Čarobni brijeg

Da muškarce privlači ideja skupljanja trofeja, to znamo. No, kako žene stoje s tim?

Prvo, što za ženu može biti trofej?

Ako je rođena s mentalitetom obožavateljice slavnih, vrištalice pred crvenim tepihom, odnosno, štakorice iza pozornice - kako to engleski jednostavno zove: GRUPIE - onda su trofeji redom: poster na zidu, autogram, pogled, osmijeh, dodir, zagrljaj ... pa sve do doručka u hotelskoj sobi ili bajkovitog vjenčanja na naslovnicama.

Ako je žena spletkarošica, trofej može biti i prijateljičin muž, dečko, ljubavnik. Ili, engleski, to je HOME WRECKER. Uglavnom se obavlja u tajnosti i, ako se pročuje, promijeni se krug prijateljica.

Ako je muče godine, ma koliko ih ima, trofeji mogu biti mlađi muškarci, ono, od punoljetnog na gore; engleski: CRADDLE ROBBER. Ima svojih prednosti, no većina u publici će na to frknuti nosom. I nije neko postignuće.

Ako je nabrijana na karijeru u uobičajeno muškom poslovnom polju, trofej može biti svaki muškarac kojeg je uspješno preskočila tijekom napredovanja. Za to je poprimila karakteristike najgadnijeg predatora, pa time: SHARK.

Ima ih koji skupljaju podanike, minione, one koji su im u startu inferiorni, zagledani u njih kao žaba u jaje, spremni poskočiti na mig za MISTRESS.

Sigurna sam da toga ima još. Tih kategorija skupljačica, urezivačica recki na uzglavlje, koje nije briga što i tko o njoj što misli ili smatra.

No, zanima me jesam li dobro shvatila da i Internet (weblog, chatovi, forumi, web siteovi - nije ograničeno) izazivaju potrebu za skupljanjem glava?

Ili skalpova? Prepariranih tijela? Uštavljenih koža pred kaminom? Ili zbog njih obrisanih muških nickova?

Shrunken heads. Just for the fun of it. As a trophy. Memento, award, medal, blue ribbon, prize, honor, kudos, laurel, testimonial, souvenir, relic, booty, wreath. (Webster's Thesaurus. Blago nama s engleskim.)

Postoji li virtualni odstrel?
Sezona lova?
Lovostaj?

ni ova noć neće proći
da mi obraz ne zažari
na jastuku gdje stražari
tvoj mračno zlatni san.

gdje uvojci se bore
s licem tvoje more,
gdje sanjaju rijeke
kumuluse meke,
gdje stavljaš zvjezdice
na moje zjenice.

gdje tihe, bijele čarobnice,
čekaju haljine grimizne
da spremaju postelje mirisne
od mira, meda i borovnice.

kako sad odgovoriti, a da se ne izgubim pod himalajom?

želim zadržati toplinu i širinu kad mislim na tebe.
želim dodirnuti vječnosti kad ti vidim ime.
želim se zadržati kakvom si me poželio.
želim se sunčati u tvojim bojama.

nikome se ne mogu otvoriti više.
nitko me neće znati kao ti.
jesi li to htio čuti?

ove suze sretno izviru i
pjevaju uz bubanj u meni.
i želim to svima podijeliti.

i bojim se da pretjerujem,
ali to su ipak stvari nebeske.

nije dlan da budu pare.
nije jezik pa da moram progovoriti.
ne, ne nije ni ono.
:)))

svrbe me prsti nad tipkama.

al, kažu da se redovnice nekih redova suzdržavanjem od komuniciranja približavaju bisernim vratima, pa, ako je tako, što ne bi bilo i simbolično, ovdje.

idem grebat kauč.

E, imao je moj stari pravo: imena su važna, s imenom djetetu na ono što sa sobom nosi dodaješ još jednu fasetu identiteta.

I stari je želio da mi daju ime koje se ne može skratiti. Al' da, baka je navalila i sad se zovem sa 7 slova ili 3 sloga. Plus dugačko prezime. Stari je kod mlađe kćeri lupio nogom o pod i nazvao je imenom koje se ne skraćuje. Tako ona ima samo jedan identitet, a ja dva.

U osnovnoj školi svi su me zvali dugačko, kako nastavnici, tako i djeca za njima, premda su me doma i dalje zvali kratko. Što je značilo, kad me prozivaju za odgovarati, ono, frka - dugačko, kad me vole doma - kratko. Dijete vrlo brzo polovi razlike. Što je i mama koristila, pa me zvala dugačko kad me trebalo zastrašiti nečime.

No, da, prvi dan u srednjoj predstavila sam se odmah s kratkom verzijom i to je bilo kul. Imala sam dobar filing, kao da sam izbrisala prošlost i stvorila novu sebe. Otad me i prijatelji znaju s 5 slova i dva sloga. Tako se predstavljam. Tako sebe doživljavam. Kratko.

Međutim, službeno ime se ne može samo tako, odlukom, promijeniti, pa me još uvijek kroz život prati to dugačko. Ono, službeno. Na šalterima, kod doktora, u javnosti.

Ma koliko vremena da je već prošlo, još uvijek se nisam posve navikla. Zbog očitih trauma iz djetinjstva, na zvuk dugog imena, ukočim se, ako već ne fizički, onda definitivno emotivno i mentalno. Prozvalo me. Sad će frka, najvjerovatnije.

I tako, imam dva identiteta. Milo i drago - kratko i dugačko - ozbiljno i službeno.

(E, a tu sad dolazi crtica o nickovima na netu. Sa svakim se iznova stvaram. Svaki nosi druge karakteristike i sa svakim razmišljam malo drukčije. Ili obrnuto, kad promijenim stav, raspoloženje ili cijelu ideju sebe, otvaram novi nick. Al, ovo nije poanta ovog bloga.)

...

Čula je kako je tiho uzdahnuo, zamislila ga kako u mraku koluta očima.

Ostatak su se puta vozili u tišini, pokraj Božićnih lampica, bljeskavih neonskih jelena; Jane je gledala kroz prozor, s rukama duboko u džepovima kaputa. Tek kad su izašli iz grada na zadnju dužu dionicu ceste Basing Hill, Jane je progovorila, tiho, glasom koji je odavao iskrenu zbunjenost. "Bobby, nisam znala da si je ikad sreo na aerodromu u Orlandu. Mislim da mi to nikad nisi rekao."

"Vjerojatno si zaboravila. Davno je to bilo."

Ispred njih je kroz stabla svijetlio Mjesec kao sjajna, zakrivljena čestica na crnom noćnom nebu, i nešto se pomaklo u Janeinom natopljenom umu. Način na koji ju je ta žena pogledala, onda skrenula pogled, taman prije nego se popela stubama na balkon. I sad je Jane namjerno glas prilagodila cilju, gotovo kao usput. "Bobby", rekla je, "molim te reci mi istinu. Vidio si je na aerodromu, zar ne?"

I kad nije odgovorio, osjetila je kako je utroba zaboljela, neki se prastari iver boli stresao duboko u njoj - kako ju je samo umarala baš ta poznata bol; težina koja joj se činila kao gusto, ukaljano srebro koje se širilo kroz nju i preko svega, gaseći Božićna svjetla, ulične lampe, svježi snijeg; ljupkost svih stvari - sve je nestalo.

"O, Bože", rekla je. "Ne mogu vjerovati." Dodala je: "Zaista ne mogu vjerovati."

...

(izvadak iz romana jedne pulizerke)

Svaki put kad kupam i uspavljujem nećaka od godinu i pol imam isti osjećaj: čita mi misli.

I ne samo to, nego i stavlja svoje u moj um.

Kako je inače moguće da ja točno znam što on hoće? I, kad on to dobije, nagradi me šeretskim heh heh, te zadovoljnim smiješkom.

Sve je to konspiracija veća od ickeove, definitivno.

Pansvemirska indigo kristalna rešetka potomaka.

Jer, nisam ja jedina koja kao borg radilica ispunjava svaku željicu i hir.

Jedva čekam da okupatori naših umova dobiju svoju djecu. Nadam se kvantnu.

Rečenica je to iz najnovije serije HBO-a koju gledam. "Hung" na mom kompu zasad ima devet nastavaka, a ovo je bio šesti. Serija je dobra, iz naslova već možete pretpostaviti o čemu se radi, ali nije to baš "takva" tematika. Preporučam.

No, ta me je rečenica natjerala da zaustavim epizodu i razmislim o tome. I napišem blog. Pa da ga linkam svaki puta kad zatreba ili meni, ili nekoj drugoj ženi. Jer, to je to.

Kad muškarac poželi biti najbolji zato jer je ta žena u blizini, to nam je jedini točan pozitivni putokaz.

Sve ostalo, od ljubaznosti, dosade i sažaljenja, pa do najperverznijih potencijalno ispunjivih maštarija - nije to.

Neće uspjeti.

širi li se svemir nedovoljno brzo
da zvijezde uspore od ludila
da zastanu prašine kraj rubova
da obrnu se sile i vektori
da sljube se sunca i mjeseci
da svemir u prvu točku utone
i ponovo duboko izdahne

sve je jedno
pulsirajuće
zato te osjećam
blizu i daleko

tvoj kod je u meni

Eno, francuski su znanstvenici dokazali još malo tople vode: ljudski je mozak probabilist, odnosno, odluke donosi kalkulirajući vjerojatnosti ishoda na temelju podražaja.

Na primjer, vaš mozak preko očiju vidi da se lišće njiše. Postavi mogućnosti: vjetar, potres, ptica. Kalkulira. Vjetar i ptica podijele nekih 90% vjerojatnosti. Potres je na temelju iskustva pojava u ovim krajevima najrijeđa. Onda vidite nešto šareno među lišćem i vjerojatnost se ponovo kalkulira, te samo ptica zapne na nekih 95%, onih 5% vaš sumnjičavi mozak ostavlja za neku šarenu krpetinu ili pocijepan meteorološki balon. 100% ste sigurni kad čujete i cvrkut ili ugledate pticu.

Ovo je dozlaboga pojednostavljen primjer. Naši mozgovi rješavaju mnogo složenije probleme. Na primjer, ljubavne. Ono, 'oće dat', il' neće, jel' voli, il' ne voli. Prema probabilističkoj metodi sve se svodi na točne podražaje i procjena ne može omanut'.

E, da ne bi.

Prvo, tko kaže da su nam ti inputi, podražaji, točni? Već u startu su šanse za točnom i preciznom, brzom procjenom osjećaja, posebno tuđih, infinitezimalne. Onda se okrećemo bliskima, recimo, prijateljicama: "Jel' me gleda? Jesi vidjela kako se nagnuo prema meni? Napisao mi je 'laku noć', jel' da mu se sviđam?" No, shvatili ste. Prijateljica daje input, bogtepitaj kakav i čime sve ne obojen. I rezultat nikako da se uštima. Živo čudo.

Onda više ne vjerujemo prijateljicama. Možemo mi to same. Objektivno. Skoro pa znanstveno. I po općoj teoriji relativiteta ili posve ružičasto ili crno kao svemir. Dakle, ekstremni podražaji. Voli me do neba ili sniježna pahuljica ima u paklu više šanse nego ja s njim. Ma kakva zaista bila istina, koju ne znamo, jer nije naša, naš mozak ne može ni početi računati vjerojatnost. Mislim, može, al' to nema veze s realnošću, ni s mozgom. I onda dolaze stepenice niz koje kliznemo, obično glavom naprijed.

Muškarci, pretpostavljam, preskoče fazu s prijateljicama i prijateljima. Mogu oni to sami, naravno. To je, uostalom, samo njihova stvar. Ne trebaju oni pomoć. To je samo zmaj koji riga vatru i vitezi će ga savladati s čašom vode.

I onda krene drama, ovisno o našem temperamentu, javna ili privatna. Kratkotrajna ili dugogodišnja. Frustracija i kompleksi. Oni hrabriji pokušat će to okončati izravno se suočavajući s dotičnom osobom, a da pri tome ne znaju zapravo ni koji odgovor žele čuti. Sramežljivi će patiti, čekajući providnost i svemir da ubace u petu brzinu te im na kućni prag dostave rješenje. Iskupljenje. Deliverance. Rasplet.

A sve što bi nam trebalo je da slijedimo jednostavna pravila, pandane onoga s početka priče: Lišće su riječi; ako teku prema nama: ili hoće ili neće ili se dosađuje - za početak svakom po 33,33...%. Šarena mrlja je "poziv, sms nakon kave"; sad već nešto hoće, 50% za samo jednom, 50% za dugotrajniji kontakt. Cvrkut bi po tome bila ljubavna izjava neke trajnije vrste. Osim ako nije patologija, na što otpada 5%, ostalih 95% je ptica.

Sve ispod 95 % su šarene krpe, baloni s potrganim instrumentima, potres ili vjetar.

I to je to. Sad znate. Vaš je mozak iskalkulirao vjerojatnost. Tek se s time možete pohvaliti te započeti planirati. Za što će vam trebati novi probabiliteti, no to sad ne stane u tekst; uspostavili smo prinicip.

Kakva nam je znanost, čudo je da se itko spoji. Možda bi trebalo poraditi na biokemiji, onoj teoriji s feromonskim semaforom recimo, da se natjera koža da pozeleni ako smo kompatibilni. Premda, našli bi se oni koji bi to odmah proglasili pristankom na seks, sigurna sam. A i mi online bi tu opet pušili.

Ne valja znanost, ne valja rista, one mačketine u kutiji neću se ni doticat'.

Najbolje će biti da mislim da me prosi već od "Bok." A ja neću. 100%.

a sve se ispuhalo, svađe minule, testosteron ispario.

ne tražim kavgu, to je disclaimer!

tek pišem bezsadržajni blog, jer je ovdje postalo saboubivstveno pisat bilo što o sebi.

kao da sam ikad išta pisala o sebi? tko je vidio pisat istinu? istina je za gmail, msn, skype, telefon, kavu.

blog je fikcija, kao i pvt.

taj sam ispit naučila i položila. sad nije važno jel štreberski ili kampanjski.

diplomu imam.

pogledajte stranicu, posebno ako baš sad nešto morate raditi:

http://www.informationisbeautiful.net/visualizations/the-hierarchy-of-digital-distractions/

:))

Svaka osoba koju sretnemo
(uživo ili u virtuali)
ostavi na nama trag.

Znamenje.

Korake u snijegu.


Broj tih koraka ovisi o toj osobi.

Dubina tragova ovisi o nama.

Evo, došlo i to doba. U Slavoniji u parku prirode jeleni riču ljubavne zovove. Rikom upozoravaju suparnike da se ne približavaju njihovom haremu, a ženkama puštaju da odaberu onog koji najglasnije, najopasnije, najjače riče. I tako do kraja rujna. Imaju oni svoju sezonu.

OK, kod ljudi nema neke sezone. Muškarci riču cijele godine.

I sad razmišljam o blogu. Tu mi nešto krivo radimo. Mislim, mi žene.

Umjesto da mirno pasemo i ispod oka promatramo jelene što urlaju na čistinama, e ne bi li nekog i izabrale, mi se svojim što reskim, što nježnim zapisima natječemo s njima.

Košute prolupale i ne slušaju jelenju riku, već ciče iz trave kao da jelene zanima što imamo za reći. Kao da će ih privući nježni blog koji smo drugom napisali ili još manje onaj u kojem pljujemo po nekom. A bogme ni sličice.

A možda mislimo da se natječemo sa drugim košutama? To ima još manje smisla. Ionako smo sve drukčije. Bar tako volimo misliti. Uostalom, zar nije pametnije vrijeme provesti lakirajući nokte, bojeći kosu i isprobavati odjeću pred ogledalima.

Stvarno ne znam zašto se uopće trudimo.

Svom jelenu himne ionako pjevamo na pvt.

moje ruke u tvojima ...

i dok ti se uvlačim dublje u zagrljaj, privlačim koljena u lopticu želje ... ruke ti postavljam na moje gležnjeve i vodim ih uz glatku, meku kožu, preko potkoljenica, mekog pregiba koljena ... pružam noge jer bedro, bedro je sad gladno vrućeg dodira i hladno od vjetra ...

zaustavit ću ti ruku na rubu haljine i okrenut ti se licem ... u očima ti želim pročitati hoćeš li ići dalje sam ...

osjetit ćeš kako mi se tijelo uvija i bježi pod tvojim dlanovima i vraća se natrag po još, i još ... meškoljit ću ti se u krilu, nadajući se da ću bedrima osjetiti pokret, trzaj, promjenu koju čekam i želim ...

a poželim sve ... nestati pod rukama, letjeti na bedrima, uvući se pod kožu ... trljajući se, otkriti usnama svaki nabor, svako titravo vruće mjesto ...

sad nemoj stati ...

tvoje me ruke tope, ali tvoja će čvrsta želja napuniti mi obraze rumenilom i otpustiti kapljice očekivanja ... ono što sam htjela reći nestalo je u poljupcu ...