i bježi pod tvojim dlanovima i vraća se natrag po još, i još ... Meškoljit ću ti se u krilu, nadajući se da ću bedrima osjetiti pokret, trzaj, promjenu koju čekam i želim ...

A poželim sve ... Nestati pod rukama, letjeti na bedrima, uvući se pod kožu ... Trljajući se, otkriti usnama svaki nabor, svako titravo vruće mjesto ...

Sad nemoj stati ...

Tvoje me ruke tope, ali tvoja će čvrsta želja napuniti mi obraze rumenilom i otpustiti kapljice očekivanja ... Ono što sam htjela reći nestalo je u poljupcu ...




(Prehladno je za nova sjećanja. Podgrijat ću ova od skoro pa u dan od prije tri godine.)

Danas mi izgleda poput
dame u crnom,
u sjajnom korzetu i
paučinastoj krinolini
za koju se
zgrčene
drže
žive
duše
koje je obožavaju.

Na šlepu, pri dnu,
u kalu kamo padnu
kad ih otrese,
gužvaju se
mladenke
s našminkanim
mačjim
maskama
oko očiju.

A ja sam upravo
skliznula sa sjaja
i zapela na
četvrtom
čvoru
črne
čipke.


(HB, Mr. BM)

A poemu treba spjevati gledanju u ekran, prazan, na kojem nema riječi.
Poemu jer u nju stane čitav spektar, od mirnoće do gluposti, osjećaja koji bljesnu pa nestanu u samo jednoj sekundi.

Jednom ću, svinuvši bol, kriknuti na mostu. Ali ne crno-bijelim krugovima oko izvanzemaljskog lica, već vranama nad žitom pod mjesečinom.

Smrt je moje svjetlo ...
Link

Dokrajči me srebrom, okiti zlatom. I razrijeđenu krv mi sljubi usnama.
Pa započni poemu od zadnjeg slova prema naprijed, unatrag, jer poznaješ kraj.
A ja ću možda redom, od prvog A, pa dokle stignem.
Nema smisla da se isti bezdani i ista neba sudaraju i spore oko klesanja istog dijela kamena.

... i moja tama ...
Link

Zbogom, striče, uskoro stiže i ona.
Pjevat će ti opet.

Zima je zaista hladna onima koji nemaju topla sjećanja.
Tako je prokleto prazna praznina između galaksija.
Uvukla se studen u kosti koje više nemam, ali osjećam poput fantomskog dodira dlana mog umrlog oca po obrazu što je zaspivao izmučen stotinama rodbinskih i prijateljskih poljubaca. Nad mramornom rakom zasutom laticama otpalim s ocvalih vijenaca.
Tijelo moje nepredato je zemlji. Nesmrvljeno u prah. Sputano je trakama natopljenim vremenskim formalinom i ugniježdeno u mliječnobijelu plastiku. Slijepe oči ne trebaju prozore na poklopcima.
A duh moj hrli, poskakuje planski, proračunato, od zrnca do zrnca zvjezdanog praha. I tegli za sobom čelik, aluminij i ugljik, kavez od svjetlucavih a tako čvrstih niti što čuvaju, maze i prenose nam svijet na drugi kraj svemira.
Vozim, dok drhte mi duhovi prstiju, dok cvokoću sjećanja zuba i trnci penju na zamišljen zatiljak.
Hladno.
I samo.

Mjesecima prije kraja pričala sam ti o kraju.
Znao si.
Netko uvijek zna, a uvijek ima onih koji ne vjeruju. Ili ne slušaju. I više nije važno što od tog dvoje ti nisi. Mjesecima sam popisivala mogućnosti, tražila izlaze. Mjesecima možda nisam jasno naglasila da kraj ne znači završetak veze, razdoblja, nas. Kraj je jedan, određen, jasan. Kraj je kraj svega, svega poznatog.
Znao si, a shvatio nisi.
Da, istina, u zadnje su se vrijeme zaredala zloguha proročanstva o smaku. Čak i najtrezveniji, najnevjerniji s nelagodom su promatrali starinske kazaljke i digitalne brojke na prijelazu milenija, pa opet nekoliko godina poslije, pa opet. Nešto je u ljudima što voli strah, nedoumicu i očekivanje katastrofe. Kolektivno nesvijesno proriče smak, nariče unaprijed nad sudbinom, oplakuje sama sebe i u trenutku najveće sreće i ushićenja. Ljubav ili rođenje, ili bilo što drugo, ne sjaje dovoljno jasno ako se nad njih ne nadvije zla slutnja.
Dihotomija je vječna, neupitna.
I neizbježna.



(a naslov, ako ne znate:

1975., Richard O'Brian, Susan Sarandon, Tim Curry, Barry Bostwick)
... legenda ...

Kad ljubav gori, svjetlost zaslijepljuje one koji ne vjeruju. No, pravovjernima se prelijeva preko tuge, preko čežnje, ne ometa ih već tješi i uspavljuje, nadu ne guši, već je potpiruje.

Osjećaj koji donosi blizina, bilo stvarna ili tek mentalna, osjećajna, pokušavamo dosegnuti bilo čime: slatkim, adrenalinom, vježbanjem, drogom, alkoholom, religijskim zanosom. Sve to blijedi jednom kad osjetimo ljubav.

A tuđa nam bi ljubav trebala biti još važnija. Nosit će nas kroz bujice dok i nama ne kucne čas. Pripremiti nas, zadržat na putu.

No, ljudi ne vole hvalisanje, ne vole tuđu sreću. Često se dogodi da je i pokušaju pomutiti. Žao mi je zbog toga. Iskreno mi je žao. Kad se dvoje moraju skrivati, to će možda ojačati njihov odnos, ali neće do kraja ispuniti svoju svrhu.

Tko voli, stoga, neka viče s najviših vrhova, neka pjeva iz najdubljih ponora, neka svijetli, neka titra i svima prenese poruku ne samo da je moguće, nego da je sigurno, da će se svima dogoditi. Ne moramo vjerovati u dogmu, u nešto bez dokaza, jer dokazi su svuda oko nas.

Zvuči li sve ovo kao new age samopomoć, to je samo u oku promatrača.

Volim. I voli me.

za buđenje prvo:
Link

pa za opuštanje:
Link

pa za osmijeh:
Link

i za poskok u novi dan:
Link

meni je odgovaralo tim redoslijedom :))

Večeras ću puhnuti u zvijezde. Možda će jedna pasti za tebe.

Zamolit ću mjesec da ti noćas malo zastane pred prozorom. Možda će mi ocrtati sjenu u treptavoj srebrnoj raskoši.

A onda ću poljubiti vjetar. Možda će ti, sretan, predati poljubac.

I šišmiše, koji poput mene noćas nemaju sna, poslat ću k tebi. Možda lepetom odsviraju ovu ljubav.

Pokrenut ću školjke iz morskih dubina. Možda ti na uho zašume himnu.

Nagovorit ću maglenu noć da popije ovu nježnost i napoji tvoje usnule pore.

Reći ću zori da ti jutrom što tiše uđe u zjenice.

A onda ću utonuti u jastuk i zamisliti da me ove noći griju tvoje ruke.