Čarobni brijeg

Uh, što volim Gregory Pecka.

Onako, muško po mom ćeifu. Bar u ulogama koje je birao ili su mu ih nametnuli type castingom, whatever. Poruka je tu. Zauzet će se za slabije, braniti protiv predrasuda, stati uz bok nepravedno optuženima.

I neće se pridržiti rulji s kamenjem u haljama koja samo čeka da poleti prvi, e ne bi li dala svoj obol dubioznoj, lažnoj, licemjernoj pravičnosti. I neće se iz čista mira sjetiti, tako, iz dosade, zbog vrućine, za zabavu, RUGATI se onima koji nisu isti, već drukčije misle, mirišu, izgledaju ili se u krive zastave kunu. I neće namjerno izazivati zavist, ljubomoru i bol onih koji tek nalaze sami sebe.

Neće. Jer nije nesiguran u sebe i svoje.
Neće jer ima pametnija posla.
Neće jer zna da to druge boli.
Neće jer mu to ne treba.
Neće jer se ne želi osvećivati.
Neće jer mu moralni zakon u njemu kaže da niti jedna tuđa suza ne doprinosi nikome.

Nije slabić.
Nije zlurad.
Nije zvijer.
Nije licemjer.
Nije ptica rugalica.

Stereotip? Whatever. Me like.

Morske provokacije, jel?

E, pa 99 godina od ovih 100 iz profila sam čekala da mogu otići na more kad hoću i ostati koliko hoću i da ne moram plaćati ili kumiti familiju. Pa sad provociram, jel. Što drugo?

Al da je tu sve krasno i bajno, nije, naravno. Jest da je hladovina više nego kod susjeda. Jest da je lakše nego u Zagrebu (premda tamo ne izlazim iz klime), jest da se mogu okupati, ohladiti u moru kad hoću, ali mogu pokupiti i višak radijacije sa Sunca.

Što se dogodilo danas, jer sam pod suncobranom ostala do pola 11. Greška. Lupilo me tak da sam sljedeća 4 sata prespavala pod ventilatorom, a noge još uvijek isijavaju. A kao, hladovina.

Ipak, ovi blogovi s mora imaju svoju svrhu. Imam o čemu tipkati a da nije poezija. A i poezija je ponekad samo odraz lijenosti za prozu. Pa je se svatko laća.

A možda da sutra složim neki haiku o bilderima iz susjednog dvorišta?

E, pa dnevnik nije potpun ako se ne zapisuju zgodni događaji. lli bar oni bitni. lli smiješni. Ili oni "mmmm".

A ovo jest dnevnik. Koji sam nekoliko puta pokušavala pisati u mladosti, pa se svelo na bedaste svakodnevne stvari i vrlo brzo razvodnilo te dosadilo. A može bit da mi mladost nije bila zanimljiva.

E, sad sjedim u vrlo popularnom mjestu, uz kavicu i nećake slušalicama prištekane na wireless internet i you tube, nakon što su cijeli dan skakali po glavi, plaži i krevetu, i konačno je mir. Dobro, osim što trešti mjuza i ljudi prolaze, presretni da su omara i zvizdan konačno zamrli.

I pošto sam neki dan tu opisala jednog majstora, red je da spomenem i današnje.

Djed (44) i unuk (20), susjedi, dragovoljno su se javili da natovare ružnu hrpu pijeska što je ostala od gradnje, na kamiončić i prevezu je na otpad. Naime, pet susjeda me je prijavilo da moj pijesak nagrđuje okoliš, ali se niti jedan od njih nije ponudio riješiti mi problem tog kubika i pol pijeska, što bi se svakako dogodilo da živimo u Švicarskoj, na primjer. A dječjom kanticom i lopaticom za plažu fakat nije moguće riješiti pijesak viška.

I tako dida i unuk, usred dana, lopataju po suncu, naravno topless, i nisu za bacit. A po mene su došli na početku posla, da stojim kraj njih i čirlidam, valjda. Čavrljam u mini haljinici iz sjene čempresa, da lopatanje bolje ide.

Eto. Ma kakva dosada.

Gradili smo nešto, dograđivali.

No, da, onaj tko je probao, zna što su majstori, posebno na moru. Upozoravali su me da mogu očekivati da to traje i nekoliko godina. Halo? Za šest kvadrata. Da, da, treba doći prvo ekipa koja kopa, pa oni koji mjere, pa šalaju, pa drugi liju temelje ako mehanizacja stigne na vrijeme. Pa zidari, pa električar, pa oni za prozore i vrata. Onda slijedi čist druga ekipa za žbukanje i treća za farbanje. A još nismo došli ni do krovopokrivača i limara za oluk. I na kraju keramičar. I kad se tako fino dogovaraš s jednom po jednom ekipom, sve u cilju da ti ispadne jeftinije, otegne se to. Shvaćam.

Ali, nismo imali toliko vremena. Trebalo je dozidati stvar do 1. lipnja, kad se svi radovi obustavljaju. A bila je već sredina travnja. Situacija nije blistala.

Srećom, veze i poznanstva ponekad prorade i prijatelj mi je preporučio veliku građevinsku firmu s mora, koji inače grade apartmanska naselja, ali, eto, duguju mu uslugu, pa će moju sobicu ubaciti u plan. Jer, oni imaju sve one ekipe iz prvog odlomka i samo ih sele po gradnjama u tijeku. Savršeno.

Čvrsto sam stisnula oči kad je stigao predračun i ne gledajući iznos, uplatila tih šezdeset posto unaprijed. Znam, puno je. Znam, mogla sam proći jeftinije. Možda, ako ne računamo da bih barem pet do šest puta potrošila sedamsto kn za doći ovamo i nadgledati majstore i pitaj boga koliko telefona.

Firmu vode dvojica braće, kojima nije teško izaći na teren, dogovoriti sve, napraviti projekt, raspored majstora i nadgledati radove. Došla sam prvi dan dati im struju kroz prozor i zadnji dan preuzeti ključ. Sve je bilo gotovo, savršeno, po dogovoru i 1. lipnja. I sad, sve to nije toliko bitno, koliko činjenica da su mi se mala vrata od novog ulaza u dvorište izvalila jerbo se dijetešce jedno vozilo na njima, očito preteško djetešce. I piše u ugovoru da daju garanciju na dvije godine, osim na mehanička oštećenja, što je baš ta djetetova vožnja. (Ne zamjeram klincu, i ja sam se do osnovne škole čitave dane vozila amo-tamo na golemoj, klimavoj željeznoj lesi bakinog dvorišta, a i dalje bih da se nismo preselili.)

Poanta ovog teksta je zahvala prijatelju, toj firmi, a posebno jednom od dvojice braće vlasnika koji je bez i jedne riječi, u svoje slobodno vrijeme, u subotu popodne, utrpao alat u auto, potegao osamdesetak kilometara do mene, skinuo majicu i traperice te mi pod najgorim zvizdanom do sad najtoplijeg dana ovog ljeta, samo u kupaćima i japankama SAM izbušio nove rupe, zacementirao dugačak, novi šaraf i popravio ogradicu.

Dok sam ja guštala u ligeštulu, pod suncobranom, uz hladno piće i laganu glazbu s radija, šefu su gradilišta blistali oznojeni, napeti mišići pod preplanulom kožom, blistali bijeli zubi kroz šeretski osmijeh ispod rejbanica i blistale zjenice kad mi je na upit o cijeni njegovog rada odmahnuo rukom.

A mislila sam da ću ovdje umirati od dosade.

Predugi su ovi dani. Ljetni.
Nikad kraja ljudima, pričama, obavezama, suncu koje glođe kožu.
Nikako da tišina preuzme kormilo, da s mrakom obamru glasovi. Da se čujem misliti.

Zapravo, ne sluša mi se sebe. Osjećam danima već šapat s visina, iz međuzvjezdanog zrakoprazja. Iz druge dimenzije. Nebitno odakle stiže. Ali, zvrnda, zvoni, zveči, kao jezik roda moga, tako nekako. Šapće.

I znam da je važno. Uvijek tako ispadne na kraju. Uvijek kad poslušam muziku sfera, otkrije mi se nešto bitno, nešto što moram znati, ono što trebam čuti. Ono što inače nikako ne bih mogla ili smjela doznati. I to pravovremeno.

Upravo traje emisija koju bih morala poslušati. Znam. Naučila sam namjestiti frekvenciju i poslušati.

Ali, buka u ovom kanalu odvlači mi pažnju i ostaju samo zbrkane misli.
I osjećaji gluhonijemog svjedoka zabranjenih događaja.

Uzmite si to prazno i neljubazno ljeto koje je tek počelo.
Ne trebam ga.
Želim tamu, želim mir. želim znati.

Opaque images
floating
up the stream.
Ghosts of dreams
expiring.
You do not miss them, right?
The sordid howl
of the dead calm
between the eyes
and the solar plexus.
It used to be
our wreath of honour.
Now it thrills no more.
The maelstrom
has awoken.
Scourching white hot,
intangible.
Sleep some more,
my beloved.

Iridiscent digits
plunging
down the scape.
Memories of words
overwhelming.
Do you miss them, too?
The sweet sound
of silent storms
between the hearts
and fingertips.
They used to be
our sleeping cards.
Our calm, our thrill,
our rapture.
Slumbering now.
Giving over to
tangible flames.
No sleep
for me
tonight.

Možete mi zamjeriti što su mi imigranti zanimljiviji od domorodaca. A možda ćete na ulica Stockholma i sami shvatiti iz kako teških životnih situacija su morali pobjeći da bi se nastanili daleko na sjeveru, daleko od žarkih sunčanih prostranstava doma, i od siromaštva. Jer, Švedska je bogata zemlja. Ljudi ne gladuju, svi imaju gdje stanovati i raditi. Jer oni koji se ne snađu za posao u prvih šest mjeseci, ti ne dobiju produljenje boravka.

I stignu tamo, nasele se u nekom predgrađu, getu, rade i usput prihvate način ponašanja od domaćina. Pa tako ne komuniciraju glasno, već šapću i mrmljaju, ne razgovaraju s nepoznatima, osim za vikend, ne izlaze na spontane kave i pivu, već nabave planer i uredno bilježe dogovore za kavu za dva tjedna unaprijed. Blendaju se. Kad već ne mogu tenom, mogu ponašanjem. I prihvaćeni su. Šveđani ne frkću nosom na imigrante. Ne tjeraju ih iz zemlje, ne zabranjuju im feredže, vjeru i jezik. A za uzvrat doseljenici brzo nauče jezik (prilično je jednostavan, gotovo i da nema gramatike) i ponašaju se švedski. Miješani su brakovi ne samo obična stvar, već se potiču, jer dokazuju širinu pogleda, nedostatak predrasuda, a bogme su im i gene popravili.

Jer djeca Kineza i prozirne Šveđanke su prekrasna. Smeđa, bademasta, finog baršunastog tena i okruglih očiju. Nordijski geni su jači od uglavnom dominantnih kosih očiju i crne kose. U restoranima nismo vidjeli niti jednog radnika koji nije neka mješavina rasa. U nekim dućanima odjeće se i nađe poneka dugokosa Inge. I vjerujem da u većini ruralnih područja ima mnogo više plavokosih i riđih, ali to nije Stockholm.

Grad kojeg zovu Venecija na sjeveru, dočekat će vas ljubazno, isprazniti vam džepove, ugostiti ugodno, ali hladno. Divno za posjetiti, pogotovo za tuđe pare, napisati koji blog i vratiti se kući.

Makar se i zamalo zapalili na autoputu zbog probušenog dovoda benzina na posuđenom automobilu.




Kraj.

Kad neko vrijeme provedete lutajući po svijetu, neminovno vam se dogodi da uspoređujete gradove. Nije to svjesno, jednostavno uskoči u glavu. Tako je Stockholm mješavina Londona i Ljubljane. Velik je, zgrade su visoke, nebo s oblacima visoko (dojmovi su to, ne znanstvene činjenice), ima mnogo mostova, nadvožnjaka, kompliciran sistem prometnica na više razina, vodu, kanale i brodice usred grada i dosta zelenila po obalama. Ulice su planski zakrivljene, baš kao i pločnici nagnuti pa su nakon proloma oblaka ulice suhe za doslovno pet minuta.

Promet nije veliki problem, što zbog širokih, planski građenih prometnica (jer su zgrade gradili na dovoljnoj udaljenosti da ceste u centru mogu imati dvije ili tri trake u svakom smjeru), što zbog jeftinog (besplatnog za mnoge kategorije, penzionere, roditelje s djecom) javnog prijevoza. Koji vozi apsolutno na vrijeme i to svakih nekoliko minuta i nema gužvi. Samo morate stati u red da biste ušli na prednja vrata. Nikako ne ulazite na izlaze. Osim ako ne gurate kolica s bebom.

Ima muzeja, naravno. Svugdje ih ima. Izabrali smo dva: Tehnički s NASA izložbom i Wasa. Toga nema nigdje drugdje, da se s dubine od 30 metara iz lagune s boćatom vodom izvadi cijeli, neraspadnuti brod i oko njega sagradi muzej. Negdje u sedamnaestom stoljeću, kralj je zamislio grandiozan brod, oploćen zlatom i bojanim kipovima rimskih careva i scena iz života Šveđana tog doba. Bio je to ratni brod, namjenjen da predvodi flotu u velike morske bitke. Sto i pedeset članova posade i tristo vojnika raspoređenih po nekoliko paluba, od kojih je najdonja, odmah do razine vode, bila načičkana velikim topovima i kuglama. Jedrenjak. S tri velika jarbola i dva velika, dodatna jedra na šiljatom pramcu, gdje su, usput budi rečeno, prikladno bila smještena dva WCa, tj, dvije daske s rupama s obje strane pramčanog trupca.

I porinuli su ga. Brod krenuo po zaklonjenoj laguni, između stotinu otočića, prema moru. I došao neki valić. I prevrnuo brodinu na bok. I potonula. Zajedno s posadom. I ostala tristo i trideset godina na dnu. I posada. Izvadili su ga prije šezdeset godina ronioci u onim prastarim odijelima i zvonima, zakačivši konope za četiri broda na površini, koji su se razmaknuli i izvukli kraljev ponos, ali i sramotu.

Brod zaista lijepo izgleda, elegantno. Samo mu je gaz preplitak. I topovi su bili smješteni na krivo mjesto. Neučvršćeni. Pa ih valić sve otkoturao na jednu stranu. Sila vode ne pita. Po kosturima posade koje su izvukli, s brodom su krenule i dvije žene. Vjerojatno vešerice ili kuharice. Nisu bile na popisu ni vojske, ni posade, pa se još uvijek ne zna što su na brodu radile, osim mu donijele nesreću prema vjerovanjima starih kapetana.

Muzej su sagradili oko olupine, koja je prilično dobro sačuvana jer je nisu izjele bakterije zbog boćate vode. Nešto slično što čuva venecijanske potpornje od propadanja. Možete prošetati oko broda na sedam razina, od onog što je bilo ispod, pa sve do vrha najvišeg jarbola po galeriji. Posvuda su uređene male izložbe predmeta iz broda, prikaza tadašnjih ljudi i njihovih života, te mnogo informacija o prehrani, namirnicama i piću sačuvanima u smolom zalivenim bačvama i sanducima. Spremali su se naveliko, na dug put. Prešli stotinjak metara i onda trideset prema dnu. Muzej Wasa se isplati posjetiti. Wasa je bilo ime broda.

Vikinge i vikinška sela nismo išli gledati jer je to sve samo fol prikaz i nema puno arheoloških artefakata, a muzeji su većinom interaktivni i time zanimljiviji djeci nego odraslima.

Ni kraljevska me se palača nije dojmila, jer je jednostavna, pravokutna, s dva dvorišta i niti jedne, jedine biljke ni izvana, ni u dvorištima.

Hladno. Kao i klima. Kao ljudi.

Nisam provjeravala popise stanovništva, istina, ali dojam s ulice, iz strogog centra, ali i iz geta (kako zovu predgrađa gdje se smještaju imigranti) je da Šveđana gotovo i da nema. Mislim, onih jako svjetloputih, bjelokosih, bjeloobrvnih, onih koji odmah padaju na pamet kad se spomene ime te zemlje. Kažem, gotovo da nema, jer se nađe tu i tamo neki arhetipski primjerak, poneka žena duge ravne kose, nordijskog tipa tijela kod kojeg se razlika struka i bokova smanjila tako da je gotovo i nema. Govorim o odraslima. Djeca, ako nisu iz mješanih brakova, uglavnom su plavi anđeli.

Mnogo se Šveđana kroz povijest iselilo, uglavnom u Ameriku. I dopustili su istoj količini imigranata iz cijelog svijeta, uglavnom Azije i Afrike, useljenje, posao i bolji život, pretpostavljam iz straha za budućnost vlastite često hladne, vjetrovite, zemlje tamo negdje na sjeveru, gdje noći ljeti možda i nisu posve bijele, ali su zimi mrkle. I to od pola četiri popodne do pola deset ujutro. Mrak.

I zbog tog mraka depresije. Najviše samoubojstava u studenom, kad nema praznika, nema ama baš nikakvog predaha od studeni i tame. I zbog toga se bez pitanja tolerira kašnjenje na posao od pola sata ili čak sat uz ispriku da niste mogli ustati iz kreveta. I kad vrag uzme šalu, čeka vas mogućnost šestomjesečnog godišnjeg odmora za liječenje depresije tijekom kojeg ne smijete izaći iz zemlje na duže od dva tjedna. Jer bi inače svi zimu provodili na Bahamima, valjda.

I može biti da je tu negdje i razlog zašto se turisti s juga, stigavši usred tjedna, na početku osjećaju krajnje nelagodno hodajući ulicama, vozeći se busom ili tunelima podzemne. Naime, nitko ne priča. Ljudi ne razgovaraju međusobno. Ne gledaju se u oči. Ne promatraju druge prolaznike. Tišina se reže nožem. Osim, naravno, petkom popodne i subotom cijeli dan kad su ulice prepune glasova, povika, cike, buke, kad ljudi ožive i napiju se kao klinci bez nadzora. Ne izmišljam. Stvarno je tako. Petkom i subotom navečer ljudi na ulicama zaista pričaju s nepoznatima ako već nisu u grupi ili paru. Tu turist malo odahne, ono, ipak nisu zombiji.

I pitat ćete, baš kao što smo i mi, lokalnog zemljaka da kako se uopće itko poveže, kako stvaraju parove, obitelji? Ha, veli on, pa petkom i subotom. Probudiš se ujutro kraj nekoga i ako ti je OK, onda se nađeš ponovo za vikend, ako nije, svatko na svoju stranu. I dugo vremena je potrebno da se takva viđenja službeno proglase vezom. Ne vrijede pravila poput: kad upoznaš roditelje, zato jer se roditelji ne predstavljaju. Jer nitko ne živi s roditeljima. Jer svatko s navršenih osamnaest ima pravo na stanarsko pravo u nekom stanu negdje. Ne vrijedi ni upoznavanje s prijateljima, jer ili se ne druže ili su ionako već iz istog društva. Ne vrijedi ni deklaracija tipa: 'oš hodat' sa mnom, jer preko tjedna ionako ne hodaju zajedno nikuda, a zajedničko stanovanje je odluka uvjetovana uglavnom podmlatkom, premda samohrani švedski roditelji dobivaju goleme beneficije i pomoći, dovoljne da se i ne mora raditi dok dijete ne odraste.

S turistima su ljubazni i strpljivi i svi odlično govore engleski. Nema tu problema. Ne nameću ni sebe, ni svoje, osim što će vam za tjednu kartu za javni prijevoz ipak s ponosom ponuditi izbor jednobojne kartice i one s likom princeze koju vole i gurkaju da preuzme tron, nakon što joj se otac osramotio slikama s prostitutkama. I gotovo se uvijediti što smo izabrali plavu karticu bez slike.

I da, istina je. Petkom i subotom će pokušati smotati strankinje. Koje im se svide, pa redom. I to smotavanje nema nikakve veze s južnjačkim galebarenjem i balkanskim barenjem. Jer će pričati s vama i četiri sata, natežući neki alkohol, o svemu i svačemu, toliko neutralno da nećete ni pomisliti da mu se zapravo sviđate. Jer će čekati pristojno, sjevernjački uglađeno, da vi odraditi svoj dio: date ime, broj, facebook profil, što će biti znak da se i on vama sviđa te da možete krenuti laganim hodom prema nekom mekanijem, horizontalnijem mjestu. I tako nikome nije neugodno, ni pri pristajanju, ni pri odbijanju.

S obzirom da su nama detalje i tajne te društvene igre otkrili tek predzadnji dan, sad ste upozoreni i nemate izgovora.

Nije da sam oduvijek brijala na posjetu Švedskoj kao što me privlači Antartika, Novi Zeland i Maldivi, no besplatan put i smještaj za tjedan dana se ne odbija. Malo prezentacija, malo brbljanja s Evropljanima, izvještaj na kraju i to je cijena. Malena.

Pa se krenulo. Budžetski letovi, govorili su, neudobni su. Međutim, sad kad sam probala, odgovorno tvrdim da nema razlike osim u onom sendviču, kavi i čipsu (u Croatia Airlinesu na domaćim letovima to elegantno zamijene s bombonom) kojeg ovdje treba kupiti za par sitnih eurića. Sve ostalo je isto, dapače bolje. Na primjer, sjedala koja su kod nekih "respektabilnih" velikih kompanija tako trošna i klimava, a često i izvađena iz ležišta radi dotrajalosti valjda, tako da se pitate u kakvom su stanju cijevi za kisik, kablovinje a i motori. A to je pitanje koje si putnik ne bi trebao postavljati privezan pojasom tik pred polijetanje.

Istina je da budžetari slijeću na malo udaljenije aerodrome, pa treba platiti bus do grada, no kako Šveđani ponosno naglašavaju, javni je prijevoz jeftin. Pa tako i Flygbusarna vozi od Skavsta aerodroma svakih pola sata do u centre svih gradova u okolici. Uz dodatni popust ako kartu kupite online. Obavezno privežite pojaseve, kazne su drastične, i uživajte u okolici nekih stotinjak kilometara u klimatiziranom, novom busu.

A kroz prozor ćete, bar u ljeto, vidjeti bujno, čestim kišama natopljeno zelenilo, što uredno pokošenih livada, što gusto na novo pošumljenih obronaka. Breze, jaseni, jele i tko zna što sve ne (trebalo bi možda pogledati u katalog od IKEE koja je trenutačno popularna drvena građa) raznih uzrasta (kaže li se uzrast za drveće?) uredno rastu u redovima koji se nikakvim fraktalnim kombinacijama ne mogu svrstati pod prirodno rasađene šume. No, to samo znači da sijeku i sade misleći na budućnost. Dakle, ipak plus.

Sve seoske kuće i gospodarstva, škole i štagljevi uz put su drveni i obojani u tamnocrveno. Bez iznimke. I već pomislite kako je to radi turista, radi ujednačenosti, radi bikromatike zelenila i crvenih dasaka, kadli se provuče misao da je možda to ipak radi dubokog snijega, slijepila i lakše orijentacije. Tko zna?

Jer zime su duge i mračne. Noć pada oko pola četiri popodne i traje mrkla do pola deset ujutro. A i taj dan je uglavnom tmuran i oblačan. Tako je zimi. A ljeti, baš sad na Midsomer, noći nema. Da, nema. Sunce zapada za horizont u jedanaest uvečer i do izlaska je nebo osvijetljeno otprilike kao kod nas na oblačan dan. Probudite se, pogledate kroz prozor i pomislite da je jutro, a na satu dva i dvadeset ujutro. Što i nije tako loše jer grad možete početi razgledavati pješke ili busom (koji uredno voze cijelu noć) oko ponoći, nakon što ste se našopingirali, najeli i nadrijemali. Što sve skupa čini čudnim iskustvom, jer se jedan dan produžuje na dva. I čini vam se da ste ondje već tjednima, da ste dobili duplo za istu lovu.

Što je prilično utješna misao jer ste sve osim gradskog prijevoza platili toliko puta previše, da boli. Filter kava 60 kn, a i to nije najskuplja; boca vode 30 kn, i to u supermarketu; fast food minimum 100 kn, restorane zaboravite, kao i butike gdje malo krpe i gaze, dapače neobojane, nema ispod soma i pol preračunato u kune.

Ne pijte na ulici i ne pušite unutra. I ne razgovarajte ni sa kime, jer to u Stockholmu nitko ne radi. Osim petkom i nedjeljom kad se svi napiju kao pubertetlije. Nastavak slijedi.

usne joj žedne snivaju dodir drugih,
mekih, na vjetru ohlađenih.
jagodice gore ritmom riječi mnogih
pobjeglih s orgulja vjetrenih.

a ona bi ga sanjala.

kako vijori zastave, samo njihove,
nad uskim kamenim ulicama,
cezarski prosipa narančaste cvjetove
po veseloj gomili u ritama.

a ona bi ga voljela.

s ruba oceana, preko pustinja i prašuma,
do početka kraja svemira,
kao odbjegla kometa s punim njedrima
lepetavih kvantnih leptira.

Je li to za lovit ribe? Leptire? Ili kitove? Ili lignje?
Je li to ono što navučeš ko samostojeće, pa noge ko kulen?
Ili ono što ide na glavu prije perike?
Ili čisti self-help? Ili sektaštvo s primjesama šovinizma?
Što je, da je, pogubno je.

:)))

Rekla bih ti sad da mi nedostaješ.
Potreba je jaka. Prostor tu blizu, odmah kraj mog obraza, hladan, gladan tvoje vatre.
Pisala bih da te trebam.
I istinu bih rekla, premda nevidljivu,neopipljivu, bezmirisnu.
Vrisnula bih da te želim.
Iz dubine probila bih opne pristojnog i mirnog, zamutila odraz ružičaste bajke i u vir iscijedila krv iz uzavrelih vena.

Ali, neću.
Sebičnoj ću kučki izbiti zube da te riječi nikad više ne pusti u svemir.

E, sad, mislim, kužim ja autoritete i ljude kojima su oni potrebni i neću o tome pisati. Dapače, drago mi je da toliki ljudi nalaze sreću, ushit i radost iz posjete vrhovnog popa. I to je super, neka žive u obiteljima i djecu odgajaju prema svojim uvjerenjima. I samo njima su trebale biti upućene nedavne govorancije.

Ali, u vrijeme kad se broj sklopljenih brakova iz godine u godinu smanjuje, a broj razvoda povećava, hoćemo li drugima izgovarati riječi koje je od svoje majke čula moja prijateljica koja se nakon dvije godine braka razvela od muža koji ju je mlatio: "Eeee, da si još malo pretrpila, sad bi bila udana žena."

I hoćemo li anatemizirati veze prije braka? Kao, glupo je isprobavati kako kome tko paše, najbolje odmah skočiti u duboku vodu i onda proplivati, makar i uz davljenje?

I hoćemo li ljudima koji ne vide smisao u brakovima i razvodima i papirima i potpisima govoriti da su u krivu ako su zajedno zato jer se vole, jer se podnose, jer se ne tuku, jer djecu odgajaju u ljubavi, ali bez blagoslova s kričavo pozlaćenih oltara?

I kamenjem se bacati na one koji smisao života vide u širim zajednicama od dvoje odraslih i par djece? Komune, da, to su komunisti, valjda.

I na lomačama paliti veze onih koji su rođeni s naklonosti prema istom spolu? Zamijeniti tu riječ s riječju pedofil, što se često događa, dok se Papa istovremeno ispričava po svijetu zbog svećenika koji napastvuju djecu?

Ma, koga briga što i kako tko bira živjeti?

Srećom, sve ovo su poslijednji trzaji jedne prastare ideje o nuklearnim jedinicama koja je zbog monetarno-genetsko-hereditarnih razloga proizašla iz nekih prvobitnih zajednica, klanova i porodica. Uskoro. Progledat će se. Uvidjeti da moderni život, a još više i budućnost, jednostavno ne podnosi stare obiteljske odnose. Kažem stare, premda su to ovi sadašnji.

I pritom nemam namjeru držati prodike onima koji će izabrati živjeti prema sad uvriježenim principima, onima koji će stvarati svoje manje ili veće obitelji i uživati u tome. Svakom svoje.

Ali, hajde, promislimo prije bilo kakve odluke. Upoznajmo prvo sebe, svoje mogućnosti i potrebe, prije nego prihvatimo što nam sugeriraju doma, na televiziji i s propovjedaonice.

Samo to. I onda imamo šanse.