Čarobni brijeg

Tiha, tiša od maestrala, ljubav diše plitko. U rujanskoj tami, pod zimzelenom, nijema baš kao i ugašen ekran.

A nabujala. Kao nabujak u pećnici. Sladak, mek i mirisan. Sočan. I zabranjen.

Prokletinja ne spava. Ne želi nestati. Usahnuti, kao što se priliči, kao što druge ljubavi čine. Prasnu, pa zgasnu. Ili se raspale u iskricama i posive u pepeo. Uvuku u ropotarnicu. Tinjaju kroz mrak pa nestannu u zoru. Ova ne.

Čeka. U tišini. Vreba ostatke vječne tuge da ih zaskoči čim se kroz češere i bodlje vitez probije do uspavanog trona. Do plana. Do oluje probuđenih bedara. I srca na otvorenim dlanovima.

Zasjeda za everblues.

Kad iz zrcala viri dvoglavi zmaj,
a obruč ti vatre već nagriza lik,
kad tama susteže dah i u smrt boji boje,
kad paučinu vjere u sutra pokida vjetar,
pogledaj u sliku iza mojih očiju.

To si ti.

kažu neki da je svaki post na blogu samohvala iliti da smo mi cigani/konji, a blog stočni sajam.

e, sad, to je u teoriji točno, no postoje postovi u kojima se ne hvalisamo, nego, recimo, priznamo neku svoju falinku. te je ovaj jedan od takvih.

naime, ne znam psovati. mislim, znam onih pet-šest prostih riječi koje zatrebaju ako se opalim čekičem u palac ili krcne kost o štok od vrata sobe.

ali, psovati. nekoga. šimfati, kuditi, špotati. psovati. to ne znam.

a kažu da osim mađara, mi imamo najživopisnije psovke na svijetu. a učimo dok smo živi.

dakle ... hoće netko?

eh, sad bih potpisala autora stiha iz naslova da mi se da raspravljati. tko zna, zna. tko ne zna, evo linka:

http://www.youtube.com/watch?v=UoTAL6AIanE

nema boljih riječi za to.

Naravno, znate na koji grad mislim. Velik, gorostasno. Premda ne i najveći na svijetu (posebno ako se računaju i konglomeracije gradova). Niti najnapućeniji (Mexico City, recimo). Ni najprljaviji (Indija, sjeverna Afrika), ni s najviše zločina, čak ni to. Ali, naj nešto jest.

Jer, kad stignete u New York i izađete na ulicu, znate da ste tamo. Nepogrešivo. A nije čak ni do mirisa (jer gradovi imaju svoj miris, jedinstven kao potpis), jer New York više ne smrdi. Da se to srediti; niti Venecija ne smrdi, ni za poplava.). A nije ni do smiješanih rasa po ulicama, jer je London isto toliko šaren, dok po njemačkim ulicama ionako samo strance i majke s djecom viđate. Ostali rade.

Ne, nešto je posebno tamo. Možda je do veličina avenija, ulica, kvartova ili, kako ih oni kažu blokova? Recimo, dogovor je bio razdvojiti se radi nekog posla i naći se pod Empire State Buildingom. Tamo dolje, pred ulazom, gdje se druže pušači. Drugo je mjesto bilo udaljeno 15 blokova. No, kaj je to kod nas? Cijeli se Zagreb prepješači za dva sata. I tako, predvidiš minutu po bloku, onako, ofrlje. I na kraju te čekaju sat vremena pod Empireom, izbezumljeni, s policijom zamalo, dok ti pentaš i dahćeš trčeći tih nekoliko kilometara. Jer, što će ti podzemna? Pa to je sve na toj istoj ulici. Širokoj. Broadwayu. A i Broadway je tek crtica na karti Mannhattna, koji je tek pravokutnik na karti New Yorka. O Jerseyu nećemo ni početi sad.

Golem je New York. Zgrade su goleme. Ljudi su veseli i nasmijani. Bar u tom dijelu Villagea gdje smo mi odsjeli. I to baš u zgradi koju prikazuju na špici "Friendsa". Slučajno, posve. S jedne strane Christopher St, leglo opuštenih i vedrih gay parova, s druge strane šetnica i jogging staza uz vodu, po kojoj ti lijepo objasne da se ne šetaš. Ali, slobodno možeš paralelnom ulicom, jer tamo kriminalci ne zalaze.

I sad je još mnogo priča o New Yorku. Recimo, vedri policajci koji sa svima ljubazno razgovaraju, super ulični restorani gdje jedeš koliko hoćeš za neku sitnu paru, a takav izbor jela nema ni najskuplji hotel. Ili Century 21, outlet store za najpoznatije i najskuplje modne marke, gdje za maksimalno 100 dolara možete dobiti prošlogodišnje krpice s modnih pista. Samo ako odstojite u redu pred garderobom.

No, Century 21 više nema. Nalazio se u bloku zgrada koje su bile tik do World Trade Centra. Još uvijek ground zero.

Ali, uvijek ću se potapšati po ramenu kad se sjetim da sam ipak izabrala popeti se na jedan od blizanaca, umjesto na Empire. Jer, pogled je bio strahobalan. Toliko nevjerojatan, u to doba prije GoogleEartha i 3D gradova, da me ni fobija od visine nije spriječila da stanem u red od 2 sata i pričekam lift do vrha.

A imam i dokaz. Imam fotke.

Ako je debljina bolest, pa se pitamo što je uzrok, odgovor je da je uzrok isto ono što uzrokuje rak pluća kod nepušača, rak jetre kod antialkoholičara, rak limfnih žlijezda kod djece, lupus, cističnu fibrozu, genetski uvjetovane poremećaje, pa hiperaktivnost, autizam i tako dalje.

Međutim, i tekst i komentari posvuda često usput sugeriraju i nešto drugo, a to je da su ljudi sami krivi za svoju pretilost, da su zapušteni, lijeni, ne vježbaju, previše jedu, nemaju disciplinu - u tom slučaju debljina nije bolest, već stanje, kao i zapuštene kose, prljavi nokti, hartav vrat, loši zubi - pa se svemu tome uvijek nađe netko tko se ruga.

E, sad, rugat se prljavim noktima i rugat se autizmu, definitivno nije ista stvar.

Naravno da postoje genetske predispozicije, nemamo svi ni blago kovrčavu, bujnu i sjajnu kosu.

No, ako tvrdite da se samo treba boriti protiv debljine, recimo, mada bismo ovdje mogli navoditi i neke druge poremećaje jedenja, da je dovoljno samo biti uporan i discipliniran, zaboravljate psihološki učinak debljine, odnosno razlog zbog kojeg inicijalna, genetska predispozicija postaje problem za cijeli život - e, pogreška se potkrada, bitna.

E, a komentari i mišljenja s ispravnim stavom prema sebi, kao, samo to nam je potrebno ... Mislim, tko će to procijeniti što je ispravno, a što nije? Lako je imat o sebi dobro mišljenje, ali ako ti ga ljudi, nepoznati i poznati cijeli život ispravljaju, onda nije baš lako to i zadržati.

I treći, najvažniji problem ovakvih diskusija je definicija debljine, odnosno prihvatljivosti ili neprihvatljivosti iste, jer to niti povijesno nije bilo uklesano u kamen, a bogme ni geografski nije posvuda isto - tako da bih voljela da osobe koje se kamenom bacaju na debljinu, kao i oni koji pristojno postavljaju pitanja jer se ne usude pitati za neke druge opće ljudske probleme koji su im malo poznatiji, da promisle prvo o te tri točke pometnje oko pitanja zašto su ljudi debeli.

I ako nakon svega zaključe da je to ipak samo odnos unešenog i potrošenog, tj, zapuštenosti sebe, nadam se da nikad nećete ostariti, da nikad nećete imati zlostavljano dijete, da će vas ljubav pratiti od kolijevke do groba, da ćete biti uspješni, lijepi, bogati i - (sad ste pomislili da ću napisati "mršavi"? a ne, ne …) … bogati i normalni.

kad uveče ti utihne svijet
i snijegovi zametnu tuđe stope
i tama zamgli uskovitlane riječi stranaca,
otvori mi vrata.
donijet ću čipku, baršun i svilene note.
prosut ću po nama grimiznu pjesmu
i mirisne strune.
do jutra ćemo nemirom sagratiti mir.

brilijanti, žuti i biserno bijeli, na pozadini noćnog neba azijskog grada trepću isto kao i rasuto svjetlosno blago grada paga, rastegntog preko uvale najčudnijeg otoka.

ufo park i mjesečeva površina, dizalica za bandži nasred razvikane plaže. mladost u mokrim ručnicima.

more izbodeno kišom, rastrgnuto vjetrom.

a moj je djed preživio njemački logor. poslao pismo po nekom radniku koji je pismo bacio iz prozora vlaka gdje ga je pronašla kravarica i donijela ga baki. koja je cijelo vrijeme vjerovala da je živ.

e, pa ja više ne vjerujem da postoje ljudi koji će tuđe pismo nositi danima u podstavi kaputa i u najboljoj vjeri ga baciti iz vlaka i da će pismo stići na pravu adresu.

više ne vjerujem.

svjetla nisu brilijanti, nisu vječna. ako struja ne teče, ne sjaje. ni ljudi nisu sunca. i nitko od nas nije dovoljno poseban.

počela je omega.

... je precijenjena kvaliteta. Kreativno znači nešto novo, što još nije bilo do sad. Ili nova kombinacija starog. Lako je to bilo prije, u prošlosti. U današnje doba globalnih autocesta to je prilično nemoguće.

Jedino ako počnemo od sebe. Kažu njuejdžeri da je svatko drukčiji, jedinstven. No, svako malo naiđemo na ljude koji nas podsjećaju na nas, ili na nekog drugog. Zakleti bismo se mogli, na primjer, da je neki novi nick, stari, presvučeni, jer piše, priča posve isto i posve poznato.

Pa, počnimo od sebe. Kreativno. Malim koracima. Napraviti nešto novo, što još nikad nismo. Mi, sami. Kad je već kreativnost toliko ograničena.

Recimo, kreativno možemo otići.
Uz jedinstveni, samo naš, vatromet.

A SE LEŽI CC, I NE USTAJE JOJ SE.

Ne šalji, putniče, sanje u stihovima;
tvrđave i brane sad su razbijene.

Ne šalji više srca među slovima;
zidine su stamene posve probijene.

Ne nudi mi dušu na dlanovima;
do jutra će se ovdje hraniti hijene.

A dirneš li mi kam međ' kamovima,
u sitno i krupno kršit će te stijene.


U ljeto 20... kad su i rijeke presahle.


(C'est fini les nuits d'amour.
C'est fini le grand soleil.
C'est fini la Grande Arche de la Défense.)

Zapravo to i nije priča o tom gradu. Ili tom dijelu konglomerata doline u kojoj se smjestio Grad anđela. Jer, Los Angeles i još nekoliko prometnicama i kućama posve spojenih gradova, čine onu nevjerojatnu noćnu sliku crnog baršuna, ispresjecanih nizova svjetala, između kojih su posuti žuti i bijeli dijamanti - svjetla velegrada na zapadnoj obali Sjedinjenih država.

A velegrad jest. U grad se sa sjevera ulazi, naravno, autocestom, ali s OSAM traka, od kojih je zadnja lijevo rezervirana za Car Pool, ili aute u kojima se vozi više od JEDNE osobe!!

Dakle, ulazite s najmanje 100-120 km/h i vozite po tom autoputu puna tri sata u osam kolona (rush hour je non stop) pa ste na kraju ipak prešli na drugi kraj doline Los Angelesa, gdje je Anaheim i u njemu katedrala od stakla i, naravno - Disneyland.

E, ali prije toga treba naći hotel. Jer je već 6 popodne i ako do 7 ne nađete sobu, vozit ćete par stotina kilometara do boguizanogu gdje ćete MOŽDA naći sobu za prespavati, a u njoj žohara od deset centimetara. Naime, hotela ima kao pljeve, ali i lutajućih turista. Sobu treba ugrabiti što prije.

Hoteli nisu skupi, sobe su ogromne, a ova odmah kraj izlaza s autoputa za Anaheim je imala staklenu stijenku na unutarnji vrt s vodenim parkom i flourescentne zvjezdice na stropu. Istina, Amerika je kič. Ali sve to ima svoju funkciju. Izaziva ugodu i lijepa sjećanja.

A Disneyland je ludnica. To si morate priuštiti. Samo, birajte vrijeme kad počinje škola, jer onda u redovima za svaku vožnju čekate samo petnaest minuta do pola sata, a ne po sat ili dva kao na praznicima.

I, da, Magic Mountain nije fantasy, već divlja vožnja vlakićem u svim smjerovima, pa i naglavce, u mraku, pod stoboskopskim osvjetljenjem. Da idem ponovo, to bih preskočila.

- da je svima ljubav na dohvat usana.

- da svi uvijek imaju para koliko im treba.

- da su bolesti samo semafor upozorenja a ne krvnik.

- da se umire kad odlučimo da nam je dosta.

- da emotivnu patnju možemo umiriti tabletom kao glavobolju.

- da nam je smisao života jasan. uvijek.

- da pesimisti i kritizeri i negativci uvide svjetlo.

- i na kraju: da je svaka ljubav - prava ljubav.

Dakle, otkad sam se poigrala datumom rođenja na profilu, na pvt-u vlada blaženi mir.

I to mi sad paše. Umorila sam se malo od standardnih odgovora na standardna pitanja. A i od objašnjavanja da godine nisu važne, da je visina relativna, posebno u horizontali, da živim u Zagrebu, da ne dam sliku i telefonski broj prvu večer tipkanja i tako dalje.

I zapravo, sad sama sebi skačem u usta, jer ako promijeniš godine na nula ili dva soma i time postigneš da ti nick nikome ne ispadne u pretrazi (a to si i htio), ispada da su godine važne.

A možda je i visina, a? :)

Otirač otužnih oluja.
Sjene sažganih slavuja.
Mrtvih misli mrtvačnica.
Pretilih pobjeda prčvarnica.
Ljeskava, ljuskava ljubav.
Gorostas grbav i gubav.
Bijes ledenog bluda.
Talog trnovitog truda.
Leteća, lažna lova.
Smrt smlavljenih snova.
Umor ubijenog uma.
Drskost dvostrukog druma.
Jama junaka jalova.
Vitezi vraga varava.
Frikasta, fjakasta floskula.
Njakava, njištava njuškala.
Citati crvljivih carića.
Nastrane nakaze narkića.
Humori hromi i hartavi.
Kusati kristalni krikovi.
Raka raspetog roba.
Zaludna, zloćudna zloba.

U drugom životu sjedili bismo na bijelom pijesku kraj mora.
Zapjenjenog od noćnih valova, osvijetljenih bijelih krijesta.
Pod zvijezdama. Kraj vatre.
Kroz ritmični šum vode na žalu slušala bih pjesme s tvojih usana.

S tog drugog mjesta u nebo bi se vijale nesputane iskre
sa šuštavog, suhog palminog lišća.
I nosile u nebo, u Snovobraz, u svemir, sliku o dvoje
skrivenih u prolazu između svjetova.

U tom drugom vremenu smiješile bi se duše djece u nama.
I slušali bismo školjke.
Šum beskraja u vječnoj noći koja već ljubi dan.
U zagrljaju pogleda. I slobodi nemira.