Čarobni brijeg

Majko mila, padam s nogu,
skrivila po nečem bogu,
da na me se sljušti šljaka
čuvati trogodišnjaka.

Trči vamo, trči tamo,
noge peri, tene deri,
kremicama mazi rane,
kupi slatkač, Bakugane.

Od sokića osta malo,
ni čarapa, čiste robe.
Kičma puca, vrijeme stalo,
tjedan dana bez slobode.

Al' mileni nećak mi je,
kad se mazi, kad se smije,
zaboravi teta muke
kad mačić joj pruži ruke.

Rima nije savršena,
i kritike teta neće.
Od srca je završena
pjesma trudu, oda sreće.

Onamo gdje nad prastarim krovovima
caruju osunčani dani
i zasoljene noći, povedi me.

Pokaži mi otiske svojih koraka,
iskrižane pute iz davnina,
pečate mladih stopa
pod zidovima oronulim
od ugasloga smijeha.

Ukaži me licima iza tamnih naočala,
slijepcima za nas,
koji moj korak iza tvoga
ne tumače jer ne vide.

Utopi me u strastima prolaznika
nepoznatih očiju i ubrzanih riječi.

Proširi me u pjesmu svog grada.

piše on:

muški pratitelj velikodušno ne mora stajat kraj garderobe već šeće oko šoping centra, pali cigaretu za cigaretom i stalno nešto mrmlja sebi u bradu... pa dobro gdje je tako dugo... što to ona radi... naravno mora isprobati svaku krpicu kako joj stoji... dobro da nisam tamo jer bi poludio od stalnog zivkanja.. ulazi u centra i čuje kako ga netko zove... dragi dođi.. vidi.. kako ti se sviđa... što misliš, paše li mi boja uz kosu i one cipele koje sam kupila prije 3 dana... hej... daj reci nešto... kaj si tak ukipljen... znaš s tobom postaje grozno... ti kao da me ne voliš... kao da ne voliš da budem lijepa, uredna... nekoliko trenutaka kasnije, uzela je svoje nove krpice i platila ih na blagajni. dok su izlazili oboje su šutjeli. samo je on kod auta upitao: želiš li da to stavim iza. NE! odgovori ona i uđe u auto. putem je još nešto i htio reči, ali je znao da je to loše... kada su stigli kući, htio se ispričati ali ona više nije imala razumijevanja. baš si svinja znaš... tamo možeš gledati fufice kako se presvlače i škiljiti u svlačionice, a ja te ne zanimam kako izgledam i što si kupujem... znaš, slijedeći put kada idemo van na te tvoje službene večere obući ću onu staru haljinu koju mrziš... tek da znaš tebi u inat...

a prava bi priča trebala ići ovako:

dao joj je nešto love još doma ... odvezao je u dućane i otišao se nać s dečkima ili šetat ili što god ... pričekao je da mu javi da je gotova i da je popila i kavu s frendicom ... otišao po nju i paketiće ... ručali su negdje pod suncobranom u miru dok on razmišlja što je to kupila, jer zapravo ne zna, a paketići su maleni, i vrećice imaju zanimljive logotipove na sebi, tipa polzela, intimissimi, lisca ... i ako i obuće onu staru haljinu večeras na službenu večeru, on zna da je ispod nešto novo, čemu ne zna ni oblik, ni teksturu, ni boju, ali će saznati kad se vrate kući ...



a? a?

:)))

Sputana.
Duboko u mislima koje mirišu na jorgovan iz davnog dvorišta. Ne misli ona na prošlost; sve je to odavno zaklopljena knjiga. Pročitana, razderana u srebro obojenim kandžama. I bačena u vrištinu, jer u njoj više novih slova nema.
Sjedi.
Rukama obujmila koljena posuta starim ranama, skorenim, krastama sjećanjima i ponekim ožiljkom što strance upozorava, premda tiho, ali čujno, jecajima kroz biserne note posute po kosi.
Smirena.
Bure su ispuhale oblake bijesa. Tmaste, teške, trnovite. Za njima otkrivene ostale su rupe u tijestu njezinog vremena. Ne pokriva ih, ne mijesi sate iznova, ne zaglađuje nagrđeno tlo. Nikad se otamo neće u nosnice putnika vinuti dašak svježeg, mirisnog kruha.
Čeka li?
Ne zna. Možda. Jedan trenutak potpune sreće? A možda i niz? Nisku oko vrata ovjesiti želi, ne sebi, ne više sebi. Ondje, za kolajnu mjesta nema. Pod licem joj ljeskaju dani odsječeni od srca.
Samo je bol još živa.
I ona šapće, hriplje, kroz eone probija se, sili i forsira rijeku svih tuga. Čezne za mačem što klizne kroz čvorove, tek jednom, zauvijek.
Na koži probodena visi tajna.
Otkrij je.

izglednost na vagi.
koliko još neoznačenih vrata?
tvojih?
mojih?
paralelnih staza?
spojenih,
odvojenih u vremenu?
pokretne slike
poput kamenčića
ostavljamo usput.
bez cilja, bez plana,
osim uhvatiti
onu milu svjetlost
drugome u oku.
povedimo se.
provedimo se.
zavedimo se.
izgledno je.

Kad su se niti savile u grude šarene
I točke se spojile na pijesku arene,

Plavim smo strijelama zjenice probili.
Vatru sa dlana u puti pretopili.
Crvene luči u zelene satrali.
Cvjetove mrvili, sjeme si zatrali.
Pod kočijom dana sate sasjekli.
U dušama široki drum prosjekli.
Vrijeme pridavili, prostor rasadili.
Korakom ljuvenim riječi izgadili.

S osmijehom zaspali dok gasi se tama.
Tako smo palili drakune u nama.

A zapravo se pjesma zove Stand By Your Man. Ono, laganica, kantri, za lelujat po drvenom podu posutom piljevinom i komadićima stakla, viseći nekome oko vrata, po mogućnosti TOM muškarcu.

U spotu rula frizura :)

Link

A ovu verziju od Tammy Wynette sam upravo odslušala u devetoj epizodi prve sezone nove serije pod nazivom "Justified" koju toplo preporučam. I premda ne volim westerne, volim kad netko razmišlja pa iskombinira na pametan način sljedeće elemente: krasan kaubojski šešir, kentakijski naglasak, pametne i duhovite polismene s burnom prošlošću, zgodne plavuše, dobre pljuce, poznate glumce u epizodnim ulogama, pametan scenarij, dobru kameru, finu mjuzu, malo detektivskog zapleta, trnučicu sapunice, zgodnog, prezgodnog glavnog glumca i vintage interijere. A ima i razbijenih noseva, te pijetlića napuhanog perja.

Podsjetilo me filingom na "Firefly", samo što je to bio western u svemiru, a ovo je sad, i tu, mislim, u Kentuckyju. I da Timothyju Olyphantu otpjevam sljedeće riječi, ne bih se bunila:

"Sometimes its hard to be a woman
Giving all your love to just one man
You'll have bad times
And he'll have good times
Doing things that you don't understand
But if you love him you'll forgive him
Even though he's hard to understand
And if you love him
Oh be proud of him
'Cause after all he's just a man
Stand by your man
Give him two arms to cling to
And something warm to come to
When nights are cold and lonely
Stand by your man
And tell the world you love him
Keep giving all the love you can
Stand by your man
Stand by your man
And show the world you love him
Keep giving all the love you can
Stand by your man"

Trebalo je večeras, ali nije.

Sad tu neki citat, al ne znam čiji pa ću prepričat: Očekivati je izravan put u pakao, ili nešto s pločicama po putu. Ili je to bilo o nadi? Ili dobrim namjerama? Nema veze, sve su to lijepe ljudske emocije. Ali, očekivanje. Mislim ...

Odavno sam prestala sebi sama zadavati očekivanja. Pustila sam se niz vodu pa obično hvatam gdjegdje (jeste li primijetili da onaj meteololog legenda uporno koristi gdjegdje i katkad i najbolje je što ima pravo, to je ispravno hrvatski) kakav trupac ili plutajuće naplavine i doskakućem do obale prije vodopada.

Ne zadajem si zadatke, ni male, ni cjeloživotne, jer me naučilo da to ne fercera. Definitivno ne. Ili bar toliko rijetko da je zanemarivo. Ne statistički, emocionalno. Ali, savladala sam to u sebi, taj poriv za izmišljanje očekivanja. Problem je što sam i dalje naivna i lakovjerna i povjerujem. Doduše, ne u očite gluposti već u dobar plan, dogovor, osmišljeno, izdiskutirano, potpisano križićem, dovraga, u meni obećano.

E, da, tu naslov.

Nespasiva.

Jednostavno ne mogu živjeti u vječnoj sumnji i mraku, paranoji i pesimizmu, ali se pitam, jesu li takvi sretniji od mene? U globalu gledano? Statistički? Emocionalno, sto mu gromova!

I tko mi je uopće imprintirao taj program?
Kome da se žalim?
Gdje mi je garantni list?

Na apolitične ljude većina gleda s prijezirom. Kao, ono, kako možete biti nezainteresirani za svijet u kojem živite? I onda sad tu hrpa stavova oko kojih će se ljudi vječno prepucavati i to je super, valjda inače ne bi ni razgovarali.

E, sad, osobno sam protiv kaubojskih "glava-za-zub" rješenja, premda sam svjesna da se nekima poruka mora poslati snažnije nego "bla-bla-nijelijepo-bla-bla". I zato mi ne pada na pamet kritizirati nečije odluke o odmazdi. A nije me se ni pitalo, pa opet dobro.

Ja ne bih S, a ne bih ni B u O_AMA.

Slijedeći često ismijavani autizam mojih cjeloživotnih anarhično-hipijevskih, antimonetarno-robnarazmjenarula-ukinimobanke-antiglobalističkih, u svemirzagledajućih stavova, ja bih omamu:

... visokog stranca u tami ... ležaljke na bijelom pijesku ... trčanje po šumi s premalo odjeće ... rukom pod ruku osvijetljenom rivom ... crveno svjetlo, crno krzno ... dlanove na bedrima ... zadimljeni rock koncert ... kupanje u pjeni ... roštilj na proljetnoj livadi ... čamcem za dvoje po jezeru ... prebiranje po gitari uz čašu crnog vina ... kolibu na osami ... osunčana tijela u kristalnom plićaku ... bijeli šešir na jedrenjaku ...

I ono, uživajte u politici ako vas veseli, ja ću sanjariti.

Sjećate li se onih karikatura "Ljubav je ..." pa onda svaki puta nešto drugo?

Voljela sam to jer me počesto iznenadilo, vjerojatno zato jer pojma nisam imala što to ljubav zaista jest. :)

E sad, s dosadom je posve drukčije. Ako je definiramo kao nešto što nam je poznato i previše se puta ponavljalo i nema nikakve šanse da nas iznenadi i uveseli, ok, onda je dosadno. A pošto je sve subjektivno, podložno kritici pa i ismijavanju, onda o tome smijemo i pisati. Pa tako za mene, samo kao primjer:

Dosada je ...

- kad neki blogeri nikad ne iznenade i iskorače iz očekivane negativnosti

Oni koji su doživjeli i preživjeli automobilsku nesreću znat će o čemu pričam.

Udarac je uvijek mnogo jači i neočekivan nego što ste mislili da bude. Uvredljivo jači. Bez obzira jesu li posljedice teške ili tek natučeni mišići i nategnute tetive. Tijelo će vam zapamtiti taj stres i mjesecima kasnije podsjećat vas na svakom zavoju, raskršću ili preticanju kako ste se onda, nekad i davno, iznenadili i uplašili. Mnogi nikad ponovo ne sjednu za volan. Mnogi, vjerujem, dugo vremena nakon toga imaju fleševe nesreće. Sjećam se da su mene godinu dana progonili miraži da je neki sablasni auto iz suprotnog smjera na mojoj strani ceste, premda ga nije bilo i premda me ta nesreća nije spremila u gips, operacionu salu, a ni u bolnicu na duže vrijeme.

Ne bih to uspoređivala s posttraumatskim sindromom, jer psihijatar nisam, ali vidim sličnosti. Psiha u sjećanje zaprlji događaj i u situacijama stresa, ali i opuštanja, ubacuje ne samo slike, već strah i jezu, adrenalinski šok kojeg ste proživjeli.

Pitam se, međutim, jesu li i neke druge situacije jednaki šok za sistem pa da im treba vrijeme da ispare iz svijesti i da nam više ne dovlače sablasti iz podsvijesti?

Ili je stvar u intenzitetu proživljenog? Stupnju uvrijeđenosti kojeg smo dostigli? Ili se radi samo o gomilanju stresnih situacija u gordijev čvor dok nam mač ni približno nije u dohvatu?

Pitam se, kad ovo završi, koliko će mi vremena trebati da se fleševi i bezdani pretvore u zelene pašnjake?




Toto Cutugno и Надежда Кадышева - Подмосковные Вечера

Link

poslat ću gore
samo jednu želju
jasno je izreći
malim riječima
bez mana
bez velova
i s mnogo nota
i pogoditi njome
negdje ondje
želju druge
praznine
što svoj krik
šalje dalje
od svog
crnog i plavog
dna

Koliko, dovraga, traje ovaj pun mjesec?

Razvlači me kao more cijelu noć i ne da mi spavati. Budi me svakih sat vremena i vara da je već jutro i vrijeme za ustajanje. Ubacuje mi u snove noćne more, al ne horore pa da se lijepo probudim, nego nebuloze s ljudima koje sam mislila da su odavno zaboravljeni, kombinacijama koje ni u bunilu ne bih pokrenula, slikama koje me onda još i cijeli dan proganjaju.

Čemu to sve? Ionako iz toga nikad ništa ne naučim.

A pošto je Mjesec žensko, jedino je objašnjenje da me kinji iz zlobe.

:))

Ne volim oluje. Ništa manje od svađa i sukoba, jer oluje baš to jesu: posvađaju se nebo i zemlja, pa zemlja prkosi, a nebo trusi munje i gromove poput preglasno izgovorenih riječi i psovki. A zrak i kiša između njih kao sirotani koji se zavuku u kut dok se roditelji svađaju.

Ne volim oluje danju zato jer su podmukle i sijede. Poput bezubog starca pljuckaju žuč po obećanim sunčanim danima. I kad bi se s prozora trebali čuti automobili i ptičurine što se svakog proljeća gnijezde na platanama i prljaju sve pod sobom, oluja sve prekrije. Samoživo i egocentrično preuzme dan.

Ne volim oluje ni noću ako sam vani. Unutra, iza debelih vrata i dvostrukih prozora okupam se nekim drugim zvukovima i ne čujem, ne vidim, ne znam da se tamo negdje bori noć s munjama. I osjećam se sigurno. Osim kad treba zaspati, jer vjetar mi kroz prozor nad glavom ne da mira. Urliče i zavija i privlači mi pažnju. Uznemirava. Svađa se sa mnom.

Oluje i ja ne prijateljujemo. One su jače, poštujem to i uzmičem, čekam. I ne prijetim se sad, no jednog ću dana jednu od njih dočekati spremna. I ne sama.

Link
ili oriđiđi, al nije spot
Link

"što god tebi napišem pocepam i obrišem
... nek te dobri duhovi i kraljevski orlovi čuvaju od mene"
(najbolja ikad)
Link

(ne da mi se pisat blog, ali ova je primjerenija)
Link

(sutra ćemo R&R, večeras nostalgija)

"pesno rasteraj gi ovije zmejovi"
Link

stefanovski, zodiac, aquarius
Link

kumova slama
Link

dobre vibracije
Link

električni orgazam
Link



Boriti se protiv bola besmisleno je kao i boriti se protiv besmisla.
Zato ću sad utonuti u note i boljeti se besmisleno.
Blues to lose.
Pain to gain.
Tears for fears.
Void.

Pitam se koliko mi je dubok lakrimarij.