Čarobni brijeg

Ajmo, dakle, dalje:

BODY LANGUAGE - KAKO ČITATI MUŠKARCA

Bez obzira što mislili, antropolozi se slažu da kad nekoga srećemo po prvi puta, u vrlo kratkom roku procijenit ćemo koliko je prijateljski nastrojen prema nama, dominantnost i potencijal za seksualnog partnera.

No, ne kao što se obično misli kroz izgovorene riječi, rukovanje ili oči. U biti smo još uvijek primati, doduše napredni, ali nas izdaju djela, reakcije, jezik tijela i geste. I toga smo zaista rijetko svjesni, pogotovo vlastitih pokreta i stavova dok govorimo nešto sasvim drugo.

Istina je, pogled sam po sebi može prenijeti snažnu poruku. Posebno ženski. Na primjer, jedan od ispita gejše je smesti muškarca samo jednim, jedinim pogledom. Ili, ono s mačevima u očima. I popravljanjem naočala :)))

Govor tijela odražava emotivno stanje. Kažu da su žene intuitivnije, ali zapravo, samo bolje čitaju geste i uspoređuju ih s verbalnim kontekstom. Magnetska rezonanacija pokazuje da žene u komunikaciji koriste četrnaest do šesnaest područja mozga, za razliku od muškaraca koji koriste četiri do šest.

Dosta teorije.

Dakle, na što žene trebaju obratiti pažnju? Ovo su pozitivni znaci.

- smiješi vam se, nesvjesno oponaša vaše kretnje i stav tijela
- pored vas hoda uspravno, podignute glave
- ako gestikulira, radi to s otvorenim dlanovima i/ili u pravcu sugovornika
- stopala su mu okrenuta prema vama
- nije prekrižio noge, nego, dapače, raskomotio se na stolcu, naslonio, raširio noge
- ako se nalakti na stol, ruke ne drži ispred brade ili ustiju
- ako stoji, lijeva mu je noga ispred desne
- ako nosi kravatu, ona je lagano iskrivljena u stranu
- ako popravlja odjeću, skida nevidljivu prašinu s ramena, gladi kosu
- pažljivo vas sluša, ne skidajući pogled s vaših očiju, duže nego očekujete
- zjenice su mu blago proširene, mada svjetla ima dovoljno
- igra se ključevima privezanim za traperice
- dok stoji, drži se za remen ili rub hlača, posebno ako su palčevi nevidljivi
- dim cigarete otpuhuje lijevo ili desno u zrak

A onda vi, djevojke, pošaljite natrag pozitivni signal. Ali, to vam neću prepisivat iz knjige, to znate od rođenja. :))

E, draga, ne ide to tu kao tamo vani.

Ovdje nemaš ni feromone, ni uši da čuju laži, ni oči da prate druge oči, niti ti intuicija dobro čita slova s ekrana.
Ovdje se ne smiješ pustiti rijeci riječi, ma kako su divne, duboke, dugoočekivane, drage.
Ovdje se ne smiješ nadati, niti očekivati da neće posegnuti za još jednim kolačićem na tanjuru ispred njega.
Ovdje ne smiješ sanjati da je stigao, da je spreman, da je samo tvoj.

Ne na početku.

Jer ovdje igra ima druga pravila. Pristala si na njih logirajući se. Potpisala si pristanak. Samo nitko nije napisao priručnik. Ne još.
Pravila koja znaš i koja vrijede tamo vani, ovdje su opasna za tvoju dušu, srce, samopouzdanje i sreću.

Tamo vani ćeš lako uhvatiti pogled u tuđe obline, lako ćeš osjetiti kemiju, lako procijeniti koliko je osmijeh iskren.
Ovdje su svi smajlići isti. Bezlični.
Ovdje su sve riječi divne. Leptiraste.
Ovdje su svi muškarci obećani. Tebi ili nekome. I svima.

Zato, igraj se, zabavljaj, dogovaraj i pij kave.
Radi sve što hoćeš, osim što srce ne otključavaj.
Ne na početku.
Čekaj, čekaj, čekaj. Većina će izgubiti strpljenje.
I ostat će onaj jedan.

E, onda se puštaj, nadaj i sanjaj. Živi.
I ispričaj svima.

Danas je dobar dan. Postala sam po drugi put kuma. Samo ne bebici, nego dječaku od 16 godina, učeniku drugog razreda srednje škole, čiji mu roditelji više ne mogu plaćati školovanje.

Dobar dan. Dobar uvod u godinu. Sve je dobro. Sretna sam.

Svima hvala za lijepe želje jučer.

A sad piči, majstore, mjuzu!
Baloni, konfete, neskinuti božićni ukrasi svjetlucaju.
Vatra paluca u kaminu.
Prase, janje i perad nabodeni na kolce u pečenjari.
Prilozi spremni.
Piće teče potocima, birajte si otrov!
Svi dobrodošli!
Smajlići!!!

U taj neonom osvijetljeni bar zapravo nisam htjela ući, ali je hotelski već bio zatvoren. A trebalo mi je, samo još jedna, sasvim mala južnjačka utjeha. Mandarinu sam već imala u torbici.

Noći su uvijek najteže na kongresima. Utihnu predavaonice, restorani su pometeni i spremni za užurbani doručak. Hodnici u sobe uvuku umorne predavače, nervozne zbog sutrašnjeg velikog nastupa, a iz soba s velikim krevetima i kupaonicama izvuku našminkane pratilje, spremne za izlazak. Tiho. Visoke potpetice ne odzvanjaju debelim tepisima skupih hotela.

Haljinu sam odabrala pažljivo za večerašnji prijem. Crvena, svilena, bez bretela. Uski korzet pridržavao je moje četvorke sasvim dobro, još ih je malo i podizao, naravno, diskretno, ipak su to bili poslovni partneri, zar ne? Ali, ispod pojasa haljina se širila u beskraj, svila je bezglasno šaptala obećanja dok sam prolazila između niskih stolova i zapinjala za svaki stolac i mnogo muških koljena. Jesam li ih željela izazivati iz daleka? Možda. Ali, odavno sam prestala igrati takve igrice s muškarcima. Kako sam se tada osjećala, pošla bih sa svakim tko me ne bi pogledao samo u oči.

Neon je pojačavao crvenilo moje haljine; vidjela sam trenutke u kojima su se podizale dotad nezainteresirane obrve, prateći me usred slaloma između barskih stolova. Nije me zanimalo tražiti slobodno mjesto, neki stol, makar i u kutu. Namjeravala sam barmenu šapnuti ime svog otrova, napuniti usta izgriženim mandarininim kriškama, zaliti i progutati odjednom, još s nogu. Domarširala sam do šanka i pogledom potražila crveno-žutu etiketu na polici s bocama.

Barmen se stvorio ni od kuda. Nisam primijetila kada je uklizio u prostor ispred mene, ali mi se učinilo da je svjetlo iznad ogledala na suprotnom zidu sasvim lagano zatreperilo. Podigla sam pogled, tražeći plavkastu umiruću neonku. Ispred mene, s druge strane uske uglancane daske, visoko, mnogo više nego što sam očekivala, lebdio je prekrasan široki osmijeh. U prvoj sekundi nisam vidjela ništa drugo osim punih, malo rastvorenih usnica. A u drugoj sam stigla do trepavica. Dugih, uvijenih, tamnih.

Još uvijek držeći krpu za brisanje čaša u jednoj ruci, barmen se naslonio ispruženim rukama na šank, nagnuvši se malo prema meni. Te dvije ruke s obje strane mene privlačile su me, ograničavale mi i uzmak i napredovanje. Dok smo tako bez riječi, stajali, ne sjećam se koliko dugo, bez riječi, taj osmijeh i ja, osjećala sam kako se šavovi na crvenosvilenoj haljini rastežu i labave. Konac se pretvarao u prah, nestajao. Kroz buku zvučnika u kutu čula sam kako svila uzdiše, mreška se, rastvara.

Sjela sam na barsku stolicu. Tih pola sata do zatvaranja neću niti primijetiti kad prođu. Naručila sam mineralnu. I znala sam. Noćas se moja utjeha neće ljeskati u niskoj širokoj čaši. Neće se vući nisko po mekim hotelskim tepisima, kao magla od očajanja i propuštenih prilika.

Noćas će moja utjeha zaspati na svili.

Nisam sklona pisanju oporuke. Nadam se srediti sve na vrijeme pa je neću ni morati pisati. Dobro, za slučaj nenadanog nemilog fatalnog događaja, frend ima pristup kompu i računima po netu kako bi pobrisao sve što tamo nađe. Nakon nas nikad nije potop, život ide dalje.

No, na nesreću sam neki dan okrenula na taj program s meteorima.

Što ako nam jedan dan objave da neki komet, meteor, asteroid (da sad ne ulazim u detalje i razlike) juri prema Zemlji? Kažu znanstvenici da je to posve moguće ako se u obzir uzmu poznati podaci, kao i posve nepoznate i nepredvidive putanje svemirskih putnika? Isto tako, i ne mora biti baš neki veliki komad da uništi život na Zemlji. A i događalo se već u povijesti planete. Dakle, zanemarimo sad te detalje. Juri, na kursu je i nemamo načina skrenuti ga ili uništiti. To su pretpostavke.

I što bismo onda?

Mislim, svatko od nas suočen s neupitnim krajem, lišen utjehe da će život teći dalje, da smo ostavili genetski trag i postigli genetsku besmrtnost, kako bismo proveli ostatak vremena?

Naravno da je tu meteor posve nebitna činjenica i nije predmet rasprave. Naravno da sam si pitanje mogla postaviti i jednostavnije: Što mi je, zapravo, bitno? Ovako je živopisnije.

Dakle, što biste vi učinili? Gdje, kako i s kime biste proveli tih nekoliko dana?

Kad više ništa nije važno, ni religija, ni novac, ni posao, ni karijera, ni izgled, ni svađe, ni bogatstvo, ni siromaštvo, ni politika, ni zdravlje, ni vijesti, ni krediti, ni planovi, ni snovi, ni frustracije, ni komedije, ni tragedije a niti ispunjeni ili promašeni život, što onda?

Pišući ovo, shvatila sam što bih ja. Ništa bolje mi ne pada na pamet nego S & D & R&R.

Eh, ponekad bi valjalo provjeriti koji je datum prije nego što se ustane u pola šest e ne bi li se probudilo i stiglo na dogovor na vrijeme. Te tako, previše, prerano budna, razmišljam o svemu što se u zadnjih par dana ove južine odigralo.

A ono, na TV opet počinje onaj voajerističko-egzibicionistički show koji sam mazohistički gledala samo u jednom kratkom periodu kad me izrazito nervirala jedna osoba koja nikako da ispadne, a nitko je ne voli, svima šefuje, sve svojata, jezičina do poda baš kao i kosa. No, dobro, za Orwella znam već dugo i za takve trakavice koje ga ironiziraju i namjerno u potpunosti promašuju poantu tog remek djela. Svejedno, ako se dočepate britanske serije "Dead Set" od tek nekoliko epizoda, svakako je pogledajte. Jest da su zombiji, ali s bitnom izmjenom od stereotipa, a sve oko BB kuće.

I sad, možda ste jednom, tijekom svoje avanture po virtuali, posebno blogu, usput potiho pomislili da biste rado par mjeseci proveli pred kamerama, izolirani od svijeta, sa zadanom skupinom ljudi koji dijele vašu trenutačnu opsesiju iskazivanjem osobnosti. Možda i niste. Možda biste radije stajali s vanjske strane, iza kamere. A možda i posve izvan svega, ispred ekrana.

E, pa, otkad ste na blogu, već sudjelujete. Da, znam, nije to topla voda, jasno je svima, reći ćete. Naravno da je, ne mislim da konkuriram Hawkinsu za otkriće teorije svega.

Htjela sam, zapravo, samo ukazati na par činjenica koje čine razliku, jer su sličnosti posve jasne:
- tamo je pobjednik plaćen i vrijeme ograničeno, pa tako i slava
- uvijek pobjeđuje muškarac (vjerojatno zbog većeg broja ženskih glasača)
- hrane ih i poje besplatno
- rezultati natjecanja u popularnosti javni su (nećemo skretati u paranoju)
- netko za to pljune gadne pare i pobere još gadnije (pa se jasno vidi smisao)

Na našem Blog Brotheru pare su zanemarive, jer je tek nekolicina premium partizana sa zvjezdicom. Vrijeme nije ograničeno, a dubiozno je i tko je pobjednik, jer jasnih kriterija nema: pobjednik neke blog diskusije je uvijek diskutabilan jer sugovornici teško priznaju poraz, je li pobjednik onaj koji se obriše? ili onaj koji odustane? ili onaj koji nikad ne odustaje? ili onaj tko najduže izdrži u nekoj raspravi? ili onaj koga hvale? ili onaj koga citiraju? ili pamte godinama nakon? ili onaj s najviše blogova? ili komentara? Ispada da kriterije postavljamo svatko sebi sam. Što i nije neka igra za više igrača.

Ali, jest igra. I nije samo virtuala, jer se prelijeva i u RL. U dobrom i lošem smislu. Skraćujem ovaj monolog, jer više-manje sve to znate i sami.

Meni se samo sviđa naslov. Kao i jedan moj raniji: "CSI Iskrica". I ipak se nadam da nikad neću pisati blog "Kad Iskrice utihnu".

Nisam pristalica sukoba. Ne vidim razloga za svađe. Ne volim vrijeđati i drugima ukazivati na pogreške bljujući mržnju i zavist i uvrede. Kako me to čini različitom od onih čije riječi i postupci ne odgovaraju mom svjetonazoru? Retoričko pitanje.

Srećom, ipak, nismo svi isti. Pa će se tako neki lik svako malo kamenom nabaciti na moj (za njega pseudo-) pacifizam. Ne smeta me to. Kritika je poželjna uvijek, samo treba naučiti razmisliti o njoj svojom glavom, pa je prihvatiti ili odbaciti kao nesuvislu.

Međutim, kritika nisu:
- prozivke zbog nereagiranja na sve što hoda i diše a (subjektivno) u krivu je
- uvrede na osobnoj razini, posebno od onih koji vas ne poznaju osobno
- izražena mišljenja koja potječu iz bazične netolerancije i frustriranosti
- stavovi koji se odnose na nešto drugo (recimo, autora a ne tekst u slučaju bloga)
- pokušaji humora na račun drugih koji ni posredno nisu uključeni u konflikt
- ... itd, niz se lako nadopuni ...

Vječna je tema, osobna prvenstveno, kako reagirati na nešto što nas dirne dublje nego što bismo htjeli. I svatko bira svoj put, srećom, ostavljajući tako za sobom trag koji neumitno i bez greške ukazuje na izvorište tog izbora, sad je l' frustracija, strah, pokušaj dociranja s visoka ili čisti altruizam - opet je samo sretna okolnost te različitosti ta koja nas definira pred svijetom, tisućama očiju i ušiju, pred karmom, ako tako želite.

I složit ću se, ponekad, da su sve ostale opcije borbe presahle, da su davno izabrana oružja utihla, da je potrebno spriječiti pljačkanje poginulih i otimačinu teritorija onim istim sredstvima kojima se okupator poslužio da dobije TU bitku.

Samo tu bitku, naravno, jer se agresija nikad ne pretvori u vječnu pobjedu, vječno carstvo, vječnu diktaturu. Nikad. Podzemlje samo hibernira, prikuplja snagu, rovari ispod žita. I čeka Williama Wallacea i njegov krik ispod oštrice sjekire.

Ipak. Wallace je jedan, njegovih vojskovođa nekolicina, ostalo je rulja.

I ako će samo zveckati kopljima i bukom plašiti neprijatelja, neka im. Doprinose. Ako će iza brežuljka vidati rane, kuhati okrepljujće čorbice, laštiti štitove, neka im. Doprinose. Ako će s krošanja svirati budnice ili u skrolove opisivati likove heroja i kukavica, neka im. Doprinose.

Borbi. Pobjedi.
Ma kako je definirali.

... lamentirati sad o kraju.
Teško da je itko od nas imun na to. All good things must come to an end. Ako nastavim ovako, ubedirat ću se a to ne želim. Sve ove godine (7 skoro pa punih) nikad nisam brisala nickove, ni poruke, ni blogove.
Nisam željela kraj. Nisam pisala oproštajke. Predgrobne spomenike.
Znala sam da ću ostati. Još malo pričekati. Čeznuti.
A bilo je dobro. Svakakvo, ali kad se sve podvuče, dobro.
Ma, divno. Fino, toplo mjesto za pričati s prijateljima iz ugodne, tople sobe, ako ništa drugo. A bilo je i napeto. Tko ovdje nije bar jednom ostavio srce, nije pravo iskričario, ma koliko se mi ograđivali od toga.
Skratit ću priču.
Sad znam da odlazim.
I ne zbog plaćanja. Zapravo, niti ne želim to uzeti kao izgovor. Jer mi izgovora ne treba. Jer je ovo mjesto ispunilo svoju svrhu.
Ne žalim ni za čime.
Statistički gledano, nakon 7 godina, 6.000 sugovornika, preko 1.000 blogova s po prosječno 70-80 komentara, 600.000 pvt poruka, na 7 sukcesivnih profila (ne izmišljam brojke, prebrojila sam) snašlo me je. Našla me je.
Bolje rečeno, našao me je.
Sve ovo prije njega sad ima smisla. I prestaje biti važno. Blijedi pred njegovim plamenom.
Ne, neću skliznuti u patetiku. Ovim blogom se ne opraštam, ne hvalim se. Premda se jedva zadržavam da ne probijem oblake i orbitu i dalje.
Želim zahvaliti svima: mojim prijateljima na blogu, povremenim neprijateljima na blogu, svim pvt sugovornicima, svim komentatorima, ljudima koji su mi pomogli prebroditi gadna vremena, zahvaliti za riječi, za informacije, za kina i kave, za podrške, želim zahvaliti za suze, za smijeh, za tulume i roštilje, za povremene poslove, za divne tekstove, za komplimente, za očaj bez kojeg ne bih znala što je sreća, za nadu, za njega, za ispunjene sate, za tračeve i uzbuđenja, za ispunjene noći nesanice.
Želim zahvaliti, kome god treba, za jedan vrlo intenzivan period mog života.
Jednom riječju, za LJUBAV svih oblika.
A ljubav ne završava.
Pretapa se u drugu boju, ali sa sobom će zauvijek nositi iskrice.
One koje sjaje iz svih nas, a kad se pogode, ne sagore, nego se pretvore u supernove.
Ne odustajte.
Vjerujte.
Dogodit će se.
Volim vas.



Link

ako nemate premium usluge, ne možete više pisati blogove, a 14 dana premium usluga nisu dobili stari profili, neaktivni od nekog datuma, relativno friškog, s njima se više ne može objavljivat postove

dakle, shodno tome, za 14 dana, ako ne platimo, nema tipkanja ovdje :(

fakat je prestrašno :(

trebali su predložit verziju, pa nas pitat kaj mislimo, pa ugasit na tri dana, sve posložit i vratit nam igračku

ovak, skalpeli režu a pacijent vrišti ...

Želim vilu na brdu iznad Nice.
Od bijela kamena, blještavu od sunca, u ogrlici od palmi.
Dok stojim na terasi popločanoj crno-bijelim pločicama s pogledom na azurni horizont, vjetar se poigrava s cvjetovima bijelog oleandra. Zapliću se grane s cvjetovima, raskalašeno, u grančice visokih čempresa iza njih.
Iz sobe dopire miris jasminovog čaja. Znam, budan si.
Vjetar se uzaludno trsi otpuhnuti mi bijelu svilenu haljinu i predati je uslužno granama ili moru. Ali, rubovi joj se zapliću oko mojih bosih stopala, omataju ih, maze.
Kada izađeš na terasu kroz zavjese od bijelog muslina, sa šalicama u jednoj i čajnikom u drugoj ruci, jasmin će se prosuti po vjetru. Preko mene, daleko pod nebo.
Sjest ćemo na krevet od ratana; blizu, sasvim blizu, da nam se koljena dotiču i griju. Gledat ćeš me gladno preko površine čaja, bez riječi. A onda ćeš mi uzeti praznu šalicu iz ruke i odložiti je sa strane.
Ostat će mi toplina u ruci, vrelina pod svilom i prvi poljubac na obrazu

Kraj.

Radost u snu je tek jedan u krivo opaljeni neuron. Tko još sanja radosne stvari? I moj dvogodišnji nećak iz sna se budi s krikom i poseže za flašicom mlijeka. A kad ste se vi probudili sa smiješkom?

Ne sjećam se kad je to bilo zadnji put. A sjećanja su gora od snova. Blijede, nestaju, tek su tračci, točkice negdje iza leđa, tamo, daleko. Nekih se snova itekako dobro sjećamo. Svake slike, svake boje, tona, riječi. Premda ponekad apsurdne, često vrlo dojmljive. No, sjećamo li se radosnih snova ili onih upozoravajućih, mračnih, tmastih?Ponekad se bojim zaspati. Nije baš da često imam noćne more, ali događa se.

Ali, ja bih jedan radosni snevak. Mek, podatan, tih kao noćno nebo i mutno, tajno sjajan kao vječni kristali u rudniku soli. Onaj kojeg se pamti, koji ispunjava i onu želju koju nisam znala da je imam.

Jedan radostan san. Kad već javu ne mogu mijenjati. San o javi.

Grimizan kao vino. Topao kao tinjajuće drvo. Modar kao oči.

Ma, znaš ...

... pismo je bilo pisano sigurnim rukopisom, tintom i guščjim perom na šuškavom, sivkastom pergamentu, s ostacima sitnog, crnog pijeska da upije višak tinte, pa namirisano parfemom od jasmina, i na kraju je, uz inicijal i točku, bio otisnut okrugao poljubac od tamnocrvenog ruža za usne. Zlatkasta je koverta straga jednom bila zapečaćena crvenim voskom i otiskom prstena s obiteljskim grbom, sad prelomljenim napola.

Savršen primjerak pisma s kojim se ženu moglo ucjenjivati do kraja života. A i nasljednike generacijama.

Ostavljam tragove u prašini zatočenoj
sunčevom zrakom što siječe sobu.

Nižem ko perle mrvice pogače na kvantnoj niti
što povezuje moj i tvoj duh.

Posipam trnje po rubu pentagrama
iscrtanog dahom na tlu oko mene.

I rime vješam kao mirisne boriće na
grimizni, podatni barjak ove tišine.

Kutiju sam otvorila.
Nada je ovoga puta izletjela prva.