Čarobni brijeg

zašto baš danas, to znaš.

Joan Armatrading
http://www.youtube.com/watch?v=Kl3i1GMuyeU
i
Hendrix
http://www.youtube.com/watch?v=bng3agUOYiI

... kad mi free jazz baš ne leži ... uživaj ...

Kad napravite nešto na što su vas drugi dugo upozoravali da nije pametno, niste baš skloni pričati o tome, je li tako? E, pa, tako je. Ali, svemu dođe pravo vrijeme.

Naime, među ostalim prijateljici u gabuli posudila sam novac. Da, znam, dalje više nećete ni čitati. Sve je jasno. Toliko stara priča da postaje sve gluplja, do apsurda, što se više ljudi žali na to. Znam i ono: daj samo ako tebi zaista ne treba. I: ako daš, zaboravi da je bilo tvoje. Razveseli se ako ti se kojim čudom vrati. I sad da ne ispadne sve baš crno, većina prijatelja vratila mi je posuđen novac.

NE žalim se na to da nemam. Premda nemam. NE žalim se da mi nije vratila. Premda nije. NE žalim se da više nemam kontakta s njom. Do danas. Problem NIJE što sam ispala naivna budala. Nije prvi put. Problem NIJE u tome. Ne cmoljim i ne tražim podršku u tome kako su ljudi stoka i kako ne poštuju druge i kako svijet nije pravedan. NE, TO NIJE TO. NE treba mi podrška i suosjećanje. Premda sam zahvalna za svaku dobru riječ. Neupitno.

Samo sam htjela priznati nešto. Kao peripetiju raspleta slučaja.

Naime, na nagovor prijatelja, a i slušajući vlastiti razum da je to previše novca da bi ga se samo tako pustilo, tužila sam je. Sudu. I dobila parnicu. I rješenje. Postupak ovrhe samo što nije krenuo. A danas? Prijateljica se javila. Rastala se. Za mjesec dana će roditi. Seli se u moj grad. Sa svojom starijom kćeri. Firme više nema. Nezaposlena je, samohrana majka u osmom mjesecu trudnoće. Pravno gledano, samo to treba reći na sudu i moja presuda pada u žabokrečinu. Osim toga, bez obzira što i sama imam financijsku situaciju u obitelji, moralni kod u meni vrišti onu riječ koju ću napisati na kraju.

No, pustimo sad te financije. To je samo novac. Problem koji priznajem je da ja, ovakva kakva jesam, nemam nikakve šanse na ovom svijetu. Zamijenimo li riječi: "posudila novac", riječima "dala sam pažnju, osjećaje, ideje, riječi, djela, misli, namjere, ideale, snove ..." - moji su odnosi s drugim ljudima isti takvi. Ne tražim, ne dobijem. Čak i kad protiv volje posegnem za pravdom, gubim. Mislim da je dati kategorija koju će i drugi razumijeti onako kako je shvaćam ja. Da, naivka, OK.

I da sad više ne elaboriram, premda bi se moglo do u nepovrat. Shvatila sam da u sve svoje godine, baš kao i u svim godinama ovdje, nisam se promijenila. Ma što da mi se događalo. Ostala sam ista. Neprilagođena.

Čak ni da bacim radio kroz prozor, shvaćam sad da za mene nije ni virtuala, ni reala.

Nikakvog oružja, nikakve obrane nemam od ljudi. Ono što ja mislim da bi svijet trebao biti, to svijet nije. Ni ljudi.

Džaba bilo u karuce pregnutih čilaša.

Sve što mogu je isključit igricu. Sići s vlaka. I krenut u polje s makovima. Negdje iza duge. Onamo.

ENDGAME

Sinoć prije sna uhvatila sam riječi s trona boli. Iz rake radosti. S ruba ljubavi.

"Učinit ću te kraljicom svemira. Besmrtnom. Pred tobom će klečati legije i s tvojim imenom osvajati galaksije. Beskrajno blaženstvo nudim ti. Samo klekni pred mene."

Gospodar muha, ljubavnik kurvi i kraljica, žedan krvi, kapi s obraza, snove mi zavodi.

Kad se već ništa protiv toga ne može učiniti, hajde da se iskoristi taj pun mjesec, pa da ti napišem pismo koje već dugo čeka na red.

Neka prijateljstva traju čitav život. Pošto takvo nisam do sad imala, više za takvo i nema šanse. Jer, dugo nam je trajalo, priznat ćeš mi bar to, kad su već mnoge druge riječi otišle u vjetar.

Ne, ne ljutim se. Zaista. Samo mi je krivo što entropija pobjeđuje i u međuljudskim odnosima. A živi smo. No, imaju pravo oni koji me pečate kao idealista. Pronaći ću jednog dana neki zgodan epitaf pa će i to imati smisla.

A možda je problem zaista u meni. Neki ljudi projeciraju svoje stavove na sve oko sebe. Recimo, da ne podnose laži. Ili muljanja. Ili istinu, onu gadnu, golu. Nemam s tim problema.

Meni iz očiju ne teče da želim jahte, bunde, parfeme, pa ni cvijeće. Ali, želim riječi. Da, volim ih. Pa ih onda i dobijem. Valjda ih izazovem. Mamim, vabim. Uživam u njima. I to ne samo onim koje mi laskaju. Sve mi riječi gode ako su za mene smišljene i meni dobačene, makar i preko ograde.

I sad poanta, jer prošla su vremena kad sam pisala duga pisma. Nitko mi nije kriv što ću napraviti sve da ostvarim ono što sam rekla prijatelju. Imam pravo na to. I nitko mi nije kriv što se prijatelji predomišljaju. To je njihovo pravo. I njihov izbor.

Oprosti mi, večeras nisam hladna,
i ne mogu pogled oteti daljinama.
Večeras mi riječi ne struje u svemir
slatko, meko, udobno, mazno,
već zapinju o razlistalu krošnju.

U korijenu utrobe misao mi blješti crno.
Ne vidim, mutan je horizont događanja.
Samo se u sjeni odluka otvorila rupa,
crvotočina nova, vodenog sjaja,
i spojila me na izvor, tvoj izvor.

I sad podrhtava. Prolazom vrtloži.
Čestice mene i čestice tebe u hologramu traže sidra.
Zvjezdana vrata pletu sag od usijanih želja.
Oprosti mi, pupoljci žele živjeti.

ništa novo. more je još uvijek plavo. i hladno je. rani turisti (čitaj penzići) se bune da gdje je sunce i zašto se ne mogu kupati.

a meni je bilo dovoljno da polužmirečki buljim u pučinu.

i popričam s dragim ljudima. uživo.

ništa novo.

samo jako dobro.

 
I u naslovu je Queen, naravno, možda staro, ali udara ... jer ni meni nitko nije rekao koliko je patnje u riječi ljubav ...
http://www.youtube.com/watch?v=AziWDgyVZEA&feature=related 
 
A svašta čovjek nađe kad ne traži ništa. Od ove pjesme me oduvijek prolaze trnci:
 
Bohemian Rhapsody u amaterskoj, ali odličnoj izvedbi UC Men's Octet:
http://www.youtube.com/watch?v=UyqpjkCwEI4 
 
Bohemian Rhapsody but in a cool, funny way radi protuteže ...
http://www.youtube.com/watch?v=UDspxi5G0h8&feature=player_embeddedv 
 
ili tko više voli - isto samo pravi tenori i orkestar - upeglani Nijemci
http://www.youtube.com/watch?v=MZwkMR3LP9c&feature=related 
 
ili malo plesa radi diversifikacije:
Evolution of Dance - By Judson Laipply
http://www.youtube.com/watch?v=dMH0bHeiRNg&feature=related 
 
 
(... a fali mi samo jedan ples, samo jedan, u polumraku i s tihih zvučnika, čak nije ni važno na koju pjesmu, premda bi jedan clayderman za adelinu sjeo ...)
 

Pjesma je to s početka stoljeća. U Americi. Izvodila se po barovima i kabareima. Poznati su je pjevači često uvrštavali na svoje cover albume.

No, melankolija.

Rumena i opora, a slatka i opojna kao ždrepčeva krv.

Natočila sam čašu. Obećanje mira, sna.

Ostalo je tišina.

Kad je, zapravo, gotovo?

Koji je to trenutak? Onda kad nam to netko objavi? Onda kad to izgovorimo sami? Kad osjetimo u želucu, u srcu, u glavi? A kako znamo da je to istina?

U životu mi se često događa da se uvjerim, jer, zaboga, tako osjećam, da je nešto završilo. I onda nije.

Nešto, mnogo jače od mene, pobrine se da mi dokaže da sam u krivu. Nastavlja se. Čak i kad se potrudim ne djelovati, nestati, konci se prekriže ponovo. I opet nije gotovo.

A završeci su bitni pojmovi. Važne točke. Nakon kraja, otpušta se, poleti dalje.

Kraj uviđam samo retrogradno. Tu i tad je završilo. Dok traje, iskreno, ne mogu odrediti. Toliko puta da odavno više nije kostelacija, a bogme ni koincidencija.

Je li to sad onda konspiracija, ili sam samo jako netalentirana za kraj?

Ni struje, ni vode, ni žive duše uokolo 2 kilometra. Drvena koliba s kaminom i pregršt cjepanica za loženje. Stol, drveni stolci, veliki krevet prekriven šarenim dekama. Prozori su četvrtasti, maleni, s poklopcima da se čuva toplina.

Šuma šumi. Oko kolibe trave poginje večernji vjetar. Vjeverice i vukovi ne izlaze večeras, jer čudni se zvukovi čuju iz kolibe. Dva glasa, jedan bas i jedan mezosopran. Gitara. Pjesme se pretapaju jedna u drugu.

A poslije iz kamina crvenkasto svjetlo, a sa stola žuto svjetlo triju velikih, bijelih svijeća. Goleme zelene masline, sir i mutnocrveni ljesak vina u čašama. Na podu razbacana odjeća, rublje napaljivih boja. Po drvenom podu kuckaju visoke potpetice. Krevet škripi. Osmijesi se stapaju u jedan.

S police nad kaminom već veselo treperi lampica upaljene kamere. Glumci improviziraju scenarij od mnogo ponovljenih samoglasnika i grlenih, neartikuliranih zvukova.


Divlji dani.

Ne, nisu one same. Nikad nisu same. Slatke su. Nezaboravne. Prepune meda. I rado ga daju pa se oko njih uvijek roji mnogo pčela. I zuje i zrndaju i zavode i žele i nude i pjesme teku romantične. I misle tako. Oni ih zaista žele.

Posvuda ih žele. U šumi i kraja potoka. U stanu i garažama. U mraku i pod plahtama. Nesumnjivo. I one to znaju.

Ali, ostaju skrivene.

Od poznatih očiju, od zabranjenog svijeta. Od ulice i šetnje ruku pod ruku. Od proslava i izleta. Od drugih ljudi. Od drugog svijeta.

Skrivene žene.

Lopticu si dobio. Prozirnu. Punu svjetlucavih, plavih komadića. Lijepo odskače. Posebno što je nad glavom mrzovoljnog susjeda kojem bi bolje bilo da živi negdje na selu.

I telefon sam ti opet dala da se igraš. Mickini prstići dobro znaju tipkati po ekranu kako bi došli baš do one aplikacije koju želiš. Mikrofon. E, da, ta ti je najdraža. Kad skače kazaljka dok gugučeš jer pričat još ne želiš.

I tortu smo nabavili. Jer voliš slatko, kruh i peciva. Kao da si moj sin. A i onako kažu da mi sličiš, mače moje maleno.

Teta ti želi najsretniji drugi rođendan, Mak.

Na usni kap grimizna vina. Kao krv ljeska s plavim odsjajem ekrana. Uzavrela, brza krv što muti pogled i razvezuje riječi.

Na jagodicama utisnuti tragovi žica. tonovi nepoznate melodije, hrapavi od sjećanja, urezuju mi se pod kožu.

Jesi li sretna? Odgovor mi zastaje kraj glasnica i ne prolazi dalje. Titra brada, bubri jezik, stišće; konačno se probija kroz kimanje. Jednom. Dva puta. Sretna.

Ne vidim te jasno. Slika je mutna, crvena od raspucalih kapilara. Kao fotografija bez bljeska. Kao san o mraku. Obrisi osmijeha tek. Nastavi, molim te.

Neosmišljena večer. Oteta od vremena. i četiri oka namiguju pred vratima drugog svijeta.

Samo je korak od NAS. Ili od SNA.

djeluju li i na vas brda, planine i šume? diže li vas pogled na mlado, proljetno zelenilo nebu pod oblake?

i nije važno da je to baš TO neko, posebno neko brdo. neko s nekom povijesti, značajem. meni radi bilo koje. bilo gdje. malo brda, malo dolina, pokoji potočić, rječica ...

more me smiruje. ozelenjela brda dižu.

a možda je sve to samo u oku promatrača.

sinoć sam zaspala oko jedan. u tri i trideset i osam minuta probudila sam se s uzdahom kao ona iz serije "medij". noćne more rijetko imam, ali ova je imala snagu da me probudi.

sanjala sam da sam svojim riječima povrijedila osobu do koje mi je dugo, dugo bilo jako stalo. kažem to u prošlosti, jer više nisam sigurna koliko mi je ta stalost i prisutna i bitna. ne sjećam se točnih riječi, ali znam da nisam to lijepo izvela, da nije bilo u redu i bilo mi je krivo. premda sam nakon par minuta ipak osvijestila da se to nije dogodilo, i dalje mi je bilo krivo.

ako podvijest u snove unosi ono što svjesno nećemo učiniti, žao mi je. moja je podsvijest željela povrijediti tu osobu. i ako sad to ovdje priznam, i ako te riječi nikad ne izrečem, i ako to on nikad ne sazna, vjerojatno neće biti posljedica.

ipak, pitam se zašto sam to morala odsanjati?