Čarobni brijeg

Ovaj je kijamet vani, sigurna sam, rezultat vapaja da su zime preblage, da se globalno zatopljujemo i da nema više snijegova kao što su nekad bili, kad smo bili mali.

Kad su se gradske ulice dovoljno zaledile pa smo se klizali na klizaljkma kroz kvart, čučali u zasjedi na zavoju i iskakali iza sporih automobila te se držali za štosdemfere ljutih vozača sve do kraja ulice. Koji su nas tužili roditeljima.

Kad smo došli na zimovanje u Slavoniju, diveći se zimzelenoj šumi i sagu od iglica, da bismo se jutrom probudili pod metar pršića zbog kojeg se nisu mogla ni ulazna vrata odmarališta otvorit, jer su se zbog nekog razloga otvarala prema van. I onda smo proveli tjedan dana u predivnom golemom planinarskom domu, jurcajući staklenim hodnicima između depadansi oko kojih je do metra visine na suncu blještao snijeg. Dobro, sad je srušen. Dom, mislim.

Kad smo se danima sanjkali na brežuljčiću ispred škole, neoprezno prelako odjeveni, pa poslije tri mjeseca sjedili u krevetu s upalom pluća i godinu dana ne trčali. I tako završili potencijalno uspješnu rukometnu karijeru.

Kad smo Novu godinu dočekali u djevičanskom snijegu nad slapovima i jezerima Plitvica. Dvadeset dana kasnije tamo su postavili prve balvane.

Kad smo se skijali na brdima oko vikendice, bez žičare, tako da je penjanje trajalo oko deset puta duže nego spust. Poslije su došle vučnice i sjedežnice, ali je sve završilo jednim padom s iste kad su pukli panti na pancama te oba štapa.

I tako.

Sjećanja obično krenu tako nostalgično i idealizirano.

Sad sam doma. Sutra ću očistit auto kad prestane padati. Na put ću avionom.

Prvo kič.

Bijeli pijesak.
Zeleno more.
Plavo nebo bez oblaka.
Palme njišu grane u hladovini ležaljke.
Povjetarac s pučine suši graške znoja po leđima.

Onda poslovni plan.

Koliba, okrugla, bambusovim trupcima obložena.
Ima struja, ima ventilator.
Bar.
Rashladne škrinje.
Orošene boce s voćnim sokovima.
Komadići kokosa u fontani s hladnom vodom.
Kriške ananasa ponuđene na drvenim tanjurima.

Barmen.

Visok.
Kratka kosa.
Majica bez rukava.
Mišići napeti.
Oči koje ne trebaju sunčane naočale.
Smiješak nad bijelim zubima.
Ti.

I ja.

To je moj novi plan.

Negdje u nekom romantičarskom djetinjstvu ideja da je čovjek sretan kad ima i ostvari snove uvukla mi se duboko u dušu. I mislila sam da tako treba. Redom. Kako se san pojavi, raditi na tome da se ostvari. I većina je. Neki sami od sebe, poslani valjda od Svemira; na neke sam čekala desetljećima. I tako, summa summarum, sretna sam osoba.

No, listajući neki dan Art&Decoration, francuski časopis o dizajnu, interijerima, vrtovima, bazenima i ukrasnim predmetima koji se na našim kioscima godinama već prodaje za sitne pare, a u Francuskoj izlazi već 50 godina, i u kojem oči možete odmarati na nevjerojatnim stvarima iz broja u broj, odjednom sam shvatila da je nemoguće ostvariti sve snove. I da za neke stvari više nemam vremena.

Da, jednostavno je reći da starim, da sam konačno počela shvaćati ograničenja. I da od sad sve ide nizbrdo. Je, i to je točno. No, umjesto da se uvaljam u depresiju galaktičkih razmjera oko stvari koje ne mogu promijeniti, pomislila sam da bih mogla sastaviti popis snova za koje sigurno znam da se nikad neće ostvariti. Tako će oživjeti barem na ekranu. Takva sam, pravila me uznemiravaju do točke u kojoj ih je moguće promijeniti i prilagoditi. Sve u svrhu sreće. Te tako:

- nikad neću imati kadu od nepravilnog, ali uglačanog mramora, s buketima mirisnih ružičastih ruža čije latice plivaju i po vodi

- nikad neću imati vrt i u vrtu jezero, mali ekosistem s ribama, lopočima, šašom, ujesen posuto sitnim požutjelim listićima breze, zimi hibernirano, u proljeće razigrano i šareno, a ljeti uspavano i tamno zeleno

- nikad neću imati hacijendu, okruženu visokim zidovima koji skrivaju tajne, romantične scene i djecu da ne odlutaju za loptom

- nikad neću napustiti Zemljinu gravitaciju, nemam ja tih para, premda Rusi nude odlične programe u orbiti, taman dovoljno visoko da se noge odlijepe

- nikad neću zalazak sunca u more promatrati iz jacuzzija, spuštene u pod spavaće sobe, kroz velike francuske prozore koji propuštaju narančasto svjetlo na bijele zidove

- nikad neću sjediti na natkrivenoj verandi brvnare na rubu šume, čekajući lovca da se vrati s večerom, dok iz krušne peći miriše svježe ispečen domaći kruh

- nikad neću imati kuhinju dizajniranu kao svemirski brod, s grimiznim površinama uglačanim do visokog sjaja i detaljima od inoksa

- nikad neću znati kako je more toplo oko ekvatora, provjeriti je li topliji biserni pijesak ili kristalna voda plićaka koja se pjeni oko dva isprepletena tijela

- nikad neću letjeti malim avionom nad planinama, jezerima i šumama Aljaske

To je početak popisa. Tek prvih pet minuta razmišljanja. Na ovaj popis dodat ću jednom i da nikad neću reći da mi je dosta tvojih zagrljaja. Sretna sam osoba.

Stiže sinoć poruka:

Srijeda, 03.02.2010. u 15:07
- 179/96, sss, IQ116, 5800kn, ti?

Gledam ja, ne vjerujem. Mislim si je li to neki trik? Pokušavam dokučiti smisao. Konačno, zaključim: ok, čovjek šalje podatke o sebi koje misli da su važne. Pa napišem odgovor koji mislim da on želi čuti. Takve su žene, na usluzi.

Srijeda, 03.02.2010. u 15:09
- četvorke, platinasta

Stiže odgovor za manje od minute:

Srijeda, 03.02.2010. u 15:10
- kaj to znaci?

Pala sam sa stolca. Bilo mi žao što sam se šalila. No, ipak nisam izdržala:

Srijeda, 03.02.2010. u 15:12
- mislim da si lagao za IQ :D

Daljnja je rasprava bila jednako zabavna :))))

pa, prvo su bile bulletin boards i njuzi. dobro, to je fakat prahistorija i nisam se baš često time služila, premda sam imala doma i znala što je.

e, onda - chat! naravno, jednostavni, iskonov. hrpa soba i klepetanje u zajedničkoj. a vide te online, pa se počnu otvarati prozori. jednom sam izbrojala 120 prozora u deset minuta. trik je naravno u pažljivo odabranom nicku (kojeg se moglo mijenjati bez ograničenja i registracije). dobro za razvijat maštu, ali priznajem da je veronika imala najviše uspjeha. posebno kad smo frendice i ja na tri kompjutera u istoj sobi vozile po 6 razgovora ...

e, onda neki bezvezni sajtovi ... pa iskrica. te krenu ludnica po pvt, odbor za doček, oni bezobraznici s prljavim ponudama, sramežljivci, robovi te masteri, pa fetišisti ... divna socio-psihološka studija. mislim, gdje bih ja ikad upoznala toliki dijapazon ljudskog ponašanja? otkrovenje ...

e, onda blog. to neću ni opisivat kad svi to znate. ono što mi je posebno drago je da me natjeralo da pišem češće nego ikad prije, makar mnogo sažetije nego prije. recimo da mi je dalo novi smjer. a društveno me obogatilo s toliko divnih prijatelja i poznanika, makar samo i virtualnih, koje inače nikad ne bih srela pa da baš cijele dane stojim na glavnom trgu i vučem ljude za rukav. pvt ću isto preskočiti, jer i to znate.

doduše, ima tu i druga strana medalje kojoj sad nije mjesto u ovom tekstu. gadni ljudi koji ne poštuju privatnost. no, da, to je tako i u RL, isti postotak.

e, al poželi se mira. pa se otkrije gmail, pa ima tamo isto pvt. a tehnologija napreduje, pa ima i voice i video chat. same zabave ...

i logično je preći na skype, ne? to je ipak puno brži protok bajtova, riječi ne zaostaju za usnama koje ih izgovaraju. a i opcija za nevidljivost drugima je tu. a možeš zvati i mobije i fiksne brojeve po cijelom svijetu za sitne pare. dobro, treba neka kartica. no, svejedno je napredak.

i sad još samo maaaalo - i holodeck, teleport, replikatori! medical tricodere već imamo. warp može i pričekati.

Mogu biti ptica, velikih i snažnih krila.
I dok letim srebro mjeseca se lomi od njih ...

A isto tako mogu biti i demon, zločudna i vatrena pogleda ...

Ipak, ona će znati da sam ja kralj noći,
da kročim putevima sazdanim od zaboravljenih galaksija do tog kreveta ...

I ako osjetiš žmarce, ne boj se, to sam samo ja;
prosipam po tebi svoje poljupce smrvljene u srebreni prah ...

  

 

lijepo li je mislima tihim poć',
u san o nama
zagrljenima,
ušuškanima,
pokrivenima
toplim krznima lisica sjevernih
 
dok konji jure kroz kristalnu noć
tim putevima
utabanima,
zavojitima,
urezanima
u zamete mećava davno prošlih.
 


 
 

… ispruženo
na mladoj travi
mekšoj od poljupca.

nadlakticu
bijelu slijedim
do ramena,
hvatam žedno
bljesak
na bedrima.

volim tvoje tijelo,
još sjajno,
dok mu drhtaj
tone
u sumrak.

meni dobra, i nemam što dodat :)

http://www.youtube.com/watch?v=Nkl4ASx1rPY&feature=related

...

There's a reason for the warm sweet nights
And there's a reason for the candle lights
Must be the season when those love lights shine all around us.

So let that wonder take you into space
And lay you under its loving embrace
Just feel the thunder as it warms your face you can't hold back.

Just let your love flow like a mountain stream
And let your love grow with the smallest of dreams
And let your love show and you'll know what I mean it's the season

Let your love fly like a bird on the wind
And let your love find you to all living things
And let your love shine and you'll know what I mean that's the reason.

...

(Bellamy Brothers, 1976., 1996.)

Nema to veze s osjećajima. Niti s time koliko je kome stalo.

Jednostavno, vrijeme je šovinist, mislim, seksist. Apsolutno ga je briga za činjenicu da ga žene i muškarci različito doživljavaju.

I da je ženama "uskoro" i "čujemo se" nešto vrlo konkretno, tak, dan, najviše dva. Ili, sat, dva, uglavnom jedna ili dvije jedinice vremena. Pristojni razmak između dviju pozitivnih misli i stanja. Kad se produžuje, uguravaju se one negativne. Nesigurnost. Sumnja.

Gluposti, naravno. Jer, nije tako. Drugoj je strani i dalje stalo. Sve je OK. Dapače, sve je bolje i bolje. Krivo je vrijeme. I naša percepcija istog.

I nije li bolje da se javi kad zaista ima vremena, ne samo za neku bezveznu poruku, već lijepo za razgovor, ugodni, meki, nježni, kad je u glavi samo ona, a ne i svakodnevne stvari? Ipak je ona najdraža zabava, zar ne?



Vrijeme, kažem vam.

- Majko ...

Prva je lampica zatreperila na stropu dugačkog hodnika. I odmah potom sljedeća. Bijeli bljesak odozgora prekrio je plavo, prigušeno svjetlo što je dopiralo iza reda okana na lijevoj strani zida. I dok je svjetlost stizala jeku glasa pri dnu praznog prolaza, s desne su se strane probudili i ekrani i šarene ledice ispod tipki konzola Maternice.

- Dobro jutro, Majko ...

Protokol ispisan na foliji savinutoj u tuljac što ga je dežurna radilica zatakla u džep kombinezona jasno je nalagao da prvo krene udesno i na ekranima provjeri biometrijske podatke matice i fetusa, zasićenost atmosfere u kojoj se budila, status dozrelih jaja i zametaka. Lista bi se svakog jutra prelijevala šareno i na drugu stranicu usnimljenog protokola, upućujući dežurnu korak po korak. No, jutros je radilica prstima tiho zabubnjala po opni prvog prozorčića lijevo.

Matica je otvorila oči. Zjenice su joj se pred jarkim bijelim svjetlom iz hodnika uplašeno povukle u središte plavih šarenica. Trepnula je nekoliko puta brzo, vlažeći površine oka još uspavanim suzama. Teleskopska se kapaljka pojavila iz zida Maternice i nad licem joj i u oba kuta oka ispustila po kapljicu otopine srebronitrata. Radilica je obraz oslonila na opnu.

- Majko ...

- Dobro jutro, kćeri. Raduje me što si opet tu. A sad provjeri Plod 28. Nestrpljiva je. Noćas je opet sanjala sunce. Plod 2, novi status Fetus, 8 tjedana.

U čvrstom stisku matičinih telepatskih prstiju radilica se nevoljno, ali ipak poslušno odlijepila od prozora i krenula niz hodnih. Trideset je monitora prikazivalo crvene i žute krivudave životne linije za svaki zametak. Trideset je matičinih maternica hranilo trideset nerođenih Rađalica, a u svakoj od njih tisuće nezrelih jajašaca koja su čekala na red. Matičina su jajašca rasla u Rađalice, a njihova u radilice i zametke budućih muških radilica za rasplod i one s greškama za hranu.

- Plod 28, Fetus, 40 tjedana. Biosignature posteljice normalne, oksitocin povišen. Inicijalizirati prostalglandin. Kontrakcije predviđene za 12 sati i 45 minuta. Početak poruke smjeni 28859: "Rađalica. Za 9 sati i 15 minuta pripremiti dolazni inkubator. Apgar ćeliju. Dezignator rođenja i smještaja. Stanje uredno. Kraj upute" - radilica je očitavala podatke i upisivala ih u data foliju. - Majko, ime?

- Ovu ćemo zvati Sunčana, kćeri. U njoj su se probudili snovi o Zemlji i nebu. I Suncu. Plod 14, novi status Embrij, dan 8. Znaš li što je Sunce, kćeri?

- Masivna kugla užarene plazme koja emitira energiju, Majko. Vidjela sam data struje. Vidjela sam snimke koje su donijele sonde kad smo prolazili pokraj Proksime. Sunce je zvijezda. Naučila sam. Sunce je početak svega. Inkubator svih tvari u svemiru. Majko, imam li ja ime?

Radilica se vratila prozorima na lijevoj strani i pozorno pratila titranje majčina tijela koje se protezalo pokraj svih trideset prozora kontrolnog hodnika. Majčino lice odmah kraj prvog, a zadnji, od plodne maternice nabubreni trbuh na samom kraju. Na broju 28 koža se ritmički napinjala i opuštala, tamo gdje se fetus Rađalice budio, protezao i udarao o stijenke svog preuskog doma. Nestrpljiva, kao ja, pomislila je radilica. Matičin joj se bezglasni odgovor nije ostvario u umu.

- Majko ...

- Ne pitaj što ne želiš znati, kćeri. Nisu li te tako učili? Imaš mjesto, imaš zadatke, znaš kamo putujemo i zašto. Nije li to dovoljno? Plod 14, dan 3, novi status Blastocis, usađen.

- Rađalice znaju svoje ime, majko.

- One su drukčije, svaka je drukčija. Ne znaju zašto, ne znaju što će rađati, kako će pridonijeti Seobi. Cijeli će život ležati u sobi, gledati u sebe, u svoje plodove i tuđe umove. Ništa drugo. Rađalice žrtvuju svoj život. Svoje snove ugrađuju u plodove. Nikad neće vidjeti zvijezdu, pa ni kroz prozor broda. Plod 17, Embrij, tjedan 6, pluća. Zato imaju ime.

Dežurna je utipkavala podatke o plodovima kako ih joj je slala matica. Status svakog provjerit će na ekranima prije nego joj završi smjena. Radilica je znala svoj zadatak; nastaviti gdje je prethodnica stala. Zapisati sve što Majka kaže, provjeriti. Zapisati. Onda jesti, očistiti se, spavati. U prvoj slobodnoj niši. Opet jesti. I onda usput, dok prelazi od Hrane do radnog mjesta, baciti pogled kroz veliko okno nad Središnjim Halom. Ugledati zvijezdu. Možda šatl za popravke. Radnice plazilice koje čiste prozirnu opnu okna njihove Košnice.

Primivši iskrzane, kratke slike iz uma radilice, matica je pojačala vezu i stisak oko uma radilice. Slala joj je nizove podataka, tjerala je da brže očitava brojke, upisuje, od ekrana do ekrana, pod blještavim svjetlima sa stropa. Ponekad se dogodi, mislila je Majka. Promakao joj je ovaj nemirni duh. Pogrešno smo je označili. Ona nije sretna ovdje, vuče je znatiželja, prostor. A mogla je biti i navigator, tko zna?

Matica je zaronila u data bazu košnice ... laetitia vaccui. Da, bila je sigurna da je i za ljubav prema svemiru čovječanstvo imalo spremno ime. I da ga je, baš i kao sve svoje ostalo nasljeđe poslalo s Košnicom u nepoznato, na drugi krak Mliječnog puta. Tamo gdje će uskoro na još jednu djevičansku planetu zasaditi sjeme ljudskosti.

A te su je misli podsjetile da radilici pošalje naredbu za Novi ciklus. Do cilja je ostalo još pedeset zemaljskih ciklusa putovanja. Vrijeme je za novi naraštaj. Koloniste, graditelje. Pedeset godina, dovoljno za dvije generacije uvježbane i podučene u teraformiranju i održavanju života na budućem domu.

- Prenesi mojim Sestrama: Vrijeme je. U nove Rađalice upišite dodatni program. Uskladite cikluse. Povećajte broj muških zigota. Skenirajte pažljivo. Označite fetuse pogodne za preživljavanje na površini. Plod 23, tjedan 26, otvara i zatvara kapke.

Radilica je tipkala ubrzano, svjesna samo Majčinih brzih naredbi, koje ona nikad nije ponavljala. Sanjarenje o zvijezdama pričekat će do nakon ciklusa obnove. Nikako joj se nije sviđala kazna za grešku, za propuštenu naredbu. Ostati nekoliko ciklusa u nasumičnoj niši, vjerojatno negdje daleko u srcu Košnice, kraj spremišta i daleko od Okna. Ne, ne, jednom je bilo dovoljno. Slušat će, zapisati, pripremiti sve za sljedeću dežurnu. Neće više gnjaviti Majku. Sutra kad ponovo uđe u Maternicu, onda će je pitati o muškim radilicama. Sutra odmah nakon buđenja. Još samo ...

- Majko ...

- Čujem, kćeri. Piši: Plod 12, tjedan 16, gušterača aktivna. Prenesi u Kontrolu: Sestrama poslati izvještaj o novoj procjeni udaljenosti do cilja. Prioritetno. Vrijeme je, kćeri. Vrijeme za promjene. Košnice se moraju pripremiti. Sljedeća će generacija vidjeti nebo. I Sunce.

Radilica je zastala pred prozorom Ploda 28 zamišljajući kako fetus Rađalice raste u Majci, a onda buja u inkubatoru kojeg će radilice postepeno širiti, dodavati module i graditi oko nje hodnik, baš kao i ovaj, kako raste tijelo nove Rađalice i kako novih trideset maternica spremno prima oplođene zigote, hrane ih i osluškuju, procjenjuju im sposobnosti i sudbinu, svrhu i budućnost. Plod 28, Sunčana. I njoj će pridružiti bezimene radilice, koje će je paziti i čuvati i brinuti o bebama do poroda. I onda ih ni Sunčana, ni radilice više nikad neće vidjeti. Te bebe koje više neće putovati svemirom, već graditi novu Košnicu na površini, pod zvijezdama.

- Opet lutaš, kćeri. Plod 9, tjedan 30, započeti skeniranje snova.

Nije ona kriva ako su naši snovi nabujali i prelili se preko naredbi, mislila je matica. Uhvatila je više nego što sam joj smjela pokazati. Želi više, željet će više. Trebali smo prepoznati tu žudnju u njezinom snu još prije nego što se rodila. Trebali smo. Ovako neće biti sretna. Moja kćer. Bezimena. Nevažna u masi. Ni broj, samo svrha, samo svakodnevni zadatak. Kako će ikad znati što je sreća, uživati u svom doprinosu Košnici? Pogriješila sam. Ipak, možda ...

- Znaš li čuvati tajnu, kćeri?

Radilica se vratila do prvog prozora na lijevo i lice približila opni iza koje su je čekale Majčine navlažene oči.
Majka joj je u um, na mjesto gdje se rađaju snovi, poslala slike. Mnogo mentalnih slika u čvrsto zapakiranom i kriptiranom paketu. Galaksije, kvazare, zvijezde i maglice. Obojene milijunima boja, promjenjive i titrave. Početak i kraj. Utkala je u njih radost i bol rađanja beba i zvijezda, života i supernova. Svetost cilja i ponos čovječanstva.

I na kraju, riječ koja otvara kod.

- Laetitia, kćeri. Tvoje ime. Sanjaj.

znam.
što god pomislim, točno je.
na svako pitanje znam odgovor.
čak mi i ne treba potvrda,
mada ovoga puta vrlo brzo slijedi.
osjećam se spokojno, iako nije sve po mom.
i ne treba biti.

onako, kao oni yes/no proročki portali na netu.
utipkaš nešto, bilo što, bitno da postaviš pitanje.
klikneš gumb.
vrti se reklama.
brojiš: 1, 2, 3, 4 ... odgovor bljeska na ekranu.
neki random generator u pozadini
izbacio je da ili ne.
i nije neki komplicirani program,
sa samo dvije mogućnosti.

a možda sam špil tarot karata.
promiješam se i biram brojeve.
pa slažem i čitam.
ili kristalna kugla na baršunu.
bakreni visak na koncu.
šaka graha prebranca.
hrpica kostiju u kožnoj vrećici.
napušena proročica u delfima.
novčić ili i-ching.

mislim, nevažno je što sam.
jer znam.
voliš me.

Šumovita brda grle kotlinu u kojoj su tek nekoliko oranica i pašnjaci obrubljeni tamno zelenim trakama grmlja i niskih stabala. Uz njih, kroz vijugave utore izdubljene u šljunkovitom tlu, potoci s visina hrle u zagrljaj rijeke.

Tako blizu grada i kuća uz puteve, a ipak na osami. Jer, dokle pogled seže, nema ljudi, nema zidova. Samo se pocrnjela ruševina kule stražare izvija u nebo.

Uši traže zvukove, ali nalaze samo vjetar u lišću i visokoj, još nepokošenoj travi. Šuštanje se podiže s dna kotline i vrtloži se.

Nema riječi.

Samo toplo zlato pored zjenice.

 
Narančasti plamen svijeća boja sobu vatrom. Još jutros sam ih porazmještala, i sad trepere u malim grupicama kao prosuti dijamanti na baršunu. A još više nego svijeća, posvuda su se valjaju crveni, ljubičasti i plavkasti jastučići, odbijajući svjetlucavim nitima iskre s plamenova. U ovom kaleidoskopu samo tvoje plave oči nedostaju.
Još deset minuta. Znam da nećeš kasniti. Kad smo jutros dogovarali svijeće i jastuke, u glasu sam ti čula da ćeš stići na vrijeme. Možda si već dolje, pred ulazom. Možda pališ cigaretu, jednu, na brzaka, nezaiteresiran za okus i kolutove. Pred vratima čekaš točno vrijeme i znaš da sam već odavno spremna.
Provjeravam u ogledalu kako mi crveni svileni negliže pada preko novog, vrlo skromno čipkom ukrašenog bodija. Crvenog, naravno. Danas će se mnogo toga crveniti. Obrazi od poljubaca, usne od naslanjanja, bedra od vrućeg i vlažnog dodira.
I početak će nam uvijek biti nespretan, ma koliko se dugo i duboko poznajemo. Dok oči ne očitaju želje iz pokreta i tuđih zjenica, dok ruke ne posegnu kroz kosu, dok ne pustim onaj prvi uzdah, pravit ćemo se dotle poznanicima, svaki u svojem naslonjaču. A ja ću, možda, samo možda, ovoga puta pustiti da tkanina sklizne s mog koljena kad ti pogled pobjegne do mene dok spuštaš čašu na stol.
A želim ti oteti i onaj trenutak kad budeš ugledao jastuke poslagane po svakoj stepenici od prizemlja do kata. Kad shvatiš da do kreveta nećemo doći uspravno, hodajući i držeći se za ruke, kao obično. Jer, sjest ćeš na prvu stepenicu i sjest ću ti u krilo, licem u lice i zagrliti te crvenom svilom rukava. I osjetit ćeš na svojim golim bedrima mjesto gdje se tanke čarape pretvaraju u bogatu čipku podvezice.
I u mom ćeš crvenom poljupcu pročitati kakve predstave smišljam za nas na svakoj sljedećoj stepenici.
 

Moji su tekstovi tek
blijedi, titravi hologrami
onoga što osjećam za tebe.

Zakinuti za bar jednu dimenziju.

Neopipljivo neovaploćenje ljubavi.





(ovaploćenje, sr. rod, utjelovljenje, Anić, Veliki rječnih hrvatskog jezika, str.977)