Čarobni brijeg

pitam se ponekad bi li to bila katarza napisati roman, sapunicu ili dramu u kojoj bih navela potpunu i cijelu istinu o svemu što jesam ili nisam napravila i zašto, što su drugi rekli i pričali i u kojim trenucima.

ili bi to bila pogreška nalik prodavanju duše?

i je li uopće bitno kad oba puta vode u pakao?

ovaj isti u kojem šutim.

(nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate. noć mi preti, ponoć i pusta tama kad me se samo dohvate ... gasne nasa zvezda čudna, lažna, srebrna stvar ... i sve si dalje a sve mi bliža bivaš, kao da opet počinje ... gradio ispod gradova od peska dubok bezdan bez dna ...)



JEST humoreska, ALI NIJE tužna, MILENA.
SAMO IGRA, samo zrnce soli za nekog jedinog.
I NADE I PERSPEKTIVE, SVE SU TO DIREKTIVE
S tamne strane srca KOJA boli.
tvoja je sreća samo tvoja stvar
I digni tu lepu glavu, MILENA.
SVEMIR RADI ZA NAS.



(A ĐOLE ĆE OPROSTITI ŠTO MU KRNJIM PJESMU, NEŠTO SAM I CITIRALA)

Savjet: prije puta, ako je već nemate, nabavite neku karticu. Kreditnu, debitnu, svejedno, dućani uglavnom primaju sve glavne svjetske kartice, a manji dućani zapravo sve. Istina je da su kartice opasna navada ako se ne znate kontrolirati, no, moguće je unaprijed odrediti si neki limit pa unutar toga rasporediti potrošnju. Koristite kartice. Razlog za to ću vam objasniti na kraju ovog poglavlja.

Kartica vam treba i za iznajmiti auto. Zapravo, bez kartice to i ne možete učiniti, jer se rent-a-car kompanija ipak mora osigurati. Nemojte uzimati najjeftiniju, compact, klasu, jer se ne isplati; auti su preslabi, ne vuku dobro na uzbrdicama pod temperaturama koje vladaju u Nevadi i Arizoni, a bez klime nećete preživjeti. A razlika u cijeni i nije neka. Pitat će vas želite li osiguranje, koje košta isto koliko i iznajmljivanje, ali se to isplati. Telefon u autu vam ne treba, pa je i tu neka ušteda. I da, birajte poznate firme, bolji je izbor i auti su noviji.

No, da, počeli smo s kupovinom. U Americi su jeftine hrana i odjeća. Sve drugo imate i kod nas ili su skupi suveniri u nacionalnim parkovima ili rezervatima. Priuštite si neku sitnicu, poput kompleta srebrnih naušnica s crnim dijamantom i stilom odgovarajuće kravate od špagica u kaubojskom stilu. Ili nešto tako slično. Ali, novac sačuvajte za odjeću. I par dolara za kofer u kojem ćete sve to ponijeti kući.

Jer, ima tamo naravno poznatih marki. Ali ima i dućana koji prodaju tu istu dizajnersku odjeću iz prošle sezone za desetinu cijene. Ima skupih butika s jednom ili dvije kreacije u izlogu, međutim par metara dalje su golemi dućani na nekoliko katova koji drže jednako kvalitetnu odjeću, samo u mnogo različitih varijacija boja, krojeva, stilova, veličina i smiješno niskih cijena. Pa, zavirimo u jedan takav.

Na prvom je katu obično odjeća normalne veličine, ili Ladies, na drugom su Petites, na trećem oku ugodni naziv Women's Sizes. I sve, baš sve što ima na prvom, naći ćete i na ostala dva. Neće vam se dogoditi da vam na prvom katu za oko zapadne divna crna večernja haljina princes kroja od satena, s ružama na bretelama i tilom odozdola, a da je ne nađete na katu sa svojim veličinama. Prilagođenog kroja, naravno. A sve to vrijedi i za svakodnevnu odjeću.

I tako, odvojite cijeli dan za šoping. Jer, kad uđete u jedan takav dućan, odaberete si par komada za isprobavanje i otkrijete da je svaka garderoba veličine omanje sobe, s nekoliko ogledala, vješalica, klupicom, pa čak i udobnom foteljom, te da unutra možete ostati koliko vam srce želi a da vam nitko ne kuca na vrata i zaustavlja, broji komade koje isprobavate ili ispituje glupa pitanja, trebat će vam cijeli dan. Unosit ćete sve i svašta i u miru isprobavati. Što vam ne odgovara, odložit ćete na za to predviđenu vješalicu i otići po veći ili manji broj, drugu boju ili što već. Do besvijesti. Jer, svira ugodna muzika, nema gužvi a vješalice su prepune jeftine robe. Sve to vrijedi i za nešto jeftinije, obične, dućane. Isprobavajte do mile volje. Vašeg muškarca ostavite u kinu ili vani na trosjedu uz muške časopise i kavu.

Isplati se kupovati rublje, svakodnevnu odjeću, ali i kožu i večernje haljine i odijela. Ne isplati se kupovati cipele, jer osim jako skupih dizajnerskih ili tenisica, sve ostalo nije ni lijepo, ni jeftino.

Na kraju platite karticom. Dolare koje ste morali ponijeti (pitaju vas na granici nosite li 100 dolara dnevno ali vam toliko neće trebati) i koji niste potrošili, na američkom aerodromu promijenite u eure. Dobit ćete mnogo više nego da ste se kući vratili s dolarima. Kad račun stigne na kućnu adresu, promijenite eure i kupovina će ispasti još jefinija.

Grad je to od pola milijuna stanovnika, na samoj granici s Meksikom, na jugu države Kalifornije, preko puta čuvene Tijuane s kojom je spojen u pograničnu metropolu. Cijelo je područje prepuno brežuljaka i morskih zavala s beskrajnim nizovima brodova i jahti na vezu. To je i luka i središte mnogo baza američke mornarice, grad kojeg su kao misiju osnovali franjevci 1769. premda su Kumeyaay indijanci tamo živjeli barem deset tisuća godina prije toga.

Premda bi po geografskoj širini, kao i topografiji šire okolice, ovo trebalo biti polupustinjsko, vrelo područje, vjetrovi i vlaga s oceana klimu čine mediteranskom. Zime nikad hladnije od 10 stupnjeva Celzijusa, ali ljeta, zbog vjetra s pučine, uglavnom ne toplija od 26, s time da je prosječna godišnja temperatura 19. Zbog toga se po San Diegu ne isplati odijevati krznene kapute, kako mi je s tugom objasnila vozačica koja nas je povezla s krivog mjesta u golemom šoping području Fashion Valley, gdje nas je radosno istovario ruski taksist, i iskrcala pet kilometara dalje pred jednim od pravih ulaza u šoping oazu, nekoliko puta veću od naših najvećih.

Umjerena klima cijele godine i zaista malo kiše čine taj grad idealnim za omiljenu aktivnost Amerikanaca - konvencije. Bilo čega i bilo koga. Svih struka i hobija. Grad organizira 68 konvencija i velesajmova godišnje i cijela se Amerika redovno slijeva na krajnji jugozapad u stotine hotela i na stotine kilometara pješčanih plaža koje sigurno poznajete, jer se tamo snimala serija Baywatch.

Postoji i nešto što se rijetko nađe u Americi: stari dio grada, s očuvanim i izglancanim plinskim svjetiljkama uz široke ulice, starijim zgradama odmah do modernih bungalova koji su, naravno, kiosci, restorani i dućani turističke meke. Jer, od 30 milijuna turista godišnje, samo šesto tisuća dođe radi konvencija. Ovo je i ljetovalište s mnogo marina, velikim zoološkim vrtom i svjetski poznatim zabavnim parkom Sea World. A sve to uz trgovinu i ponešto lake industrije čini San Diego petim najbogatijim gradom Sjedinjenih Država.

A to se i vidi na licima stanovnika. Ljudi su nasmijani, ljubazni i na ulicama je mirno čak i noću, pa će vam mirne duše savjetovati da prošetate šareno i jarko osvijetljenim ulicama, nad kojima se nadvijaju visoki neboderi najpoznatijih svjetskih hotelskih lanaca. Ovaj je grad šesti po najmanje zločina i taj broj i dalje opada. Ipak, nakon takve jedne šetnje ubuduće ćete si ipak pozvati taksi od hotela do konvencijskog centra, jer su te udaljenosti od "par blokova" američki gigantske, a taksi vožnja jeftina.

Ima San Diego i aerodrom. Slijećete ravno između jarbola tisuća jedrilica. Međutim, ne isplati se letjeti do New Yorka, pa presjesti na drugi avion, jer su američke unutarnje linije spore, prostor mnogo uži i ne daju vam jesti. A ako ćete gledati film tijekom leta, platit ćete slušalice. Bolje je istrpiti jedanaest sati neprekidnog leta iz Frankfurta, visoko iznad Kanade do Los Angelesa i onda uzeti taksi od LAXa do San Diega. To će vas koštati dodatnih 100 dolara, međutim možete ili odspavati, ili uživati u živopisnom krajoliku jer autocesta vodi uz obalu oceana.

Hrana je obilna i jeftina kao uostalom u cijeloj Americi. Bez muke ćete naći sve outlete svih poznatih marki, premda su i obični dućani u šoping centrima dobro opskrbljeni popustima koje će vam ljubazno osoblje nuditi, pa da i vas pričekaju dva-tri dana dok akcija popusta ne počne. Ali, kupovina u Americi je tema vrijedna jednog od sljedećih nastavaka.

Zvuči li vam ta tvrdnja čudno, zaputite se preko oceana i potrošite nekoliko tjedana zujeći po Sjevernoj Americi. Ono što je tamo zaista impresivno i različito od svega što znamo o toj zemlji, to su golemi i vrlo raznovrsni otvoreni prostori. Od prerija, polja, planina, pustinja, plaža, šuma, nacionalnih parkova, biljaka do gradova, rezervata i cesta - sve je mnogo veće nego što očekujete, šire nego što ste stekli dojam kad ste gledali dokumentarce ili fotografije.

Najbolje je sletjeti u neki grad, dokle vas doveze što jeftinija avionska karta, i odmah na aerodromu uzeti rent-a-car. I krenuti. Slijediti pažljivo oznake uz cestu, kojih zaista ima mnogo i teško se izgubiti samo tako, jer uvijek imajte na umu da i najneobrazovaniji stanovnik Sjedinjenih Država ima vozačku i pravo voziti kud hoće čim napuni 16 godina. Ništa nije teško naći, sve je jasno označeno; ceste su zaista široke.

Jedini problem, ako izađete iz većih gradova, bit će vam planirati koliko kilometara ima do sljedeće benzinske stanice u odnosu na veličinu rezervoara vašeg iznajmljenog auta i potrošnju goriva. Jer, na nekim mjestima, prva sljedeća benzinska može biti udaljena i 700 km. A ako je još u nekom indijanskom rezervatu, galon će vas koštati četiri do pet puta više nego u gradu. Srećom, imate karticu. I postoje autokarte na kojima su nacrtane pumpe.

Dakle, put morate planirati. Sad, hoćete li to učiniti još doma; danas to uz Internet i nije neki veći problem; ili ćete uz svaku večer ili doručak (koji je uvijek uključen u cijenu, ali nije bogznašto) planirati sljedeću rutu - to je manje važno. No, planirati morate, jer ako stanete negdje na cesti, gdje stotinama kilometara nema ničega osim tumblera od suhe trave, golemih stijena usred pustinje ili beskrajnih polja kukurza, spavat ćete u autu. Čekati satima na prvi auto da vas s nekom bocom poveze po benzin. Nema spasilačkih cisterni i redovnih policijskih ophodnji. Rizik je vaš.

Povremeno će vas neki znak obavijestiti da vas prate iz satelita. I možda ćete u tri tjedna na cesti vidjeti jedno policijsko vozilo, parkirano pokraj nekog restorana. I imat ćete na izbor dvije radio stanice: country i hard metal. Bez vijesti i obavijesti o stanju na cestama. Ili ste lokalac ili kamiondžija.

Sve je to, naravno, drukčije u gradovima. No, to već bolje poznajete. Zamislite neki veliki grad pa sve dimenzije proširite pet do deset puta. I ceste i zgrade. I broj parkirališnih mjesta. S tim tamo nema problema. I rijetko se naplaćuju. Za razliku od kazni ako stanete pokraj crveno obojenog dijela pločnika. Tamo je hidrant, mjesto rezervirano za vatrogasce. Ako vas uhvate, ostajete bez auta i većeg dijela novca.

No, o gradovima kasnije. Sad smo još na prostranstvima koja privlače i zovu vas da pritišćete papučicu gasa, jer je cesta ravna i vodi u horizont. Uglavnom.

Ovo je priča o dva tjedna vožnje po zapadnom dijelu Amerike, divnim tamnozelenim cabrio cryslerom, od San Diega preko Las Vegasa i Velikog kanjona, Yosemite parka, San Francisca do Disneylanda u Anaheimu i aerodroma u Los Angelesu.

I nije važno kad je to bilo, jer se tamo ništa brzo ne mijenja. Ni povijest, ni zemljopis.

Sve što mi još fali u životu je oveći dobitak na lutriji. Da, ok, morala bih uplatit listić prvo.

Al, sad će svemir to srediti. Par milijunčeka i to je to. Mislim, kome drugom nego meni? Pa ja od rane mladosti imam plan kako ih potrošiti! Pametno.

Čitam tako o ljudima koji su dobili i rastrajbali sve do pare. Pa su sad zadovoljni siromašci. To bih ja drukčije. Mislim, budem drukčije.

Nešto bih podijelila. Čak sam i sistem razradila kako znati kome koliko. Al, nije ovaj blog o tome.

Nešto bih kupila. Ima par kućica uz more i bijele plaže i palme koje mi baš zgodno izgledaju.

Nešto bih potrošila. Ne na odjeću, toga imam previše. Ni na stvari, ali vjerojatno na gadgete, tak da se prati progres tehnologije. Možda neke kamenčiće. Tko kaže da žene ne mogu kupiti najbolje prijatelje?

Nešto bih spremila u neku švicarsku banku. Tam se njima plaća da ti čuvaju lovu, al nema veze. Ima se i nasljednika, nek i oni malo uživaju.

Ostatak bih potrošila na put oko svijeta. I povela bih društvo, naravno. Ima jedna tura brodom u 180 dana, al može se i drukčije, pa se ostane gdje god ti srce želi i koliko hoćeš. To je zgodnije.

I tako bi mi se ostvarila i zadnja neispunjena želja.

Evo sam je detaljno isformulirala. Sad će svemir ...

Ima tako nekih riječi koje volim.

Istina je da je moja generacija odrastajući čitala "nečisti" hrvatski jezik. Osim toga, mnogo je literature prevođeno "tamo preko" jer je kod njih prijevod odavno smatran autorskim djelom, što je kod nas tek nedavno priznato. Pa se moglo, zakonski. A gutali smo i stripove iz G. Milanovca.

Pa smo onda poslije pročišćavali svoj vokabular. Mnogo godina. I nisam mislila da će mi biti čudno čitati tekst na srpskom jeziku, no, očito je da mi oko zapinje za svaku drukčiju riječ, konstrukciju ili varijantu.

A naučio me moj genijalni profesor Škiljan da to nisu dva jezika, hrvatski i srpski. Lingvistički gledano, naravno. Politički, društveno i sa svakog drugog aspekta, to su dva jezika. Nesumnjivo. Premda Amerima to i danas nije jasno. Pa prava na objavljivanje prodaju u paketu za cijelo područje. Tko prvi, prevodi.

No, to je sad nebitno.

Volim svoj jezik, ali nekih mi se riječi teško odreći.

I zato:

MEMLA (vlaga), PIHTIJASTO (hladetinasto), , RATOSILJATI SE (riješiti se), ZEJTIN (jestivo ulje), SIRĆE (ocat), ŠARGAREPA (mrkva), MAGNOVENJE (trenutak),

E, a tko zna što je točno AKRAP?


(citat je "... ima da vas bacim gde akrape memla davi", Iznogud, Stripoteka)

Neću postati supernova, čak ni nova. Sjajim, doduše. Jer, volim.

Ushit je ljubav koju bacam oko sebe, sagorijevajući redom molekule svog tijela. Dajem se zvjezdanoj prašini, dajem se planetama koje se vrte oko mene u gravitacijskom plesu. Dajem se bićima koja me žele, ozebla, zazivaju i hvale. U svakom fotonu je zapretena ljubav što budi energiju gdje god padne. Volim davanje, volim život, volim titranje koje moje zrake izazivaju na branama.

A svemir je čudno mjesto. U njemu je više mraka, rupa i praznog, nego tijela koja vape za toplinom. Jezivi bezdan. I ljubav što struji odsvuda iz mene, nestaje u beskraj.

Između tijela i praznog stanuje mrak. Tamna tvar. Ne vidi se. Ne odražava moju svjetlost. Ne blješti pod mojim vjetrovima. Ne priznaje, ne igra se sa mnom, ne vraća mi ljubav. Samo je pije.

I voli me bez riječi, bez trzaja, bez zvuka. Znam.

Željela sam pomiješati svoje čestice s tamnom tvari. Narasti dvostruko, pa gorjeti i izgorjeti. Prasnuti jako preko čitavog svemira, zauvijek ubiti jezu i strah tame i leda. Zanosom ispuniti prazninu koja me plašila.

Pružila sam zrake. Poslala zov.

Tamna se tvar užasnula. Ubiti mrak?

Kakva strašna ideja!

Eeeeee, nisam mislila da će mi se to ikad u životu dogoditi. Al', da, samo što to pomislite, svemir već ubacuje ugljen u lokomotivu.

Mislim, ne očekujete Glen Close na vratima, jel' tako? I niste sakrili obiteljskog zeca kod susjeda za slučaj da je ona ipak pronašla dovoljno veliki lonac. I od ljudi očekujete da vas tretiraju isto kao i vi njih. Tolerancijom. Ignoriranjem, u najgorem slučaju. Ne očekujete opsesivnost.

I držite se ljudskosti i miroljubive koegzistencije. Citirate si Gandhija, ako treba. Pasivno se opirete. Imate svoj život. Prohujat će, kažete si, kao što sve prolazi. Baš sve.

Svima dogori fitilj; samo je nekima dugačak kao ekvator.

I dođe dan kad vam smisao, ona idealistička budala u vama, uruči otkaz. Kad shvatite da će se vjetrenjače i dalje okretati i nakon što ste junački deklarirali napad pa zaključili da je ugodnije dignut' sve četiri u zrak i leć' u mirisnu travu kraj potoka.

Vrijeme da priznate urbi et orbi kako to nije vaša bitka.

I pustite Michaelu Douglasu da je zadavi u kadi.

 

Kapi su se rasprskavale po naježenoj koži. Detonirale joj posvuda oko stopala po dnu kabine. Voda je osvajala njezino tijelo ostavljajući za sobom tragove ugode kako se koža opuštala, zagrijavala i žedno upijala vrele, kristalne kapi. Šum vrelog tuša nadjačao je sve zvukove izvana.
Kad je ušla u mračnu kupaonicu, odlučila je da večeras neće paliti veliko, blještavo svjetlo na stropu. Plavilo ekrana kabine bilo je dovoljno da lako izabere mirisno mlijeko za tuširanje. Bijeli lotosov cvijet i riža.
I zamislila je da je s vanjske strane stakla, koje se već počelo magliti među kapljicama, visoki šaš uskog poteza plodnog tla što ga je često natapala široka, mutna rijeka. A dalje je zlato i ultramarin. Pijesak i nebo. I vrelina noći.
Okupana prštavim kapima, mirisnom pjenom, električno plavim svjetlom i parom što joj je zavodila pore, od hladnoće zaštićena staklom nove tuš kabine, nije čula kako se vrata kupaonice otvaraju uz tiho cviljenje.
 
 
 
(sretan rođendan, milena :))
 
 

a moram.

ne daju mi dnevnu dozu treka poslije ponoći.

i zato:

http://www.youtube.com/watch?v=g3sJB2tcoJY

 
Jedna od nižih ljudskih potreba je BLAĆENJE i PRISVAJANJE onoga što se nema ili se nije moglo imati. Najčešće iza ugla, leđa ili na sigurnoj udaljenosti. Pred nepoznatima.
Naizgled je to suprotnost. Blaćenje i prisvajanje. Kako blatiti nešto što je ili je bilo tvoje? Osim ako je patologija ili autoironija. Isto tako, prisvajati što jako ne valja? Paradoks. Nelogičnost. Besmislenost.
Međutim, žene multitaskaju. I imaju svoju logiku koja bježi od definiranja kao od kuge. Žene su u stanju istovremeno mrziti i voljeti, i to istu osobu, stvar ili ideju. Pa će je tako mjesecima vući po mulju i živom pijesku, samo da bi to trenutak kasnije prisvajale kao prošlo, sadašnje ili buduće vlasništvo.
Ima to mnogo veze s onim što zapravo ne postoji. Objektivnost. Ili objektivna istina. Postoje, naravno, činjenice. Postoji zajedničko znanje o nekome ili nečemu. Postoje svjedoci. No, zar je to važno?
Ono što je zaista bitno je učinak te patološke kampanje. Efekt koji se stvara u umovima promatrača. Ne sudionika; oni imaju svoje subjektivne stvarnosti. Promatrač, publika, ciljana grupa treba prihvatiti "činjenice", pa i kad su očito paradoksalne i nemoguće. To se zove PR, ili benigno, odnosi s javnošću, i ima svrhu prodaje naklonosti, osobnosti, proizvoda ili usluga. Profit. U ljudskim odnosima uvijek problematična kategorija.
Istina s tim nema nikakve veze. A posebno su nevažni u cijeloj priči osjećaji osoba s kojima samozvane piaruše lamaću nad močvarom.
Kako se zove ono što nije istina?

... za hranjenje trolova.

al to nije ni vijest, niti je ovo kamen iz rulje.

žao mi je što ljudi odustaju od pisanja i čitanja blogova, ne oni koji to rade iz osobnih razloga, već zato jer odustaju od borbe za prostor, kako mi je jedan bloger upravo rekao.

u tome i je problem: ZAŠTO BISMO SE UOPĆE MORALI BORITI ZA PROSTOR? naglasak na BORITI.

i zato fors ima pravo. bit će nam onako kao si napravimo.

evo, engleski za RAPTURE:

ecstasy, joy, elation, thrill, felicity, delight, euphoria, bliss, beatitude.

a hrvatski samo:

oduševljenje, otmica??? (veli: arhaično), ushićenje, zanos

i tako: 10 naprama 4, ako ne računamo euforiju kao stranu riječ i uzbuđenje koje je prejednostavno i više je "excitement".

toliko o tome kako je lakše prevoditi NA hrvatski.

kad ću bit sumorna raspoloženja, popisat ću svim milijun načina na koji se to može reć engleski.

al' sad sam definitivno OTETA! :))

kad ti uvečer utihne svijet,
i snjegovi zametnu tuđe stope,
kad zamuknu vjetrovi
i tama zamagli
uskovitlane riječi stranaca,
otvori mi vrata.

donijet ću čipku, baršun
i svilene note.
prosut ću po nama
grimiznu pjesmu,
i mirisne strune.

do jutra ćemo
nemirom
sagraditi mir.