Čarobni brijeg

Kažu astrolozi da je to doba otkrivanja tajni. Urota posebno.

Mjesečeva sila i djelovanje pojačana škorpionskom energijom i svi su carevi goli, sve su zavjere razmaskirane.

I kad je tako, dođe čovjeku potreba pritajiti sebe i svoju paranoju, pričekati blagotvorni, raskrinkavajući utjecaj Mjeseca, samo da bi zle namjere i zlurada podmetanja jasnije i čišće izašla na vidjelo.

I tako, rekoše: pun i sa žalcem.
Nema više maski.
Padaju.
Ružna su lica zavjerenika svima na vidjelu.

Tko želi znati.

odsjaj srebra
hladan metal
vruća koža
krute misli
meke deke
crveno
divlje
glasno
pa mazno

mmmmmmmm

"Ako želite sami napraviti pitu od jabuka od početka, prvo morate izumiti svemir."

E, dobar je Sagan, počne priču o životu zvijezda s kolačima :))

A zvijezde su nam roditelji, kaže on na kraju, da vam sad ne prepričavam cijelu emisiju, od kemijskih elemenata do pulsara.

Kad sam ovdje bila Albali, zvjezdica u galaksiji Vodenjaka, potrošila sam sav vodik u šest mjeseci, ali sam imala dovoljno mase da od mene ostane bijeli patuljak. I poslala sam dovoljno protona naokolo da probode koju sekvoju ili kakvog kita ubojicu.

Uglavnom, imamo dosta vremena za sve što smo naumili i poželjeli. Imamo dosta materijala i kozmičkih zraka za promjene, razne. Imamo dovoljno prostora za snove i planove.

"Mi smo zvijezde na Zemlji" kaže Des'ree.

Tko je za pitu? :))

Nagnula se nad moje lice. Njezina duga, sjajna, potpuno ravna, gavranska kosa klizi svuda oko sitnog, blijedoputog lica. Bljesak sunčeva odraza s crne zjenice kroz ukošene proreze polusklopljenih kapaka.

To je sve što vidim, jer sklapam oči i puštam dodiru da preuzme kormilo.

Prvo čujem udah i produženi izdah na mom vratu. Onda osjećam tanke, male usne na obrazu. Pa na usnama. Dodir je lak, nježan, treperavi leptirić.

Pritišćem svoje usne jače i približavam uzdrhtalo tijelo bliže.

Ruka mi se zaustavlja na golom ramenu. I ne staje, sve dok u dlan ne klizne mala, čvrsta dojka, što se podiže i spušta ubrzano, u ritmu sa sve bržim disanjem. Ispružila se, napokon, posve, kao da je ravna moj dlan koji se spuštao sve niže po blagim baršunastim brežuljcima.

Otvorila sam oči.

Za tren, ugledala sam, valjda u posljednjem trenu prije buđenja, to istočnjačko, mladoliko, bijelo tijelo ispred sebe.

Moj popodnevni san.

I sad me muči odgovor na pitanje iz naslova :))

Eh, pričaš mi, pričaš, satima, čini mi se.

A slušam, kako ne bih? Svako slovo upijam kao pijesak rasut po svježoj tinti.

I pamtim. Sve. Bez reda. Moje računanje vremena nepouzdano je i promjenjivo. Tako, recimo, ono vrijeme između pogleda ne postoji. Stapaju se u duge, duge trake između zjenica i pletu u niti i snopove.

Palim cigaretu. Mislim o briljantima. Posve bezveze. Odjednom su mi iskočili iz podsvijesti. Ili su ti zaiskrile zjenice? Hm. Riječi ti teku pravilnim koracima. Priča se razvija u epske širine.

Vruće mi je, premda vani studeni vjetar opominje proljeće da na neko vrijeme skloni zelenilo lišća i odrijema još koji sat. Zažarili su mi se obrazi. Možda ne primjetiš pod ovim odsjajem vatre; možda ne otkriješ što sam poželjela. Možda samo nastaviš priču, uz pokoji zastoj da iznova posložiš misli u rečenice.

Želim, zaista želim da me slučajno dodirneš dok opisuješ rukama krugove, ovale, kadrove, zamahe i udare. Dok se priče sudaraju na bojnom polju, slijede i nadopunjuju. Usne ti pratim netremice, ne propuštam ni riječ. Grabim, uzimam, spremam. Jer želim i žudim i živim za dah koji šalješ prema meni.

A, ne, nije romantično. Svijeće bi već odavno ugasle u rastopljenim jezercima voska. Mjesec još nije ni na pola. Ni od tuda pomoći nema. Glazbu ne čujem, previše te gledam. I slušam. Ni moja mašta ne leti nad gradom, ne uskače kroz osvjetljeni prozor, ne privija se uz toplo tijelo pod meku deku.

Ovdje sam. Sada. I skupljam.

Tebe.



"Da od tebe ostane samo osmijeh i mali prst, još uvijek bi bio najbolji od svih koje sam ikad srela." (Casino Royale)

Ljudi se obično s nostalgijom sjećaju mladosti i ludosti koje su si priuštili ili glupe situacije u koje su upadali zbog nekih zabrana, roditeljskih ili društvenih.

Tako moj bratić rado prepričava priču kad je jednom bio kod svoje cure u stanu, a vrata su se počela otključavati. Pa je zabrundao glas njezina oca. Pa je on iskočio iz kreveta i kroz prozor, sjetivši se da cura živi na prvom katu, a da je ispod kafić. I da je ljeto, pa je tenda razvučena. Iskoprcao se iz te tende, naravno, polomljene, i stigao kući neozlijeđen. A ni u kafiću nitko nije sjedio na terasi. No, bježao je pred roditeljem koji ni pušku vjerojatno nije imao.

A ja nisam imala takvih priča. Em što živim na visokom katu, em što dolje nema kafića ni tendi, pa je bilo sigurnije ne dovoditi nikoga u stan. A s obzirom da mi je policijsko-roditeljski sat bio ran, nisam imala prilike ni iz tuđih bježati.

Tužno, zapravo, nemam za prijaviti mladenačkih nepodopština. Uvijek bi se napio netko drugi. Društvene skandale radili drugi. Tukla se nisam. Policija me nije dovodila kući rano ujutro.

I sad, je li to meni falilo? Može to biti.

No, s obzirom da su me ipak neke patrole pozdravljale imenom nakon što su me tri puta iste noći zaustavljale; s obzirom da sam se prije toga spakirala za točno sedam minuta; s obzirom da sam bježala iz tuđeg stana s neseserom i vrećicom nepodobnog smeća; s obzirom da me nisu uhvatili, premda su prošli na metar od mene; s obzirom da sam incognito provela noć u hotelskoj sobi koju nisam ja platila, i s obzirom da se to sve događalo mnogo godina nakon onog što se zove mladost - računajmo to pod grijeh zrelosti.

(sad tu naslov.)

malo, tiho mjesto,
.
.
.
mirno, vrelo zvono
.
.
.
gdje se tali srebro,
.
.
.
puteno, žudno, čedno.

Ponašanje čudnih masa ljudi.
Biranje identiteta prema skupini kojoj se priključuju.
Podaci nisu uvijek vjerodostojni, a ni uvijek lažni.
Logički aksiomi nisu primjenjivi.
Emotivna stanja eratična i ekstremna.
Reakcije: od primitivnih do pretjerano egzaliranih.
Sumnje, strahovi i frustracije skupine pojačavaju osobne paranoje i hipohondriju.
Ovisnost nastupa naglo i nenajavljeno.
Ushićenje, pad, letargija smjenjuju se u pravilnim razmacima.
Iskrice frcaju, plamene zore.
Intimni trijumfi i javna kamenovanja.
Tajnovitost. Uvrede pod krinkom. Zasjede.
Kripta.

ne želim znati. ne, želim znati.
ne želim znati. ne, želim znati.
ne želim znati. ne, želim znati.
ne želim znati. ne, želim znati.
ne želim znati. ne, želim znati.
ne želim znati. ne, želim znati.

zarez, to je problem.

Dobar je "O, Brother ...".

Film. Dobra je kamera, dobri su glumci, scenarij u redu, mjuza po ukusima, meni dobra, obrata u radnji ima, neobičnih i bizarnih prizora isto. A najvažnije je da mi je bio zabavan. I da svaki put kad pomislim na film, čujem tu glazbu i osjećam se dobro.

Umjetnosti, mislim, imaju samo jedan cilj. Izazvati osjećaje. Hoće li to biti isti osjećaj kojeg umjetnik ima ili će se potruditi, uz pomoć talenta i za tu umjetnost dostupnih sredstava, u nama izazvati neki drugi osjećaj - nije važno.

Djelo je uspjelo kad ima učinak. Kad vas rasplače, kad vas razgali, kad vas deprimira ili tek postavi na dobro mjesto. Pri tome forma, sredstva i vrsta nisu toliko presudne. Mnogo umjetnika koketira s raznim alatima. Zajedničko im je da se izražavaju. Izbacuju svoje svjetove u kolektivnu svijest, svoj senzibilitet nude gladnim konzumentima.

I tako, umjetnost je duševna hrana. Umjetnici su kuhari, a ponekad samo servirke.

No, kako nazvati ljude koji ne stvaraju djela koja bi kritičari opisivali, hvalili, kudili, koja bi se prepisivala, izlagala u muzejima ili fotografirala za antologije. Ti ljudi iza sebe ne ostavljaju fizičke tragove svojih unutarnjih stvarnih ili izmaštanih stanja. Ali, izazivaju emocije.

Svojom pojavom, riječima, stavom, odlukama izazivaju u drugima negativne i pozitivne emocije. Ostavljaju trag, premda nam se ne mora svidjeti, baš kao ni apstraktna slika ili kip pogrešne anatomije. Nepogrešivo nas pogađaju. Izazivaju reakcije. Jesu li onda i to umjetnici?

A mi, ljudi ko ljudi, lakše ćemo zanemariti i zaboraviti da nas je netko nasmijao, oduševio, pomilovao usput, nego što ćemo oprostiti i zaboraviti kad nas povrijedi, porazi ili razgnijevi. Prve ćemo uzeti pod normalno, o drugima danima meditirati.

A trebali bismo, kao i umjetnost, propustiti kroz sebe, zadržati što nas dira i otpustiti. Zapamtiti i fly away in the morning.

I'll fly away, Oh Glory
I'll fly away; (in the morning)
When I die, Hallelujah, by and by,
I'll fly away

http://www.youtube.com/watch?v=sdRdqp4N3Jw

Žarulja stubišne rasvjete na sedmom katu ponovo je pregorjela. Dok pospano prekapam preveliku torbu, njezine srebrnaste, sjajne točkice hvataju blijedo svjetlo usnulog grada što se probija kroz mliječno staklo ulaza. A i hladno je. Promrzli prsti traže studen svežnja ključeva koji će me propustiti na sigurno. Na toplo. Jer drhtim već predugo, još od zadnjeg zagrljaja pred tvojim vratima. Od hladnoće, uvjeravam se. Ne, samo mi je hladno.

Pod prstima osjećam svilu. Dobro je da sam se sjetila podići ih s poda i ubaciti u torbu. Ne ostavljati skrivene, crne tragove za sobom. Toliko sam još bila prisebna. Ono poslije, eh ... Ne događaju se takve stvari finim djevojkama. Pokoja i zadrži glavu na ramenima, prisebnost sve dok ne zatvori teška vrata svog stana iza sebe. A ja ... večeras ... ne prepoznajem se.

Ključ je konačno u ruci. Premještam zgužvanu jaknu s jedne ruke na drugu. Samo sam je dograbila, nisam je stigla ni odijenuti, ni zakopčati. Do auta se ne sjećam kako sam došla, a unutra mi je bunda samo na košulju bila dovoljno topla. Gađam bravu, otključavam, zveckaju ključevi dok guram vrata i iza leđa ih vadim i premještam iznutra. I zaključavam za sobom.

Unutra me pozdravlja veliko zidno zrcalo. Zaboga, tko je taj odraz? Kod frizera dugo i pažljivo poslagana pundža, sad je tek gnijezdo raščupanih pramenova, koji baš kao i tvoji prsti, lebde i omataju mi se oko lica i ramena. Vragolasti. Ma, puteni i neukrotivi. Osjećam ih, vrele, još uvijek na mom obrazu, na vratu. Upekli su se u kožu tamo gdje si svoje prste vjenčao s mojom kosom.

Bijelu, usku košulju jedva sam do pola zakopčala, pipajući dugmad u mraku pokraj kreveta. Ukrivo stoji, pomaknuta iz ravnoteže, iz mirnog spoja dviju stranica izbačena u nemir i poneki val preskočene rupice. Baš kao i ja.

Skidam bundu, otkopčavam košulju i ostavljam ih na podu hodnika. Suknju sam ipak na pravu stranu okrenula i zakopčala. Znala bih da nisam, preuska je i prekratka da mi ne bi smetala dok vozim. No, izgužvana je; nabori se sami neće izgladiti. Nisi mogao pričekati da je skinem. Samo si mi je dlanovima čvrsto podigao oko struka. I stegnuo me uz sebe. Čula sam kako udišeš duboko, osjetila kako ti se sviđa miris moje kože. I nakon toga sam izgubila vrijeme.

Sjećam se da si mi šaptao i sjećam se kako sam i ja nešto rekla. A možda sam tek preglasno disala. Ne znam. Ali, osjećam. Dodir tvoje blijede kože, tako slične mojoj. Svaka mrljica, svaki madež koji su nam se dodirnuli, bruje još uvijek u zanosu. Trepere usne, treperim iznutra. Bol, slatka bol i vrelina koju si sakrio duboko u meni.

I dok svlačim čarape, zapinje mi prst o široku čipku na koju si naslonio obraz među mojim bedrima. Podižem koljeno i tetiva u preponi najavljuje mi bol što neće nestati do sutra. A valovi u tvom ritmu ne smiruju se u meni.

Bez glasa. Bez daha. Oduzeo si mi i dao. Dala sam i primila. Pakao i raj.

Položit ću noćas na oltar mog sna tvoje tragove na meni.




(ref: G.E. Lessing, Laookon, parfr. ... slika je trenutna, prostorno simultana umjetnost ili stanje, dok je opis riječima vezan je vremenskim slijedom, konzekutivan, radnja ...)

Knopflera i Dire Straits slušam valjda od njihovog početka. Istina, ne baš s previše strasti i ne baš sve. Volim Romea i Juliet, volim Telegraph Road, Private Investigations, temu iz filma Local Hero ili Why Worry. Volim i poneku bržu, šaljiviju, premda prštavu od britanskog sarkazma, poput Money for Nothing, Walk of Life ili Industrial Disease - posebno ovu zadnju jednom kad sam našla ispisani tekst jer se inače malo toga razumije od Knopflerovog frfljanja.

A Baptism of Fire govori o ratovanju, o besmislu, o nostalgiji i uzvišenim osjećajima pred licem smrti. O muškim temama:

... Through these fields of destruction / Baptism of fire / I've watched all your suffering / As the battles raged higher / And though they did hurt me so bad / In the fear and alarm ... Let me bid you farewell / Every man has to die ...

Riječi me nisu pretjerano dirnule; nisu mi bile bliske. Sve do nedavno. Jer, svi mi vodimo ratove. Besmislene. Krv se prolijeva u ime čega god da smo zamislili da je vrijedno toga. Moja ženska duša teško prihvaća da je to potrebno. Zašto se svi jednostavno ne bi slagali i družili?

... There's so many different worlds / So many different suns / And we have just one world / But we live in different ones ...

No, da, ali danas mi riječi "baptism of fire" imaju posve novo značenje. Sad razumijem. Ne, doduše, onaj dio fascinacije o oružju i potrebi za ubijanjem, već što znači i čemu služi vatreno krštenje ili - krštenje vatrom, ako nema lektora u blizini.

I možda ću pisati o tome. Ne kako je bilo, ne zašto. Detalje vam ne dajem, jer svatko od vas ima svoje. I rasprava o mojima neće riješiti vaše. Ako budem pisala, bit će to o tome zašto nisam mogla bez toga. Zašto emocije pobjeđuju razum, koji cvili u kutu i ždere nam tako i zadnji trun samopoštovanja. Zašto ne razumijemo, zašto zaista postajemo gluplji nego što smo za sebe skloniji vjerovati. Do stupnja kad sebe i svoje reakcije više ne prepoznajemo kao svoje. Kad odraz u zrcalu postane stranac. Kad suze teku a mi više ni ne znamo zašto. Ili više ne teku i žalimo zbog toga.

Kad je gnjecavo dno dna naš jedini prijatelj, brat po oružju. Kad postajemo Soggy Bottom Boys, Men of Constant Sorrow, i još uz ritam, banjo i violinu - ali to je drugi medij, drugi film.

Zašto sam trebala izgorjeti, krstiti se vatrom. Kao što emotivcima neće pomoći ni deseta dodatna baklja osjećaja, već studena, razorna logična analiza, tako i nama koji smo inače skloniji razumskim analizama, što smo bolji u tome, pakleniji mora biti plamen kušnje.

Jednostavno je. Uvijek je jednostavno jednom kad se shvati. Hvala Bogu na prijateljima. Jea, naučila sam.

Resetirala sam se.

verzija Metallice http://www.youtube.com/watch?v=C_SKx4m_7vQ&feature=related
video i original http://www.youtube.com/watch?v=jhdFe3evXpk&feature=fvsr

... bijeli, u ring, a da u njega nisam ni ulazila.

pukla mi je arkada kad je s tribina doletjela boca i moram na šivanje. curi mi krv u oko. i u želudac.

svakako, neka suci pišu tebi bodove. nema veze. ionako sam valjda mislila da ćemo između konopaca saditi cvijeće, crvenim, nabubrenim rukavicama zgrtati rahlu zemlju oko mladica.

odličan plan, nema što. čestitat ću si sutra pred zrcalom kad budem mijenjala flaster nad šavovima. čestitat si za plan, za ideale, za slike po vratima hladnjaka.

pružit ću sutra svom odrazu još jednom ruku što sam vjerovala, što sam te pustila, što sam gledala u zvijezde.

i prihvatila poziv na čaj. ne, ne u ring. samo nisam na vrijeme shvatila razliku.

ali, sad znam. znaju ljudi da sam govorila da ću uskoro progledati. znam sad. i što i gdje i zašto. i ja, i ti. ono što slijepac ne može vidjeti, saznat će kad-tad. ima štap, ima psa, ima još ljubaznih stranaca da ga prevedu i žednog preko vode.

ring. prokleti ring.

evo, ručnik. idem na hitnu. nitko nije kriv.

... ako šapat iz dubine nije pouzdani znak, oni titraji vreline koji nas rumene i razuzdavaju, koji obasjavaju put u ponoć i o kojima od davnina pišu pjesnici ...

... ako je taj krik emocija koje žeđaju za nekim tek lažan i prolazan trik ...

... ako je razum jedino oružje koje imamo, ona hladna, a toliko puta prekaljena katana, koja će nas osloboditi okova srca ...

... ako ...




... ma, draga, strpljenja moraš imati s ovakvim muškacima, dat će Bog da se svemu ovom jednog dana smijemo iz neke
ležaljke dok ONI peku roštilj :)))

jednog ću dana otići.
nedostaje još samo
jedna točka na "i".

jednog ću dana prestati.
zamahnuti rusim kosama
koje će dotad narasti.

jednog ću dana nestati.
popuniti iza sebe niše,
brane srušiti, preplaviti.

jednog ću dana otići.
odavde.
obećajem.
ujesen, prije snjegova.