Čarobni brijeg

Prošli su dani kad smo na more putovali po 10-12 sati, obično petkom navečer ili subotom, jer su rasporedi turističkih smještaja rigidno inzistirali na redu jer je to njima tako bolje odgovaralo.

Sjećam se kako smo kod Karlovca satima milili kroz grad, samo da bismo izašli s tog orepka autoceste i prešli na magistralni put kroz srce države. Pa divnim šumama uz Plitvice, u koloni sve između druge i treće brzine, satima. A sve bez klime, s otvorenim prozorima kroz koje ljetna jara baš divno grije unutrašnjost vozila. Nosila se hrana, pohanci, paprike, peciva, paradajz, voda u kanisterima. Čak ni benzinskih s restoranima i terasama za odmor nije bilo mnogo uz cestu. Tek poneki pečeni odojak ili janjac na ražnju i kraj njih par parikiranih autobusa s izmrcvarenim putnicima. Zastajati po putu nije bilo poželjno, jer te preteknu svi kamioni i spori Česi s prikolicama, pa smo se saunali i trpili sve u cilju što prije udahnuti svježiji morski zrak i uvalit se u slanu vodu.

Put nazad bio je s jedne strane podnošljiviji, jer smo bar boju uhvatili, pa su nam osmijesi bili bjelji od svih onih putnika u koloni u drugom smjeru, a ponešto smo se i odmorili.

Sve je to sada drukčije s autocestom. No, da ne ispadne da reklamiram HAC i autoput, to nije najbolji način za najbrže i najlakše uvaljat' se u more. Kaže se da čovjek teži uvijek boljem, bar u teoriji, i jednom kad se proba brža i ugodnija varijanta, sve ono prije em se zaboravi, em se teško vraćat' na lošije bez nekog dobrog razloga.

Te tako, spremiš se mirno do podne, ukrcaš se, dobiješ čašu vode i paprenjak i već si nad morem. Let ne traje ni punih 35 minuta i slano ti je pod nogama. A i košta manje od cestarine plus benzin.

I ako se baš jako zaželim Plitvica, nije problem, ionako svi idu autocestom. I najbrže more autom jest Crikvenica, ali preporučam izlet avionom u Kaštela. Posebno zimi.

Sivilo se izlilo s neba. Poprskalo usput nekad bijele barke i visoki mol čiji već sam rub ljubi nabujala voda. Siv je i otok u zastoru magle. Sivi su ljudi za stolovima od lažnog mramora. Posijedjeli pas ogleda se u srebru kišne mlake. Siv je dan, a siv je i auto s kojim su se dovezli do lučice.

Samo su oči modre. Kapi boje, titrave od studeni što izbija iznutra. Kroz staklena vrata gledaju kako more drhti. Biba brodiće, prijeti se putu i uplašenim palmama. Hladno je. Zebe za kožu, steže dušu.

Zimsko more naoštrenim zubima nagriza zrak.

***

Ispod kapaka se probila jedva vidljiva iskra kao lampica skrivena iza grana bogate Božićne jele. Bijela, pa žuta. Je li to samo igra svjetla? Vara li modra pozadina oči, pa žutu boji u narančasto i dalje niz spektar?

More se smiruje u čeličnom stisku nebeskog sivog. More zna. More razumije i povlači svoje ledene pipke. Jer i more se sjeća kako ga ljeti snubi sunčeva vrelina. I žudi za toplinom što prodire kroz površinu, pa sve dublje; zagrijava, mami, gurka i požuruje molekule da skakuću brže, jače; daje silu, daje život.

Zima je, a more sanja ljubav.

Za stolom u kutu riječi brzaju, hvatajući red u sažetom trenutku. Poskakuju teme, argumenti se uz tresak razbijaju po mapi bojnog polja. Povlačenje, napad, kopanje rova, pregrupiranje trupa. Ima li smisla? A more sluša, šuti, ne vrišti što zna. Prastaro je, mudro i mnogo je cijelih barki već zibalo i mnogo je moreplovaca oplakalo.

Zimsko more se nada, kuje i sad u tišini priziva ljetni sjaj.

***

Kad su se dlanovi takli, opraštavši se pristojno, suzdržano, držeći se plana, more se u njima naglo proširilo u ocean. I sa sobom dovuklo ekvatorsko sunce i žar vulkana. Spojilo je prste, ulijepilo kože. Lava je potekla niz dlanove u tijela.

Zadovoljno, more je sklopilo vjeđe.

da mi je dan provesti
gledajući tvoje oči,
prebrojila bih iskre
što se bude u njima.

da mi je noć provesti
s tvojim dlanom na mojem,
toplina bi me hranila
do kraja svemira.

al' i sat izgubljen u plavim očima
i ta minuta s dlanom u dlanu
nosit će me do ruba razuma,
do uskoro, do ponovo.

... i to s prave adrese.

lijepo, dugo, iskreno i otvoreno.

ono koje ostaje zauvijek. ono koje opisuje to što nije s ovoga svijeta.

... sve što ikad zaista iskreno poželimo, ostvarit će se. pitanje je samo što smo za to spremni učiniti, koliko sebe promijeniti ...

hvala ti.

vi ste bidoni da me ne satru vali o šiljate stijene.

oplata broda da me ne raspu kozmičke zrake.

štitovi da me ne iscijepaju dvoglave sjekire iz vedra neba.

vi ste baferi bez kojih me moj teleport ne bi ponovo sastavio.

prijatelji.
i prijateljice.

(sad tu opet naslov.)

nema, nema

zelenih, zelenih, milenih,

krckavih,

plavih, plavih, pravih,

prštavih?

nema, nema, nema zašto.

noćas je ljubav daleko.
skrivena snijegom.
al' imam toblerone.

(Akademska zato jer nije osobno iskustvo, osim posredno.)

Zanima me jeste li i vi primijetili kako se broj razvoda zadnje dvije godine povećao?

Zajedno s prijateljima nabrojala sam 30 parova koji su se razveli ili samo odvojeno žive i mi se to čini ogroman broj, jer s kim god pričam, svatko zna još bar par ili dva.

Nisu sad bitni osobni razlozi i situacija u obitelji, zanima me je li to neki novi trend ili su ljudi jednostavno poludili u svjetlu dubioznog smaka svijeta za dvije godine?

U školi mog nećaka, od ukupno dvadesetoro djece u dva razreda, 19 roditelja je razvedeno, jedna je samohrana majka od početka.

Je li riječ samo o koincidencijama ili se mijenja svijest ljudi o nepovredivosti nuklearne obitelji i svetosti braka i odbijanju trpljenja za cijeli život, čak i ako nikome nije dobro u takvim zajednicama?

Hoćemo li u nekoj budućnosti živjeti u privremenim nuklearnim zajednicama koje će trajati po par godina pa auzmeš?

Hoćemo li živjeti u širim, jednospolnim zajednicama u kojima će se organizirati neki oblik prokreacije i čuvanja djece, ali će svakodnevni život biti bez upliva "čudnih" muških ili ženskih mušica?

Hoćemo li živjeti sami? Mislim, svatko sam, pa si organizirati neki online društveni život, a djecu prepustiti umjetnim inkubatorima i profesionalnim dadiljama?

Ili je sve samo zavjesa od dima i razvod je tek vrisak za slobodom, za životom slobodnim od obiteljskih obaveza, jer nas društvene stege više ne prisiljavaju na ostanak pod svaku cijenu?

Pa nekakav je Dan vještica, kao, NAS, a nema bloga gdje frca ni perje, ni koža, ni krzno?

Evo jedan kratki, da se ne scrolla puno.

Hoćemo li? :)

Uz debelu bou od srebrnih listića razvučenu po cijeloj sobi. Da vijuga između stolića i raspakiranih poklona, polupunih čaša u kojima se još junači pokoji mjehurić pjenušca.

Slavit ćemo glasnim pjesmama jakog ritma, brzih promjena.

Baš kao što ova naša ljubav nije. Nego se razvlači kroz točke kontinuuma kao svježa žvaka zalijepljena ispod klupe, nedožvakana, slatka, sočna.

Konfeti su popadali, svijeće su dogorjele.

Gase se jedna po jedna i crtaju sve dublje sjene. Kao uljuljkana svijest pred klatnom hipnotizera, tonemo u topli, svjetlucavi ocean.

Ali zajedno.

Blistava svjetla i vijugave boe između nas skrivaju put, nacrtan nevidljivom bojom ispod njih. Ne shvate svi odmah poantu. Ljudi se dijele na one koji nikad i one neće koji će ipak, jednom, shvatiti.

Od tih ne odustajem.

Kesteni su pišljivi, ali ne marim.

Svako malo naletim na jednog slatkog. mekog. Doduše, vrlo tvrdog izvana. A onda krcne i usta mi napuni toplim, bijelim, slatkastim.

(Detaljan usporedni horoskop četiri petine je pozitivan, čak neki aspekti idealni, a i u kineskom je to nasretnija kombinacija.)

U zdjelici ima i kuhanih kestena gadnog izgleda i okusa. I mogu ja birati najveće i najbucmastije, ili, defetistički, one srednje, zanemarive. Svejedno je. Pišljivih ima svih fela.

Ne nerviram se. Za zadnje, za sjećanje na okus, sam si ostavila jednog dobrog.

Da dobrog. Najboljeg.

Ugljevlje žari u trbuhu.
U grudima probuđen šišmiš.

Ljestve mravaca uz kičmu.
Pod obrazima lepeza vreline.

Stado raštrkanih misli.
Alternative se razmnožavaju.

Umorstvo uma.
Opljačkana banka mira.

Homeostaza svih pet strana svijeta.
Ekvilibrij na Andromedi.

Oklop pada, voljeni.
Masovni je napad nijem i sakat.

Cijelog se života neopravdano čudim ljudima koji krivo izgovaraju ili pišu riječi koje sam naučila davno, davno, tko zna gdje i otkud, ali - PO MOM. Nelogično je to, nema nikakvog smisla, recimo:

staBLJIka? - bez veze, ako BILJKA stoji radi nje, mora biti staBILJKA, ne?
onda
poSjetnica? - ako imamo karticu da nas poDsjeti na nekoga, to je poDSjetnica, ne?

Onda postoji i niz riječi koje smo vjerojatno naučili u školi KRIVO i sad to ispraviti je patnja. Smiješno je da su generacije dolazile u srednju i na faks izgovarajući riječ:

comfortable - komforTEJBL - valjda znamo da je table - TEJBL, ne?

A onda moja očita disleksija, pošto sam sve udžbenike pročitala prije nego je nastava počela. Prilično sam se namučila dok sam ispravila duboko urezane krive varijante. Prepoznajete li riječi kao:

APLON, ALBI, FRAON?

I na kraju jedna moja trauma:

Sve ptičice IZGORE - zaboga, to je fakat drama, em izgorile, em pale u more ...

I jedan smrtno ozbiljan stih koji je provalila moja prijateljica netom prije nego što je rulja našu grupu izgurala kroz zatvorena vrata i zamalo izgazila (a jednu djevojku i jesu, nasmrt) jednom davno u poznatom incidentu pred vratima sportske dvorane prije koncerta jedne strane, nekad vrlo popularne grupe:

... ja sam se ... Složio na tebe ...

Eto, blog. Nema poante.

meni biljke ne rastu. prežive, doduše, valjda hibernirane od horora gdje bi sad trebale živjeti.

zato ih i ne držim. prsti moje mame i sami cvjetaju. procvate svaka sjemenka, oporavi se svaka moja biljka. čak joj je i moje drvo života DVA puta procvalo.

a pošto nemam ni životinje, to me sad, uz te uspavane biljke, valjda, čini zlom osobom. jer se ne mogu pohvaliti azalejama, mačkom ili baby paradajzom s balkona.

kod mene ne raste. ni ne umire.

spava.

iza ograde od trnja.
iza kamenih dveri.
iza muslinskih velova.

sanja.

ispekla sam kolač.

od naranče i čokolade.

presvukla sam krevet.

sad miriše na jorgovan.

oprala sam prozore.

kroz njih mi se smiješi pun mjesec.

na radiju jesen.

i sad mi treba nešto taktilno.

ti.